Na portalima se vazda pročita ponešto od onoga što tisak ne može objaviti, pa tako, recimo, i vic koji je Tomo Horvatinčić ispričao na otvaranju svoga megamarketa. Kaže: Letjeli Mujo i Haso helikopterom; je l’ tebi, bolan, vruće, pita Mujo, jest kaže Haso, pa što onda ne isključiš taj ventilator? I tako Haso isključi elisu, helikopter pade i njih dvojica pogiboše. Prvo što se čovjek, onako prostodušno, zapita jest tko li se to, Bože mili, zatekao na spomenutoj priredbi, a da bi primijetio koliko je glup Horvatinčićev vic. Pa ga je još i upamtio i prenio javnosti. Drugo što je zanimljivo, a na što odgovora, na žalost nema, kakav li je to, Bože dragi, mentalni proces, koja misaona probava, dovela Horvatinčića do toga da na jednoj tako zagrebačkoj manifestaciji ispriča vic o glupim Bosancima. Ako je već netko u toj priči ispao glup – a meni ne pada na pamet da tvrdim kako jest – onda su glupi ispali Zagrepčanci. Premda, bit će, ipak, da su svi oni, na čelu s Tomom, pametni, ali na neki svoj, vrlo poseban način.
Pouka vica jednostavna je i unuverzalna: sve Tomo Horvatinčić može imati, sve može kupiti i sve osvojiti. Igora Zidića i Gradsku skupštinu, gradonačelnika Zagreba, dnevne novine, Hrvatsku radioteleviziju, Vladu Republike Hrvatske, inspekciju ovu i onu, interventnu policiju i specijalce, avion i helikopter (u kojem neće biti Hase da za opće dobro isključi taj ventilator), ali pameti koja je potrebna da se upamti, a zatim i relativno duhovito ispriča vic kojim će se, kako nas uče stručnjaci za pablik rilejšn, ti šašavi gebelsi naših dana, nadomjestiti nedostatak smisla i sadržaja, ili javnoga interesa, Tomo Horvatinčić, na žalost, nema. Koliko god bio bogat i moćan unutar jednoga bolesnog, gangrenoznog sustava, dodatno zaraženog bjesnoćom, koliko god bili moćni i bogati njegovi zaštitnici, stvarni vlasnici i pokrovitelji one imitacije austrijske arhitekture, koliko god njegovu javnu prispodobu, kao kakvu svježu lešinu, šminkali hrvatski mediji, Tomo Horvatinčić bit će čovjek koji ne umije ispričati bilo šta što bi bilo opušteno, duhovito i pametno. Kao da mu je netko, jadnome, isključio ventilator u glavi.
Dobri od loših viceva, kao i dobre od loših priča, razlikuju se po tome što loši vicevi imaju samo jedno značenje, i razumijevaju se na jednoj razini, dok se dobri vicevi razumijevaju na više razina, znače i zrače puno više i šire od onoga što je u njima ispričamo. Za primjer, ponovit ću vic koji ovih dana svojim gostima rado priča jedan ugledni zagrebački ugostitelj. Za razliku od Tome Horvatinčića, rođenoga Zagrepčanina i Zagrepčanca, rečeni je došljo, Hercegovac, premda Hrvat sa dna kace. Imena mu ne spominjem, jer mi se čini da bi bilo nekako nepristojno da se imenom nađe uz uglednoga, ali i – stvarno i metaforički – najštićenijega hrvatskoga poduzetnika. On je čovjek iz posve drugoga svijeta, pa bi bilo dobro da tako i ostane.
Evo njegovog vica. Osnovo Mujo – onaj iz Horvatinčićevog helikoptera – bend. A u bendu cuko svira harmoniku, al’ je svira kako niko nije još od vremena Ismeta Alajbegovića Šerbe. Pola Mostara ga dolazi slušati, i nema nikoga ko bi se previše čudio što pas svira harmoniku. Veće je čudo kad neko dobro svira harmoniku, a on je svira da ti pamet stane. Nakon što mu je krenulo s bendom, Mujo dovede macu da mu pjeva u bendu. A maca pjeva, milina ju je čuti, ko što niko nije otkako pogibe Silvana Armenulić. I drugo pola Mostara krenu da dolazi i da sluša macu. Ali nema nikoga ko bi se previše čudio što mačka pjeva. Veće je čudo kad neko umije lijepo da pjeva. A maca baš pjeva, da ti pamet stane. I jednom tako čuo Hans za Mujin bend, došao u Mostar, poslušao, i fakat vidi, svjetsko čudo! Koliko košta da mi odaš u čemu je tajna, upita ga. Milion eura, veli Mujo. I Hans mu bez riječi isplati milion eura, sav napet da čuje u čemu je tajna. Pa, bolan ne bio, stvar je u tome što cuko i svira i pjeva, a maca samo otvara usta.
Eto, dakle, to je vic koji svašta znači. Onome tko ga umije ispričati, na pravome mjestu, u pravo vrijeme. A on to naprosto ne zna. Tomo Horvatinčić, maca mala. Nego samo otvara usta.
