Budimpešta je grad u kojem čovjek sa slavenskoga juga prepoznaje nešto srodno i svoje, što upravo gleda prvi put
Goričan-Letenye, pusta granica između Hrvatske i Madžarske. Carinik od duga vremena traži da otvorim prtljažnik, uzima knjigu iz kutije u kojoj su naslovi samo jednoga pisca, svaki u više primjeraka, pa je lista i uspoređuje fotografiju s putovnice i fotografiju s poleđine knjige. Zatim je šutke vraća i rukom nam pokazuje da produžimo. Ova je granica bez onoga meni tako dragog pojasa ničije zemlje, dvije države dijeli samo zid od šperploče, pa se Hrvat i Madžar međusobno griju leđima na jedan od hladnijih dana ove zime. Neobičan je taj kompleks malih i nedovršenih južnoslavenskih nacija, kojima je stražnjica uvijek okrenuta prema istoku, i onda na svojim orijentalnim bedemima grade grandiozne carinarnice, Slovenci prema Hrvatskoj, a Hrvati prema Bosni, Crnoj Gori i Srbiji, dokazujući time kako su baš oni ta posljednja točka Europe, nakon koje počinje Balkan, Nepal, Šešelj i Bin Laden, i već će i Srbija sagraditi takvu granicu prema Makedoniji, a Makedonija prema Grčkoj, iz potpuno istoga kompleksa od kojeg pate slovenska i hrvatska braća, jer uvijek trebaju postojati neko mjesto, zemlja i narod, koji će nas jadne i nedovršene ljubiti u stražnjicu. Ali, eto, granica s Madžarima malena je, neugledna i bez ničije zemlje, jer tu jedni drugima nismo istok, ni u stvarnom, ni u metaforičkom smislu.
Temperatura asfalta je minus devet, prolazimo skretanje za Nagykanizsu, gdje se još u Tuđmanova vremena išlo u špeceraj, po vajkrem, salamu i turšiju, a šezdesetak godina ranije, 1933, tu u blizini hrvatski su urotnici prisezali na kamu, križ i samokres, vježbajući se za ono zbog čega ćemo mi i danas biti u prigodi da pred stranim svijetom jedemo govna. Nikada nisam bio u Nagykanizsi, vajkrem ne jedem, ni industrijske kobasice, ali bih volio jednom, možda na baš ovako ledeni dan, posjetiti Jankapusztu, mjesto na kojemu su prvi ustaše, i među njima ludi Židov Vlado Singer, kojega će osam godina kasnije njegovi kamaradi hladno smaknuti u Jasenovcu, planirali svoju crnu revoluciju. Ovako su se i njima mrznule ruke.
Cesta je pusta sve do Szekes Fehervara, a onda se pojavljuju prvi kamioni i karavane madžarskih limuzina, što idu prema metropoli. Voze sporije nego naš svijet, pa se lako i neprimjetno stapamo u njihovu kolonu. U Budimpeštu idemo na književnu večer, i to kao šoferi u vrijeme Zrinskih i Frankopana, bez satelitskoga navigatora, samo s autokartom. Žalim se, jer ne volim putovati izvan poznatoga svijeta, ali zarekao sam se prije nekoliko godina da ću svuda ići ako je riječ o Ruti Tannenbaum, pa se, eto, još uvijek s mukom i nevoljko, držim obećanja.
U Nagykanizsi Hrvati su nekoć obavljali špeceraj, a u Jankapuszti su postajali vični kami, samokresu i paklenome stroju. Madžarska je možda niska zemlja, ali je za naše prilike široka i duboka
A onda se pred nama otvorio grad: široka teška rijeka, s mostom iza kojeg raste Pešta, stara, lijepa i naša, pradjedovska metropola, pa ju gledamo, mileći u koloni, kao što bismo gledali lica bliskih rođaka koje ne poznajemo i nikad ih ranije nismo sreli. Plan grada, međutim, ne pomaže na putu prema hotelu, nego nas telefonski upućuje i navodi gospođica Neda Milišić, iz hrvatskoga veleposlanstva, koja će nam poslati i vozača da nas sprovede sve do ambasade.
