Smrt izdavača i književnoga kritičara prošla bi ugluho da nije studirao slikarstvo i bio član likovnoga udruženja
U zabačenom dijelu velike zagrebačke knjižare, na podu pokraj pulta, tamo gdje obično leže neraspoređeni ili otpisani naslovi i neraspakirani paketi iz inozemstva, hrpica je od tridesetak svezaka Edicija Božičević. Mekouvezana izdanja, od po stotinjak-dvjesto stranica, sivih, neuočljivih naslovnica, čekaju da budu raspoređena na policama, po abecednom redu i žanru, i da se tako zauvijek izgube među širim i ljepšim hrbatima, bogatijim fontovima i atraktivnijim naslovima. Najprije sam čučnuo, a zatim dugo klečim pred tom papirnatom piramidom, koja jedva da je viša od grobljanskoga kandila za Svisvete, pa je pregledavam i premećem, kao da nešto važno tražim. Ako me netko gleda, mislit će da je ovo poza iz tko zna kakvoga društvenog ceremonijala, a meni je samo teško otići od tih prašnjavih knjižica, upravo izvađenih iz nekoga podruma ili obiteljskoga skladišta. U te male, papirnate predmete – za koje je Borislav Škegro, navodni ekonomski genij i nesumnjivi korifej hrvatskoga kulturnoga barbarizma, po prilici rekao da su tek uvezan i naškraban papir, i da zapravo ne vrijede ništa – u te je knjige stalo posljednjih desetak godina života Hrvoja Božičevića.
Taj rano stasali i otežali mladić, kojega su slobodarski raspoložene novine optuživale za prijateljstvo s Tuđmanovim unukom, svojedobno se, krajem devedesetih, našao na čelu Nakladnoga zavoda Matice hrvatske, budžetski potpomognutog izdavača, od nesumnjive društvene važnosti. Ime je Božičeviću postalo znamenito kada je, već u novom mileniju i u izmijenjenoj političkoj klimi, optužen jer je akademiku Vlatku Pavletiću isplatio neke prebogate honorare. Tada je smijenjen, da bi ubrzo potonuo u potpunu anonimnost. Pisao je još neko vrijeme književne kritike u Vjesniku, koje su djelovale vrlo pismeno i obaviješteno, a ako ih, iz današnje perspektive, ponovo čitamo, učinit će nam se kako u njima ima dara, čitateljske strasti i unutrašnjih razloga za bavljenje književnošću kakve tada, u vrijeme kada je Božičevićevo ime bilo društveno prokazano, zapravo i nismo primjećivali. Bio je samo okruglast tip u finim sakoima, mesnatih obraza, među kojima mu se skoro sasvim gubio izraz lica, što je, zajedno s okvirima naočala kakvog psihoanalitičara iz tridesetih, odavalo dojam čovjeka koji ima besplatnu kartu za svaku premijeru društvenoga kiča i neukusa kakve je hrvatska kultura bila u stanju proizvesti.
Češće sam ga znao sresti nakon što je okopnio, usukao se i pretvorio u dva golema oka, usta i nos. Subotom, kasno popodne, nedjeljom ili radnim danom, kada više nikoga nema u gradu, jer se ljudi negdje zatvore sa svojima, nailazili smo jedan na drugoga u Varšavskoj, Bogovićevoj, Teslinoj ili na Zrinjevcu. On je bivao zastrašujuće mršav, još mršaviji nego prošli put, pa mi se i zbog toga činilo da je to njegovo pojavljivanje u čudan sat znak neke vrlo posebne i vrlo tužne samoće. Nikada s Hrvojem Božičevićem nisam razmijenio telefonski broj, niti mail adresu, s njime nijednom nisam otišao na piće, niti smo ikako drukčije razgovarali osim tako, s nogu, na ulici, u pusto doba dana, kada nikog nema, kao na slikama Miljenka Stančića, ili u jesen, pod uzvinutim kišobranima Milana Štajnera.
Govorio mi je što se o meni ili mojim knjigama piše u nekim američkim književnim časopisima, nizozemskim i francuskim web portalima i novinama za koje nisam ni čuo. Jednom mi je rekao da me hvali nekakav njujorški slavist, sreo ga je u Frankfurtu, i da će mi se taj slavist sigurno javiti. Pomislio sam, događalo mi se to i ranije, da je Božičević malo skrenuo, da već nešto izmišlja i laže. Mjesec dana kasnije javio mi se jedan profesor, književni povjesničar, slavist iz New Yorka. Upravo je bio u Sarajevu, pa se nadao kako sam i ja tamo, da se upoznamo.
