Običaj se održao do početka osamdesetih, kada smo ušli u ozbiljnija vremena, koja su prethodila ratnoj inflaciji smrti
Nad Hrvatskom se zadnjih dana nadvio bauk digitalnog signala. Regiju po regiju isključuje se analogni i uključuje se ovaj novi, s čime oni bogatiji nemaju problema, neće to ni primijetiti, jer imaju digitalizirane televizore, dok sirotinja kupuje nekakve resivere, i tako puni džepove zasad neidentificiranih privatnika kojima je država pogodovala, u nekoj neotkrivenoj, ali sasvim izvjesnoj, korupcijskoj aferi. Jer da se ne radi o nekakvom lopovluku, Hrvatska bi, kao sve druge zemlje, pored ultramodernog zadržala i starinski signal, pa sirotinja ne bi morala kupovati resivere. Istina, gledali bi lošiju sliku nego bogati, ali kad je to bilo drukčije, i zar je od Zvonimirova prokletstva uopće i bilo vremena kada su siromasi i bogataši na svojim televizijskim prijemnicima gledali sliku jednake kvalitete?
Duga je, mukotrpna, nepravdama ispunjena, povijest naših televizora, ali iskoristimo ovu prevaru pod visokim pokroviteljstvom Vlade RH, da ispričamo jednu njezinu tužno slatku epizodu, onu koja kazuje da su naši ljudi od starina smrt doživljavali slično kao nestanak televizijske slike. Već se šezdesetih godina, kada je tek svako deseto domaćinstvo posjedovalo televizijski prijemnik, ustalio običaj njegova pečaćenja nakon što se dogodi smrtni slučaj u obitelji. Naročito u Dalmaciji, Hercegovini i Bosni, u katolika i pravoslavaca, te u specifičnome bosanskom vjerskom i kulturnom sinkretizmu – u muslimana, jednako kao što su se prekrivala ogledala, žene oblačile crninu koju će nositi najmanje godinu dana, a udovice u Dalmaciji i cijeli život, tako bi se, dan ili dva nakon pogreba, kada se raziđu žalobnici, profesionalni kondoliranti i znatiželjne kone iz susjedstva, pozivale nadležne službe iz općine, da dođu zapečatiti televizor.
Televizor je od početka šezdesetih doživljavan kao ukućanin, a ne kao običan električni stroj. On nas je oslobađao svakog straha i užasa, u bezbožna vremena bio dušobrižnik pred kojim se mogla pustiti suza
Početkom sedamdesetih, dok u mjestima makarskoga primorja još nije bilo telefona po kućama, to je izgledalo ovako: iz drveničke Gornje vale otpješačilo bi se tri kilometra do pošte, u Donjoj vali, pa bi se kod službenice naručio poziv za Makarsku, a onda bi iz Makarske rekli da treba zvati Gradac. Gradac bi rekao da su u narednome tjednu ekipe pečatara zauzete, umire se na sve strane, puno je staroga svijeta, a mladi ginu vozeći po magistrali kao ludi, pa bi lice nadležno za pečaćenje u Drvenik moglo doći tek za osam dana, u sljedeći utorak. Krenuli biste moliti, nije red, šta će ljudi reći, kuća u žalosti, a televizor još nije zapečaćen, ali drug iz Gradca ostajao je neumoljiv. Ako se skupite troje-četvero, popuštao bi najupornijim navaljivanjima, ženskom plaču i naricanju, možda bi se moglo u Drvenik stići i u ponedjeljak, ali za manje nikako. Nije se moglo ništa protiv te, tipično socijalističke brige za uštedama i ekonomizacijom poslovanja, pa se čovjek ne bi dalje bunio, iako je znao da u se manjoj od dvije drveničke vale toliko nije umiralo još od proboja na Sutjesci, koliko bi pečatarima mrtvih glava trebalo da u mjesto dođu samo dan ranije.
U sljedeći utorak pred kućom bi se zaustavio službeni fićo. Izašla bi dvojica, jedan u odijelu, drugi u plavoj radničkoj kuti i s crnim koferom srednje veličine. Susjedi iza polurastvorenih grilja i najlonskih zastora, baba Tere, teta Age, Kostanići i Lulići, svi bi vidjeli da su to nama došli da nam televizor pečate. Velika je žalost za pokojnikom, još stoji smrtovnica, pričvršćena sa četiri puntine na kvrgavoj kori stare košćele, žene su u crnini, a muški nose ono crno dugme na zapučku i koriste priliku pa se nešto rjeđe briju. Obrijan čovjek nikada ne žali dovoljno.
