Više od trideset godina mašu ti iz asfalta zgažene ptice. Tijelom utonule u put, jednim krilom plivaju, drugim lete.
I ti si svojim autom pobio cijelo jato ptica i potopio u asfalt.
Više od trideset godina misliš napisati pjesmu o pticama što ti mašu krilima i pokušavaju poletjeti iz ceste.
Ti misliš, a one padaju u vreo ljetni asfalt: plivaju, lete. U letu susreću zmije, kune, vjeverice, ježe. Nema samo tvoje pjesme.
Malo prije nego što će biti objavljena vijest da je Petar Gudelj (1933.) ovogodišnji dobitnik Goranova vijenca, tog godišnjega parnasovskog samopotvrđivanja hrvatske poezije, u nakladi VBZ tiho je objavljena Gudeljeva knjiga “Duša tilu”, i u njoj ova pjesma. Nagrada je stigla barem petnaest godina prekasno, dugo nakon što su već svi iz njegova naraštaja ovjenčani u Lukovdolu, a opet je čudo da ju je pjesnik ikada i dobio, pošto se, koliko do jučer, za njega nije htjelo ni znati, pogotovu među onima kojima je palo u zadaću određivati što jest, a što nije pjesništvo dostojno urbaniteta i postmoderniteta, te na koncu i samoga nacionalnog imena.
A kako je poezija u Hrvata poput planskoga gospodarstva u Sjevernoj Koreji, i nije važno koliko što vrijedi, nego što se o čemu na politbirou odluči, hir, slučaj i socijalni habitus određuju tko će biti veliki hrvatski pjesnik. A Gudelj se ne nosi po posljednjoj modi, ne klatari se po metropolskim soarejama, niti se druži s biciklistima i lulašima s filofaksa, i nema mišljenje o materijalu od kojega je načinjen Muzej suvremene umjetnosti, ni o tome koliko se ljudi u taj muzej može natrpati. Gudelj je sve ono što ne vole hrvatski pjesnici i njihovi laudatori, ali što im je, ipak, najgore, i zbog čega bi, kad god Gudelj objavi knjigu, na visokim adresama hrvatske književnosti valjalo zastave spustiti na pola koplja, jest to što Petar Gudelj umije napisati ovakvu pjesmu.
Prizor zgažene ptice na asfaltu jedan je od onih koji su dio kolektivnog iskustva. Svatko je, u nebrojeno prigoda, vidio zgaženu pticu, toliko nam se često to događalo da se ne možemo sjetiti nijedne konkretne ptice koju smo tako mrtvu gledali. To je nešto o čemu se ne razmišlja, niti se o pregaženim pticama ikada razgovara. Ali ipak, nitko ne može reći da ne postoji emocija, kratkotrajna i zaboravljiva, kojom nas na čas dirne mrtva ptica. I to je onda ono iz čega nastaje mogući razlog za pjesmu: slika u koju je upisan jasan i čist osjećaj.
Teško je pisati o nečemu što je dio kolektivnog iskustva. Najprije zato što je, obično, netko o tome već pisao, najčešće tisuće njih, pjesnika i diletanata, od antičkih vremena do danas. Ako, pak, slika nije potrošena i ako ozari čovjeka dojmom otkrića (a u književnosti općenito, pogotovu u poeziji, nema veličanstvenijih otkrića od onih kada se prvi puta u riječ utiskuje nešto što je, izvan riječi, svima poznato), teško je pisati o nečemu što ima smisla samo ako je jednostavno izrečeno, toliko jednostavno da se svakome, tko dijeli iskustvo viđenoga prizora, čini da je mogao napisati takvu istu pjesmu i da pjesnik nije učinio ništa veliko. E, baš takve su neke od najljepših pjesama naših jezika. U takvoj jednostavnosti osjeti se koliko jezik daleko može dobaciti, bolje nego u svim onim leksičkim i sintaksičkim akrobacijama kakve su se osamdesetih nazivale semantičkim konkretizmom, a danas ih nekako drukčije zovu. Poezija nije gimnastika, niti je jezik žvakaća guma koja se razvlači kad štofane hlače na nju sjednu.