Hrvoje Božičević bio je poman čitatelj, gospodstven književni kritičar, mali izdavač s istinskom strašću za knjige. Pratio je što se piše po stranim književnim časopisima i radovao se kada bi druge hvalili. Bio je drukčiji
Hrvoje Božičević je po završenoj školi bio akademski slikar. Za njegovu smrt možda je to važniji podatak nego za život. Kada je u prosincu umro, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika objavilo je: “Obavještavamo vas da je naš ugledni član, akademski slikar Hrvoje Božičević preminuo…” Nijedno književno udruženje, nikakva zajednica nakladnika i knjižara, dnevne ili kulturne novine, radio ili televizija, nitko drugi nije notirao njegovu smrt, a da o uspomeni ili sjećanju i ne govorimo. Na Matici hrvatskoj, koja je u međuvremenu, predvođena danuncijevski grotesknim vječitim ženikom Igorom Zidićem, skupa sa svojim Vijencem, postala mjesto svakojakog ološa, nije izvješena crna zastava. Što je, kada čovjek razmisli, i u redu, jer Hrvoje Božičević nije bio ni udbaš, ni ustaša.
Rođen 1962, pohađao je zagrebačku Klasičnu gimnaziju, govorio je strane jezike, pisao književne i likovne kritike, moglo bi se reći da je Božičević pripadao zlatnoj pjeni našega naraštaja, njegovoj stvarnoj duhovnoj eliti, čija se duhovnost ogledala u nečemu što je vrlo jednostavno: umio je čitati važne knjige, radovati im se i razgovarati o tome što je pročitao. Michael Tournier je u romanu Kralj Joha, naglašavajući razliku između ljudi i zvijeri, napisao da je čovjekova duša od papira. I doista, duša je Hrvoja Božičevića od papira bila. Zato je i ona hrpica knjiga, u Profilovoj knjižari u Bogovićevoj, ta neobična likovna instalacija što ju je stvorio slučaj, bila njegov stvarni grob.
Šutnja o njegovoj smrti tiče se samo toga što je jedno hrvatsko vrijeme izgubilo svoju dušu. Onu jedinu koja je ljudska i koja je od papira. Pa je onda pravedno da tako i bude. Uostalom, da je drukčije bilo, o svome znancu Hrvoju Božičeviću ne bih ni pisao. Da je drukčije bilo, sumnjam da bismo se nas dvojica sretali u gluho doba dana po zagrebačkim ulicama. I ne bi bilo njegovog maloga, tužnog groba u stražnjem dijelu knjižare. Nego bi negdje naprijed stajala fotografija s crnim florom i nekakvim cvijetom, pred kojom bi kulturna Hrvatska na čas zastala, zasuzila bi na kakvoj soareji i matineji, jer je umro pisac i čitatelj i jer se upravo gasi jedan mali izdavač.
Ne marim za fejsbuk, niti se bavim fejsbučenjem, ali ovih je dana još uvijek živ bio Božičevićev profil. Na njemu, među “poznatima” čiji su “Edicije Božičević” bile virtualni “obožavatelj”, ime je Roberta Bolańa, pisca koji je, planetarno slabo poznat, kopnio čekajući presađivanje jetre – prethodnu je potrošio na drogu i alkohol – da bi malo nakon smrti, a umro je u ljeto 2003, postao jedna od najvećih književnih zvijezda današnjice. Fascinantan i dalek, u svojoj smrti i u svome čileanstvu, Bolańo do Hrvatske još nije došao. Znali su ga ovih godina samo osamljenici elegantnoga duha, poput Hrvoja Božičevića.
Na kraju sam s one hrpice probrao dvije knjige – ako me je netko gledao, da ne pomisli da sam uzalud klečao – a kada sam ih na blagajni plaćao, pomislio sam što i gledajući naslovnicu njegovoga profila na fejsbuku: sve je živo, bankovni računi, virtualne komunikacijske platforme, platni promet. Mrtav je samo čovjek, jer više nikada ništa neće čitati i više se ničega ne sjeća.
Prije nego što čovjeka spuste u zemlju njegovi bliski, držeći ljevicom, rukom od srca, dasku na koju je položen, voditelj obreda upita sve prisutne: jeste li halalili našemu bratu? I svi promrmljaju sebi u bradu: Jesmo! Pa onda, jeste li oprostili Hrvoju Božičeviću? Sjećate li se uopće tko je on bio?