Dva komšijska vica za dvije Hrvatske
Na portalima se vazda pročita ponešto od onoga što tisak ne može objaviti, pa tako, recimo, i vic koji je Tomo Horvatinčić ispričao na otvaranju svoga megamarketa. Kaže: Letjeli Mujo i Haso helikopterom; je l’ tebi, bolan, vruće, pita Mujo, jest kaže Haso, pa što onda ne isključiš taj ventilator? I tako Haso isključi elisu, helikopter pade i njih dvojica pogiboše. Prvo što se čovjek, onako prostodušno, zapita jest tko li se to, Bože mili, zatekao na spomenutoj priredbi, a da bi primijetio koliko je glup Horvatinčićev vic. Pa ga je još i upamtio i prenio javnosti. Drugo što je zanimljivo, a na što odgovora, na žalost nema, kakav li je to, Bože dragi, mentalni proces, koja misaona probava, dovela Horvatinčića do toga da na jednoj tako zagrebačkoj manifestaciji ispriča vic o glupim Bosancima. Ako je već netko u toj priči ispao glup – a meni ne pada na pamet da tvrdim kako jest – onda su glupi ispali Zagrepčanci. Premda, bit će, ipak, da su svi oni, na čelu s Tomom, pametni, ali na neki svoj, vrlo poseban način.
Pouka vica jednostavna je i unuverzalna: sve Tomo Horvatinčić može imati, sve može kupiti i sve osvojiti. Igora Zidića i Gradsku skupštinu, gradonačelnika Zagreba, dnevne novine, Hrvatsku radioteleviziju, Vladu Republike Hrvatske, inspekciju ovu i onu, interventnu policiju i specijalce, avion i helikopter (u kojem neće biti Hase da za opće dobro isključi taj ventilator), ali pameti koja je potrebna da se upamti, a zatim i relativno duhovito ispriča vic kojim će se, kako nas uče stručnjaci za pablik rilejšn, ti šašavi gebelsi naših dana, nadomjestiti nedostatak smisla i sadržaja, ili javnoga interesa, Tomo Horvatinčić, na žalost, nema. Koliko god bio bogat i moćan unutar jednoga bolesnog, gangrenoznog sustava, dodatno zaraženog bjesnoćom, koliko god bili moćni i bogati njegovi zaštitnici, stvarni vlasnici i pokrovitelji one imitacije austrijske arhitekture, koliko god njegovu javnu prispodobu, kao kakvu svježu lešinu, šminkali hrvatski mediji, Tomo Horvatinčić bit će čovjek koji ne umije ispričati bilo šta što bi bilo opušteno, duhovito i pametno. Kao da mu je netko, jadnome, isključio ventilator u glavi.
Dobri od loših viceva, kao i dobre od loših priča, razlikuju se po tome što loši vicevi imaju samo jedno značenje, i razumijevaju se na jednoj razini, dok se dobri vicevi razumijevaju na više razina, znače i zrače puno više i šire od onoga što je u njima ispričamo. Za primjer, ponovit ću vic koji ovih dana svojim gostima rado priča jedan ugledni zagrebački ugostitelj. Za razliku od Tome Horvatinčića, rođenoga Zagrepčanina i Zagrepčanca, rečeni je došljo, Hercegovac, premda Hrvat sa dna kace. Imena mu ne spominjem, jer mi se čini da bi bilo nekako nepristojno da se imenom nađe uz uglednoga, ali i – stvarno i metaforički – najštićenijega hrvatskoga poduzetnika. On je čovjek iz posve drugoga svijeta, pa bi bilo dobro da tako i ostane.
Evo njegovog vica. Osnovo Mujo – onaj iz Horvatinčićevog helikoptera – bend. A u bendu cuko svira harmoniku, al’ je svira kako niko nije još od vremena Ismeta Alajbegovića Šerbe. Pola Mostara ga dolazi slušati, i nema nikoga ko bi se previše čudio što pas svira harmoniku. Veće je čudo kad neko dobro svira harmoniku, a on je svira da ti pamet stane. Nakon što mu je krenulo s bendom, Mujo dovede macu da mu pjeva u bendu. A maca pjeva, milina ju je čuti, ko što niko nije otkako pogibe Silvana Armenulić. I drugo pola Mostara krenu da dolazi i da sluša macu. Ali nema nikoga ko bi se previše čudio što mačka pjeva. Veće je čudo kad neko umije lijepo da pjeva. A maca baš pjeva, da ti pamet stane. I jednom tako čuo Hans za Mujin bend, došao u Mostar, poslušao, i fakat vidi, svjetsko čudo! Koliko košta da mi odaš u čemu je tajna, upita ga. Milion eura, veli Mujo. I Hans mu bez riječi isplati milion eura, sav napet da čuje u čemu je tajna. Pa, bolan ne bio, stvar je u tome što cuko i svira i pjeva, a maca samo otvara usta.
Eto, dakle, to je vic koji svašta znači. Onome tko ga umije ispričati, na pravome mjestu, u pravo vrijeme. A on to naprosto ne zna. Tomo Horvatinčić, maca mala. Nego samo otvara usta.