Slobodan čovjek u svemu vidi nešto dobro. Pa tako kad mu Elektra isključi struju pomisli da je to sjajno, jer će uštedjeti na struji. Slobodan čovjek, naime, misli da Elektra ne naplaćuje struju koju ne isporučuje. Tako su mojoj prijateljici ljetos isključili struju u stanu u kojem ne živi, a ona umjesto da plati uključenje, samo je odmahnula rukom i odlučila da to učini tek kada joj stan zatreba. Ona je, doista, slobodna, pa ju nije uznemirilo čak ni to što su joj isključili struju, premda je platila sve račune i nikada Elektri ništa nije dugovala. Kažu da brojilo dugo nije očitano, pa su zato isključili. Kriminalci su to, upozoravao sam je, Mravak je možda čak i nevin, ali tvrtka koja ljudima uskraćuje isporuku proizvoda koji su uredno platili je, po definiciji slobodnoga svijeta, kriminalna organizacija. Ali nije me htjela slušati, nego mi je govorila da ja u svemu vidim nešto loše.
A onda me je jednoga jutra uplakana nazvala iz Elektre. Nisu joj htjeli uključiti struju, nego su tražili da prethodno plati sve one račune, koji su joj uredno stizali svakoga mjeseca nakon isključenja. A ako se naknadno pokaže da je, plativši račune za neisporučenu struju, nešto preplatila, voljni su joj vratiti novac. Čuvši to, spremno sam odjurio u Gundulićevu, nanjušivši izvanrednu novinarsku temu, dostojnu besmrtnoga Güntera Wallraffa, i naravno, bio sam u pravu. Da sam među bolje plaćenim autorima, napisao bih golemu reportažu, u kojoj bi sladostrasno uživao svatko kome je barem jednom isključena struja, ili je iz drugih razloga morao pohoditi Elektrinu kuću strave u Gundulićevoj. Možda bih i knjigu sastavio na osnovu nekoliko sati provedenih među tim šalterima koji i najokorjelije slobodare učine robljem, a vjernike u pravnu državu potencijalnim lopovima, ali budite zadovoljni i ovim tekstićem, i doživite ga kao moj osobni dar.
Prvo što će vam se dogoditi na šalteru Elektre, bit će da će vas prisiljavati da platite ono što niste potrošili. A kada priložite svoje očitanje brojila, gospođica sa šaltera – manekenskog fizisa i manikira – odmahnut će rukom i reći vam da to ne važi, jer očitanje nije izvršio ovlašteni djelatnik Elektre. Tada ćete shvatiti da je i ponuda potrošačima da sami očitavaju brojila i da se pritom koriste telefonom i internetom, zapravo samo zgodna prevara i navlakuša za naivne budale. Očitanja se, naime, priznaju samo ako pokažu da ste potrošili više struje nego što su u Elektri procijenili. Ako ste potrošili manje, tada se možete žaliti. A kada se poželite žaliti, tada nemate kome. Možete se rasplakati ili telefonirati prijatelju, željnom reporterskih izazova.
Uljudno sam se predstavio voditeljici smjene, očekujući da ona učini isto. Ali ne lezi vraže! Ne bi žena da završi kao Mravak, pa me želi spojiti s – ni manje ni više nego glasnogovornikom – stanovitim gospodinom Šimekom. Rekoh, gospođo, ne pada mi na pamet da razgovaram s gospodinom Šimekom, nego odgovorite mi da li vi taj novac koji otmete od građana za struju koju oni nisu potrošili, uplatite izravno na račun HDZ-a, ili uplate idu, recimo, preko Ministarstva gospodarstva? Tada je gospođa voditeljica, rekoše mi da se zove Zorica ili Slavica, zaprijetila da će pozvati Sokola da me izbaci van. O, da, gospođo, ja naprosto inzistiram na tome da se upoznam s gospodinom Sokolom! No, kako u Elektri, izgleda, imaju naputak da sve čine suprotno molbama i preklinjanju svojih kupaca i njihovih prijatelja, gospođa voditeljica smjene naglo se predomislila, pa umjesto da zove nekoga tko bi me deložirao iz javnoga prostora, opet mi je ponudila gospodina Šimeka. A ja, znate, ne volim kada mi podvode glasnogovornike.
Na kraju, sve je, naravno, ispalo po mjeri mog osjećaja hrvatske neslobode. Prijateljica je platila račune za struju koju nije potrošila, a usput su je slagali da će napajanje biti uključeno istoga dana. Bilo je uključeno tek sutra. “Ali zašto bi vam struja morala biti uključena baš danas, ako je bila isključena tri mjeseca?” pitala ju je voditeljica smjene, dok su svuda oko nas pognutih pogleda, s brojčekima u rukama, stajali poniženi i beznadni ljudi. Oni, naime, nemaju nikoga kome bi se požalili ili koga bi nazvali nakon što se u Elektri rasplaču. Nemaju nikoga tko bi spašavao njihovu iluziju o slobodi.
Moja prijateljica, srećom, ima mene. Ona će i dalje vjerovati kako u svakoj hrvatskoj svinjariji, u svakome državno nadziranom i odobrenom lopovluku, ipak postoji nešto dobro. Zato ću ići s njom kada bude tražila novac koji je preplatila Elektri za struju koju nije potrošila. Tako to ona kaže: preplatila, umjesto bila opljačkana. Sloboda je u toj jednoj riječi.
