Braća po Velikom bratu

Ovogodišnji je Big Brother, kako smo imali prilike čitati u novinama, započeo javnim zlostavljanjem dvoje građana patuljastoga rasta. Prvo je, na radost pornofila, organizirano njihovo vjenčanje, koje je, navodno, priređeno uz poštivanje svih elemenata “normalnoga” ceremonijala za kršćane standardnoga stasa. Jedini smisao ove “igre” sastojao se u tome da se preko fizičke nestandardnosti, ili – budimo u skladu s pogledom na svijet autora rečenog serijala – fizičke nakaznosti, privuče što veći broj gledatelja, čime bi ovogodišnji Big Brother izmakao sudbini nekoliko prethodnih koji su propali, valjda zbog viška ljudskosti i političke korektnosti, te bi vlasnicima i poslovodstvu televizijske kuće donio ekstra profit.

U nastavku zlostavljanja ovo dvoje ljudi, po svemu normalnih i razumnih, osim po tome što su se pristankom na sudjelovanje u dotičnome serijalu uvrstili u niz kojekakvih nakaza, kreatura, frikova, manijaka, antisemita, domoljuba i zalutalih građana, organizirano je skidanje patuljčice. Naime, ako tačno interpretiram novinske izvještaje, Veliki brat oduzeo je građanki svu njezinu odjeću i ostavio je da se po kući, pred kamerama vascijele Hrvatske i Zapadnoga Balkana, pride, glupira u kupaćem kostimu. Ona je to doživjela prilično tragično, jer je dobro znala – a kako i ne bi – da su je razgolitili iz istih onih bijednih i jadnih motiva iz kojih bi, da su bili u prigodi i da ih State Department u tom slučaju ne bi izložio zračnim udarima, na svojoj televiziji prikazali Monicu Lewinsky, kako veselome Billu glođe ud. Prizor žene patuljastoga rasta, kako pred televizijskim kamerama protiv svoje volje, ili na prevaru, šeće u kupaćem kostimu, ustvari je prizor silovanja. Ali ne zato što bi tijelo patuljčice bilo išta nakaznije, nenormalnije ili u bitnom smislu drukčije od tijela aktualne Miss svijeta, nego zato što se to tijelo u svijetu onih koji njime manipuliraju, i koji vladaju hrvatskom slikom svijeta, smatra nakaznim. Tako je i ta žena silovana okom promatrača i predrasudom koja tim okom misli i osjeća. Ali nije li i svako drugo televizijsko, medijsko ili video silovanje upravo to isto? Da nije nastranih očiju, ni ono što je radila Monica Lewinski ne bi bilo ništa novo, ni drukčije, niti bi se bitno razlikovalo od pogleda na opustošena lica voditelja svih hrvatskih televizijskih dnevnika.

Fascinacija fizičkom nakaznošću bila je karakteristična za ideologije i praktičare nacionalsocijalizma. Uostalom, takva fascinacija u osnovi je svakoga novovjekog i dvadesetstoljetnog rasizma. O, kako se samo doktor Mengele uzbuđivao pri pogledu na patuljke! Naravno, njegov je interes bio sasvim znanstven. Kao što i producenti Big Brothera mogu tvrditi kako su patuljke doveli pred kamere s nekim plemenitim, emancipatorskim ciljem. O, s kojim se samo užitkom šepavi Joseph Goebbels rugao drugim šepavcima! I kako su svi oni voljeli lijepe, visoke i plavokose muškarce i meštrovićevskom preciznošću izvajane žene. U ime njihove superiornosti, nije li tako, fizički su eliminirali, ubijali i u dim slali sve one koji su bili sitniji, nosatiji, s kraćom bedrenom kosti. Iz te estetike i tog osjećaja svijeta, znali oni to ili ne znali, današnje se televizijske kreature rugaju patuljcima, nastojeći na takav način postići veću gledanost svoga serijala.

Vjerojatno i osnovni pokazatelj duhovne, mentalne i emocionalne nakaznosti i zaostalosti u ljudi jest u izrugivanju nečijoj, navodnoj, fizičkoj nedostatnosti. Ako čovjek nije sasvim životinja, nego je biće duha, vjere, nade i imaginacije, tada mu tijelo ne služi za nadvladavanje drugoga čovjeka, ne služi mu za lov na medvjede ili za umlaćivanje ili ošamućivanje ženke s kojom zatim kani općiti. Tijelo je okvir, standardan ili nestandardan, unutrašnje ljepote. Ili unutrašnje nakaznosti.

Nakon što su se narugali patuljcima, autori Big Brothera prešli su na sljedeću, tek malo kompleksniju fazu, podizanja gledanosti, uz pomoć najgore duhovne nakaznosti. Nakon rasizma, došao je na red šovinizam. Upriličena je epizoda u kojoj će Srbin karati Hrvaticu. On je, bezbeli, šarmer, a ona je, naravski, udata, majka nekolicine malih Hrvatića, iz patrijarhalne sredine i još patrijarhalnije obitelji. I sve se to, kao, dogodi slučajno, usred noći, ispod pokrivača. Zatim po novinama čitamo kako se ćaća odriče kćeri i kako mater hvali i brani sina. Potom nailaze novinski komentatori i kolumnisti da se još malo zgroze, ali to njihovo zgražanje ustvari je integralni dio serijala. Zašto? Pa zato što oni doista vjeruju, i u to uvjeravaju publiku, kako je mladi Srbin zaista prasnuo udatu Hrvaticu, i kako se to dogodilo sasvim slučajno. Ranijih godina Srbi nisu bili toliko jebežljivi, a Hrvatice nisu bile tako podatne, pa su, eto, serijali propadali jedan za drugim.

I onda to pitanje kako se i zašto bivša Jugoslavija ujedinila oko Big Brothera? Kao, svi to gledaju, kao što su svi, ispred kamera, u istoj kući. A oko čega bi se to, molim vas lijepo, svi naši narodi i narodnosti i mogli ujediniti ako ne oko rasizma, šovinizma i primitivizma? Oko čega bi se, uostalom, bilo koja rulja, bilo gdje mogla ujediniti ako ne oko rasizma, šovinizma i primitivizma? Ono što nas razlikuje, unutar istoga društva, ali i izvan njega, jesu naše osobnosti i naše žive kulture. Kultura je uvijek stvar pojedinaca, onih koji pišu i koji čitaju, onih koji sviraju i koji slušaju glazbu, a nikad nije stvar rulje. Po svojim kulturnim identitetima Srbi i Hrvati jako se razlikuju. Primitivizam im je, međutim, identičan. I to je sva priča o svejugoslavenskome interesu za Big Brother.

Jedan znameniti svjetovni i crkveni vladar, a usput i vjerojatno najveći pjesnik ovih naših jezika, u trenucima razočarenja svojim malim narodom, rekao je da bi svakoga njegovog pripadnika trebalo vratiti u majčinu utrobu i nanovo prejebati. Ne ulazeći u to je li pjesnik bio u pravu, ili je, ipak, istina da se njegov narod po nedojebanosti ne razlikuje od drugih, primitivnih i nedovršenih balkanskih naroda, kultura koja o sebi razmišlja na ovaj način, nikada se ne ruga drugima i nikada ne završi u Big Brother kući.

Miljenko Jergović 24. 04. 2011.