Ljudi s dušama od papira
Smrt izdavača i književnoga kritičara prošla bi ugluho da nije studirao slikarstvo i bio član likovnoga udruženja
U zabačenom dijelu velike zagrebačke knjižare, na podu pokraj pulta, tamo gdje obično leže neraspoređeni ili otpisani naslovi i neraspakirani paketi iz inozemstva, hrpica je od tridesetak svezaka Edicija Božičević. Mekouvezana izdanja, od po stotinjak-dvjesto stranica, sivih, neuočljivih naslovnica, čekaju da budu raspoređena na policama, po abecednom redu i žanru, i da se tako zauvijek izgube među širim i ljepšim hrbatima, bogatijim fontovima i atraktivnijim naslovima. Najprije sam čučnuo, a zatim dugo klečim pred tom papirnatom piramidom, koja jedva da je viša od grobljanskoga kandila za Svisvete, pa je pregledavam i premećem, kao da nešto važno tražim. Ako me netko gleda, mislit će da je ovo poza iz tko zna kakvoga društvenog ceremonijala, a meni je samo teško otići od tih prašnjavih knjižica, upravo izvađenih iz nekoga podruma ili obiteljskoga skladišta. U te male, papirnate predmete – za koje je Borislav Škegro, navodni ekonomski genij i nesumnjivi korifej hrvatskoga kulturnoga barbarizma, po prilici rekao da su tek uvezan i naškraban papir, i da zapravo ne vrijede ništa – u te je knjige stalo posljednjih desetak godina života Hrvoja Božičevića.
Taj rano stasali i otežali mladić, kojega su slobodarski raspoložene novine optuživale za prijateljstvo s Tuđmanovim unukom, svojedobno se, krajem devedesetih, našao na čelu Nakladnoga zavoda Matice hrvatske, budžetski potpomognutog izdavača, od nesumnjive društvene važnosti. Ime je Božičeviću postalo znamenito kada je, već u novom mileniju i u izmijenjenoj političkoj klimi, optužen jer je akademiku Vlatku Pavletiću isplatio neke prebogate honorare. Tada je smijenjen, da bi ubrzo potonuo u potpunu anonimnost. Pisao je još neko vrijeme književne kritike u Vjesniku, koje su djelovale vrlo pismeno i obaviješteno, a ako ih, iz današnje perspektive, ponovo čitamo, učinit će nam se kako u njima ima dara, čitateljske strasti i unutrašnjih razloga za bavljenje književnošću kakve tada, u vrijeme kada je Božičevićevo ime bilo društveno prokazano, zapravo i nismo primjećivali. Bio je samo okruglast tip u finim sakoima, mesnatih obraza, među kojima mu se skoro sasvim gubio izraz lica, što je, zajedno s okvirima naočala kakvog psihoanalitičara iz tridesetih, odavalo dojam čovjeka koji ima besplatnu kartu za svaku premijeru društvenoga kiča i neukusa kakve je hrvatska kultura bila u stanju proizvesti.
Češće sam ga znao sresti nakon što je okopnio, usukao se i pretvorio u dva golema oka, usta i nos. Subotom, kasno popodne, nedjeljom ili radnim danom, kada više nikoga nema u gradu, jer se ljudi negdje zatvore sa svojima, nailazili smo jedan na drugoga u Varšavskoj, Bogovićevoj, Teslinoj ili na Zrinjevcu. On je bivao zastrašujuće mršav, još mršaviji nego prošli put, pa mi se i zbog toga činilo da je to njegovo pojavljivanje u čudan sat znak neke vrlo posebne i vrlo tužne samoće. Nikada s Hrvojem Božičevićem nisam razmijenio telefonski broj, niti mail adresu, s njime nijednom nisam otišao na piće, niti smo ikako drukčije razgovarali osim tako, s nogu, na ulici, u pusto doba dana, kada nikog nema, kao na slikama Miljenka Stančića, ili u jesen, pod uzvinutim kišobranima Milana Štajnera.
Govorio mi je što se o meni ili mojim knjigama piše u nekim američkim književnim časopisima, nizozemskim i francuskim web portalima i novinama za koje nisam ni čuo. Jednom mi je rekao da me hvali nekakav njujorški slavist, sreo ga je u Frankfurtu, i da će mi se taj slavist sigurno javiti. Pomislio sam, događalo mi se to i ranije, da je Božičević malo skrenuo, da već nešto izmišlja i laže. Mjesec dana kasnije javio mi se jedan profesor, književni povjesničar, slavist iz New Yorka. Upravo je bio u Sarajevu, pa se nadao kako sam i ja tamo, da se upoznamo.