Onaj u kuti vadio bi rolu plavoga pakpapira, a zatim u nekoliko minuta, uz malo pomoći ukućana, spakirao televizor. Tako bismo, umjesto drage kućne sprave, na stolčiću pokraj zida dobili neobičan umjetnički objekt, kakvi su proslavili slavnoga Bugarina Kristu. Djelo bi dovršila brižna baba, tako što bi ga prekrila heklanim miljejčićem. Onim koji je i na živu televizoru stajao. Bio je to trenutak kada bi se svi najradije rasplakali, ali nije moment, jer su strani ljudi još uvijek u kući i jer je slijedio najvažniji i najsvečaniji dio. Drugi pečatar, onaj u odijelu, koji do tada još nije sudjelovao u poslu, iz specijalne kutijice vadio je pečat, upaljačem je topio vosak, na ono mjesto gdje su se spajale stranice pakpapira televizora, a zatim bi utisnuo pečat.
Televizor se, u znak žalosti, pečatio na najmanje šest mjeseci, obično na godinu dana. Za to vrijeme nije se plaćala televizijska pretplata. U nekim krajevima zemlje cijeli je proces usavršen, ali je tako postao manje zanimljiv i umjetnički atraktivan. Naime, pečatari bi samo otvorili aparat, precvikali energetski vod, te ga zatvorili i zapečatili olovnim pečatom. Kada dođu gosti, neće ni primijetiti da se u kući žali i da je televizor zapečaćen. Samim tim postupak gubi svaki smisao, jer je ovaj narodni običaj, kao i većina drugih, nastao da bi bio vidljiv. Ne pečati se televizor zato da se ne bi plaćala pretplata, nego se pečati da bi bio vidljiv žal za pokojnikom. A kako bi se žal vidio, ako televizor nije službeno spakiran u plavi pakpapir, sve s pečatom i zvijezdom petokrakom?
Zanimljivo je da u Europi nastavljaju usporedo egzistirati analogni i digitalni signal, dok se u nas prvi ukida. Ne treba biti ni jako bistar ni paranoičan pa shvatiti da to vlast nekome svome puni džepove
Običaj pečaćenja bio je, s druge strane, dokaz ljubavi čovjeka i televizora, ili ljudske privrženosti ekranu. To je ono što novine čini siročetom i kućnim posvojčetom u odnosu na televizor: on se voli bezuvjetno, i nikad ga se ne odričemo, dok novine tu ljubav moraju zaslužiti, ako ne vrijede, nećemo ih kupovati. Ali nikome nikada ne bi na um palo da u znak žalosti prestane kupovati novine. Ili da pokuša spakirati i zapečatiti kiosk. Televizor je naš ukućanin, on je cijeli jedan šareni život, zanimljiviji i zabavniji od svih drugih života zajedno, pa kad nam netko umre, televizor se pretvara u metaforu pokojnikovu. Jednoga smo spakirali među četiri jelove daske i zakopali ga na javnom zemljištu, a drugoga smo na šest mjeseci do godine dana sahranili po službenim pravilima zemlje u kojoj živimo. Dvije su duše, k’o dvije golubice, odlepršale u nebo.
Običaj pečaćenja naglo je počeo izumirati početkom osamdesetih. Zanimljivo bi bilo znati zašto se to događalo. Je li bila riječ o posljedicama društvene modernizacije, prodora gradskih običaja, a onda i odustajanja od dugih funeralnih ceremonijala i javnoga žalovanja? Ili se, možda, radilo o tome da smo ulazili u neka ozbiljna i mračna vremena, koja će svom vrhuncu doći početkom devedesetih, kada inflacija smrti činu umiranja oduzme njegov svečani smisao i potrebu za nekonvencionalnim običajima kakav je bio pečaćenje televizora? Uostalom, nakon što je čitava država Titov sprovod gledala na svojim televizorima, ekranu je oduzeta ona čistoća i nevinost s kojom je prethodno mogao tako lako prelaziti iz stvarnosti u metaforu.
Vratimo se još na čas onome trenutku kada baba nježno, kao što je to činila tolike godine, zapečaćeni televizor prekrije svojim vezom, i kada svima navru suze na oči. Sitno je i drago to obiteljsko licemjerje. Ne misle tog časa na pokojnika, nego na svoj ugašeni ekran. Ili se pred prizorom upakiranog televizora, kao pred ocem nad kojim se upravo spustio poklopac sanduka, i sami osjete tako smrtni. Pa im se od užasa plače. Upaljen televizor nas, kao i vjera u Boga, od svakog straha i užasa štiti.
