Alain de Botton i Borislav Pekić različiti su pisci, a veže ih da su napisali knjige o zračnoj luci Heathrow, idiličnu i apokaliptičnu
Vlasnici aerodroma Heathrow ponudili su Alainu de Bottonu (1969.) da bude njihov writer in residence, da tjedan dana živi u zračnoj luci, i napiše knjigu o tome. De Botton, Švicarac, sefardskoga podrijetla, iz uvredljivo bogate obitelji, naturaliziran u engleski jezik, pisac je fenomenoloških bestselera za pametnu i obrazovanu kapitalističku publiku. Erudit lakih misli, lijepih i elegantnih rečenica, u kojima ima nečega od one pomalo smiješne ceremonijalnosti, kakva se u angloameričkim novinama – a bogme i u nas, kada urednici i vlasnici krenu čitati samo te novine – tumači kao vrhunski žurnalistički stil. De Botton je duhovit čovjek, sjajan kroničar zapadnjačke svakodnevice, doživljene iz perspektive više društvene klase, ali i – na jedan neortodoksan i posredan način – self help pisac za intelektualnu publiku. Čitajući ga, oslobađate se tjeskobe i počinjete shvaćati Prousta, šoping centre i suvremenu arhitekturu, ili – što je bolji razlog za De Bottona – potvrđujete vlastite stavove ili, dok čekate zrakoplov ili putujete metroom, lagano se i neobavezno prepirete s autorom. Doista, De Botton je od onih pisaca čije se knjige najbolje čitaju dok se čeka let, recimo za New York.
“Dnevnik s Heathrowa” munjevito je preveden na hrvatski (jedva godinu nakon originalnog izdanja), objavila ga je Naklada Ljevak, u jednoj lijepoj, elitnoj književnoj ediciji. Iako se knjiga mogla otisnuti i u društvu turističkih vodiča i putničkih priručnika. Istina, odmah na početku De Botton ograđuje se od naručitelja, ne zaboravlja grijeh zrakoplovnog saobraćaja prema ekologiji, spominje brutalni, grabežni kapitalizam i zadovoljava tako formu političke korektnosti, jer – da se razumijemo – i na Zapadu knjige uglavnom čitaju ljevičari i liberali, dok desničari odlaze u lov na medvjede i slonove, gdje na čeki ogovaraju poštenu inteligenciju. I nakon što se u uvodu ispravno deklarirao, započinje s reportažom, zabavnom, razigranom, savršeno ispripovijedanom, o onome što je vidio i što mu se dogodilo na Heathrowu. Promiču nam pred očima žanr scene aerodromskog života, ne događa se ništa neobično i senzacionalno, a čim zbivanja minu, De Botton se lati pohvale aerodromima, avionima i zračnom prometu, razlažući i rasklapajući fenomene, lucidno i točno, tako da mnoge njegove rečenice možete upotrijebiti dok, recimo, u Hugu ili Marcellinu razgovarate s poslovnim partnerima iz helsinškoga sjedišta Nokije. Finci će pomisliti da ste urnebesno duhoviti, pa vas ne treba čuditi ako se koji od njih preko posuđenih misli zaljubi u vas. To je taj de botton efekt, koji i iz ove knjige neodoljivo zrači, ali čitatelj bi trebao biti baš totalni mamlaz, ili neuspješni pisac frustriran De Bottonovom lajt erudicijom i ozbiljnim spisateljskim darom, pa da odbije priznati kako je Dnevnik s Heathrowa dobra, zabavna i ozbiljno pametna knjiga. Vlasnici aerodroma dobili su reklamu koja je efektnija od tisuća televizijskih spotova, svjetlećih zidova i murala, ali što je važnije – njihovom je proizvodu pružen metafizički i intelektualni sadržaj, dat mu je viši smisao.