Josipović je dobre godine došao odati počast poeziji: prigoda je kad nagrada dobiva velikog pjesnika, a ne samo pjesnik nagradu
Vjerojatno nema čitatelja, niti čovjeka koji razumije hrvatski ili nekolicinu obližnjih jezika, koji ne bi razumio o čemu pjesma Petra Gudelja govori i pjeva. Većina će si zorno predočiti i tu sliku u slici, također viđenu puno puta, krila koje se uzdiže iz asfalta, i drugog koje je asfaltom zaplovilo, ali malo će ih, doista jako malo, znati da je upravo to poezija. U općoj predodžbi, poezija je nešto drugo, učeno ili patetično, nešto što se slabo razumije i što će i kulturan svijet lako diskvalificirati kao stvar vlastitog afiniteta. Operu i poeziju slobodno se može, onako odoka i u cjelini, ne voljeti. Razlog tome je, uglavnom, teror loših pjesnika, kojima se svijet ne otvara pred očima kao Petru Gudelju, i koji riječima ne vladaju tako savršeno kao on.
Evo, ne okrećite drugu stranicu novina, nego izdržite vrlo kratku pouku što pjesnički jezik jest i u čemu se sastoji genijalnost vladanja riječima i rečenicama. U finalu svoje pjesme, Gudelj piše kako ptice na asfaltu “u letu susreću zmije, kune, vjeverice, ježe”. Pa nabroji pregažene divlje zvjerčice, ali u pjesmi napisanoj standardnim jezikom, učini taj jedan, jedini pomak. Ježevi tako bivaju ježi, kako se arhaično veli i kako se u lokalnim govorima kaže gdje god u Dalmaciji, Hercegovini ili Bosni ježeva ima. Ovaj je lokalizam diskretno udjenut, tako da će ga čitatelj jedva i primijetiti, a možda ga i neće primijetiti. On nije tu zbog lokalne ili folklorne boje teksta, nju u ovoj pjesmi Gudelj izbjegava, tu je zbog ritma i melodije, koji pjesmu na kraju i učine tako velikom u njezinoj malenosti.
U tim je Gudeljevim ježima smisao pjesništva u svakome vremenu, u njima je precizno objašnjenje kako to i zašto, čak i danas, u kibernetičkoj eri i potkraj Božjega vremena, velika književnost, pogotovu poezija, funkcionira kao trezor jednoga jezika i njegove zbiljske cjeline. U knjizi “Duša tilu” niz je velikih pjesama, neobičnih, katkad takvih da se čine kao da su u pjesništvo presađene iz nekoga drugog svijeta. I njome je, kao i svojim prethodnim knjigama, Gudelj neusporediv unutar hrvatskoga pjesništva, osamljen i gotovo izoliran slučaj, kojega je teško formatirati za potrebe ovdašnjih antologija, a da se ostane pošteno i prema njemu i prema hrvatskoj poeziji.
No, ne pravimo se nedužni, ne tiče se Gudeljeva neusporedivost činjenice što nema predšasnika u hrvatskome pjesništvu (jer ih ima, kao i u srpskom), niti činjenice što su, evo do neki dan, metropolski laudatori i tumači odbijali da o njemu govore, da ga nagrađuju ili da išta o njemu znaju. Neusporedivost Petra Gudelja prirodna je posljedica njegove pjesničke veličine, i ništa drugo. U svijetu beznačajnih, sve što je veliko mora se činiti neobjašnjivim i nenormalnim. Čak je i u velikim književnostima tako. Zato, i samo zato, a ne zbog posmrtnih počasti ili rođendanskih proslava, organiziraju se skupovi na kojima se razlaže i slavi pjesnikovo djelo. Zato da malima i beznačajnima veliki pjesnik postane nekako bliži i njihov.
U posljednjih dvadeset godina, otkako se Goranovo proljeće silom žalosnih ratnih prilika, a potom i logikom pristajanja na prosječnost cijele nacionalne kulture, suzilo na hrvatsku poeziju, Goranov vijenac polučili su razni, veliki i mali, protagonisti i diletanti, pjesnici i zavidnici… Petar Gudelj jedan je od trojice za koje bi se mirne duše i čiste čitateljske savjesti moglo reći kako zapravo i nisu dobili nagradu, nego je nagrada dobila njih. Jedan od trojice danas plovi nebom iznad dviju Amerika i sa svojim Bukowskim psuje, i psovkama rastjeruje nebeske serafe sve, a drugi je, hvala Bogu, živ bez obzira na to što na radiju katkad drukčije misle, pa odluče da ga nema.
