Grom kada bi spalio informativni program Hrvatske televizije, pa još i redakciju kulture, pride, štete nikakve ne bi bilo, ni po kulturu, ni po informiranje. Odavno već tako mislim, a u zadnje vrijeme ni ljude koji u tim programima rade ne doživljavam kao živa bića, nego mi se doimaju Čapekovim robotima, prema kojima nisam u stanju osjetiti sućut, kao ni mržnju. Takvi, obezljuđeni, prestali su da me zanimaju. Golemo je stoga bilo moje iznenađenje kada sam neki dan na nekom portalu pogledao snimku na kojoj, pri kraju nekih vijesti, ili je to bio dnevnik, urednica i voditeljica Slavica Babić sočno opsova. Iznenadio sam samoga sebe: bio sam ganut, žalio sam tu ženu.
U tom trenutku njezine užasnutosti, čim je shvatila da program ide, i da je njezinu psovku čulo nekoliko milijuna gledatelja, koji su upravo bdjeli nad sudbinom generala Gotovine, Markača i Čermaka, bio je sadržan sav hrvatski povijesni i nacionalni udes, i sva osobna nesreća i jad nekoga tko je istovremeno, u namah izgovorenoj riječi, postao počinitelj i žrtva nečega što je društveno neprihvatljivo. Slavica Babić pred Hrvatskom, i svim njezinim građanima, pred cjelokupnom poviješću ove zemlje, pred svim živim i mrtvima, i posred njezinoga nacionalnog ekrana, opsovala je. Ta psovka je nagrdila voditeljičino uredno našminkano lice i izbila ispod debele naslage pudera, izvlačeći ju iz posvemašnje anonimnosti, u kojoj je, kao opća Hrvatica, ili kao opće lice Hrvatske, godinama pribivala sekularnoj misi državnih televizijskih vijesti.
Televizijska voditeljica, a valjda i urednica, učinila je jedinu stvar koja bi se u proljeće 2011, u programima Hrvatske televizije, a onda i – metaforično govoreći – u Hrvatskoj općenito, mogla smatrati našim zločinom: opsovala je u program. U zemlji u kojoj već odavno, kako nas uče ta televizija, sudovi, policija i vlast, nije zločin krasti, ni ubijati, ako se krade i ubija u hrvatsko ime i s patriotskom legitimacijom, u zemlji u kojoj nipošto nije zločin rastjerati susjede i ostati sam, sa zastavom vidno istaknutom na kućnoj terasi, i s prigodnom pjesmom na usnama, u zemlji u kojoj ništa nije zločin što nije učinjeno protiv nje ili njezina povlaštenog, većinskog naroda, u zemlji čija televizija spremno povede hajku protiv svih i svakoga tko u svemu ovome još nekoga zločina vidi, u toj je zemlji Slavica Babić počinila zlodjelo koje nitko neće pravdati. Na užas sviju, a ponajviše sebe, ona je sastavila je i be. I u času se srušio svijet. Zato sam, eto, na vlastito iznenađenje, bio ganut, i žalio sam tu ženu.
Ne, neću reći da su licemjeri oni koji se nad njezinom psovkom zgražavaju. Uostalom, i sama se Slavica Babić zgrozila. To se vidjelo na njezinom licu, i to me i jest ganulo. To kako naš čovjek umije istovremeno biti heroj i zločinac, agresor i žrtva. I kako, na kraju krajeva, ne zna iz toga dostojanstveno izaći. Jer psovka, makar bila upućena milijunima ljudi, pa čak da je i u crkvi ili u vrtiću, a ne na ekranu izgovorena, nije tako strašna da se ne bi moglo uz smiješak, ili recimo ispriku, nekako izvući. Ali možda jest strašno ukoliko ne znamo da smo drugima učinili veće zlodjelo od psovke. To nije licemjerje, a puno je neugodnije od licemjerja.
U djetinjstvu se čovjeku ponekad zna dogoditi da pomisli za sebe da je dobar, pošten i vjeran drug – kako se moralni imperativ imenovao i kvalificirao u pionirskoj zakletvi – dok su svi drugi čudom zli i nepošteni izdajice. Ali ubrzo nas i ta faza prođe, jer valjda shvatimo da nas drugi gledaju drukčije nego što gledamo sami sebe, i onda nam u jednom trenutku sine da je sve u načinu gledanja, i da bi, možda, bilo mudro, a i potrebno, kada bismo na sebe katkad, čisto radi provjere, pogledali tuđim očima. Tako shvatimo da uvijek i nismo dobri, pošteni i vjerni drugovi. Ne bi bilo loše kada bi se i društvo katkad pogledalo sa strane. Shvatili bismo, primjerice, da Hrvatska nije otok nedužnosti u moru bjelosvjetskog zla i opačine. I da nije bilo najstrašnije opsovati.