Ali čitajući knjigu, svih mi je stotinjak stranica, i tri-četiri sata čitanja, na um padala jedna druga, čije je poprište također na Heathrowu, a za koju vlasnici aerodroma, vjerojatno, i ne znaju, premda ju je napisao ozbiljniji i klasičniji pisac, Londončanin, koji je njihovim aerodromom bio opsjednut, proveo je na njemu više vremena nego De Botton, krijumčarskim je putevima došao do građevinskih planova, arhitektonskih nacrta i cjelokupne anamneze i dijagnoze te žive građevine. Radi se o romanu Besnilo, srpskoga pisca Borislava Pekića (1933), vjerojatno najsnažnijem žanrovskom i, općenito, jednom od najboljih proznih djela južnoslavenskih književnosti, premijerno objavljenom 1983. u Zagrebu, pod uredničkim okom Slavka Goldsteina. Zanimljivo je usporediti De Bottonov i Pekićev Heathrow: riječ je o istome mjestu, koje je u međuvremenu modernizirano, ali bez obzira na razlike u tonalitetima između nonfikcionalne i fikcionalne proze, kod oba je pisca aerodrom jednako živ i plastičan. Samo što u prvom slučaju zrači mirom i ravnovjesjem zreloga kapitalizma, koji je remećen samo odjekom nekih dalekih protuterorističkih ratova, dok je u drugom slučaju Heathrow mjesto na kojemu se ljudska civilizacija pretvara u infektivni i politički pakao. Na neki način, De Bottonova se knjiga može čitati kao uvod u Pekićevo Besnilo. Premda je napisana četvrt stoljeća kasnije, ona joj prethodi, ne samo u kronološkom i duhovnom, nego i u civilizacijskom smislu. Stari pisac, u naponu snage i svoga autentičnog književnog genija, piše o tome kako skončavaju De Bottonov svijet, zapadna kultura i kapitalizam. Njegov roman se na kraju pretvara u furiozni mahlerovski finale, koji, na veličanstveno dugih i trajućih nekoliko desetaka stranica, svršava posljednjim taktom, bez ikakve nade i spasa. Korporacija još uvijek nije toliko mudra, niti je kapitalizam dotrajao do blagoslova dekandencije, da vlasnici Heathrowa shvate da bi im Besnilo bilo najbolja i posljednja reklama.
De Botton pisac je dobrostojećeg kapitalizma, koji se čita po aerodromima i u metrou, i čiji citati dobro prolaze u menadžerskom nadgornjavanju, za poslovnog ručka u skupim restoranima
U ovih petnaestak godina obišao sam po književnim poslovima, a protivno vlastitoj naravi, koja na moju žalost nije ni pekićevska ni debotonovska, i nije putnička, brojne europske aerodrome. Na Heathrowu sam ispio dupli chivas za velikog pisca, ali nisam bio fasciniran. Moji su aerodromi u Veneciji, Rimu i Frankfurtu. Dolomite volim, jer mi se svaki put čini da ćemo pljusnuti u more. Pista se ne vidi, sve dok kotačima ne zagazimo po njoj. U posljednjim trenucima pred ateriranje, oči nekih putnika pune su užasa. Uživam kada se s tim očima uspijem sresti, lijepo je kad strah širi čovjekove zjenice i sve na kraju dobro bude. Fiumicino volim zato što se tamo vazda događa nešto bizarno i nepredviđeno: prošli put je prtljaga s leta iz Zagreba završila na traci iznad koje je pisalo Mumbai. Mimoilazili smo se sa Sikima, hindusima i muslimanima, i razmjenjivali ljutnju, a meni je u dubini duše bilo drago, jer je moja torba – barem virtualno i administrativno – doputovala iz izgubljenog zavičaja Salmana Rushdieja. A frankfurtski aerodrom od svih najviše volim, jer mi se čini da bih na tom mjestu mogao živjeti. Taj putnički, aerodromski velegrad, moj je zamišljeni ideal ničije zemlje i kule babilonske, istovremeno. Da se domovina može birati, za pisca bi to mjesto bilo idealnom domovinom.
Volim aerodrome i avione, koliko god mi je mrsko putovati, jer su to mjesta na kojima se čovjeku nigdje ne žuri, jer vrijeme tu ovisi o drugima, a ne o njemu. Polasci i dolasci izvan su njegove moći. Na aerodromima je njegov život prepušten nebesima i nebesnicima na staranje, i ništa mu ne ostaje osim – eventualno – straha. Srećom, leta se ne bojim. Ali mi se čini da bi razgovor o tome ima li Boga, tu temeljnu teološku raspravu na koju je svaki čovjek jednako pozvan, i ničije kompetencije u toj stvari nisu veće ili manje, najprikladnije bilo započeti na aerodromu i nastaviti je u avionu koji se diže u nebo. Naravno, raspravu bi trebali voditi oni koji se leta ne boje, jer ucjena strahom nije dobra preporuka Božanskoj Osobi. O tome koliko je avion blizu nebu govori, recimo, i to što ne postoji sjedalo broj trinaest, ali i to da Croatia Airlinesu, dobroj tvrtki, s divnim stjuardesama, koje Hrvatsku boljom svjedoče od svih naših sportskih diva i divova, nikada nije na um palo da se reklamira činjenicom što u proteklih dvadesetak godina nijedan njezin zrakoplov nije doživio ozbiljniju nesreću, da ne kažemo – pao. Ne čini se to iz praznovjerice, a praznovjerica je ono što ostaje u Njegovoj sobi kada Bog izađe na balkon da zapali cigaretu.