U rezidencijalnom smo kvartu predratnih židovskih vila, čije mrtve vlasnike dišemo, evo, već šest i pol desetljeća, dišući europski zrak. U skoro svakom vrtu jarbol je sa zastavom, ali kućica s policajcima upadljivo je manje nego, recimo, na Pantovčaku ili Šalati. Hrvatska ambasada nalazi se u jednoj od ljepših kuća, koja je poslije Drugoga svjetskog rata bila učenički dom za jugoslavensku, uglavnom hrvatsku i srpsku djecu. Ambasador je gospodin Ivan Bandić, moj stari poznanik. Dugo ćaskamo, a navratit ćemo ponovo i sutra, o malim i velikim stvarima, bez zadrške i posve slobodno. Na stranu privatni osjećaji, ali ne znam za drugi komadić hrvatskoga teritorija na kojem bi mi ljudi koji njime ravnaju i upravljaju iskazali ovakvo poštovanje.
Gospodin Braco Babić, inače vozač veleposlanstva, zaobilaznim nas putem vozi prema hotelu i, kao u nekom borhesovskom kratkom filmu, priča nam povijest ovih ulica: pokazuje nam zgradu srbijanskoga veleposlanstva, priča o zlosretnome Imre Nagyju, koji se tu bio sklonio, pa nam pokazuje rusku rezidenciju, gdje se jedan diplomat ubio ruski odlučno, tako što si je zabio nož u srce, zatim ekskluzivni restoran u kojem je jednom davno bančio Kamilo Emerički, i slavnu Andrassy utzu, taj široki, slavni bulevar, o kojemu gospodin Braco ne zna jedino to, pa mu i ne govorim, da je trideset i neke niz Andrassy koračao moj djed Franjo Rejc, nakon što je upravo naučio teški madžarski jezik koji je, međutim, po njegovome morao znati svaki kulturan čovjek, pogotovu ako ga pritom još i zanima, ono što je zanimalo Franju, što zapravo znači na ovome svijetu biti Slovenac iz Bosne, Slaven i pomalo Hrvat. Ne možeš to znati, mislio je, ako ne dođeš u Budimpeštu i s Madžarima ne progovoriš madžarski.
Ispred Vladine zgrade obična su parkirna mjesta, a za posjet Parlamentu valja samo platiti kartu. Otkako su u povijest minuli Kadar Janos i njegovo doba, ovome svijetu ne trebaju zabranjeni trgovi i povlaštena parkirna mjesta. Iznad ulaza u Parlament među drugim povijesnim grbovima su i grbovi Slavonije, Dalmacije i Hrvatske, a po fasadi još uvijek su vidljivi tragovi gelera od sovjetskih tenkovskih plotuna iz 1956. Borba protiv tih tenkova bila je, metaforično govoreći, borba za slobodno parkiranje ispred Vlade i Parlamenta. Naš socijalizam nije poznavao sovjetske tenkove, pa se, možda, i zato na Markovu trgu parkiraju isključivo Koszor Jadranka i njezini ministri.
Navečer pričam o Ruti, puno je svijeta, madžarskoga i našeg. Jedan me naš, nakon što sam ispričao kakve sam probleme oko tog romana imao u Zagrebu, pita što bi se dogodilo da sam ga napisao i objavio u Tuđmanovo vrijeme. Sve bi bilo isto, odgovaram, samo što bih danas imao politički azil na Novome Zelandu. Pa se onda svi zajedno smijemo, svatko u svome tonalitetu i iz svojih razloga. Poslije govorim o tome što smo nekada bili jedni drugima, pa se sjetim rečenice koju sarajevski stari glumac Safet Pašalić, igrajući nostalgičnoga starovremenskog muslimana, izgovara u seriji Tale: “E, kakve je Pešta nekada imala kupleraje!” Madžarice i Madžari se smiju sretno i zadovoljno, ponosni na takvu reputaciju među bosanskim svijetom, a ja pomišljam kako li bi, Bože, Hrvati reagirali kada bi im došao madžarski pisac pa im, ispunjen zanosom, pripovijedao o tome kako su u njegovoj pučkoj tradiciji Hrvatice nekada bile – kurve.
Sutradan se vraćamo prema jugu, sa svih strana blješte pustare prekrivene snijegom, još malo pa će minuti Nagykanizsa i Jankapuszta, i mi ćemo, nakon što pređemo granicu Letenye-Goričan, a hrvatski carinik prelista istu onu knjigu koju je jučer listao njegov madžarski kolega, ponovo biti kući. I već će se, nakon nekoliko dana, smiriti uzburkani identiteti između Jankapuszte i zagrebačkoga Gornjeg grada, i sve će opet biti isto sa svim, vajkrem i Ruta Tannenbaum.
