Prije dvadeset godina u Zagrebu je umro glavni urednik Biblije i sjajni pjesnik socijalističke revolucije Jure Kaštelan
Vidim sebe u jednom od prethodnih života, kako sjedim u uredu predsjednika Sabora SR Hrvatske, godina imam točno dvostruko manje nego danas, a preko puta, u dubokoj i golemoj fotelji, golem sjedi Jure Kaštelan i smiješi se prijateljski. Oštrokos je, uglate glave, kao dalmatinski barbe s početka sedamdesetih, Titovi admirali i prvoborci, koji bi ljeti doma pristizali iz Beograda i iz Zagreba. Lijep je barba Jure, ili sam ja uzbuđen što se nalazim na tako važnome mjestu, ali mi se čini da tako lijepog čovjeka u životu nisam vidio. Uz njega, nevidljiv, kavu ispija predsjednik Sabora Anđelko Runjić, a pokraj mene dvojica pjesnika, Krešo i Boris, također nevidljivi. I čini se da to traje satima, ne sjećam se nijedne izgovorene riječi, a mora da ih je bilo; samo Jure Kaštelan koji se smiješi, da nama mladima slučajno ne bude neugodno.
Nije prošlo ni dvije pune godine, a on je 24. veljače 1990. bio mrtav. Po današnjem računanju vremena, umro je u posljednji čas. U Odjeku, sarajevskim novinama za umjetnost i kulturu, objavio sam tada članak o prvome pjevanju poeme “Konjic bez konjika”, onom u kojem je inkantacija: “Ti si nošen morem nosio more ljubavi”. Htio sam tada, na početku novoga vremena, Kaštelana prikazati kao lirika, a nekako sakriti pjesnika revolucije i narodnooslobodilačke borbe, čiji su nas stihovi pratili svih godina našega školovanja, i nije prošao nijedan državni praznik da nisu recitirani na svečanim akademijama i prigodnim svečanostima po kasarnama i radnim organizacijama. Činio sam to vjerujući da time Kaštelanu činim dobro, jer su nam ti stihovi zvonili u ušima, pod kožu su nam se zavukli i neugodno su nas svrbili, pa je nemoguće bilo znati vrijede li oni uopće i što čovjek osjeća kada ih čuje ili čita po prvi put.
Uskoro je počeo rat, mnogi su promijenili svjetovima, drugi su pomjerili pameću, a sretniji su se samo preselili u druge države ili na nove kontinente. I mrtvi su selili, pomjerali i mijenjali, sinovi su očevima dlijetom i čekićem brisali petokraku s nadgrobne ploče, u jasenovačkom se logoru, u nazočnosti državnih i crkvenih vlasti, premijerno igrala Mala Floramy, ubojice su se pretvarale u žrtve ubijenih, noću su otvarani mirogojski grobovi, pa su hrvatskim velikanima skidane partizanske a navlačene ustaške uniforme, a ako bi se koja lubanja usprotivila ili ako bi uprazno škljocnula čija krezava mandibula, da ugrize ruku povijesti, dotični bi velikan bio izbačen iz čitanki i spaljivan na Jakuševcu ili Karepovcu kao nacionalni izdajnik.
U to novo vrijeme, nisu znali što bi i kako bi s Jurom Kaštelanom. Upisivali su ga u vlastitu povijest ili mu čuvali – makar i podstanarsko – mjesto u hrvatskoj kulturi kao važnoga suradnika na, inače genijalnom, izdanju Biblije, kao legendarnog profesora sa zagrebačke jugoslavistike i blistavoga književnog teoretičara, gromobrana ukletih i uhapšenih hrvatskih pjesnika, disidenata i prokletnika, kao tankoćutnoga lirskog i pastoralnog pjesnika, poljičkoga zavičajca, s gotovo ognjištarskim sentimentima za svaki kamen, panj i uđericu ove slavne hrvatske pokrajine. Pritom su iz pjesničkog opusa morali amputirati sva ona mjesta, pjesme i poeme, na kojima su spomenuti Tito, revolucija, Jugoslavija, Balkan, tako da su od Jure Kaštelana načinili književnoga invalida, po mjeri vlastitoga pogleda na svijet i nacionalnu kulturu. Budakom su razbili i tu lijepu partizansku glavu.