Hrvoje Božičević je po završenoj školi bio akademski slikar. Za njegovu smrt možda je to važniji podatak nego za život. Kada je u prosincu umro, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika objavilo je: “Obavještavamo vas da je naš ugledni član, akademski slikar Hrvoje Božičević preminuo…” Nijedno književno udruženje, nikakva zajednica nakladnika i knjižara, dnevne ili kulturne novine, radio ili televizija, nitko drugi nije notirao njegovu smrt, a da o uspomeni ili sjećanju i ne govorimo. Na Matici hrvatskoj, koja je u međuvremenu, predvođena danuncijevski grotesknim vječitim ženikom Igorom Zidićem, skupa sa svojim Vijencem, postala mjesto svakojakog ološa, nije izvješena crna zastava. Što je, kada čovjek razmisli, i u redu, jer Hrvoje Božičević nije bio ni udbaš, ni ustaša.
Rođen 1962, pohađao je zagrebačku Klasičnu gimnaziju, govorio je strane jezike, pisao književne i likovne kritike, moglo bi se reći da je Božičević pripadao zlatnoj pjeni našega naraštaja, njegovoj stvarnoj duhovnoj eliti, čija se duhovnost ogledala u nečemu što je vrlo jednostavno: umio je čitati važne knjige, radovati im se i razgovarati o tome što je pročitao. Michael Tournier je u romanu Kralj Joha, naglašavajući razliku između ljudi i zvijeri, napisao da je čovjekova duša od papira. I doista, duša je Hrvoja Božičevića od papira bila. Zato je i ona hrpica knjiga, u Profilovoj knjižari u Bogovićevoj, ta neobična likovna instalacija što ju je stvorio slučaj, bila njegov stvarni grob.
Šutnja o njegovoj smrti tiče se samo toga što je jedno hrvatsko vrijeme izgubilo svoju dušu. Onu jedinu koja je ljudska i koja je od papira. Pa je onda pravedno da tako i bude. Uostalom, da je drukčije bilo, o svome znancu Hrvoju Božičeviću ne bih ni pisao. Da je drukčije bilo, sumnjam da bismo se nas dvojica sretali u gluho doba dana po zagrebačkim ulicama. I ne bi bilo njegovog maloga, tužnog groba u stražnjem dijelu knjižare. Nego bi negdje naprijed stajala fotografija s crnim florom i nekakvim cvijetom, pred kojom bi kulturna Hrvatska na čas zastala, zasuzila bi na kakvoj soareji i matineji, jer je umro pisac i čitatelj i jer se upravo gasi jedan mali izdavač.
Ne marim za fejsbuk, niti se bavim fejsbučenjem, ali ovih je dana još uvijek živ bio Božičevićev profil. Na njemu, među “poznatima” čiji su “Edicije Božičević” bile virtualni “obožavatelj”, ime je Roberta Bolańa, pisca koji je, planetarno slabo poznat, kopnio čekajući presađivanje jetre – prethodnu je potrošio na drogu i alkohol – da bi malo nakon smrti, a umro je u ljeto 2003, postao jedna od najvećih književnih zvijezda današnjice. Fascinantan i dalek, u svojoj smrti i u svome čileanstvu, Bolańo do Hrvatske još nije došao. Znali su ga ovih godina samo osamljenici elegantnoga duha, poput Hrvoja Božičevića.
Na kraju sam s one hrpice probrao dvije knjige – ako me je netko gledao, da ne pomisli da sam uzalud klečao – a kada sam ih na blagajni plaćao, pomislio sam što i gledajući naslovnicu njegovoga profila na fejsbuku: sve je živo, bankovni računi, virtualne komunikacijske platforme, platni promet. Mrtav je samo čovjek, jer više nikada ništa neće čitati i više se ničega ne sjeća.
Prije nego što čovjeka spuste u zemlju njegovi bliski, držeći ljevicom, rukom od srca, dasku na koju je položen, voditelj obreda upita sve prisutne: jeste li halalili našemu bratu? I svi promrmljaju sebi u bradu: Jesmo! Pa onda, jeste li oprostili Hrvoju Božičeviću? Sjećate li se uopće tko je on bio?