Ivo Goldstein, vazda spreman za neki šeretluk, baš kao da je sa študentarijom na ekskurziji, i želi pokazati kakav je laf kada nije u uzama katedre i kabineta, pa je krenuo da zafrkava gospon doktora. Čujte, priča se, eto, u društvu da ste se vrzmali po nekakvim španjolskim grobljima – veli mu Ivo. I sve se kao smješka, i namiguje kamermanu i fotografima. Ali eto ti vraga, i kulturološkog nesporazuma. Ono što je na jednome kraju svijeta smiješno, na drugome je tužno. Ono što je negdje herojski čin, drugdje je sramota najveća. Pa kamermanima zadrhtaše objektivi, a prisutni za stolom – sve sami članovi novoizabranog vijeća HTV-a i čelnici nacionalne dalekovidnice – silno se unezgodiše. Sklanjaju poglede u stranu, zure kroz prozor, gledaju pitome hrvatske oblake dok promiču hrvatskim nebom, i pokušavaju razmišljati o tome koliko će naroda pomoriti japanska radijacija, kad jednom s oblacima stigne nad Lijepu našu, i to im je bolje od ovoga o čemu se Goldstein raspričao. I ne zaustavlja se, kao da mu nije jasno u čemu je problem, i što svim tim ljudima brani da sačekaju poantu vica. I zašto su se toliko unezgodili, i mrgode se, kao da im netko gura maslinovu grančicu u oko?
Ono što Goldstein tog časa radi, za čelništvo HTV-a i polovicu članova vijeća, gotovo jednako je snebljivo, kao da je upro prstom u profesorov rasporak i hihoćući se rekao: gospon doktor, žuto vam je, izgleda niste pazili!
To je moja privatna stvar, hladno je prekinuo nelagodu prozvani, ovo nije mjesto na kojemu bismo o tome razgovarali.
I najednom, kao da je svima bilo malo lakše. I već bi Goldstein klonuo zbog očitog nerazumijevanja njegovog smisla za povijesne istine i hrvatski vic, kad li se javila gospođa Silvija Luks, kojoj je ruganje doktorovu rasporku očito bilo nepodnošljivo.
Kakav je to način, nadigla se da ga brani, i ja sam, kada sam bila u Indiji, išla na grob Majke Tereze, pa me nitko nije zbog toga progonio i prozivao.
Tog časa, ona lijeva polovica prisutnih, pa vjerojatno i sam Ivo Goldstein, mislili su da gospođa Luks, ali zaista, ne razumije u čemu je vic, i da misli kako je smisao ovoga sasvim neprimjerenog šeretluka u optužbi gospon doktora da je za novce hrvatskih poreznih obveznika putovao u Španjolsku i pohodio grobove Goye, Velazqueza i Cervantesa, umjesto da sjedi na stručnom simpoziju. Ili joj je nešto deseto na pameti, neki pornografski film u kojem lijepe Šveđanke po andaluzijskim grobljima vode ljubav s matadorima, ili je možda mislila na onu ljupku pomirbenu Francovu spomen-kosturnicu, na koju se Tuđman ugledao kada je pokrenuo inicijativu da se u Jasenovcu izmiješaju kosti ustaša i ustaških žrtava? Tko zna što je gospođi bilo na umu, ali sigurno nije ono što su znali ostali prisutni.
Ali već sutradan, Silvija Luks demantirala je svaku naivnu budalu i sve nevjerne Tome među nama Hrvatima, pa je u novinskome intervjuu izjavila da je jako dobro znala da Ivo Goldstein gospon doktoru zamjera obilazak madridskoga kovčega od zlata, u kom leži vođa svih Hrvata. I upravo je na njega mislila, kada je rekla da je i ona, u Indiji, obišla grob Majke Tereze. I onda, ima li neke razlike između Pavelića i Majke Tereze? Za Ivu Goldsteina očito ima. U tome je i smisao njegovog vica, i nerazumijevanja s nazočnima, onima koji ga podržavaju i onima koji ga ne podržavaju. A svima je pao kamen sa srca kada je gospon doktor mirno otpovrnuo kako je sve to njegova privatna stvar, u koju Goldstein ne bi smio gurati nos. Jer, mogao je on Goldsteinu reći što o njemu misli, pa što bismo onda? Jer svi dobro znamo što bi madridski kondolant i kondolir mogao misliti o jednome Goldsteinu. Ali srećom, kao pravi Hrvat i Zagrepčanin, gospon doktor zna za mjeru.
I onda je sve to Hrvatska televizija pustila u svim svojim informativnim emisijama, naravno bez komentara, jer je jasno, više nego jasno, da su gospon doktor i Silvija Luks pristojni Hrvati, a Goldstein je prostak (a tu će riječ, između svoja četiri zida, podboltati i pripadajućim nacionalnim pridjevkom). Na kraju, kako pristojni redovito stradavaju, gospon doktor nije izabran za predsjednika vijeća, nego je, ali jednoglasno, izabran za zamjenika predsjednika. I tako su se Hrvati opet našli na gubitku. I jedni, i drugi. Jedni su izgubili poglavnika, drugi su dobili doglavnika.