Poezija je kad iz asfalta pjeva ptica
Nema tvoje pjesme
Više od trideset godina mašu ti iz asfalta zgažene ptice. Tijelom utonule u put, jednim krilom plivaju, drugim lete.
I ti si svojim autom pobio cijelo jato ptica i potopio u asfalt.
Više od trideset godina misliš napisati pjesmu o pticama što ti mašu krilima i pokušavaju poletjeti iz ceste.
Ti misliš, a one padaju u vreo ljetni asfalt: plivaju, lete. U letu susreću zmije, kune, vjeverice, ježe. Nema samo tvoje pjesme.
Malo prije nego što će biti objavljena vijest da je Petar Gudelj (1933.) ovogodišnji dobitnik Goranova vijenca, tog godišnjega parnasovskog samopotvrđivanja hrvatske poezije, u nakladi VBZ tiho je objavljena Gudeljeva knjiga “Duša tilu”, i u njoj ova pjesma. Nagrada je stigla barem petnaest godina prekasno, dugo nakon što su već svi iz njegova naraštaja ovjenčani u Lukovdolu, a opet je čudo da ju je pjesnik ikada i dobio, pošto se, koliko do jučer, za njega nije htjelo ni znati, pogotovu među onima kojima je palo u zadaću određivati što jest, a što nije pjesništvo dostojno urbaniteta i postmoderniteta, te na koncu i samoga nacionalnog imena.
A kako je poezija u Hrvata poput planskoga gospodarstva u Sjevernoj Koreji, i nije važno koliko što vrijedi, nego što se o čemu na politbirou odluči, hir, slučaj i socijalni habitus određuju tko će biti veliki hrvatski pjesnik. A Gudelj se ne nosi po posljednjoj modi, ne klatari se po metropolskim soarejama, niti se druži s biciklistima i lulašima s filofaksa, i nema mišljenje o materijalu od kojega je načinjen Muzej suvremene umjetnosti, ni o tome koliko se ljudi u taj muzej može natrpati. Gudelj je sve ono što ne vole hrvatski pjesnici i njihovi laudatori, ali što im je, ipak, najgore, i zbog čega bi, kad god Gudelj objavi knjigu, na visokim adresama hrvatske književnosti valjalo zastave spustiti na pola koplja, jest to što Petar Gudelj umije napisati ovakvu pjesmu.
Prizor zgažene ptice na asfaltu jedan je od onih koji su dio kolektivnog iskustva. Svatko je, u nebrojeno prigoda, vidio zgaženu pticu, toliko nam se često to događalo da se ne možemo sjetiti nijedne konkretne ptice koju smo tako mrtvu gledali. To je nešto o čemu se ne razmišlja, niti se o pregaženim pticama ikada razgovara. Ali ipak, nitko ne može reći da ne postoji emocija, kratkotrajna i zaboravljiva, kojom nas na čas dirne mrtva ptica. I to je onda ono iz čega nastaje mogući razlog za pjesmu: slika u koju je upisan jasan i čist osjećaj.
Teško je pisati o nečemu što je dio kolektivnog iskustva. Najprije zato što je, obično, netko o tome već pisao, najčešće tisuće njih, pjesnika i diletanata, od antičkih vremena do danas. Ako, pak, slika nije potrošena i ako ozari čovjeka dojmom otkrića (a u književnosti općenito, pogotovu u poeziji, nema veličanstvenijih otkrića od onih kada se prvi puta u riječ utiskuje nešto što je, izvan riječi, svima poznato), teško je pisati o nečemu što ima smisla samo ako je jednostavno izrečeno, toliko jednostavno da se svakome, tko dijeli iskustvo viđenoga prizora, čini da je mogao napisati takvu istu pjesmu i da pjesnik nije učinio ništa veliko. E, baš takve su neke od najljepših pjesama naših jezika. U takvoj jednostavnosti osjeti se koliko jezik daleko može dobaciti, bolje nego u svim onim leksičkim i sintaksičkim akrobacijama kakve su se osamdesetih nazivale semantičkim konkretizmom, a danas ih nekako drukčije zovu. Poezija nije gimnastika, niti je jezik žvakaća guma koja se razvlači kad štofane hlače na nju sjednu.
