Kada je izabran na vrlo reprezentativnu i referentnu funkciju ministra pravosuđa Republike Hrvatske, profesor zagrebačkog pravnog fakulteta Ivan Šimonović pretplatio se na strane novine i počeo pratiti konkurse za dobro plaćen činovnički posao. Kao da je računao na to da baš i neće biti protukandidata s ministarskim referencama u profesionalnom životopisu, pa još pri kakvoj europskoj vladi. Općenito, situacija u kojoj se ministar javlja na konkurse za drugi posao, moguća je samo u dva slučaja. Prvi, ako je odlučio emigrirati i zatražiti politički azil, drugi, ako je u ime velikih novaca spreman na socijalno, profesionalno i intelektualno samoubojstvo, zalijevanje katranom i posipanje perjem, i sramoćenje čiji su razmjeri upravo proporcionalni mjerom samopoštovanja u nekome društvu.
Je li Ivan Šimonović stizao obavljati posao ministra pravosuđa, dok se okolo javljao na konkurse za bolje plaćeni posao, to mi, zapravo, i ne znamo. U zemlji u kojoj se sudi za verbalni delikt antifašizma i u kojoj je najlucidniji komentar funkcioniranja pravosudnog sistema dao Branimir Glavaš, točno primijetivši kako bi, da je po mišljenju Vrhovnoga suda počinio ratni zločin, bio osuđen na dvadeset, a ne na samo osam godina, u takvoj je zemlji, i u vladi Jadranke Kosor, Šimonović bio samo duda varalica za ono preostalih zanesenjaka i naivaca koji su u stanju njegov zagrebački kinderštube doživjeti kao moralni i profesionalni stav o svejedno čemu. Uzalud je dragi Krešo Golik snimao “Tko pjeva zlo ne misli”, uzalud je Relja Bašić ingeniozno odigrao i tu ulogu, ako fulirima i fulirantima ministarsko dostojanstvo služi samo tomu da im se u profesionalnom životopisu nađe stavka kakvu, ali doista, ne može imati nitko drugi.
Ali ne bismo danas lamentirati nad Ivanom Šimonovićem, jer tko šiša korporacijske činovnike (Što? Zar mislite da UN nije korporacija?). Ne bismo se zgražali niti nad činjenicom da se u ovoj nesretnoj zemlji nismo uzbudili što nam je pravosuđem ministrovao čovjek koji je u isto vrijeme tražio neki drugi, bolje plaćen posao. A ne bismo se okomili niti na to što je Šimonović, u jednome od svojih oproštajnih intervjua, olajao čovjeka koji ga je doveo na ministarsko mjesto, govoreći da je “Sanader odluke donosio vodeći računa o vlastitim interesima”, niti bismo se previše pitali oko toga o čijim je interesima Šimonović vodio računa javljajući se okolo na konkurse. Ne bismo lamentirali o moralnoj tuposti tog čovjeka, e da se samo nekoliko tjedana kasnije nije dogodio slučaj biatlonca Jakova Faka, koji je odlučio da se ubuduće natječe pod slovenskom zastavom.
Za razliku od Šimonovićeve, Fakova je odluka legitimna, jer njome nije nikome nanio štetu, nije zlouporabio položaj koji mu je dodijeljen, niti ugled koji mu je društvenom odlukom delegiran. Sve što Jakov Fak u životu ima, stvorio je sam, i nikome, ali baš nikome, nije ništa dužan. Svi koji su u Mrkoplju i diljem Hrvatske za njega iskreno navijali, navijat će i dalje. On je naš, kao što bi, recimo, bio naš Ivan Šimonović, da nije zlorabio ministarski položaj, nego da je tiho i mirno otišao sa Zagrebačkog sveučilišta, negdje u svijet. Međutim, na Jakova Faka digla se hajka. Javno ju je poveo čovjek kojeg pamtimo kao jednu u nizu premijerskih marioneta Franje Tuđmana, a danas ga, uglavnom, gledamo kao koketni privjesak jedne bogate britanske raspuštenice. Način na koji se taj Mateša okomio na Jakova Faka, sam po sebi, opet, ne bi ništa značio, da u njegovim riječima nije bilo prijetnje. Srećom, u pitomome i visokociviliziranom Mrkoplju, koji je ispred nekih drugih dijelova Hrvatske za nekoliko stoljeća tolerancije i kulture, dobroga mladića Jakova Faka, koji je odbio hrvatske novce i zaposlenje u vojsci (kao da smo, božemiprosti, u DDR-u ili SSSR-u), jer je htio ostati sa svojim slovenskim trenerom, nitko zbog toga neće pljunuti ili mu, inspiriran motivima iz života marioneta, dići kuću u zrak. Ali ni o tome ne bismo pisali, jer se među inteligentnijim svijetom već odavno nema što raspravljati o prirodnim svojstvima Zlatka Mateše i njihovim posljedicama po život pristojnih ljudi. Međutim, i ovoj se hajci priključio Ivo Josipović.
Taj, kako nas žutotisak izvještava, dobar prijatelj Ivana Šimonovića, u Umagu je, kako izvještava portal dalje.com, u vrijeme teniskoga turnira komentirao Jakovljevu odluku da nastupa za Sloveniju ovim riječima: “Neki ljudi odlučuju kalkulatorom, a neki srcem.” Ali, ako bolje razmislimo, na to se stvari i svode. Šimonović je otišao za boljom plaćom, a Fak je ostao s istim trenerom. I tko tu onda misli kalkulatorom, a tko srcem, Predsjedniče?
