Film Srbina Vladimira Perišića je otporom prema matičnoj sredini različit od radova većine hrvatskih i bosanskih autora
Prijateljica mi je, preko režisera, nabavila piratsku kopiju filma. Jasno, podrazumijeva se da ju neću posuđivati i kopirati, nego ću srebrni disk progutati, kao ilegalac šifriranu poruku, čim pogledam film. Istina, nisam ga baš želio vidjeti, kao što se u posljednje vrijeme trudim ne gledati filmove i ne čitati knjige koje u ovdašnjim sredinama izazovu javne prijepore, ali sad je tu, u ilegalnoj kopiji, i više nema povlačenja. Ionako sam se oko njega živcirao, čupkali su mi nokte eksperti iz novina i s web portala, osjećao bih se kao da imam nešto s tim negledanim filmom ili s njegovim autorom, iako čovjeka nikada u životu nisam sreo.
Film “Ordinary People”, debitantsko djelo beogradskoga redatelja Vladimira Perišića (1976), svojedobno je najavljivan kao ekranizacija dokumentarne pripovijesti Slavenke Drakulić “Oni ne bi ni mrava zgazili”, ustvari onoga dijela knjige u kojemu je ispričana priča Dražena Erdemovića, vojnika Vojske Republike Srpske, koji je strijeljao ljude ulovljene u Srebrenici. Kasnije je, u jednoj utišanoj aferi, koja se nikada nije pretvorila u javni skandal zahvaljujući prvenstveno Slavenkinoj diskreciji, s filma skinuta oznaka predloška. Snimljen za nevelik, dijelom francuski i švicarski novac, “Ordinary People” prikazan je na Sarajevo Film Festivalu, i istoga časa doživio vrlo žestoku negativnu reakciju većeg dijela sarajevskih i zagrebačkih filmskih upućenika, ali i pojedinih redatelja kojima karizma putovnice zemlje na koju je izvršena agresija, te međunarodni uspjeh filmova koje su snimili, daju pravo na estetske i moralno-političke prosudbe i presude tuđih, pogotovu srpskih filmova.
No, kada se dogodilo da “Ordinary People” u moćnoj konkurenciji osvoji Srce Sarajeva, niz bosansko-hrvatski javni prostor izlio se bijes, čiju prirodu i vrstu najbolje ilustrira reakcija bošnjačkoga ratnog veterana, inače čestog gosta na regionalnim multikulturalnim pjesničkim sijelima, koji je na nekim web portalima objavio tekst “Zašto nisam gledao Obične ljude”, u kojemu vrlo superiorno sudi o filmu, istovremeno se ponoseći činjenicom da ga nije ni vidio, a sudi tako što, je l’ te, iz iskustva zna što bi se, kako i kada, moglo od Srba i Srbije očekivati, na filmu, a i inače. Zanimljivo je, međutim, bilo to što se nišandžijsko-estetska ekspertiza kasablijskog lirika u svojim zaključcima nije bitno razlikovala od nalaza onih ovdašnjih kritičara koji su film gledali.
Istina je da kod Perišića ubojice nemaju oznaka na uniformama, ali teško je zamisliti srpskoga nacionalista i ratnog veterana kojeg bi to uvjerilo da ti ljudi nisu Srbi i da ovaj film nije uvreda za njih
Elem, Vladimiru Perišiću zamjereno je prvenstveno to što njegovi vojnici, a ustvari ubojice, kojima dovode ratne zarobljenike, i oni ih onda strijeljaju, na kapama i rukavima svojih uniformi nemaju nikakvih oznaka. Rečeno je, najprije, da je tu riječ o nedostatku građanske i umjetničke hrabrosti, pa je, nakon što je film nagrađen, Perišić optužen za podlost, pokvarenost i sve druge grijehe, uključujući i taj da mu je majka svojedobno bila ministrica u jednoj od vlada iz Miloševićeva doba. Ono što me je tada najviše nerviralo, i zbog čega sam pokušavao da na svaki način izbjegnem gledanje filma, bilo je, osim suglasja između onih koji su film vidjeli i onih kojima je patriotska dužnost da ga ne gledaju, inzistiranje na argumentu građanske hrabrosti u jednoga filmskog pripovjedača. Zašto nikako da navedu primjer filma, ili barem knjige, iz svoje, bosanske ili hrvatske žive kulture, koji je, za razliku od “Ordinary People” primjer estetske i građanske hrabrosti? Jer hrabro je, koliko se razumijem u te stvari, samo ono što je na strani manjine, naročito te koja se u nekome društvu smatra neprijateljskom ili razornom po model života vladajuće većine.
