Jedna od legendarnih priča o nastajanju neovisne i etnički homogene Hrvatske tiče se dvojice ili trojice njezinih odličnika koji, negdje na krajnjem istoku ravne Slavonije, pucaju iz ručnoga bacača po srpskome selu, ne bi li izazvali odgovor za rat spremnih Kadijevićevih topova i tenkova. Država se, kao svaki novi život, rađa u krvi. Svaki narod mora doživjeti svoj Alamo i svoj Staljingrad. Neka takva sudbina bude namijenjena Vukovaru… Sve su to mitska načela tuđmanistanskoga patriotizma, stvaranoga u sjeni obiteljskih štedionica i sportskih streljana, ali i tisuća mladića, mahom generacije rođenih u šezdesetima, spremnih da brane dom i domovinu i da u toj borbi polože svoj život.
Nikada se nije moglo vjerovati u priču da su dvojica-trojica odličnika, na čelu s Vladimirom Šeksom, pucali po srpskome selu. Nije se u nju moglo vjerovati ni kada ju je potvrđivao bivši ministar unutrašnjih poslova. Ne bi se u nju moglo vjerovati ni da ju je čovjek vidio svojim očima, jer ako je ta priča istinita, ako se zbilja tako dogodilo i ako su ovom zemljom upravljali ljudi, i još uvijek upravljaju, koji su u proljeće 1991. žurili da žrtvuju tisuće nečijih sinova, požurujući pritom jugoslavenske tenkove da čim prije počnu kasapiti našu mladost, u stvarnome i u metaforičkom smislu, tada se u posljednjih dvadeset godina nismo odmakli dalje od pakla. U paklu živimo, našim životima upravlja infernalni moral onih koji više nemaju ljudskih emocija. Zato, nije moguće doista vjerovati da je Vladimir Šeks, muž, otac dvoje djece, nečiji prijatelj, iz ručnoga bacača pucao po srpskome selu. Ne može se vjerovati ni kada se zna.
Ne može se vjerovati ni da je on sačuvao nevinost ubojica Aleksandre Zec i njezinih roditelja. Bila je to proceduralna greška? Da bi se moglo živjeti, valja misliti tako, jer zar bi muž, otac dvoje djece, nečiji prijatelj, namjerno nalazio način, ili projektirao proceduralnu grešku, e da bi nevini mogli ostati ubojice jedne zagrebačke djevojčice, kojima će zatim Tuđman podijeliti činove i odlikovanja. Normalnim ljudima nepodnošljivo bi bilo saznanje da žive u paklu, pa zato ne žele znati ono u što se ne može vjerovati. Na tome je zasnovana naša domovinska idila.
Prije nekoliko dana Vladimir Šeks je nagovijestio mogućnost zabrane SDP-a. Opalio je iz ručnoga bacača raketa, samo da provjeri što će se dogoditi. Bila je to mala proba državnog udara, kakve HDZ već mjesecima provodi. Hoće li se Bruxelles jako uzrujati ukoliko se u Hrvatskoj, naravno samo na određeno vrijeme, onako kako je to bilo učinjeno rujna 1973. u Čileu, u sklopu borbe protiv korupcije, zabrani opozicijsko djelovanje? Neće? Ili ipak hoće? To je Šeks želio provjeriti, pa bi ga valjalo shvatiti krajnje ozbiljno. Taj čovjek ima iskustva u stvaranju pakla na zemlji i u stvaranju takvih životnih prilika u kojima čovjek zarad vlastitoga duševnog sklada nije u stanju povjerovati u nešto što je očigledno.
U ideološkome smislu, motiv za zabranu Socijaldemokratske partije Hrvatske, političke organizacije koja jamačno nije teroristička, niti u svome programu zagovara rasizam, šovinizam ili rušenje ustavnoga poretka, može biti samo jedan: totalno jedinstvo države i nacije. Ove, 2010, kao i prije sedamdeset godina, takvo jedinstvo može osigurati samo fašizam, pa se svi koji ga zagovaraju i zovu fašistima. U tome, vjerojatno, i leži razlog što u Europi danas ne postoji parlamentarna stranka, niti relevantan političar, koji bi zagovarali tu vrstu jedinstva države i nacije. Osim Vladimira Šeksa.
Činjenica da se HDZ i njegova predsjednica još iste noći nisu ogradili od izjave Vladimira Šeksa svjedoči da nije pucao samo u svoje ime. Doista, on i njegovi zabranili bi opozicijsko političko djelovanje, sindikate bi proglasili za sljednike Crvenoga Oktobra, dok bi parlamentarne izbore, poput generala Augusta Pinocheta, odložili za neka bolja vremena, kada korupcija bude pobijeđena, a svi korupcionaši pozatvarani, ali za takvo što potrebna je struktura koja će dalje proizvoditi pakao na zemlji. Najčešće je, kroz povijest, to bila vojska.
Eto, to je sva istina o Šeksu. Naravno, čovjek u nju ne može vjerovati. Čim bi povjerovao, život bi mu postao nepodnošljiv, ili bi se napokon pobunio protiv pokušaja da se ova lijepa i nesretna zemlja ponovo pretvori u stratište slobode, demokracije i ljudskih prava. Šeks, naime, drukčije ne zna. Pred onima koji su slobodni njega hvata bijes. I tako je, pomalo nezasluženo, SDP-a ponovo dopao barjak hrvatske slobode. Opoziciju danas mogu pobijediti samo njezin strah i općenarodna nevjerica.
