Ivo Josipović Zagrebačkim je šišmišima rekao nešto vrlo hrabro i pokazao da je i dalje kulturni elitist, a ne političar
Nikada se u zadnjih dvadesetak godina s visokoga mjesta nije toliko govorilo o kulturi kao u nekoliko ledenih i recesijskih siječanjskih tjedana. Naime, kako je slučaj htio da su građani, golemom većinom glasova, za predsjednika Republike izabrali čovjeka koji je, pored nekoliko drugih kvalifikacija i profesija, skladatelj ozbiljne glazbe, tako se, među novinarima koji ga ovih dana intervjuiraju, našlo i nekoliko njih iz redakcija kulture, da ga pitaju o jednoj od dvije teme o kojima hrvatski političari nikada ne govore. Druga se, pogađate, tiče seksualnih afiniteta: fantazirate li o seksu s transvestitom, privlače li vas kondukterke, da li biste se ševili u Muzeju suvremene umjetnosti…
Tako su Ivu Josipovića o prvoj temi ispitivali urednica tjedne radijske emisije o književnosti Karolina Lisak-Vidović i glazbeni prosvjetitelj i kritičar Zlatko Madžar. Jedna emisija emitirana je na Drugome programu Hrvatskoga radija, druga na Radio Sljemenu. Oboje su pružili priliku i nekolicini kulturnih radnika da budućemu predsjedniku postave po jedno pitanje, što je neke od njih ponijelo, pa su krenuli slušateljstvu pokazivati kako su s novim “dragim Ivom” na ti, a neki su mu, oni koji nisu na ti, izgovarali višeminutne čestitke i izraze divljenja, kakve pisci, skladatelji i glumci vladarima ne upućuju, valjda, još od vremena Ludviga Bavarskog. Pitanja skoro da nisu ni postavljali, ali su zorno pokazali kako se o nečemu tako ceremonijalnom kao što je hrvatska kultura teško može što i upitati. S godinama se, naime, izgubilo to unutarnje svojstvo, pa su pitanja postala skoro gramatički nemoguća. Osim toga, čovjek koji se divi predsjedniku, caru ili kralju, trenutačno je mentalno spriječen da postavlja ikakva pitanja
Na jedno od rijetkih pitanja, koje je postavio jedan od rijetkih kulturnih radnika koji je izbjegao laske i intimu, Ivo Josipović odgovorio je nešto što bi bio zgodan uvod za kraj epohe ceremonijalnog divljenja u kulturi: “Moj stav je da politika mora biti motivator kulture, da se treba stati iza odabira struke. Potrebno je promijeniti i način financiranja, trebalo bi raditi odlučnije odabire, odabrati ono što je najvažnije i s time krenuti u svijet. Politika svakome pomalo nije dobra politika.”
Ove je riječi Josipović izgovarao u kontekstu svoga uvjerenja, koje je širio u oba intervjua, ali i u nizu drugih novinskih i televizijskih razgovora nakon izbora, da će kultura biti silno važna kada Hrvatska uđe u Europsku Uniju, kao element nacionalne prepoznatljivosti, bez kojega bi nam se moglo dogoditi da se, ovako maleni i siromašni, utopimo u toj velikoj porodici naroda. Znači, pisci, glazbenici i likovni umjetnici u toj će i takvoj europskoj Hrvatskoj biti stjegonoše, carinici i policajci na braniku kulturnoga identiteta. I kako hrvatski narod, kao ni bilo koji drugi narod na svijetu, nakon što mu se oduzmu carinarnice i nakon što ga se prepusti slobodnome miješanju s drugima, drugoga identiteta osim kulturnoga nema, tako će, očito misli Ivo Josipović, biti važno koga ćemo, i na koji način, predstavljati ostatku Europe kao – da se tako izrazimo – samostalnog proizvođača umjetničkih djela.
Josipović se opredijelio za elitistički pristup. Naravno, jer on je u ovome času, kada govori o kulturi, još uvijek skladatelj suvremene klasične glazbe, a ne političar. Da je političar, shvatio bi da je to, u našim prilikama, neprovedivo, te da je samim tim i zamisao da će se Hrvatska sačuvati od toga da se kao grumenčić soli ne rastopi u moru europskih naroda, tako što će sebe predstavljati najboljim i estetski najsavršenijim djelima svoga duha i jezika, zapravo neprovediva. Prije će ove zemlja nestati, nego što će se njezina živa umjetnost ponovo mjeriti estetskim kriterijima.