Elektrina kuća strave u Gundulićevoj ulici
Slobodan čovjek u svemu vidi nešto dobro. Pa tako kad mu Elektra isključi struju pomisli da je to sjajno, jer će uštedjeti na struji. Slobodan čovjek, naime, misli da Elektra ne naplaćuje struju koju ne isporučuje. Tako su mojoj prijateljici ljetos isključili struju u stanu u kojem ne živi, a ona umjesto da plati uključenje, samo je odmahnula rukom i odlučila da to učini tek kada joj stan zatreba. Ona je, doista, slobodna, pa ju nije uznemirilo čak ni to što su joj isključili struju, premda je platila sve račune i nikada Elektri ništa nije dugovala. Kažu da brojilo dugo nije očitano, pa su zato isključili. Kriminalci su to, upozoravao sam je, Mravak je možda čak i nevin, ali tvrtka koja ljudima uskraćuje isporuku proizvoda koji su uredno platili je, po definiciji slobodnoga svijeta, kriminalna organizacija. Ali nije me htjela slušati, nego mi je govorila da ja u svemu vidim nešto loše.
A onda me je jednoga jutra uplakana nazvala iz Elektre. Nisu joj htjeli uključiti struju, nego su tražili da prethodno plati sve one račune, koji su joj uredno stizali svakoga mjeseca nakon isključenja. A ako se naknadno pokaže da je, plativši račune za neisporučenu struju, nešto preplatila, voljni su joj vratiti novac. Čuvši to, spremno sam odjurio u Gundulićevu, nanjušivši izvanrednu novinarsku temu, dostojnu besmrtnoga Güntera Wallraffa, i naravno, bio sam u pravu. Da sam među bolje plaćenim autorima, napisao bih golemu reportažu, u kojoj bi sladostrasno uživao svatko kome je barem jednom isključena struja, ili je iz drugih razloga morao pohoditi Elektrinu kuću strave u Gundulićevoj. Možda bih i knjigu sastavio na osnovu nekoliko sati provedenih među tim šalterima koji i najokorjelije slobodare učine robljem, a vjernike u pravnu državu potencijalnim lopovima, ali budite zadovoljni i ovim tekstićem, i doživite ga kao moj osobni dar.
Prvo što će vam se dogoditi na šalteru Elektre, bit će da će vas prisiljavati da platite ono što niste potrošili. A kada priložite svoje očitanje brojila, gospođica sa šaltera – manekenskog fizisa i manikira – odmahnut će rukom i reći vam da to ne važi, jer očitanje nije izvršio ovlašteni djelatnik Elektre. Tada ćete shvatiti da je i ponuda potrošačima da sami očitavaju brojila i da se pritom koriste telefonom i internetom, zapravo samo zgodna prevara i navlakuša za naivne budale. Očitanja se, naime, priznaju samo ako pokažu da ste potrošili više struje nego što su u Elektri procijenili. Ako ste potrošili manje, tada se možete žaliti. A kada se poželite žaliti, tada nemate kome. Možete se rasplakati ili telefonirati prijatelju, željnom reporterskih izazova.
Uljudno sam se predstavio voditeljici smjene, očekujući da ona učini isto. Ali ne lezi vraže! Ne bi žena da završi kao Mravak, pa me želi spojiti s – ni manje ni više nego glasnogovornikom – stanovitim gospodinom Šimekom. Rekoh, gospođo, ne pada mi na pamet da razgovaram s gospodinom Šimekom, nego odgovorite mi da li vi taj novac koji otmete od građana za struju koju oni nisu potrošili, uplatite izravno na račun HDZ-a, ili uplate idu, recimo, preko Ministarstva gospodarstva? Tada je gospođa voditeljica, rekoše mi da se zove Zorica ili Slavica, zaprijetila da će pozvati Sokola da me izbaci van. O, da, gospođo, ja naprosto inzistiram na tome da se upoznam s gospodinom Sokolom! No, kako u Elektri, izgleda, imaju naputak da sve čine suprotno molbama i preklinjanju svojih kupaca i njihovih prijatelja, gospođa voditeljica smjene naglo se predomislila, pa umjesto da zove nekoga tko bi me deložirao iz javnoga prostora, opet mi je ponudila gospodina Šimeka. A ja, znate, ne volim kada mi podvode glasnogovornike.
Na kraju, sve je, naravno, ispalo po mjeri mog osjećaja hrvatske neslobode. Prijateljica je platila račune za struju koju nije potrošila, a usput su je slagali da će napajanje biti uključeno istoga dana. Bilo je uključeno tek sutra. “Ali zašto bi vam struja morala biti uključena baš danas, ako je bila isključena tri mjeseca?” pitala ju je voditeljica smjene, dok su svuda oko nas pognutih pogleda, s brojčekima u rukama, stajali poniženi i beznadni ljudi. Oni, naime, nemaju nikoga kome bi se požalili ili koga bi nazvali nakon što se u Elektri rasplaču. Nemaju nikoga tko bi spašavao njihovu iluziju o slobodi.
Moja prijateljica, srećom, ima mene. Ona će i dalje vjerovati kako u svakoj hrvatskoj svinjariji, u svakome državno nadziranom i odobrenom lopovluku, ipak postoji nešto dobro. Zato ću ići s njom kada bude tražila novac koji je preplatila Elektri za struju koju nije potrošila. Tako to ona kaže: preplatila, umjesto bila opljačkana. Sloboda je u toj jednoj riječi.