Kad pokojnik pečati televizor
Običaj se održao do početka osamdesetih, kada smo ušli u ozbiljnija vremena, koja su prethodila ratnoj inflaciji smrti
Nad Hrvatskom se zadnjih dana nadvio bauk digitalnog signala. Regiju po regiju isključuje se analogni i uključuje se ovaj novi, s čime oni bogatiji nemaju problema, neće to ni primijetiti, jer imaju digitalizirane televizore, dok sirotinja kupuje nekakve resivere, i tako puni džepove zasad neidentificiranih privatnika kojima je država pogodovala, u nekoj neotkrivenoj, ali sasvim izvjesnoj, korupcijskoj aferi. Jer da se ne radi o nekakvom lopovluku, Hrvatska bi, kao sve druge zemlje, pored ultramodernog zadržala i starinski signal, pa sirotinja ne bi morala kupovati resivere. Istina, gledali bi lošiju sliku nego bogati, ali kad je to bilo drukčije, i zar je od Zvonimirova prokletstva uopće i bilo vremena kada su siromasi i bogataši na svojim televizijskim prijemnicima gledali sliku jednake kvalitete?
Duga je, mukotrpna, nepravdama ispunjena, povijest naših televizora, ali iskoristimo ovu prevaru pod visokim pokroviteljstvom Vlade RH, da ispričamo jednu njezinu tužno slatku epizodu, onu koja kazuje da su naši ljudi od starina smrt doživljavali slično kao nestanak televizijske slike. Već se šezdesetih godina, kada je tek svako deseto domaćinstvo posjedovalo televizijski prijemnik, ustalio običaj njegova pečaćenja nakon što se dogodi smrtni slučaj u obitelji. Naročito u Dalmaciji, Hercegovini i Bosni, u katolika i pravoslavaca, te u specifičnome bosanskom vjerskom i kulturnom sinkretizmu – u muslimana, jednako kao što su se prekrivala ogledala, žene oblačile crninu koju će nositi najmanje godinu dana, a udovice u Dalmaciji i cijeli život, tako bi se, dan ili dva nakon pogreba, kada se raziđu žalobnici, profesionalni kondoliranti i znatiželjne kone iz susjedstva, pozivale nadležne službe iz općine, da dođu zapečatiti televizor.
Početkom sedamdesetih, dok u mjestima makarskoga primorja još nije bilo telefona po kućama, to je izgledalo ovako: iz drveničke Gornje vale otpješačilo bi se tri kilometra do pošte, u Donjoj vali, pa bi se kod službenice naručio poziv za Makarsku, a onda bi iz Makarske rekli da treba zvati Gradac. Gradac bi rekao da su u narednome tjednu ekipe pečatara zauzete, umire se na sve strane, puno je staroga svijeta, a mladi ginu vozeći po magistrali kao ludi, pa bi lice nadležno za pečaćenje u Drvenik moglo doći tek za osam dana, u sljedeći utorak. Krenuli biste moliti, nije red, šta će ljudi reći, kuća u žalosti, a televizor još nije zapečaćen, ali drug iz Gradca ostajao je neumoljiv. Ako se skupite troje-četvero, popuštao bi najupornijim navaljivanjima, ženskom plaču i naricanju, možda bi se moglo u Drvenik stići i u ponedjeljak, ali za manje nikako. Nije se moglo ništa protiv te, tipično socijalističke brige za uštedama i ekonomizacijom poslovanja, pa se čovjek ne bi dalje bunio, iako je znao da u se manjoj od dvije drveničke vale toliko nije umiralo još od proboja na Sutjesci, koliko bi pečatarima mrtvih glava trebalo da u mjesto dođu samo dan ranije.
U sljedeći utorak pred kućom bi se zaustavio službeni fićo. Izašla bi dvojica, jedan u odijelu, drugi u plavoj radničkoj kuti i s crnim koferom srednje veličine. Susjedi iza polurastvorenih grilja i najlonskih zastora, baba Tere, teta Age, Kostanići i Lulići, svi bi vidjeli da su to nama došli da nam televizor pečate. Velika je žalost za pokojnikom, još stoji smrtovnica, pričvršćena sa četiri puntine na kvrgavoj kori stare košćele, žene su u crnini, a muški nose ono crno dugme na zapučku i koriste priliku pa se nešto rjeđe briju. Obrijan čovjek nikada ne žali dovoljno.
