Plućna kuga u dvorani Lisinski

Ne, doista ne znam što mi bi da odem u Lisinski, na koncert Ive Pogorelića. Možda je, opet, bila riječ o nostalgiji: prije već skoro trideset godina bio sam jedan jedini put na njegovom koncertu, u dvorani Radničkoga univerziteta Đuro Đaković, u Sarajevu, tek koju godinu nakon što je na Chopinovom natjecanju, na kojem nije pobijedio, postao planetarno slavan. Prevario sam se, dakle, nastojeći sebe pronaći u istom raspoloženju, i njega na istome mjestu, za klavirom, ali ovoga puta na pozornici jedne od najuglednijih hrvatskih kulturnih ustanova, pred publikom koja je, ni u to nema nikakve sumnje, uglednija i svjetskija, nego što je bila ona sarajevska, iz doba samoupravnoga socijalizma, koju su – uz nekolicinu skrušenih i pomalo uplašenih političara, što su se trudili tu večer ostati po strani – predvodili mjesni glazbenici i glazbenice, učenici Brune Špiler i Mladena Pozajića, profesori i instrumentalisti, koji su došli na poklonjenje mladome geniju. Ti se ljudi,  doista, ne mogu ni po čemu usporediti s kulturnom publikom koju reprezentiraju veličine poput Popijača, Kuštraka ili Williama Montgomeryja… U tako uglednome društvu ne samo da se osobno imam osjećati inferiornim viškom (stručnjakom za ćevape, kako ludicno neki dan primijeti u jednoj toaletnoj rubrici, ugledni pjesnik Maleš). Višak je tu i sam Ivo Pogorelić. Ista bi posljedica i isti učinak bio i da su gospođe i gospoda, njih tisuću i nešto, minus izuzeci s viškom glazbenoga interesa i manjkom toalete, dva sata sjedili u dvorani u kojoj bi pribivao sam klavir. Između njegove budističke šutnje te Chopina i Liszta, ne bi bilo prevelike razlike.

Već nakon nekoliko minuta Chopinove sonate u b-molu, jednoga od, prosječno nezainteresiranom slušateljstvu, sasvim sigurno, najpoznatijih komada klasične glazbe, započelo je ono što će nas, kao dominantna zvučna senzacija, savršeno stopljena s akustikom dvorane, pratiti do kraja večeri. U početku kašalj je bio sporadičan, muški i ženski, i čuo se iz različitih dijelova Lisinskog, najprije kao lagan nagovještaj sezonske gripe, suh i neurotičan, kao da su, možda, kašljala gospoda koja pred odlazak na koncert klasične glazbe boluju, zapravo, od neke vrste paranoje da bi ih mogao uhvatiti kašalj, ili su se to, gospođe, ustrašile da ih prerane menstrualne tegobe ne uhvate za vrijeme maestrova muziciranja, pa su krenule histerično kašljucati, ne bi li nazebom preduhitrile mjesečnicu, ali kako se sonata razvijala od Grave prema Scherzu, kašalj je bivao sve energičniji i moćniji, već kao da kašlje pokojni Fedor Ivanovič Šaljapin, i masovniji, kao da je zagrebačka red karpet publika, zajedno s gospodom zaduženom da zemlju izvuče iz ekonomske krize i poslovođama najvećih firmi, menadžerima i direktorima, zaključila kako je kolektivno kašljanje najumjesnija reakcija na sve ovo što se događa oko nas, na recesiju, protuvladine prosvjede, zemljotres u Japanu, uključujući i ono što tog časa Ivo Pogorelić radi na pozornici.

Na mjestu na kojem divna i tako slušljiva Chopinova sonata – u kojoj bi mogli uživati i idioti o kojima je ovih dana lijepo zborio don Ivan Grubišić, ali i niži stvorovi, nutrije, muhe i stidne uši, samo kad bi i uši imale uši – prerasta u Marche funebre, Dvoranu Lisinski kao da je poharala plućna kuga. Kašljalo ih je, već vrlo vlažno, iskašljavajući šlajm, bronhijalni i duševni gnoj, na stotine. Ojađenom slušatelju, koji se, eto, nije mogao emancipirati od fizioloških ispada zagrebačke gospode, a i takav se pokoji znao naći te večeri u Lisinskom, nije moglo promaći da su kašljači toliko gluhi kod zdravih ušiju, ili toliko nezainteresirani za to što Pogorelić radi, da upravo ne čuju melodiju koja im je itekako morala biti poznata. Dok su onomad, očiju punih suza, ispraćali druga Kardelja, dok su u svojim zagrebačkih i beogradskim rezidencijama godinu dana kasnije tulili za maršalom Titom, dok su zemlji predavali prvoga hrvatskog predsjednika, neumrlog Franju Tuđmana, dok su ispraćali tolike svoje mrtve gospodare, taj je posmrtni marš davao ritam njihovim suzama. Doista, je li to publika Lisinskog od silne dosade nije mogla prepoznati zvuke svojih funebralnih veselica i derneka? Bi li im pomoglo da je Pogorelić zasvirao nešto od Zlatnih dukata? Vjerojatno ne bi, jer su došli s preduvjerenjem da će se tako strašno dosađivati.

Miljenko Jergović 15. 03. 2011.