Kakve je Pešta nekad imala kupleraje
Budimpešta je grad u kojem čovjek sa slavenskoga juga prepoznaje nešto srodno i svoje, što upravo gleda prvi put
Goričan-Letenye, pusta granica između Hrvatske i Madžarske. Carinik od duga vremena traži da otvorim prtljažnik, uzima knjigu iz kutije u kojoj su naslovi samo jednoga pisca, svaki u više primjeraka, pa je lista i uspoređuje fotografiju s putovnice i fotografiju s poleđine knjige. Zatim je šutke vraća i rukom nam pokazuje da produžimo. Ova je granica bez onoga meni tako dragog pojasa ničije zemlje, dvije države dijeli samo zid od šperploče, pa se Hrvat i Madžar međusobno griju leđima na jedan od hladnijih dana ove zime. Neobičan je taj kompleks malih i nedovršenih južnoslavenskih nacija, kojima je stražnjica uvijek okrenuta prema istoku, i onda na svojim orijentalnim bedemima grade grandiozne carinarnice, Slovenci prema Hrvatskoj, a Hrvati prema Bosni, Crnoj Gori i Srbiji, dokazujući time kako su baš oni ta posljednja točka Europe, nakon koje počinje Balkan, Nepal, Šešelj i Bin Laden, i već će i Srbija sagraditi takvu granicu prema Makedoniji, a Makedonija prema Grčkoj, iz potpuno istoga kompleksa od kojeg pate slovenska i hrvatska braća, jer uvijek trebaju postojati neko mjesto, zemlja i narod, koji će nas jadne i nedovršene ljubiti u stražnjicu. Ali, eto, granica s Madžarima malena je, neugledna i bez ničije zemlje, jer tu jedni drugima nismo istok, ni u stvarnom, ni u metaforičkom smislu.
Temperatura asfalta je minus devet, prolazimo skretanje za Nagykanizsu, gdje se još u Tuđmanova vremena išlo u špeceraj, po vajkrem, salamu i turšiju, a šezdesetak godina ranije, 1933, tu u blizini hrvatski su urotnici prisezali na kamu, križ i samokres, vježbajući se za ono zbog čega ćemo mi i danas biti u prigodi da pred stranim svijetom jedemo govna. Nikada nisam bio u Nagykanizsi, vajkrem ne jedem, ni industrijske kobasice, ali bih volio jednom, možda na baš ovako ledeni dan, posjetiti Jankapusztu, mjesto na kojemu su prvi ustaše, i među njima ludi Židov Vlado Singer, kojega će osam godina kasnije njegovi kamaradi hladno smaknuti u Jasenovcu, planirali svoju crnu revoluciju. Ovako su se i njima mrznule ruke.
Cesta je pusta sve do Szekes Fehervara, a onda se pojavljuju prvi kamioni i karavane madžarskih limuzina, što idu prema metropoli. Voze sporije nego naš svijet, pa se lako i neprimjetno stapamo u njihovu kolonu. U Budimpeštu idemo na književnu večer, i to kao šoferi u vrijeme Zrinskih i Frankopana, bez satelitskoga navigatora, samo s autokartom. Žalim se, jer ne volim putovati izvan poznatoga svijeta, ali zarekao sam se prije nekoliko godina da ću svuda ići ako je riječ o Ruti Tannenbaum, pa se, eto, još uvijek s mukom i nevoljko, držim obećanja.
A onda se pred nama otvorio grad: široka teška rijeka, s mostom iza kojeg raste Pešta, stara, lijepa i naša, pradjedovska metropola, pa ju gledamo, mileći u koloni, kao što bismo gledali lica bliskih rođaka koje ne poznajemo i nikad ih ranije nismo sreli. Plan grada, međutim, ne pomaže na putu prema hotelu, nego nas telefonski upućuje i navodi gospođica Neda Milišić, iz hrvatskoga veleposlanstva, koja će nam poslati i vozača da nas sprovede sve do ambasade.