Film Vladimira Perišića, sad to znam jer sam ga pogledao, hrabro je, nepodnošljivo mučno i etički precizno pozicionirano djelo. Umjesto glumaca, igraju naturščici. Oni pred kamerama ne glume, nego se ponašaju kao ljudi koji su u situaciji da, bez ikakve opasnosti po vlastiti život, u sablasnoj, ali savršeno mirnodopskoj atmosferi i situaciji, ubijaju druge ljude. Gledatelj biva uvučen u prizore koji su mu pred očima, pa iako se krv gotovo i ne vidi, i nema drastične ekspresije, postaje suučesnik u zbivanju. Kao da je usred najgore moralne i tjelesne pornografije. Istina je, ti vojnici na sebi nemaju oznaka, ne dozivaju se po imenima koja bi bila nacionalno prepoznatljiva, nadimci su im takvi da jednako mogu biti Srbi ili Hrvati (Bošnjaci baš i ne), a kada slušaju vijesti na radiju, sve informacije koje čujemo bivaju depersonalizirane, i ne znamo ime glavnoga grada, nazive vojnih formacija, tko je neprijatelj, a tko smo mi.
Hajka protiv Običnih ljudi vjerojatno se ne bi ni vodila na takav način da se u nju uključe i oni koji film nisu ni gledali, da film nije osvojio Srce Sarajeva i tako uzrujao sve koji polažu pravo na kolektivnu istinu
Takav pristup priču čini dodatno klaustrofobičnom. Gotovo da bi se utješnim učinio prepoznatljivi znak na uniformi, svejedno čiji bi bio, jer bi tada sve bilo lakše i otvorenije. I gledatelja bi se manje ticalo, pa i kada bi to bio znak njegove nacije, vjere ili države, njegovoga kvarta ili zgrade. Scene strijeljanja, i priča koja je svedena na golo ljudsko pristajanje da ubije, izgubili bi s tim znakovljem svaki pripovjedni i filmski smisao, a u moralnome pogledu film bi, ovakav kakav jest, postao problematičan, jer bi, paradoksalno, ubojicama bilo pruženo opravdanje što su ubijali. Pravdale bi ih oznake na rukavima. A gledatelj, bio on Srbin, Hrvat, Bošnjak, ili samo posjetitelj kina ili konzument piratske kopije, izgubio bi svaki razlog da se identificira s akterima priče. Ustvari, ostala bi mu ona plošna identifikacija, prosta kao iz vremena Augustea i Louisa Lumierea, s polivenim polivačima ili s ljudima koje – strijeljaju. Vladimir Perišić hrabro je nastojao pričati priču o običnim ubojicama.
Što mislite, kako bi na ovaj film, koji nije imao grandiozne premijere u sportskim i koncertnim dvoranama, s državnim i političkim vrhom među uzvanicima, reagirao neki Šešeljev ili Arkanov dragovoljac, neki Beli orao ili Crvena beretka? Je li njima potreban znak na rukavu da bi znali kako je to film o onome što su radili u ratu, ili su i oni, poput naših zagrebačkih i sarajevskih pravednika, uvjereni da je to ustvari film kojim Perišić optužuje Hrvate i Bošnjake za nešto što su radili Srbi?
Savršeno je jasno da je film Vladimira Perišića neprihvatljiv ne samo nacionalistima i ratnim veteranima u Srbiji i u srpskome dijelu Bosne i Hercegovine, nego i ozbiljnome dijelu vladajućeg državnog mainstreama. Onome što on govori, nije ni u jednom trenutku potrebno dodatno, vizualno, znakovno ili bilo koje drugo objašnjenje, njegova priča je u svakom trenutku filma jasna i nedvosmislena, a to što ona ima i univerzalno značenje, ne oduzima joj njezin lokalni užas. Da je Vladimir Perišić kleknuo nasred Terazija i bičevao se do smrti ponavljajući da je za Srebrenicu ili Ovčaru odgovoran kao Srbin, ne bi jače i jasnije naglasio osjećaj vlastite odgovornosti kao s ovim filmom. Doista, nije na njemu da se svidi onima koji bi vječno, maskirajući se u ulogu žrtve, druge utjerivali u nekakvu odgovornost i tražili od njih da s vlastitih čela ne skidaju znakovlje zločina. Ovakvi se filmovi, naime, ne snimaju ni u Hrvatskoj (uz izuzetak Crnaca), ni u Bosni i Hercegovini (izuzimajući, u nekom drugom ključu, Imamovićev “Go West”), gdje većinsko nacionalno, vjersko i socijalno ravnovjesje ostaje u toj mjeri nedirnuto da na filmske premijere idu, ruku pod ruku, lijevi i desni, patrioti i izdajnici, dželati i njihove žrtve, kao na festival nacionalnog pomirenja ili na izložbu apstraktne umjetnosti. Stoga, možda naši ljudi baš i ne mogu razumjeti o kome i o čemu govori ovaj srpski film.