Nevjerica da Šeks postoji
Jedna od legendarnih priča o nastajanju neovisne i etnički homogene Hrvatske tiče se dvojice ili trojice njezinih odličnika koji, negdje na krajnjem istoku ravne Slavonije, pucaju iz ručnoga bacača po srpskome selu, ne bi li izazvali odgovor za rat spremnih Kadijevićevih topova i tenkova. Država se, kao svaki novi život, rađa u krvi. Svaki narod mora doživjeti svoj Alamo i svoj Staljingrad. Neka takva sudbina bude namijenjena Vukovaru… Sve su to mitska načela tuđmanistanskoga patriotizma, stvaranoga u sjeni obiteljskih štedionica i sportskih streljana, ali i tisuća mladića, mahom generacije rođenih u šezdesetima, spremnih da brane dom i domovinu i da u toj borbi polože svoj život.
Nikada se nije moglo vjerovati u priču da su dvojica-trojica odličnika, na čelu s Vladimirom Šeksom, pucali po srpskome selu. Nije se u nju moglo vjerovati ni kada ju je potvrđivao bivši ministar unutrašnjih poslova. Ne bi se u nju moglo vjerovati ni da ju je čovjek vidio svojim očima, jer ako je ta priča istinita, ako se zbilja tako dogodilo i ako su ovom zemljom upravljali ljudi, i još uvijek upravljaju, koji su u proljeće 1991. žurili da žrtvuju tisuće nečijih sinova, požurujući pritom jugoslavenske tenkove da čim prije počnu kasapiti našu mladost, u stvarnome i u metaforičkom smislu, tada se u posljednjih dvadeset godina nismo odmakli dalje od pakla. U paklu živimo, našim životima upravlja infernalni moral onih koji više nemaju ljudskih emocija. Zato, nije moguće doista vjerovati da je Vladimir Šeks, muž, otac dvoje djece, nečiji prijatelj, iz ručnoga bacača pucao po srpskome selu. Ne može se vjerovati ni kada se zna.
Ne može se vjerovati ni da je on sačuvao nevinost ubojica Aleksandre Zec i njezinih roditelja. Bila je to proceduralna greška? Da bi se moglo živjeti, valja misliti tako, jer zar bi muž, otac dvoje djece, nečiji prijatelj, namjerno nalazio način, ili projektirao proceduralnu grešku, e da bi nevini mogli ostati ubojice jedne zagrebačke djevojčice, kojima će zatim Tuđman podijeliti činove i odlikovanja. Normalnim ljudima nepodnošljivo bi bilo saznanje da žive u paklu, pa zato ne žele znati ono u što se ne može vjerovati. Na tome je zasnovana naša domovinska idila.
Prije nekoliko dana Vladimir Šeks je nagovijestio mogućnost zabrane SDP-a. Opalio je iz ručnoga bacača raketa, samo da provjeri što će se dogoditi. Bila je to mala proba državnog udara, kakve HDZ već mjesecima provodi. Hoće li se Bruxelles jako uzrujati ukoliko se u Hrvatskoj, naravno samo na određeno vrijeme, onako kako je to bilo učinjeno rujna 1973. u Čileu, u sklopu borbe protiv korupcije, zabrani opozicijsko djelovanje? Neće? Ili ipak hoće? To je Šeks želio provjeriti, pa bi ga valjalo shvatiti krajnje ozbiljno. Taj čovjek ima iskustva u stvaranju pakla na zemlji i u stvaranju takvih životnih prilika u kojima čovjek zarad vlastitoga duševnog sklada nije u stanju povjerovati u nešto što je očigledno.
U ideološkome smislu, motiv za zabranu Socijaldemokratske partije Hrvatske, političke organizacije koja jamačno nije teroristička, niti u svome programu zagovara rasizam, šovinizam ili rušenje ustavnoga poretka, može biti samo jedan: totalno jedinstvo države i nacije. Ove, 2010, kao i prije sedamdeset godina, takvo jedinstvo može osigurati samo fašizam, pa se svi koji ga zagovaraju i zovu fašistima. U tome, vjerojatno, i leži razlog što u Europi danas ne postoji parlamentarna stranka, niti relevantan političar, koji bi zagovarali tu vrstu jedinstva države i nacije. Osim Vladimira Šeksa.
Činjenica da se HDZ i njegova predsjednica još iste noći nisu ogradili od izjave Vladimira Šeksa svjedoči da nije pucao samo u svoje ime. Doista, on i njegovi zabranili bi opozicijsko političko djelovanje, sindikate bi proglasili za sljednike Crvenoga Oktobra, dok bi parlamentarne izbore, poput generala Augusta Pinocheta, odložili za neka bolja vremena, kada korupcija bude pobijeđena, a svi korupcionaši pozatvarani, ali za takvo što potrebna je struktura koja će dalje proizvoditi pakao na zemlji. Najčešće je, kroz povijest, to bila vojska.
Eto, to je sva istina o Šeksu. Naravno, čovjek u nju ne može vjerovati. Čim bi povjerovao, život bi mu postao nepodnošljiv, ili bi se napokon pobunio protiv pokušaja da se ova lijepa i nesretna zemlja ponovo pretvori u stratište slobode, demokracije i ljudskih prava. Šeks, naime, drukčije ne zna. Pred onima koji su slobodni njega hvata bijes. I tako je, pomalo nezasluženo, SDP-a ponovo dopao barjak hrvatske slobode. Opoziciju danas mogu pobijediti samo njezin strah i općenarodna nevjerica.