Proslava šezdesete godišnjice redovništva Bonaventure Dude skoro da pada na dvadesetu godišnjicu Kaštelanove smrti. Oni koji slave fra Bonaventuru, i ne htijući slave i tog partizanskog pjesnika
Bio je predratni ljevičar, prvoborac, član Agitpropa Komunističke partije Hrvatske za Dalmaciju, urednik u prvim redakcijama Slobodne Dalmacije i Vjesnika. Nakon rata priredio je prvu poslijeratnu zbirku pjesama Tina Ujevića i bio među osnivačima grupe EXAT 51, čija se djela zadnjih godina intenzivno nose te ih se nastoji – krajnje neprikladno – uresiti prigodničarskim antikomunizmom, e ne bi li više odgovarala današnjoj modi. U katalogu prve eksatovske izložbe Kaštelan je napisao: “Svaki je umjetnik eksperimentator, otkrivač i pronalazač sebe u stvarnosti u kojoj živi.” Danas se već ne zna, i ne želi se znati, kakva je bila hrvatska kulturna stvarnost koju je činio Jure Kaštelan. Recimo, sedamnaest godina kasnije, revolucionarne 1968, nalazimo ga, zajedno s fra Bonaventurom Dudom, na mjestu glavnoga urednika Biblije, ali uzalud nam je tražiti točku i trenutak njegova duhovnog, intelektualnog ili ideološkog prevrata. Kaštelan je nepokajani ljevičar, komunist i partizan, kršćanin i kršćanski mudrac, pobornik pjesničke i likovne avangarde, svjetionik slobode među disidentima i obespravljenima, a istovremeno najvažniji hrvatski pjesnik revolucije i narodnooslobodilačke borbe, koji – kada ga čitamo u dalekoj budućnosnoj 2010. – u svojim pjesmama čuva jednu drukčiju, lijepu uspomenu na Jugoslaviju.
U ovih dvadeset godina, koliko među nama živi Kaštelanova smrt, promijenilo se i krivotvorilo već sve. I na krivotvorine smo se navikli (jednako lako kao i na Tuđmanovu potrebu da nacionalnu valutu nazove u spomen na Pavelićevu državu), ali kao što se 1990. učinilo važnim pokazati lirsku i zaumno ljubavnu stranu njegova pjesništva (“…Tvoje čelo uznosito. Lik plemeniti./ Ti si nošen morem nosio more ljubavi/ Jer si rođen da umreš, jer si mrtav da živiš u srcu i u pjesmi./ Ti si nošen morem nosio more ljubavi/ Jer ti si nošen morem nosio more ljubavi.”), tako mi je danas na duši vratiti pjesnika njegovoj revoluciji. Širina neke kulture mjeri se njezinom sposobnošću prihvaćanja i razumijevanja svega onoga što se u određenom povijesnom i društvenom trenutku čini suprotnim, manjinskim, proturječnim, neprihvatljivim… Ako hrvatska književnost danas nije u stanju prihvatiti i razumjeti Kaštelanove partizanske pjesme, tada je njezinim carinicima bolje da se odreknu cijelog Kaštelana, nego da ga nazor čine invalidom domovinskog rata.
U ona vremena iz prethodnih života, kada su se slavili dvadeset deveti novembri i danovi mladosti, jedna je kratka Kaštelanova pjesma recitirana, a da ni recitator ni publika nisu znali objasniti što se u njoj kaže, samo bismo se svi naježili i ništa nam nije ni trebalo biti jasno, e da bismo osjetili ono što nisu mogli izreći beskrajni rafali stihova o NOB-u i socijalističkoj revoluciji. Pjesma se zvala “Jezero na Zelengori”, i ovako je išla:
Na Zelengori ima jezero, kažu,
očima smo ga vidjeli.
Gdje su glasovi znani
i neznani?
Kuda su,
kako su
nestali…
Na Zelengori ima jezero,
Putevi mu bjelinom zavijani.
Pa dok niz sutjeske i klance teku iste one rijeke, Cetina iz njegova djetinjstva i Sutjeska nad kojom se njegova Zelengora s jezerom nadvila, prolazi dvadeset godina otkako nema Jure Kaštelana. Umro je na vrijeme da ne vidi kuda su, kako su nestali ideali mladosti. Vjerojatno će društva književnika i pisaca, Akademija znanosti i Matica hrvatska učiniti sve da ga u povodu obljetnice učine neprepoznatljivim i samome sebi tuđim.
Tjednima je, čitamo, najtraženija hrvatska riječ na Googleu bila agnostik. Nismo, naime, znali što ta riječ znači i u čemu se agnostik razlikuje od ateista. Pa se tražilo neko jednostavno, današnjem čovjeku razumljivo objašnjenje. A agnostik je, zapravo, onaj koji se nada da negdje postoji mjesto, neka metafizička kancelarija saborskoga predsjednika, u koju će jednom stići, i u kojoj se smiješi Jure Kaštelan. Nikome da ne bude neugodno i nikog da ne bude strah.