Vjerojatno nema čitatelja, niti čovjeka koji razumije hrvatski ili nekolicinu obližnjih jezika, koji ne bi razumio o čemu pjesma Petra Gudelja govori i pjeva. Većina će si zorno predočiti i tu sliku u slici, također viđenu puno puta, krila koje se uzdiže iz asfalta, i drugog koje je asfaltom zaplovilo, ali malo će ih, doista jako malo, znati da je upravo to poezija. U općoj predodžbi, poezija je nešto drugo, učeno ili patetično, nešto što se slabo razumije i što će i kulturan svijet lako diskvalificirati kao stvar vlastitog afiniteta. Operu i poeziju slobodno se može, onako odoka i u cjelini, ne voljeti. Razlog tome je, uglavnom, teror loših pjesnika, kojima se svijet ne otvara pred očima kao Petru Gudelju, i koji riječima ne vladaju tako savršeno kao on.
Evo, ne okrećite drugu stranicu novina, nego izdržite vrlo kratku pouku što pjesnički jezik jest i u čemu se sastoji genijalnost vladanja riječima i rečenicama. U finalu svoje pjesme, Gudelj piše kako ptice na asfaltu “u letu susreću zmije, kune, vjeverice, ježe”. Pa nabroji pregažene divlje zvjerčice, ali u pjesmi napisanoj standardnim jezikom, učini taj jedan, jedini pomak. Ježevi tako bivaju ježi, kako se arhaično veli i kako se u lokalnim govorima kaže gdje god u Dalmaciji, Hercegovini ili Bosni ježeva ima. Ovaj je lokalizam diskretno udjenut, tako da će ga čitatelj jedva i primijetiti, a možda ga i neće primijetiti. On nije tu zbog lokalne ili folklorne boje teksta, nju u ovoj pjesmi Gudelj izbjegava, tu je zbog ritma i melodije, koji pjesmu na kraju i učine tako velikom u njezinoj malenosti.
U tim je Gudeljevim ježima smisao pjesništva u svakome vremenu, u njima je precizno objašnjenje kako to i zašto, čak i danas, u kibernetičkoj eri i potkraj Božjega vremena, velika književnost, pogotovu poezija, funkcionira kao trezor jednoga jezika i njegove zbiljske cjeline. U knjizi “Duša tilu” niz je velikih pjesama, neobičnih, katkad takvih da se čine kao da su u pjesništvo presađene iz nekoga drugog svijeta. I njome je, kao i svojim prethodnim knjigama, Gudelj neusporediv unutar hrvatskoga pjesništva, osamljen i gotovo izoliran slučaj, kojega je teško formatirati za potrebe ovdašnjih antologija, a da se ostane pošteno i prema njemu i prema hrvatskoj poeziji.
No, ne pravimo se nedužni, ne tiče se Gudeljeva neusporedivost činjenice što nema predšasnika u hrvatskome pjesništvu (jer ih ima, kao i u srpskom), niti činjenice što su, evo do neki dan, metropolski laudatori i tumači odbijali da o njemu govore, da ga nagrađuju ili da išta o njemu znaju. Neusporedivost Petra Gudelja prirodna je posljedica njegove pjesničke veličine, i ništa drugo. U svijetu beznačajnih, sve što je veliko mora se činiti neobjašnjivim i nenormalnim. Čak je i u velikim književnostima tako. Zato, i samo zato, a ne zbog posmrtnih počasti ili rođendanskih proslava, organiziraju se skupovi na kojima se razlaže i slavi pjesnikovo djelo. Zato da malima i beznačajnima veliki pjesnik postane nekako bliži i njihov.
U posljednjih dvadeset godina, otkako se Goranovo proljeće silom žalosnih ratnih prilika, a potom i logikom pristajanja na prosječnost cijele nacionalne kulture, suzilo na hrvatsku poeziju, Goranov vijenac polučili su razni, veliki i mali, protagonisti i diletanti, pjesnici i zavidnici… Petar Gudelj jedan je od trojice za koje bi se mirne duše i čiste čitateljske savjesti moglo reći kako zapravo i nisu dobili nagradu, nego je nagrada dobila njih. Jedan od trojice danas plovi nebom iznad dviju Amerika i sa svojim Bukowskim psuje, i psovkama rastjeruje nebeske serafe sve, a drugi je, hvala Bogu, živ bez obzira na to što na radiju katkad drukčije misle, pa odluče da ga nema.