Psovka kao jedini hrvatski zločin
Grom kada bi spalio informativni program Hrvatske televizije, pa još i redakciju kulture, pride, štete nikakve ne bi bilo, ni po kulturu, ni po informiranje. Odavno već tako mislim, a u zadnje vrijeme ni ljude koji u tim programima rade ne doživljavam kao živa bića, nego mi se doimaju Čapekovim robotima, prema kojima nisam u stanju osjetiti sućut, kao ni mržnju. Takvi, obezljuđeni, prestali su da me zanimaju. Golemo je stoga bilo moje iznenađenje kada sam neki dan na nekom portalu pogledao snimku na kojoj, pri kraju nekih vijesti, ili je to bio dnevnik, urednica i voditeljica Slavica Babić sočno opsova. Iznenadio sam samoga sebe: bio sam ganut, žalio sam tu ženu.
U tom trenutku njezine užasnutosti, čim je shvatila da program ide, i da je njezinu psovku čulo nekoliko milijuna gledatelja, koji su upravo bdjeli nad sudbinom generala Gotovine, Markača i Čermaka, bio je sadržan sav hrvatski povijesni i nacionalni udes, i sva osobna nesreća i jad nekoga tko je istovremeno, u namah izgovorenoj riječi, postao počinitelj i žrtva nečega što je društveno neprihvatljivo. Slavica Babić pred Hrvatskom, i svim njezinim građanima, pred cjelokupnom poviješću ove zemlje, pred svim živim i mrtvima, i posred njezinoga nacionalnog ekrana, opsovala je. Ta psovka je nagrdila voditeljičino uredno našminkano lice i izbila ispod debele naslage pudera, izvlačeći ju iz posvemašnje anonimnosti, u kojoj je, kao opća Hrvatica, ili kao opće lice Hrvatske, godinama pribivala sekularnoj misi državnih televizijskih vijesti.
Televizijska voditeljica, a valjda i urednica, učinila je jedinu stvar koja bi se u proljeće 2011, u programima Hrvatske televizije, a onda i – metaforično govoreći – u Hrvatskoj općenito, mogla smatrati našim zločinom: opsovala je u program. U zemlji u kojoj već odavno, kako nas uče ta televizija, sudovi, policija i vlast, nije zločin krasti, ni ubijati, ako se krade i ubija u hrvatsko ime i s patriotskom legitimacijom, u zemlji u kojoj nipošto nije zločin rastjerati susjede i ostati sam, sa zastavom vidno istaknutom na kućnoj terasi, i s prigodnom pjesmom na usnama, u zemlji u kojoj ništa nije zločin što nije učinjeno protiv nje ili njezina povlaštenog, većinskog naroda, u zemlji čija televizija spremno povede hajku protiv svih i svakoga tko u svemu ovome još nekoga zločina vidi, u toj je zemlji Slavica Babić počinila zlodjelo koje nitko neće pravdati. Na užas sviju, a ponajviše sebe, ona je sastavila je i be. I u času se srušio svijet. Zato sam, eto, na vlastito iznenađenje, bio ganut, i žalio sam tu ženu.
Ne, neću reći da su licemjeri oni koji se nad njezinom psovkom zgražavaju. Uostalom, i sama se Slavica Babić zgrozila. To se vidjelo na njezinom licu, i to me i jest ganulo. To kako naš čovjek umije istovremeno biti heroj i zločinac, agresor i žrtva. I kako, na kraju krajeva, ne zna iz toga dostojanstveno izaći. Jer psovka, makar bila upućena milijunima ljudi, pa čak da je i u crkvi ili u vrtiću, a ne na ekranu izgovorena, nije tako strašna da se ne bi moglo uz smiješak, ili recimo ispriku, nekako izvući. Ali možda jest strašno ukoliko ne znamo da smo drugima učinili veće zlodjelo od psovke. To nije licemjerje, a puno je neugodnije od licemjerja.
U djetinjstvu se čovjeku ponekad zna dogoditi da pomisli za sebe da je dobar, pošten i vjeran drug – kako se moralni imperativ imenovao i kvalificirao u pionirskoj zakletvi – dok su svi drugi čudom zli i nepošteni izdajice. Ali ubrzo nas i ta faza prođe, jer valjda shvatimo da nas drugi gledaju drukčije nego što gledamo sami sebe, i onda nam u jednom trenutku sine da je sve u načinu gledanja, i da bi, možda, bilo mudro, a i potrebno, kada bismo na sebe katkad, čisto radi provjere, pogledali tuđim očima. Tako shvatimo da uvijek i nismo dobri, pošteni i vjerni drugovi. Ne bi bilo loše kada bi se i društvo katkad pogledalo sa strane. Shvatili bismo, primjerice, da Hrvatska nije otok nedužnosti u moru bjelosvjetskog zla i opačine. I da nije bilo najstrašnije opsovati.