Nošen morem Jure je nosio more ljubavi
Prije dvadeset godina u Zagrebu je umro glavni urednik Biblije i sjajni pjesnik socijalističke revolucije Jure Kaštelan
Vidim sebe u jednom od prethodnih života, kako sjedim u uredu predsjednika Sabora SR Hrvatske, godina imam točno dvostruko manje nego danas, a preko puta, u dubokoj i golemoj fotelji, golem sjedi Jure Kaštelan i smiješi se prijateljski. Oštrokos je, uglate glave, kao dalmatinski barbe s početka sedamdesetih, Titovi admirali i prvoborci, koji bi ljeti doma pristizali iz Beograda i iz Zagreba. Lijep je barba Jure, ili sam ja uzbuđen što se nalazim na tako važnome mjestu, ali mi se čini da tako lijepog čovjeka u životu nisam vidio. Uz njega, nevidljiv, kavu ispija predsjednik Sabora Anđelko Runjić, a pokraj mene dvojica pjesnika, Krešo i Boris, također nevidljivi. I čini se da to traje satima, ne sjećam se nijedne izgovorene riječi, a mora da ih je bilo; samo Jure Kaštelan koji se smiješi, da nama mladima slučajno ne bude neugodno.
Nije prošlo ni dvije pune godine, a on je 24. veljače 1990. bio mrtav. Po današnjem računanju vremena, umro je u posljednji čas. U Odjeku, sarajevskim novinama za umjetnost i kulturu, objavio sam tada članak o prvome pjevanju poeme “Konjic bez konjika”, onom u kojem je inkantacija: “Ti si nošen morem nosio more ljubavi”. Htio sam tada, na početku novoga vremena, Kaštelana prikazati kao lirika, a nekako sakriti pjesnika revolucije i narodnooslobodilačke borbe, čiji su nas stihovi pratili svih godina našega školovanja, i nije prošao nijedan državni praznik da nisu recitirani na svečanim akademijama i prigodnim svečanostima po kasarnama i radnim organizacijama. Činio sam to vjerujući da time Kaštelanu činim dobro, jer su nam ti stihovi zvonili u ušima, pod kožu su nam se zavukli i neugodno su nas svrbili, pa je nemoguće bilo znati vrijede li oni uopće i što čovjek osjeća kada ih čuje ili čita po prvi put.
Uskoro je počeo rat, mnogi su promijenili svjetovima, drugi su pomjerili pameću, a sretniji su se samo preselili u druge države ili na nove kontinente. I mrtvi su selili, pomjerali i mijenjali, sinovi su očevima dlijetom i čekićem brisali petokraku s nadgrobne ploče, u jasenovačkom se logoru, u nazočnosti državnih i crkvenih vlasti, premijerno igrala Mala Floramy, ubojice su se pretvarale u žrtve ubijenih, noću su otvarani mirogojski grobovi, pa su hrvatskim velikanima skidane partizanske a navlačene ustaške uniforme, a ako bi se koja lubanja usprotivila ili ako bi uprazno škljocnula čija krezava mandibula, da ugrize ruku povijesti, dotični bi velikan bio izbačen iz čitanki i spaljivan na Jakuševcu ili Karepovcu kao nacionalni izdajnik.
U to novo vrijeme, nisu znali što bi i kako bi s Jurom Kaštelanom. Upisivali su ga u vlastitu povijest ili mu čuvali – makar i podstanarsko – mjesto u hrvatskoj kulturi kao važnoga suradnika na, inače genijalnom, izdanju Biblije, kao legendarnog profesora sa zagrebačke jugoslavistike i blistavoga književnog teoretičara, gromobrana ukletih i uhapšenih hrvatskih pjesnika, disidenata i prokletnika, kao tankoćutnoga lirskog i pastoralnog pjesnika, poljičkoga zavičajca, s gotovo ognjištarskim sentimentima za svaki kamen, panj i uđericu ove slavne hrvatske pokrajine. Pritom su iz pjesničkog opusa morali amputirati sva ona mjesta, pjesme i poeme, na kojima su spomenuti Tito, revolucija, Jugoslavija, Balkan, tako da su od Jure Kaštelana načinili književnoga invalida, po mjeri vlastitoga pogleda na svijet i nacionalnu kulturu. Budakom su razbili i tu lijepu partizansku glavu.