U rezidencijalnom smo kvartu predratnih židovskih vila, čije mrtve vlasnike dišemo, evo, već šest i pol desetljeća, dišući europski zrak. U skoro svakom vrtu jarbol je sa zastavom, ali kućica s policajcima upadljivo je manje nego, recimo, na Pantovčaku ili Šalati. Hrvatska ambasada nalazi se u jednoj od ljepših kuća, koja je poslije Drugoga svjetskog rata bila učenički dom za jugoslavensku, uglavnom hrvatsku i srpsku djecu. Ambasador je gospodin Ivan Bandić, moj stari poznanik. Dugo ćaskamo, a navratit ćemo ponovo i sutra, o malim i velikim stvarima, bez zadrške i posve slobodno. Na stranu privatni osjećaji, ali ne znam za drugi komadić hrvatskoga teritorija na kojem bi mi ljudi koji njime ravnaju i upravljaju iskazali ovakvo poštovanje.
Gospodin Braco Babić, inače vozač veleposlanstva, zaobilaznim nas putem vozi prema hotelu i, kao u nekom borhesovskom kratkom filmu, priča nam povijest ovih ulica: pokazuje nam zgradu srbijanskoga veleposlanstva, priča o zlosretnome Imre Nagyju, koji se tu bio sklonio, pa nam pokazuje rusku rezidenciju, gdje se jedan diplomat ubio ruski odlučno, tako što si je zabio nož u srce, zatim ekskluzivni restoran u kojem je jednom davno bančio Kamilo Emerički, i slavnu Andrassy utzu, taj široki, slavni bulevar, o kojemu gospodin Braco ne zna jedino to, pa mu i ne govorim, da je trideset i neke niz Andrassy koračao moj djed Franjo Rejc, nakon što je upravo naučio teški madžarski jezik koji je, međutim, po njegovome morao znati svaki kulturan čovjek, pogotovu ako ga pritom još i zanima, ono što je zanimalo Franju, što zapravo znači na ovome svijetu biti Slovenac iz Bosne, Slaven i pomalo Hrvat. Ne možeš to znati, mislio je, ako ne dođeš u Budimpeštu i s Madžarima ne progovoriš madžarski.
Ispred Vladine zgrade obična su parkirna mjesta, a za posjet Parlamentu valja samo platiti kartu. Otkako su u povijest minuli Kadar Janos i njegovo doba, ovome svijetu ne trebaju zabranjeni trgovi i povlaštena parkirna mjesta. Iznad ulaza u Parlament među drugim povijesnim grbovima su i grbovi Slavonije, Dalmacije i Hrvatske, a po fasadi još uvijek su vidljivi tragovi gelera od sovjetskih tenkovskih plotuna iz 1956. Borba protiv tih tenkova bila je, metaforično govoreći, borba za slobodno parkiranje ispred Vlade i Parlamenta. Naš socijalizam nije poznavao sovjetske tenkove, pa se, možda, i zato na Markovu trgu parkiraju isključivo Koszor Jadranka i njezini ministri.
Navečer pričam o Ruti, puno je svijeta, madžarskoga i našeg. Jedan me naš, nakon što sam ispričao kakve sam probleme oko tog romana imao u Zagrebu, pita što bi se dogodilo da sam ga napisao i objavio u Tuđmanovo vrijeme. Sve bi bilo isto, odgovaram, samo što bih danas imao politički azil na Novome Zelandu. Pa se onda svi zajedno smijemo, svatko u svome tonalitetu i iz svojih razloga. Poslije govorim o tome što smo nekada bili jedni drugima, pa se sjetim rečenice koju sarajevski stari glumac Safet Pašalić, igrajući nostalgičnoga starovremenskog muslimana, izgovara u seriji Tale: “E, kakve je Pešta nekada imala kupleraje!” Madžarice i Madžari se smiju sretno i zadovoljno, ponosni na takvu reputaciju među bosanskim svijetom, a ja pomišljam kako li bi, Bože, Hrvati reagirali kada bi im došao madžarski pisac pa im, ispunjen zanosom, pripovijedao o tome kako su u njegovoj pučkoj tradiciji Hrvatice nekada bile – kurve.
Sutradan se vraćamo prema jugu, sa svih strana blješte pustare prekrivene snijegom, još malo pa će minuti Nagykanizsa i Jankapuszta, i mi ćemo, nakon što pređemo granicu Letenye-Goričan, a hrvatski carinik prelista istu onu knjigu koju je jučer listao njegov madžarski kolega, ponovo biti kući. I već će se, nakon nekoliko dana, smiriti uzburkani identiteti između Jankapuszte i zagrebačkoga Gornjeg grada, i sve će opet biti isto sa svim, vajkrem i Ruta Tannenbaum.