Činovnik Šimonović i gospodin Fak
Kada je izabran na vrlo reprezentativnu i referentnu funkciju ministra pravosuđa Republike Hrvatske, profesor zagrebačkog pravnog fakulteta Ivan Šimonović pretplatio se na strane novine i počeo pratiti konkurse za dobro plaćen činovnički posao. Kao da je računao na to da baš i neće biti protukandidata s ministarskim referencama u profesionalnom životopisu, pa još pri kakvoj europskoj vladi. Općenito, situacija u kojoj se ministar javlja na konkurse za drugi posao, moguća je samo u dva slučaja. Prvi, ako je odlučio emigrirati i zatražiti politički azil, drugi, ako je u ime velikih novaca spreman na socijalno, profesionalno i intelektualno samoubojstvo, zalijevanje katranom i posipanje perjem, i sramoćenje čiji su razmjeri upravo proporcionalni mjerom samopoštovanja u nekome društvu.
Je li Ivan Šimonović stizao obavljati posao ministra pravosuđa, dok se okolo javljao na konkurse za bolje plaćeni posao, to mi, zapravo, i ne znamo. U zemlji u kojoj se sudi za verbalni delikt antifašizma i u kojoj je najlucidniji komentar funkcioniranja pravosudnog sistema dao Branimir Glavaš, točno primijetivši kako bi, da je po mišljenju Vrhovnoga suda počinio ratni zločin, bio osuđen na dvadeset, a ne na samo osam godina, u takvoj je zemlji, i u vladi Jadranke Kosor, Šimonović bio samo duda varalica za ono preostalih zanesenjaka i naivaca koji su u stanju njegov zagrebački kinderštube doživjeti kao moralni i profesionalni stav o svejedno čemu. Uzalud je dragi Krešo Golik snimao “Tko pjeva zlo ne misli”, uzalud je Relja Bašić ingeniozno odigrao i tu ulogu, ako fulirima i fulirantima ministarsko dostojanstvo služi samo tomu da im se u profesionalnom životopisu nađe stavka kakvu, ali doista, ne može imati nitko drugi.
Ali ne bismo danas lamentirati nad Ivanom Šimonovićem, jer tko šiša korporacijske činovnike (Što? Zar mislite da UN nije korporacija?). Ne bismo se zgražali niti nad činjenicom da se u ovoj nesretnoj zemlji nismo uzbudili što nam je pravosuđem ministrovao čovjek koji je u isto vrijeme tražio neki drugi, bolje plaćen posao. A ne bismo se okomili niti na to što je Šimonović, u jednome od svojih oproštajnih intervjua, olajao čovjeka koji ga je doveo na ministarsko mjesto, govoreći da je “Sanader odluke donosio vodeći računa o vlastitim interesima”, niti bismo se previše pitali oko toga o čijim je interesima Šimonović vodio računa javljajući se okolo na konkurse. Ne bismo lamentirali o moralnoj tuposti tog čovjeka, e da se samo nekoliko tjedana kasnije nije dogodio slučaj biatlonca Jakova Faka, koji je odlučio da se ubuduće natječe pod slovenskom zastavom.
Za razliku od Šimonovićeve, Fakova je odluka legitimna, jer njome nije nikome nanio štetu, nije zlouporabio položaj koji mu je dodijeljen, niti ugled koji mu je društvenom odlukom delegiran. Sve što Jakov Fak u životu ima, stvorio je sam, i nikome, ali baš nikome, nije ništa dužan. Svi koji su u Mrkoplju i diljem Hrvatske za njega iskreno navijali, navijat će i dalje. On je naš, kao što bi, recimo, bio naš Ivan Šimonović, da nije zlorabio ministarski položaj, nego da je tiho i mirno otišao sa Zagrebačkog sveučilišta, negdje u svijet. Međutim, na Jakova Faka digla se hajka. Javno ju je poveo čovjek kojeg pamtimo kao jednu u nizu premijerskih marioneta Franje Tuđmana, a danas ga, uglavnom, gledamo kao koketni privjesak jedne bogate britanske raspuštenice. Način na koji se taj Mateša okomio na Jakova Faka, sam po sebi, opet, ne bi ništa značio, da u njegovim riječima nije bilo prijetnje. Srećom, u pitomome i visokociviliziranom Mrkoplju, koji je ispred nekih drugih dijelova Hrvatske za nekoliko stoljeća tolerancije i kulture, dobroga mladića Jakova Faka, koji je odbio hrvatske novce i zaposlenje u vojsci (kao da smo, božemiprosti, u DDR-u ili SSSR-u), jer je htio ostati sa svojim slovenskim trenerom, nitko zbog toga neće pljunuti ili mu, inspiriran motivima iz života marioneta, dići kuću u zrak. Ali ni o tome ne bismo pisali, jer se među inteligentnijim svijetom već odavno nema što raspravljati o prirodnim svojstvima Zlatka Mateše i njihovim posljedicama po život pristojnih ljudi. Međutim, i ovoj se hajci priključio Ivo Josipović.
Taj, kako nas žutotisak izvještava, dobar prijatelj Ivana Šimonovića, u Umagu je, kako izvještava portal dalje.com, u vrijeme teniskoga turnira komentirao Jakovljevu odluku da nastupa za Sloveniju ovim riječima: “Neki ljudi odlučuju kalkulatorom, a neki srcem.” Ali, ako bolje razmislimo, na to se stvari i svode. Šimonović je otišao za boljom plaćom, a Fak je ostao s istim trenerom. I tko tu onda misli kalkulatorom, a tko srcem, Predsjedniče?