Koje su nacije obični ubojice
Film Srbina Vladimira Perišića je otporom prema matičnoj sredini različit od radova većine hrvatskih i bosanskih autora
Prijateljica mi je, preko režisera, nabavila piratsku kopiju filma. Jasno, podrazumijeva se da ju neću posuđivati i kopirati, nego ću srebrni disk progutati, kao ilegalac šifriranu poruku, čim pogledam film. Istina, nisam ga baš želio vidjeti, kao što se u posljednje vrijeme trudim ne gledati filmove i ne čitati knjige koje u ovdašnjim sredinama izazovu javne prijepore, ali sad je tu, u ilegalnoj kopiji, i više nema povlačenja. Ionako sam se oko njega živcirao, čupkali su mi nokte eksperti iz novina i s web portala, osjećao bih se kao da imam nešto s tim negledanim filmom ili s njegovim autorom, iako čovjeka nikada u životu nisam sreo.
Film “Ordinary People”, debitantsko djelo beogradskoga redatelja Vladimira Perišića (1976), svojedobno je najavljivan kao ekranizacija dokumentarne pripovijesti Slavenke Drakulić “Oni ne bi ni mrava zgazili”, ustvari onoga dijela knjige u kojemu je ispričana priča Dražena Erdemovića, vojnika Vojske Republike Srpske, koji je strijeljao ljude ulovljene u Srebrenici. Kasnije je, u jednoj utišanoj aferi, koja se nikada nije pretvorila u javni skandal zahvaljujući prvenstveno Slavenkinoj diskreciji, s filma skinuta oznaka predloška. Snimljen za nevelik, dijelom francuski i švicarski novac, “Ordinary People” prikazan je na Sarajevo Film Festivalu, i istoga časa doživio vrlo žestoku negativnu reakciju većeg dijela sarajevskih i zagrebačkih filmskih upućenika, ali i pojedinih redatelja kojima karizma putovnice zemlje na koju je izvršena agresija, te međunarodni uspjeh filmova koje su snimili, daju pravo na estetske i moralno-političke prosudbe i presude tuđih, pogotovu srpskih filmova.
No, kada se dogodilo da “Ordinary People” u moćnoj konkurenciji osvoji Srce Sarajeva, niz bosansko-hrvatski javni prostor izlio se bijes, čiju prirodu i vrstu najbolje ilustrira reakcija bošnjačkoga ratnog veterana, inače čestog gosta na regionalnim multikulturalnim pjesničkim sijelima, koji je na nekim web portalima objavio tekst “Zašto nisam gledao Obične ljude”, u kojemu vrlo superiorno sudi o filmu, istovremeno se ponoseći činjenicom da ga nije ni vidio, a sudi tako što, je l’ te, iz iskustva zna što bi se, kako i kada, moglo od Srba i Srbije očekivati, na filmu, a i inače. Zanimljivo je, međutim, bilo to što se nišandžijsko-estetska ekspertiza kasablijskog lirika u svojim zaključcima nije bitno razlikovala od nalaza onih ovdašnjih kritičara koji su film gledali.
Elem, Vladimiru Perišiću zamjereno je prvenstveno to što njegovi vojnici, a ustvari ubojice, kojima dovode ratne zarobljenike, i oni ih onda strijeljaju, na kapama i rukavima svojih uniformi nemaju nikakvih oznaka. Rečeno je, najprije, da je tu riječ o nedostatku građanske i umjetničke hrabrosti, pa je, nakon što je film nagrađen, Perišić optužen za podlost, pokvarenost i sve druge grijehe, uključujući i taj da mu je majka svojedobno bila ministrica u jednoj od vlada iz Miloševićeva doba. Ono što me je tada najviše nerviralo, i zbog čega sam pokušavao da na svaki način izbjegnem gledanje filma, bilo je, osim suglasja između onih koji su film vidjeli i onih kojima je patriotska dužnost da ga ne gledaju, inzistiranje na argumentu građanske hrabrosti u jednoga filmskog pripovjedača. Zašto nikako da navedu primjer filma, ili barem knjige, iz svoje, bosanske ili hrvatske žive kulture, koji je, za razliku od “Ordinary People” primjer estetske i građanske hrabrosti? Jer hrabro je, koliko se razumijem u te stvari, samo ono što je na strani manjine, naročito te koja se u nekome društvu smatra neprijateljskom ili razornom po model života vladajuće većine.