Onaj u kuti vadio bi rolu plavoga pakpapira, a zatim u nekoliko minuta, uz malo pomoći ukućana, spakirao televizor. Tako bismo, umjesto drage kućne sprave, na stolčiću pokraj zida dobili neobičan umjetnički objekt, kakvi su proslavili slavnoga Bugarina Kristu. Djelo bi dovršila brižna baba, tako što bi ga prekrila heklanim miljejčićem. Onim koji je i na živu televizoru stajao. Bio je to trenutak kada bi se svi najradije rasplakali, ali nije moment, jer su strani ljudi još uvijek u kući i jer je slijedio najvažniji i najsvečaniji dio. Drugi pečatar, onaj u odijelu, koji do tada još nije sudjelovao u poslu, iz specijalne kutijice vadio je pečat, upaljačem je topio vosak, na ono mjesto gdje su se spajale stranice pakpapira televizora, a zatim bi utisnuo pečat.
Televizor se, u znak žalosti, pečatio na najmanje šest mjeseci, obično na godinu dana. Za to vrijeme nije se plaćala televizijska pretplata. U nekim krajevima zemlje cijeli je proces usavršen, ali je tako postao manje zanimljiv i umjetnički atraktivan. Naime, pečatari bi samo otvorili aparat, precvikali energetski vod, te ga zatvorili i zapečatili olovnim pečatom. Kada dođu gosti, neće ni primijetiti da se u kući žali i da je televizor zapečaćen. Samim tim postupak gubi svaki smisao, jer je ovaj narodni običaj, kao i većina drugih, nastao da bi bio vidljiv. Ne pečati se televizor zato da se ne bi plaćala pretplata, nego se pečati da bi bio vidljiv žal za pokojnikom. A kako bi se žal vidio, ako televizor nije službeno spakiran u plavi pakpapir, sve s pečatom i zvijezdom petokrakom?
Običaj pečaćenja bio je, s druge strane, dokaz ljubavi čovjeka i televizora, ili ljudske privrženosti ekranu. To je ono što novine čini siročetom i kućnim posvojčetom u odnosu na televizor: on se voli bezuvjetno, i nikad ga se ne odričemo, dok novine tu ljubav moraju zaslužiti, ako ne vrijede, nećemo ih kupovati. Ali nikome nikada ne bi na um palo da u znak žalosti prestane kupovati novine. Ili da pokuša spakirati i zapečatiti kiosk. Televizor je naš ukućanin, on je cijeli jedan šareni život, zanimljiviji i zabavniji od svih drugih života zajedno, pa kad nam netko umre, televizor se pretvara u metaforu pokojnikovu. Jednoga smo spakirali među četiri jelove daske i zakopali ga na javnom zemljištu, a drugoga smo na šest mjeseci do godine dana sahranili po službenim pravilima zemlje u kojoj živimo. Dvije su duše, k’o dvije golubice, odlepršale u nebo.
Običaj pečaćenja naglo je počeo izumirati početkom osamdesetih. Zanimljivo bi bilo znati zašto se to događalo. Je li bila riječ o posljedicama društvene modernizacije, prodora gradskih običaja, a onda i odustajanja od dugih funeralnih ceremonijala i javnoga žalovanja? Ili se, možda, radilo o tome da smo ulazili u neka ozbiljna i mračna vremena, koja će svom vrhuncu doći početkom devedesetih, kada inflacija smrti činu umiranja oduzme njegov svečani smisao i potrebu za nekonvencionalnim običajima kakav je bio pečaćenje televizora? Uostalom, nakon što je čitava država Titov sprovod gledala na svojim televizorima, ekranu je oduzeta ona čistoća i nevinost s kojom je prethodno mogao tako lako prelaziti iz stvarnosti u metaforu.
Vratimo se još na čas onome trenutku kada baba nježno, kao što je to činila tolike godine, zapečaćeni televizor prekrije svojim vezom, i kada svima navru suze na oči. Sitno je i drago to obiteljsko licemjerje. Ne misle tog časa na pokojnika, nego na svoj ugašeni ekran. Ili se pred prizorom upakiranog televizora, kao pred ocem nad kojim se upravo spustio poklopac sanduka, i sami osjete tako smrtni. Pa im se od užasa plače. Upaljen televizor nas, kao i vjera u Boga, od svakog straha i užasa štiti.