S aerodroma se ide u nebesa
Alain de Botton i Borislav Pekić različiti su pisci, a veže ih da su napisali knjige o zračnoj luci Heathrow, idiličnu i apokaliptičnu
Vlasnici aerodroma Heathrow ponudili su Alainu de Bottonu (1969.) da bude njihov writer in residence, da tjedan dana živi u zračnoj luci, i napiše knjigu o tome. De Botton, Švicarac, sefardskoga podrijetla, iz uvredljivo bogate obitelji, naturaliziran u engleski jezik, pisac je fenomenoloških bestselera za pametnu i obrazovanu kapitalističku publiku. Erudit lakih misli, lijepih i elegantnih rečenica, u kojima ima nečega od one pomalo smiješne ceremonijalnosti, kakva se u angloameričkim novinama – a bogme i u nas, kada urednici i vlasnici krenu čitati samo te novine – tumači kao vrhunski žurnalistički stil. De Botton je duhovit čovjek, sjajan kroničar zapadnjačke svakodnevice, doživljene iz perspektive više društvene klase, ali i – na jedan neortodoksan i posredan način – self help pisac za intelektualnu publiku. Čitajući ga, oslobađate se tjeskobe i počinjete shvaćati Prousta, šoping centre i suvremenu arhitekturu, ili – što je bolji razlog za De Bottona – potvrđujete vlastite stavove ili, dok čekate zrakoplov ili putujete metroom, lagano se i neobavezno prepirete s autorom. Doista, De Botton je od onih pisaca čije se knjige najbolje čitaju dok se čeka let, recimo za New York.
“Dnevnik s Heathrowa” munjevito je preveden na hrvatski (jedva godinu nakon originalnog izdanja), objavila ga je Naklada Ljevak, u jednoj lijepoj, elitnoj književnoj ediciji. Iako se knjiga mogla otisnuti i u društvu turističkih vodiča i putničkih priručnika. Istina, odmah na početku De Botton ograđuje se od naručitelja, ne zaboravlja grijeh zrakoplovnog saobraćaja prema ekologiji, spominje brutalni, grabežni kapitalizam i zadovoljava tako formu političke korektnosti, jer – da se razumijemo – i na Zapadu knjige uglavnom čitaju ljevičari i liberali, dok desničari odlaze u lov na medvjede i slonove, gdje na čeki ogovaraju poštenu inteligenciju. I nakon što se u uvodu ispravno deklarirao, započinje s reportažom, zabavnom, razigranom, savršeno ispripovijedanom, o onome što je vidio i što mu se dogodilo na Heathrowu. Promiču nam pred očima žanr scene aerodromskog života, ne događa se ništa neobično i senzacionalno, a čim zbivanja minu, De Botton se lati pohvale aerodromima, avionima i zračnom prometu, razlažući i rasklapajući fenomene, lucidno i točno, tako da mnoge njegove rečenice možete upotrijebiti dok, recimo, u Hugu ili Marcellinu razgovarate s poslovnim partnerima iz helsinškoga sjedišta Nokije. Finci će pomisliti da ste urnebesno duhoviti, pa vas ne treba čuditi ako se koji od njih preko posuđenih misli zaljubi u vas. To je taj de botton efekt, koji i iz ove knjige neodoljivo zrači, ali čitatelj bi trebao biti baš totalni mamlaz, ili neuspješni pisac frustriran De Bottonovom lajt erudicijom i ozbiljnim spisateljskim darom, pa da odbije priznati kako je Dnevnik s Heathrowa dobra, zabavna i ozbiljno pametna knjiga. Vlasnici aerodroma dobili su reklamu koja je efektnija od tisuća televizijskih spotova, svjetlećih zidova i murala, ali što je važnije – njihovom je proizvodu pružen metafizički i intelektualni sadržaj, dat mu je viši smisao.