Ivo Goldstein i madridski kondolir
Ivo Goldstein, vazda spreman za neki šeretluk, baš kao da je sa študentarijom na ekskurziji, i želi pokazati kakav je laf kada nije u uzama katedre i kabineta, pa je krenuo da zafrkava gospon doktora. Čujte, priča se, eto, u društvu da ste se vrzmali po nekakvim španjolskim grobljima – veli mu Ivo. I sve se kao smješka, i namiguje kamermanu i fotografima. Ali eto ti vraga, i kulturološkog nesporazuma. Ono što je na jednome kraju svijeta smiješno, na drugome je tužno. Ono što je negdje herojski čin, drugdje je sramota najveća. Pa kamermanima zadrhtaše objektivi, a prisutni za stolom – sve sami članovi novoizabranog vijeća HTV-a i čelnici nacionalne dalekovidnice – silno se unezgodiše. Sklanjaju poglede u stranu, zure kroz prozor, gledaju pitome hrvatske oblake dok promiču hrvatskim nebom, i pokušavaju razmišljati o tome koliko će naroda pomoriti japanska radijacija, kad jednom s oblacima stigne nad Lijepu našu, i to im je bolje od ovoga o čemu se Goldstein raspričao. I ne zaustavlja se, kao da mu nije jasno u čemu je problem, i što svim tim ljudima brani da sačekaju poantu vica. I zašto su se toliko unezgodili, i mrgode se, kao da im netko gura maslinovu grančicu u oko?
Ono što Goldstein tog časa radi, za čelništvo HTV-a i polovicu članova vijeća, gotovo jednako je snebljivo, kao da je upro prstom u profesorov rasporak i hihoćući se rekao: gospon doktor, žuto vam je, izgleda niste pazili!
To je moja privatna stvar, hladno je prekinuo nelagodu prozvani, ovo nije mjesto na kojemu bismo o tome razgovarali.
I najednom, kao da je svima bilo malo lakše. I već bi Goldstein klonuo zbog očitog nerazumijevanja njegovog smisla za povijesne istine i hrvatski vic, kad li se javila gospođa Silvija Luks, kojoj je ruganje doktorovu rasporku očito bilo nepodnošljivo.
Kakav je to način, nadigla se da ga brani, i ja sam, kada sam bila u Indiji, išla na grob Majke Tereze, pa me nitko nije zbog toga progonio i prozivao.
Tog časa, ona lijeva polovica prisutnih, pa vjerojatno i sam Ivo Goldstein, mislili su da gospođa Luks, ali zaista, ne razumije u čemu je vic, i da misli kako je smisao ovoga sasvim neprimjerenog šeretluka u optužbi gospon doktora da je za novce hrvatskih poreznih obveznika putovao u Španjolsku i pohodio grobove Goye, Velazqueza i Cervantesa, umjesto da sjedi na stručnom simpoziju. Ili joj je nešto deseto na pameti, neki pornografski film u kojem lijepe Šveđanke po andaluzijskim grobljima vode ljubav s matadorima, ili je možda mislila na onu ljupku pomirbenu Francovu spomen-kosturnicu, na koju se Tuđman ugledao kada je pokrenuo inicijativu da se u Jasenovcu izmiješaju kosti ustaša i ustaških žrtava? Tko zna što je gospođi bilo na umu, ali sigurno nije ono što su znali ostali prisutni.
Ali već sutradan, Silvija Luks demantirala je svaku naivnu budalu i sve nevjerne Tome među nama Hrvatima, pa je u novinskome intervjuu izjavila da je jako dobro znala da Ivo Goldstein gospon doktoru zamjera obilazak madridskoga kovčega od zlata, u kom leži vođa svih Hrvata. I upravo je na njega mislila, kada je rekla da je i ona, u Indiji, obišla grob Majke Tereze. I onda, ima li neke razlike između Pavelića i Majke Tereze? Za Ivu Goldsteina očito ima. U tome je i smisao njegovog vica, i nerazumijevanja s nazočnima, onima koji ga podržavaju i onima koji ga ne podržavaju. A svima je pao kamen sa srca kada je gospon doktor mirno otpovrnuo kako je sve to njegova privatna stvar, u koju Goldstein ne bi smio gurati nos. Jer, mogao je on Goldsteinu reći što o njemu misli, pa što bismo onda? Jer svi dobro znamo što bi madridski kondolant i kondolir mogao misliti o jednome Goldsteinu. Ali srećom, kao pravi Hrvat i Zagrepčanin, gospon doktor zna za mjeru.
I onda je sve to Hrvatska televizija pustila u svim svojim informativnim emisijama, naravno bez komentara, jer je jasno, više nego jasno, da su gospon doktor i Silvija Luks pristojni Hrvati, a Goldstein je prostak (a tu će riječ, između svoja četiri zida, podboltati i pripadajućim nacionalnim pridjevkom). Na kraju, kako pristojni redovito stradavaju, gospon doktor nije izabran za predsjednika vijeća, nego je, ali jednoglasno, izabran za zamjenika predsjednika. I tako su se Hrvati opet našli na gubitku. I jedni, i drugi. Jedni su izgubili poglavnika, drugi su dobili doglavnika.