Internetski portal Indeks.hr objavio je reportažni izvještaj novinarke Vesne Vujević o stanju na Hrvatskoj radio televiziji i načinu na koji je 398 ljudi u jednome danu dobilo otkaz. Da u Hrvatskoj postoji stvarna sloboda štampe, oko tog bi se teksta, baš kao oko Onura i Šeherzade, otimale sve novine. Da u Hrvatskoj postoji sloboda javne riječi, sve radio stanice i nezavisne televizije u svojim bi informativnim emisijama prenosile s Indeksa najzanimljivije dijelove članka jedne darovite, pametne i hrabre novinarke, koja je, iako su joj ambicije u televizijskome a ne u pisanom novinarstvu, upravo napisala i objavila najvažniji rad u karijeri: iskustvom vlastite kože svjedočila je o otkazu za 398 ljudi. Profesionalnim djelovanjem u najtežim životnim okolnostima, jasnim moralnim stavom i poštovanja vrijednom iluzijom o društvenoj važnosti slobodnoga novinarskog rada i djelovanja, Vesna Vujević vidljivim je učinila sebe i svojih 397 kolega, koje su njihovi egzekutori osudili na nevidljivost. Da hrvatski mediji principijelno služe javnosti i pravu javnosti na istinu, oko Vesne Vujević i njezine radne knjižice otimali bi se danas vlasnici i urednici svih novina i televizija.
Jedna čestita osoba s Hrvatske televizije, čije ime neću odati, jer ne vjerujem ni Marku, ni Karamarku, prije nekoliko mi je dana kazala da ne razumije zašto se nitko od preostalih 397 otpuštenih honoraraca, od kojih su neki honorarčili i punih sedamnaest godina, nije poveo za Vesnom Vujević, zašto nepravdu koju su doživjeli ne pokušavaju baciti u lice društvu i šutljivoj građanskoj većini: “Znaš li ti što bi se događalo da je otpušteno 398 radnika Brodosplita?” Odgovorio sam da se nema razloga čuditi, jer nema nikakve usporedbe između radnika u škveru i ljudi koji su, u najširem smislu, djelatnici hrvatskih medija. Evo zašto: da je 398 radnika u brodogradilištu potjerano na ulicu, Ivo bi Josipović u stavu mirno stajao ispred predsjedničkog barjaka govoreći kako je to nedopustivo, kako treba nešto učiniti, kako će razgovarati s predsjednicom Vlade, kako su Hrvatskoj brodogradilišta važna… Obodrio bi potjerane radnike i uvjerio ih da ovoj državi i njezinim institucijama, makar i simbolično, nešto znače. No, umjesto toga Ivo je Josipović sljedećega dana uznapredovalom dužnosniku mladeži HDZ-a, vršitelju dužnosti ravnatelja Popovcu, predavao državno odlikovanje u povodu obljetnice orkestra HRT-a. I sve se smiješio kao da se upravo najeo šnenokli.
Vesna Vujević piše o načinu na koji je, istoga popodneva, potjerano njih 398. Piše o razgovoru s vršiteljem dužnosti urednika Renatom Kunićem, koji joj, nakon što ju je izvijestio da od sutra više ne radi, baca papirnate maramice preko stola, superioran nad njezinim suzama. Paketić košta jednu kunu. Ali zadovoljstvo vršitelja dužnosti Jadranke Kosor je neprocjenjivo. Međutim, o njegovoj prostačkoj gesti možete čitati samo na portalu Indeks.hr. Upitajte se zašto je tako, pa ćete shvatiti zašto škverski radnik vrijedi više od novinara.
Otpuštenim honorarcima nije dopušteno niti da pokupe svoje stvari. Ono što je iza njihova nestanka ostajalo, tako strašno podsjeća na tople postelje ljudi koje su, evo maloprije, odveli u logor. Mislite da pretjerujem? Možda. Gledajte večeras Čuljkušu i Čeljusku, ako vam se njihova slika stvarnosti više sviđa. Ali imajte na umu da o vašoj nesreći neće imati tko da svjedoči, kada se jednom nađete među svojih 398. Nakon Indeksa, pođite na portal Net.hr, i tamo pročitajte pjesmu Aleksandra Stankovića o keksu koji je ostao na stolu nakon što je honorarac dobio otkaz. Još je neko vrijeme stajao tu, a onda je došla čistačica i bacila ga u smeće. Strašna pjesma o logorima! I Stankovića bi vršitelji dužnosti rado učinili nevidljivim, no kasno je, on se spasio. Ali, za razliku od glazbenika Josipovića, Stanković zna najvažniju istinu kršćanstva, koja je temelj naše ljudskosti: svi smo mi braća. Braća Drobac.
Vesna Vujević služila je istini, čuvala dostojanstvo profesije i vidljivim činila one koji su jednog popodneva bili osuđeni da odu u dim i ništa. Ta mlada dama zavrijedila je svako poštovanje.