Film Vladimira Perišića, sad to znam jer sam ga pogledao, hrabro je, nepodnošljivo mučno i etički precizno pozicionirano djelo. Umjesto glumaca, igraju naturščici. Oni pred kamerama ne glume, nego se ponašaju kao ljudi koji su u situaciji da, bez ikakve opasnosti po vlastiti život, u sablasnoj, ali savršeno mirnodopskoj atmosferi i situaciji, ubijaju druge ljude. Gledatelj biva uvučen u prizore koji su mu pred očima, pa iako se krv gotovo i ne vidi, i nema drastične ekspresije, postaje suučesnik u zbivanju. Kao da je usred najgore moralne i tjelesne pornografije. Istina je, ti vojnici na sebi nemaju oznaka, ne dozivaju se po imenima koja bi bila nacionalno prepoznatljiva, nadimci su im takvi da jednako mogu biti Srbi ili Hrvati (Bošnjaci baš i ne), a kada slušaju vijesti na radiju, sve informacije koje čujemo bivaju depersonalizirane, i ne znamo ime glavnoga grada, nazive vojnih formacija, tko je neprijatelj, a tko smo mi.
Takav pristup priču čini dodatno klaustrofobičnom. Gotovo da bi se utješnim učinio prepoznatljivi znak na uniformi, svejedno čiji bi bio, jer bi tada sve bilo lakše i otvorenije. I gledatelja bi se manje ticalo, pa i kada bi to bio znak njegove nacije, vjere ili države, njegovoga kvarta ili zgrade. Scene strijeljanja, i priča koja je svedena na golo ljudsko pristajanje da ubije, izgubili bi s tim znakovljem svaki pripovjedni i filmski smisao, a u moralnome pogledu film bi, ovakav kakav jest, postao problematičan, jer bi, paradoksalno, ubojicama bilo pruženo opravdanje što su ubijali. Pravdale bi ih oznake na rukavima. A gledatelj, bio on Srbin, Hrvat, Bošnjak, ili samo posjetitelj kina ili konzument piratske kopije, izgubio bi svaki razlog da se identificira s akterima priče. Ustvari, ostala bi mu ona plošna identifikacija, prosta kao iz vremena Augustea i Louisa Lumierea, s polivenim polivačima ili s ljudima koje – strijeljaju. Vladimir Perišić hrabro je nastojao pričati priču o običnim ubojicama.
Što mislite, kako bi na ovaj film, koji nije imao grandiozne premijere u sportskim i koncertnim dvoranama, s državnim i političkim vrhom među uzvanicima, reagirao neki Šešeljev ili Arkanov dragovoljac, neki Beli orao ili Crvena beretka? Je li njima potreban znak na rukavu da bi znali kako je to film o onome što su radili u ratu, ili su i oni, poput naših zagrebačkih i sarajevskih pravednika, uvjereni da je to ustvari film kojim Perišić optužuje Hrvate i Bošnjake za nešto što su radili Srbi?
Savršeno je jasno da je film Vladimira Perišića neprihvatljiv ne samo nacionalistima i ratnim veteranima u Srbiji i u srpskome dijelu Bosne i Hercegovine, nego i ozbiljnome dijelu vladajućeg državnog mainstreama. Onome što on govori, nije ni u jednom trenutku potrebno dodatno, vizualno, znakovno ili bilo koje drugo objašnjenje, njegova priča je u svakom trenutku filma jasna i nedvosmislena, a to što ona ima i univerzalno značenje, ne oduzima joj njezin lokalni užas. Da je Vladimir Perišić kleknuo nasred Terazija i bičevao se do smrti ponavljajući da je za Srebrenicu ili Ovčaru odgovoran kao Srbin, ne bi jače i jasnije naglasio osjećaj vlastite odgovornosti kao s ovim filmom. Doista, nije na njemu da se svidi onima koji bi vječno, maskirajući se u ulogu žrtve, druge utjerivali u nekakvu odgovornost i tražili od njih da s vlastitih čela ne skidaju znakovlje zločina. Ovakvi se filmovi, naime, ne snimaju ni u Hrvatskoj (uz izuzetak Crnaca), ni u Bosni i Hercegovini (izuzimajući, u nekom drugom ključu, Imamovićev “Go West”), gdje većinsko nacionalno, vjersko i socijalno ravnovjesje ostaje u toj mjeri nedirnuto da na filmske premijere idu, ruku pod ruku, lijevi i desni, patrioti i izdajnici, dželati i njihove žrtve, kao na festival nacionalnog pomirenja ili na izložbu apstraktne umjetnosti. Stoga, možda naši ljudi baš i ne mogu razumjeti o kome i o čemu govori ovaj srpski film.