Bio je predratni ljevičar, prvoborac, član Agitpropa Komunističke partije Hrvatske za Dalmaciju, urednik u prvim redakcijama Slobodne Dalmacije i Vjesnika. Nakon rata priredio je prvu poslijeratnu zbirku pjesama Tina Ujevića i bio među osnivačima grupe EXAT 51, čija se djela zadnjih godina intenzivno nose te ih se nastoji – krajnje neprikladno – uresiti prigodničarskim antikomunizmom, e ne bi li više odgovarala današnjoj modi. U katalogu prve eksatovske izložbe Kaštelan je napisao: “Svaki je umjetnik eksperimentator, otkrivač i pronalazač sebe u stvarnosti u kojoj živi.” Danas se već ne zna, i ne želi se znati, kakva je bila hrvatska kulturna stvarnost koju je činio Jure Kaštelan. Recimo, sedamnaest godina kasnije, revolucionarne 1968, nalazimo ga, zajedno s fra Bonaventurom Dudom, na mjestu glavnoga urednika Biblije, ali uzalud nam je tražiti točku i trenutak njegova duhovnog, intelektualnog ili ideološkog prevrata. Kaštelan je nepokajani ljevičar, komunist i partizan, kršćanin i kršćanski mudrac, pobornik pjesničke i likovne avangarde, svjetionik slobode među disidentima i obespravljenima, a istovremeno najvažniji hrvatski pjesnik revolucije i narodnooslobodilačke borbe, koji – kada ga čitamo u dalekoj budućnosnoj 2010. – u svojim pjesmama čuva jednu drukčiju, lijepu uspomenu na Jugoslaviju.
U ovih dvadeset godina, koliko među nama živi Kaštelanova smrt, promijenilo se i krivotvorilo već sve. I na krivotvorine smo se navikli (jednako lako kao i na Tuđmanovu potrebu da nacionalnu valutu nazove u spomen na Pavelićevu državu), ali kao što se 1990. učinilo važnim pokazati lirsku i zaumno ljubavnu stranu njegova pjesništva (“…Tvoje čelo uznosito. Lik plemeniti./ Ti si nošen morem nosio more ljubavi/ Jer si rođen da umreš, jer si mrtav da živiš u srcu i u pjesmi./ Ti si nošen morem nosio more ljubavi/ Jer ti si nošen morem nosio more ljubavi.”), tako mi je danas na duši vratiti pjesnika njegovoj revoluciji. Širina neke kulture mjeri se njezinom sposobnošću prihvaćanja i razumijevanja svega onoga što se u određenom povijesnom i društvenom trenutku čini suprotnim, manjinskim, proturječnim, neprihvatljivim… Ako hrvatska književnost danas nije u stanju prihvatiti i razumjeti Kaštelanove partizanske pjesme, tada je njezinim carinicima bolje da se odreknu cijelog Kaštelana, nego da ga nazor čine invalidom domovinskog rata.
U ona vremena iz prethodnih života, kada su se slavili dvadeset deveti novembri i danovi mladosti, jedna je kratka Kaštelanova pjesma recitirana, a da ni recitator ni publika nisu znali objasniti što se u njoj kaže, samo bismo se svi naježili i ništa nam nije ni trebalo biti jasno, e da bismo osjetili ono što nisu mogli izreći beskrajni rafali stihova o NOB-u i socijalističkoj revoluciji. Pjesma se zvala “Jezero na Zelengori”, i ovako je išla:
Na Zelengori ima jezero, kažu,
očima smo ga vidjeli.
Gdje su glasovi znani
i neznani?
Kuda su,
kako su
nestali…
Na Zelengori ima jezero,
Putevi mu bjelinom zavijani.
Pa dok niz sutjeske i klance teku iste one rijeke, Cetina iz njegova djetinjstva i Sutjeska nad kojom se njegova Zelengora s jezerom nadvila, prolazi dvadeset godina otkako nema Jure Kaštelana. Umro je na vrijeme da ne vidi kuda su, kako su nestali ideali mladosti. Vjerojatno će društva književnika i pisaca, Akademija znanosti i Matica hrvatska učiniti sve da ga u povodu obljetnice učine neprepoznatljivim i samome sebi tuđim.
Tjednima je, čitamo, najtraženija hrvatska riječ na Googleu bila agnostik. Nismo, naime, znali što ta riječ znači i u čemu se agnostik razlikuje od ateista. Pa se tražilo neko jednostavno, današnjem čovjeku razumljivo objašnjenje. A agnostik je, zapravo, onaj koji se nada da negdje postoji mjesto, neka metafizička kancelarija saborskoga predsjednika, u koju će jednom stići, i u kojoj se smiješi Jure Kaštelan. Nikome da ne bude neugodno i nikog da ne bude strah.