Tko su, dakle, od čega su načinjeni, kakvog su podrijetla i kojega svjetonazora, onih jedva 27 posto hrvatskih srednjoškolaca, koji, prema vrlo temeljitom i reprezentativnom istraživanju Gonga, smatraju da je Nezavisna Država Hrvatska bila fašistička tvorevina? Sigurno je da te djevojke i mladići nisu pripadnici BBB i Torcide, niti su aktivni navijači hrvatske nogometne reprezentacije. Također, nisu ni gledatelji Togonalovog i Čuljkušinog televizijskog dnevnika, niti općenito Hrvatske televizije (dobro, de, možda, ipak, gledaju Nedjeljom u dva, Latinicu i Hrvatsku uživo, ali mimo toga – ništa!). Još je sigurnije, pak, da nikada u ruke ne uzimaju Večernji list, a da o Vijencu i niskonakladnim zidićevskim i parazidićevskim izdanjima i ne govorimo. Zapravo, da ne duljimo previše u nabrajanju, tih 27 posto omladinki i omladinaca odrasta i svoje stavove zauzima mimo zapovjednog lanca hrvatske države, većega dijela Crkve, ali i – što je najvažnije – mimo školskoga plana i programa, te zacrtane politike Ministarstva obrazovanja, ministra Radovana Fuchsa i njegovih suradnika. Da je ista anketa provedena na kraju školske godine 1940/41, mjesec-dva nakon uspostave narečene Nezavisne Države Hrvatske, rezultati bi, pretpostavljam, bili puno bliži civilizacijskim, političkim i kulturnim kodovima današnje, ujedinjene Europe. Tada bi, naime, svih sto posto srednjoškolaca smatralo kako je Nezavisna Država Hrvatska fašistička tvorevina, te da je njezin poglavnik, doktor Ante Pavelić, blagoslovljen od samoga velikog vođe njemačkoga Reicha, da uvede od Srba, Cigana, Židova i pasa (neistraženo je do danas što to hrvatski i ini fašisti imaju protiv pasa) očišćenu Hrvatsku u ujedinjenu, fašističku Europu. Nu, što li se to u međuvremenu promijenilo?
Kada bi jednako reprezentativno istraživanje pokazalo da 27 posto učenika njemačkih srednjih škola misli kako je Treći Reich bio fašistička tvorevina, dok svi drugi da je, parafrazirat ćemo Franju Tuđmana, bio i izraz povijesnih težnji njemačkoga naroda, tada bi njemački ministar obrazovanja u trenucima podnošenja ostavke mogao biti sretan ako bi izbjegao suđenje i zatvorsku kaznu za povijesni revizionizam, rehabilitaciju Trećega Reicha i samoga Adolfa Hitlera, a možda i rušenje ustavnoga poretka Savezne Republike Njemačke, jer je svojim djelovanjem, ili nedjelovanjem, školskim planom i programom, te izbjegavanjem da se u školama govori istina o Trećemu Reichu, izravno odgovoran i kriv za činjenicu što je samo 27 posto njemačkih srednjoškolaca izviješteno o sramnome karakteru Hitlerove države.
Za razliku od svoga njemačkog kolege, Radovan Fuchs nema razloga za brigu. On je, zajedno sa svojim suradnicima, samo provodio politiku Vlade Jadranke Kosor i njezine Hrvatske demokratske zajednice. A dio te politike je, podsjetimo, i govor Ivana Jarnjaka na ovogodišnjemu “ustaškom derneku” na Bleiburgu, u kojemu je jasno i glasno iznosio stavove koji su dramatično suprotni stavovima 27 posto hrvatskih srednjoškolaca. Dio politike te vlade je i polaganje vijenaca na spomen ploču stradalim ustašama u Karlovcu, te zabrana da se u tom gradu, u kojem vlada HDZ, vrate antifašistička spomen obilježja, uništena prije dvadesetak godina. Dio iste politike je i miješanje partizanskih s ustaškim kostima, u nekome mračnom dalmatinskom mjestu, u kojem također vlada HDZ. Dio te politike je i održavanje Mile Budaka u srednjoškolskoj lektiri, na koje je Fuchs upozoravan, a na upozorenja je odgovoreno prijetnjama što su iz Vlade u kojoj je ministar upućene novinarima koji su Budakovo dično djelo osporavali. Zato, doista, valja reći: Radovan Fuchs uspješan je ministar obrazovanja, jer još samo 27 posto srednjoškolaca nije u dosluhu s književnom veličinom Mile Budaka.
U jednoj je stvari vlada Jadranke Kosor bila nevjerojatno uspješna. U jedva godinu i pol poništene su sve štetne posljedice ideološke dezorijentacije u koju je vodio Ivo Sanader, te je zauzet onaj isti čvrsti smjer, u kojem je Hrvatsku vodio i sam Tuđman. Danas, u vrijeme finalnih pregovora s Bruxellesom, taj bi se smjer najpreciznije dao iskazati prigodnom parolom: Za dom spremni u Europu! Kada uđemo, svi će biti zadovoljni: 27 posto današnjih srednjoškolaca slobodno će se razmiljeti slobodnim svijetom, a sva će Hrvatska biti u skladu s nastavnim planom i programom Radovana Fuchsa.
