Prijatelj me upozorava na video performans Marija Mihaljevića. Kaže da to moram vidjeti, a poslije neka mu se javim, da pričamo. Začuđen sam, jer je on inače rezerviran prema ljudima kakav je Mihaljević, što god da urade i koliko god se, da tako kažem, poprave. Kada bi se u glavnom dnevniku čulo da je Mario Mihaljević golim rukama gasio reaktor u Fukušimi i tako spasio pola milijarde ljudi, svejedno bi mu taj lik ostao sumnjiv. Činjenica da mi telefonira, i to baš dok prelazim granicu kod Bajakova, samo da me pita jesam li vidio što je učinio Mario Mihaljević, krajnje je neobična. Ne pitam ga o čemu je riječ, ne znam je li se čovjek na YouTubeu gol skinuo, ili je recitirao Smrt Smajilage Čengića u vlastitome prijevodu na japanski, jer mi je draže da sam sve vidim i čujem. I čim sam stigao kući, uključio sam kompjutor i našao spomenuti rad, o kojemu je, izgleda, već pričalo pola Hrvatske. Mario Mihaljević postao je nacionalni heroj, kao onomad, kada je na prve pojave nacionalizma u Jugoslaviji, ispjevao pjesmicu o baš ovom putovanju s kojega sam se inkognito vratio, i u njoj stihove: “Neka mi netko pokaže znak/gdje voz se pretvara u vlak!” Ili nešto kasnije, kada je, opet na valu pretežitog kolektivnog osjećaja, onoga koji je u međuvremenu prepoznao mjesto gdje voz se pretvara u vlak, ispjevao drugu pjesmicu, onu koju je nazvao “Rade gade”. Ako je opet o riječ o nekakvoj prevratničkoj poeziji, bit će zanimljivo, na osnovu njegove inspiracije, otkriti kakav se to revolucionarni prevrat na hrvatskome dijelu Balkana dogodio.
Međutim, moj kompjutor ima slabe zvučnike, a u Mihaljevića su bili još gori mikrofoni, pa sam ga mogao samo gledati, onako ostarjelog i opustošenog, kako u nekoj sobi, sa sklopljenim persijanama za leđima, nešto zaneseno govori i klanja se u stolici, kao u konačnoj životnoj ispovijesti ili u molitvi. Jedino što sam uspio čuti, bilo je kada je zaurlao: “u pičku materinu” i “jebo vam pas mater”. Tad sam znao da njegov video performans govori o vladi Republike Hrvatske ili o Hrvatskoj demokratskoj zajednici, ali ne zato što bi mi psovke bile na vrh jezika, meni i bliskim mi ljudima, kada o tim institucijama razgovaramo (taman posla da bih tako intimne i osobne riječi, kakve se rijetko koriste i dugo čuvaju, koristio u tako banalne svrhe), nego znam da naš svijet uživa kada psuje ono i one koji su mu do maloprije bili sveti. U psovki, i to kolektivno izrečenoj, često je sva naša hrabrost.
Kasnije sam, naravno, čuo, od riječi do riječi, sve što Mario Mihaljević govori. I zapravo, rekao bih da je riječ o nečemu jako zgodnom. Nešto kao rad Siniše Labrovića, ali s ozbiljnom književnom ambicijom. Dobra monodramica! Ako FAK bude obilježavao desetogodišnjicu, kao što sam ovih dana načuo, mogu pozvati Marija Mihaljevića. Stvarnosna proza, s malo rime i deseterca. Taj čovjek ima dara i ima klikera, a ima i osjećaj za oluju (da parafraziramo Gorana Babića). Zna kad treba da se krene. Mogao bi, sa svojom ispovijesti, biti glasnogovornik zagrebačkim demonstrantima. On ima stotinu boljih folova od onoga, inače izvanrednog: Jaca Amsterdam. Ne, ne mogu reći da se nisam zadovoljno i debelguzo cerio slušajući njegov tekst. Iako sam se osjećao kao da radim nešto što je nehigijenski: kao da sjedim na zahodskoj školjki na kojoj je sjedilo pola Hrvatske.
Problem Marija Mihaljevića jednak je problemu goleme većine hrvatskih novinara i takozvanih hrvatskih književnika (izuzev nekolicine mrtvih i još dvojice-trojice prokazanih), problemu svih političara i problemu zastrašujuće većine građana ove zemlje, a on se sastoji u tome što Mario Mihaljević, kao i svi oni, najintimnija i najdublja introspektivna otkrića donosi u čoporu, krdu, stadu, plenumu ili zajednici. Taj svijet ne usuđuje se ostati sam, misliti sam, osjećati sam. Ne želi se suočiti s ruljom, pa shvatiti tko rulju sačinjava i šta rulja ima protiv ovog ili onog pojedinca, ove ili one institucije. I napokon, nitko ne želi platiti cijenu svoga mišljenja i svoje osamljenosti. U tome nema razlike između lijevih i desnih, boraca za javnu riječ i gušitelja medijskih sloboda.
I onda što da ti kažem o Mariju Mihaljeviću? Zgodan je taj njegov rad, ali možda je malo prekomercijalan. Osobno, ne bih se volio naći u koži onih kojima je on uputio psovke. Ali ni u koži onih s kojima u zboru psuje.