Ali čitajući knjigu, svih mi je stotinjak stranica, i tri-četiri sata čitanja, na um padala jedna druga, čije je poprište također na Heathrowu, a za koju vlasnici aerodroma, vjerojatno, i ne znaju, premda ju je napisao ozbiljniji i klasičniji pisac, Londončanin, koji je njihovim aerodromom bio opsjednut, proveo je na njemu više vremena nego De Botton, krijumčarskim je putevima došao do građevinskih planova, arhitektonskih nacrta i cjelokupne anamneze i dijagnoze te žive građevine. Radi se o romanu Besnilo, srpskoga pisca Borislava Pekića (1933), vjerojatno najsnažnijem žanrovskom i, općenito, jednom od najboljih proznih djela južnoslavenskih književnosti, premijerno objavljenom 1983. u Zagrebu, pod uredničkim okom Slavka Goldsteina. Zanimljivo je usporediti De Bottonov i Pekićev Heathrow: riječ je o istome mjestu, koje je u međuvremenu modernizirano, ali bez obzira na razlike u tonalitetima između nonfikcionalne i fikcionalne proze, kod oba je pisca aerodrom jednako živ i plastičan. Samo što u prvom slučaju zrači mirom i ravnovjesjem zreloga kapitalizma, koji je remećen samo odjekom nekih dalekih protuterorističkih ratova, dok je u drugom slučaju Heathrow mjesto na kojemu se ljudska civilizacija pretvara u infektivni i politički pakao. Na neki način, De Bottonova se knjiga može čitati kao uvod u Pekićevo Besnilo. Premda je napisana četvrt stoljeća kasnije, ona joj prethodi, ne samo u kronološkom i duhovnom, nego i u civilizacijskom smislu. Stari pisac, u naponu snage i svoga autentičnog književnog genija, piše o tome kako skončavaju De Bottonov svijet, zapadna kultura i kapitalizam. Njegov roman se na kraju pretvara u furiozni mahlerovski finale, koji, na veličanstveno dugih i trajućih nekoliko desetaka stranica, svršava posljednjim taktom, bez ikakve nade i spasa. Korporacija još uvijek nije toliko mudra, niti je kapitalizam dotrajao do blagoslova dekandencije, da vlasnici Heathrowa shvate da bi im Besnilo bilo najbolja i posljednja reklama.
U ovih petnaestak godina obišao sam po književnim poslovima, a protivno vlastitoj naravi, koja na moju žalost nije ni pekićevska ni debotonovska, i nije putnička, brojne europske aerodrome. Na Heathrowu sam ispio dupli chivas za velikog pisca, ali nisam bio fasciniran. Moji su aerodromi u Veneciji, Rimu i Frankfurtu. Dolomite volim, jer mi se svaki put čini da ćemo pljusnuti u more. Pista se ne vidi, sve dok kotačima ne zagazimo po njoj. U posljednjim trenucima pred ateriranje, oči nekih putnika pune su užasa. Uživam kada se s tim očima uspijem sresti, lijepo je kad strah širi čovjekove zjenice i sve na kraju dobro bude. Fiumicino volim zato što se tamo vazda događa nešto bizarno i nepredviđeno: prošli put je prtljaga s leta iz Zagreba završila na traci iznad koje je pisalo Mumbai. Mimoilazili smo se sa Sikima, hindusima i muslimanima, i razmjenjivali ljutnju, a meni je u dubini duše bilo drago, jer je moja torba – barem virtualno i administrativno – doputovala iz izgubljenog zavičaja Salmana Rushdieja. A frankfurtski aerodrom od svih najviše volim, jer mi se čini da bih na tom mjestu mogao živjeti. Taj putnički, aerodromski velegrad, moj je zamišljeni ideal ničije zemlje i kule babilonske, istovremeno. Da se domovina može birati, za pisca bi to mjesto bilo idealnom domovinom.
Volim aerodrome i avione, koliko god mi je mrsko putovati, jer su to mjesta na kojima se čovjeku nigdje ne žuri, jer vrijeme tu ovisi o drugima, a ne o njemu. Polasci i dolasci izvan su njegove moći. Na aerodromima je njegov život prepušten nebesima i nebesnicima na staranje, i ništa mu ne ostaje osim – eventualno – straha. Srećom, leta se ne bojim. Ali mi se čini da bi razgovor o tome ima li Boga, tu temeljnu teološku raspravu na koju je svaki čovjek jednako pozvan, i ničije kompetencije u toj stvari nisu veće ili manje, najprikladnije bilo započeti na aerodromu i nastaviti je u avionu koji se diže u nebo. Naravno, raspravu bi trebali voditi oni koji se leta ne boje, jer ucjena strahom nije dobra preporuka Božanskoj Osobi. O tome koliko je avion blizu nebu govori, recimo, i to što ne postoji sjedalo broj trinaest, ali i to da Croatia Airlinesu, dobroj tvrtki, s divnim stjuardesama, koje Hrvatsku boljom svjedoče od svih naših sportskih diva i divova, nikada nije na um palo da se reklamira činjenicom što u proteklih dvadesetak godina nijedan njezin zrakoplov nije doživio ozbiljniju nesreću, da ne kažemo – pao. Ne čini se to iz praznovjerice, a praznovjerica je ono što ostaje u Njegovoj sobi kada Bog izađe na balkon da zapali cigaretu.