Trijumf volje ministra Fuchsa
(integralna verzija)
Tko su, dakle, od čega su načinjeni, kakvog su podrijetla i kojega svjetonazora, onih jedva 27 posto hrvatskih srednjoškolaca, koji, prema vrlo temeljitom i reprezentativnom istraživanju Gonga, smatraju da je Nezavisna Država Hrvatska bila fašistička tvorevina? Sigurno je da te djevojke i mladići nisu pripadnici BBB i Torcide, niti su aktivni navijači hrvatske nogometne reprezentacije. Također, nisu ni gledatelji Togonalovog i Čuljkušinog televizijskog dnevnika, niti općenito Hrvatske televizije (dobro, de, možda, ipak, gledaju Nedjeljom u dva, Latinicu i Hrvatsku uživo, ali mimo toga – ništa!). Još je sigurnije, pak, da nikada u ruke ne uzimaju Večernji list, a da o Vijencu i niskonakladnim zidićevskim i parazidićevskim izdanjima i ne govorimo. Zapravo, da ne duljimo previše u nabrajanju, tih 27 posto omladinki i omladinaca odrasta i svoje stavove zauzima mimo zapovjednog lanca hrvatske države, većega dijela Crkve, ali i – što je najvažnije – mimo školskoga plana i programa, te zacrtane politike Ministarstva obrazovanja, ministra Radovana Fuchsa i njegovih suradnika. Da je ista anketa provedena na kraju školske godine 1940/41, mjesec-dva nakon uspostave narečene Nezavisne Države Hrvatske, rezultati bi, pretpostavljam, bili puno bliži civilizacijskim, političkim i kulturnim kodovima današnje, ujedinjene Europe. Tada bi, naime, svih sto posto srednjoškolaca smatralo kako je Nezavisna Država Hrvatska fašistička tvorevina, te da je njezin poglavnik, doktor Ante Pavelić, blagoslovljen od samoga velikog vođe njemačkoga Reicha, da uvede od Srba, Cigana, Židova i pasa (neistraženo je do danas što to hrvatski i ini fašisti imaju protiv pasa) očišćenu Hrvatsku u ujedinjenu, fašističku Europu. Nu, što li se to u međuvremenu promijenilo?
Kada bi jednako reprezentativno istraživanje pokazalo da 27 posto učenika njemačkih srednjih škola misli kako je Treći Reich bio fašistička tvorevina, dok svi drugi da je, parafrazirat ćemo Franju Tuđmana, bio i izraz povijesnih težnji njemačkoga naroda, tada bi njemački ministar obrazovanja u trenucima podnošenja ostavke mogao biti sretan ako bi izbjegao suđenje i zatvorsku kaznu za povijesni revizionizam, rehabilitaciju Trećega Reicha i samoga Adolfa Hitlera, a možda i rušenje ustavnoga poretka Savezne Republike Njemačke, jer je svojim djelovanjem, ili nedjelovanjem, školskim planom i programom, te izbjegavanjem da se u školama govori istina o Trećemu Reichu, izravno odgovoran i kriv za činjenicu što je samo 27 posto njemačkih srednjoškolaca izviješteno o sramnome karakteru Hitlerove države.
Za razliku od svoga njemačkog kolege, Radovan Fuchs nema razloga za brigu. On je, zajedno sa svojim suradnicima, samo provodio politiku Vlade Jadranke Kosor i njezine Hrvatske demokratske zajednice. A dio te politike je, podsjetimo, i govor Ivana Jarnjaka na ovogodišnjemu “ustaškom derneku” na Bleiburgu, u kojemu je jasno i glasno iznosio stavove koji su dramatično suprotni stavovima 27 posto hrvatskih srednjoškolaca. Dio politike te vlade je i polaganje vijenaca na spomen ploču stradalim ustašama u Karlovcu, te zabrana da se u tom gradu, u kojem vlada HDZ, vrate antifašistička spomen obilježja, uništena prije dvadesetak godina. Dio iste politike je i miješanje partizanskih s ustaškim kostima, u nekome mračnom dalmatinskom mjestu, u kojem također vlada HDZ. Dio te politike je i održavanje Mile Budaka u srednjoškolskoj lektiri, na koje je Fuchs upozoravan, a na upozorenja je odgovoreno prijetnjama što su iz Vlade u kojoj je ministar upućene novinarima koji su Budakovo dično djelo osporavali. Zato, doista, valja reći: Radovan Fuchs uspješan je ministar obrazovanja, jer još samo 27 posto srednjoškolaca nije u dosluhu s književnom veličinom Mile Budaka.
U jednoj je stvari vlada Jadranke Kosor bila nevjerojatno uspješna. U jedva godinu i pol poništene su sve štetne posljedice ideološke dezorijentacije u koju je vodio Ivo Sanader, te je zauzet onaj isti čvrsti smjer, u kojem je Hrvatsku vodio i sam Tuđman. Danas, u vrijeme finalnih pregovora s Bruxellesom, taj bi se smjer najpreciznije dao iskazati prigodnom parolom: Za dom spremni u Europu! Kada uđemo, svi će biti zadovoljni: 27 posto današnjih srednjoškolaca slobodno će se razmiljeti slobodnim svijetom, a sva će Hrvatska biti u skladu s nastavnim planom i programom Radovana Fuchsa.