Talent za kolektivno Marija Mihaljevića
Prijatelj me upozorava na video performans Marija Mihaljevića. Kaže da to moram vidjeti, a poslije neka mu se javim, da pričamo. Začuđen sam, jer je on inače rezerviran prema ljudima kakav je Mihaljević, što god da urade i koliko god se, da tako kažem, poprave. Kada bi se u glavnom dnevniku čulo da je Mario Mihaljević golim rukama gasio reaktor u Fukušimi i tako spasio pola milijarde ljudi, svejedno bi mu taj lik ostao sumnjiv. Činjenica da mi telefonira, i to baš dok prelazim granicu kod Bajakova, samo da me pita jesam li vidio što je učinio Mario Mihaljević, krajnje je neobična. Ne pitam ga o čemu je riječ, ne znam je li se čovjek na YouTubeu gol skinuo, ili je recitirao Smrt Smajilage Čengića u vlastitome prijevodu na japanski, jer mi je draže da sam sve vidim i čujem. I čim sam stigao kući, uključio sam kompjutor i našao spomenuti rad, o kojemu je, izgleda, već pričalo pola Hrvatske. Mario Mihaljević postao je nacionalni heroj, kao onomad, kada je na prve pojave nacionalizma u Jugoslaviji, ispjevao pjesmicu o baš ovom putovanju s kojega sam se inkognito vratio, i u njoj stihove: “Neka mi netko pokaže znak/gdje voz se pretvara u vlak!” Ili nešto kasnije, kada je, opet na valu pretežitog kolektivnog osjećaja, onoga koji je u međuvremenu prepoznao mjesto gdje voz se pretvara u vlak, ispjevao drugu pjesmicu, onu koju je nazvao “Rade gade”. Ako je opet o riječ o nekakvoj prevratničkoj poeziji, bit će zanimljivo, na osnovu njegove inspiracije, otkriti kakav se to revolucionarni prevrat na hrvatskome dijelu Balkana dogodio.
Međutim, moj kompjutor ima slabe zvučnike, a u Mihaljevića su bili još gori mikrofoni, pa sam ga mogao samo gledati, onako ostarjelog i opustošenog, kako u nekoj sobi, sa sklopljenim persijanama za leđima, nešto zaneseno govori i klanja se u stolici, kao u konačnoj životnoj ispovijesti ili u molitvi. Jedino što sam uspio čuti, bilo je kada je zaurlao: “u pičku materinu” i “jebo vam pas mater”. Tad sam znao da njegov video performans govori o vladi Republike Hrvatske ili o Hrvatskoj demokratskoj zajednici, ali ne zato što bi mi psovke bile na vrh jezika, meni i bliskim mi ljudima, kada o tim institucijama razgovaramo (taman posla da bih tako intimne i osobne riječi, kakve se rijetko koriste i dugo čuvaju, koristio u tako banalne svrhe), nego znam da naš svijet uživa kada psuje ono i one koji su mu do maloprije bili sveti. U psovki, i to kolektivno izrečenoj, često je sva naša hrabrost.
Kasnije sam, naravno, čuo, od riječi do riječi, sve što Mario Mihaljević govori. I zapravo, rekao bih da je riječ o nečemu jako zgodnom. Nešto kao rad Siniše Labrovića, ali s ozbiljnom književnom ambicijom. Dobra monodramica! Ako FAK bude obilježavao desetogodišnjicu, kao što sam ovih dana načuo, mogu pozvati Marija Mihaljevića. Stvarnosna proza, s malo rime i deseterca. Taj čovjek ima dara i ima klikera, a ima i osjećaj za oluju (da parafraziramo Gorana Babića). Zna kad treba da se krene. Mogao bi, sa svojom ispovijesti, biti glasnogovornik zagrebačkim demonstrantima. On ima stotinu boljih folova od onoga, inače izvanrednog: Jaca Amsterdam. Ne, ne mogu reći da se nisam zadovoljno i debelguzo cerio slušajući njegov tekst. Iako sam se osjećao kao da radim nešto što je nehigijenski: kao da sjedim na zahodskoj školjki na kojoj je sjedilo pola Hrvatske.
Problem Marija Mihaljevića jednak je problemu goleme većine hrvatskih novinara i takozvanih hrvatskih književnika (izuzev nekolicine mrtvih i još dvojice-trojice prokazanih), problemu svih političara i problemu zastrašujuće većine građana ove zemlje, a on se sastoji u tome što Mario Mihaljević, kao i svi oni, najintimnija i najdublja introspektivna otkrića donosi u čoporu, krdu, stadu, plenumu ili zajednici. Taj svijet ne usuđuje se ostati sam, misliti sam, osjećati sam. Ne želi se suočiti s ruljom, pa shvatiti tko rulju sačinjava i šta rulja ima protiv ovog ili onog pojedinca, ove ili one institucije. I napokon, nitko ne želi platiti cijenu svoga mišljenja i svoje osamljenosti. U tome nema razlike između lijevih i desnih, boraca za javnu riječ i gušitelja medijskih sloboda.
I onda što da ti kažem o Mariju Mihaljeviću? Zgodan je taj njegov rad, ali možda je malo prekomercijalan. Osobno, ne bih se volio naći u koži onih kojima je on uputio psovke. Ali ni u koži onih s kojima u zboru psuje.