398 prognanih s Prisavlja
Internetski portal Indeks.hr objavio je reportažni izvještaj novinarke Vesne Vujević o stanju na Hrvatskoj radio televiziji i načinu na koji je 398 ljudi u jednome danu dobilo otkaz. Da u Hrvatskoj postoji stvarna sloboda štampe, oko tog bi se teksta, baš kao oko Onura i Šeherzade, otimale sve novine. Da u Hrvatskoj postoji sloboda javne riječi, sve radio stanice i nezavisne televizije u svojim bi informativnim emisijama prenosile s Indeksa najzanimljivije dijelove članka jedne darovite, pametne i hrabre novinarke, koja je, iako su joj ambicije u televizijskome a ne u pisanom novinarstvu, upravo napisala i objavila najvažniji rad u karijeri: iskustvom vlastite kože svjedočila je o otkazu za 398 ljudi. Profesionalnim djelovanjem u najtežim životnim okolnostima, jasnim moralnim stavom i poštovanja vrijednom iluzijom o društvenoj važnosti slobodnoga novinarskog rada i djelovanja, Vesna Vujević vidljivim je učinila sebe i svojih 397 kolega, koje su njihovi egzekutori osudili na nevidljivost. Da hrvatski mediji principijelno služe javnosti i pravu javnosti na istinu, oko Vesne Vujević i njezine radne knjižice otimali bi se danas vlasnici i urednici svih novina i televizija.
Jedna čestita osoba s Hrvatske televizije, čije ime neću odati, jer ne vjerujem ni Marku, ni Karamarku, prije nekoliko mi je dana kazala da ne razumije zašto se nitko od preostalih 397 otpuštenih honoraraca, od kojih su neki honorarčili i punih sedamnaest godina, nije poveo za Vesnom Vujević, zašto nepravdu koju su doživjeli ne pokušavaju baciti u lice društvu i šutljivoj građanskoj većini: “Znaš li ti što bi se događalo da je otpušteno 398 radnika Brodosplita?” Odgovorio sam da se nema razloga čuditi, jer nema nikakve usporedbe između radnika u škveru i ljudi koji su, u najširem smislu, djelatnici hrvatskih medija. Evo zašto: da je 398 radnika u brodogradilištu potjerano na ulicu, Ivo bi Josipović u stavu mirno stajao ispred predsjedničkog barjaka govoreći kako je to nedopustivo, kako treba nešto učiniti, kako će razgovarati s predsjednicom Vlade, kako su Hrvatskoj brodogradilišta važna… Obodrio bi potjerane radnike i uvjerio ih da ovoj državi i njezinim institucijama, makar i simbolično, nešto znače. No, umjesto toga Ivo je Josipović sljedećega dana uznapredovalom dužnosniku mladeži HDZ-a, vršitelju dužnosti ravnatelja Popovcu, predavao državno odlikovanje u povodu obljetnice orkestra HRT-a. I sve se smiješio kao da se upravo najeo šnenokli.
Vesna Vujević piše o načinu na koji je, istoga popodneva, potjerano njih 398. Piše o razgovoru s vršiteljem dužnosti urednika Renatom Kunićem, koji joj, nakon što ju je izvijestio da od sutra više ne radi, baca papirnate maramice preko stola, superioran nad njezinim suzama. Paketić košta jednu kunu. Ali zadovoljstvo vršitelja dužnosti Jadranke Kosor je neprocjenjivo. Međutim, o njegovoj prostačkoj gesti možete čitati samo na portalu Indeks.hr. Upitajte se zašto je tako, pa ćete shvatiti zašto škverski radnik vrijedi više od novinara.
Otpuštenim honorarcima nije dopušteno niti da pokupe svoje stvari. Ono što je iza njihova nestanka ostajalo, tako strašno podsjeća na tople postelje ljudi koje su, evo maloprije, odveli u logor. Mislite da pretjerujem? Možda. Gledajte večeras Čuljkušu i Čeljusku, ako vam se njihova slika stvarnosti više sviđa. Ali imajte na umu da o vašoj nesreći neće imati tko da svjedoči, kada se jednom nađete među svojih 398. Nakon Indeksa, pođite na portal Net.hr, i tamo pročitajte pjesmu Aleksandra Stankovića o keksu koji je ostao na stolu nakon što je honorarac dobio otkaz. Još je neko vrijeme stajao tu, a onda je došla čistačica i bacila ga u smeće. Strašna pjesma o logorima! I Stankovića bi vršitelji dužnosti rado učinili nevidljivim, no kasno je, on se spasio. Ali, za razliku od glazbenika Josipovića, Stanković zna najvažniju istinu kršćanstva, koja je temelj naše ljudskosti: svi smo mi braća. Braća Drobac.
Vesna Vujević služila je istini, čuvala dostojanstvo profesije i vidljivim činila one koji su jednog popodneva bili osuđeni da odu u dim i ništa. Ta mlada dama zavrijedila je svako poštovanje.