Ima ljudi na Zapadu koji nisu čuli za Sloveniju, ali znaju za Šalamuna i Žižeka, i onda misle kako su Slovenci Šalamunov ili Žižekov narod. Lijepo je kada neki Šveđanin o nama zna da smo narod Slavenke Drakulić
Od 1990. u Hrvatskoj se nedostatak demokratskoga ozračja u politici i u društvu, nadomještao demokracijom u kulturi i u estetskome prosuđivanju. Sve knjige su jednako vrijedne, sve predstave zaslužuju jednaku šansu, svi filmovi su, svaki na svoj način, skoro pa genijalni… Za društvo s deficitom demokracije potencijalno je opasan svaki elitizam u kulturi, te ga se valja suzbijati čudima hrvatske naive i tamburaškim orkestrima nacionalne televizije, koji na bisernici sviraju Bacha i Mozarta. Priznati estetsku veličinu nekome, recimo, Ivi Pogoreliću ili – ne daj Bože – Slavenki Drakulić i Predragu Matvejeviću, značilo bi pružiti im društvenu, a onda i političku moć, njihove riječi pred najširom javnošću učiniti težim i utjecajnijim, te samim tim – opasnijim. Takvo što ne bi poželjela nijedna politika u Hrvatskoj, ali bez toga, eto, nema ni mogućnosti da se, kao u lijepim željama Ive Josipovića, “s odlučnijim odabirima krene u svijet”.
U međuvremenu, ugašene su u novinama sve ozbiljne kulturne rubrike, u državi postoji tek jedan list s tjednim kulturnim prilogom, a kazališne, likovne ili književne kritike nađe se tek u tragovima. Jedini estetski kriterij o kojemu svi govore i na koji se svatko poziva postale su top liste ili brojnost publike na nekoj priredbi. To je onaj kriterij po kojemu su hrvatskoj glazbi važniji Maksim Mrvica ili Ana Rucner, nego, recimo, Ivo Josipović. I treba li, onda, poslati Mrvicu u svijet, kao novoga baruna Trenka, da Hrvatsku brani od iščeznuća u moru narodnih identiteta? Naravno da ne treba, on je ionako već po Japanu i Singapuru, svira na matricu i zabavlja narod po disko klubovima.
Osim toga, smisao žive kulture nije u izvozu. Vrijednost neke knjige ili umjetničkoga projekta ne može se mjeriti ni uspjehom u inozemstvu, kao što se ne da izmjeriti ni top listama. Pisci ne pišu da bi ih netko preveo, nego pišu da bi ih na njihovome jeziku pročitao. To bi trebala biti prva briga kulturne politike, to da ljudi nekako doznaju koje knjige vrijede, a koje ne vrijede. A hoće li one koje vrijede biti prevođene na strane jezike, hoće li one biti “odlučni odabir s kojim se kreće u svijet”, o tome neće odlučiti nijedna kulturna politika, koliko god bila agresivna i kakvi god novci iza nje stajali. Politika se, i to na užas i gnjev onih neuspješnijih, može samo šlepati, financijski ih pomažući, uz one knjige i pisce, uz glazbenike i umjetnike, koji su u svijetu uspjeli, a nisu, eto, Maksim Mrvica.
Uzmimo primjer Slovenije: zemlja od dva milijuna stanovnika ima nekoliko značajnih europskih i svjetskih pisaca. Tomaža Šalamuna, Aleša Debeljaka, Dragu Jančara, Slavoja Žižeka… Doista, nije malo ljudi u svijetu, važnih i pametnih, koji Slovence, o kojima mimo toga ne znaju ništa, zamišljaju kao Šalamunov ili Žižekov narod (volio bih, doista, iz sasvim nacionalističkih razloga, da Šveđani o nama misle kao o Slavenkinom narodu). Naravno, i Slovenija je zlosretna austrougarska provincija, s iskustvom jugoslavenskoga socijalizma i tranzicijske tabloidizacije stvarnosti, naravno, i u Sloveniji postoje pisci i pjesnici koji pobrojanu četvorku mrze kao pse, postoje blogeri koji se kunu da su bolji pisci od njih, postoji sve ono čega ima i u nas, ali slovenska je kulturna politika, kao i slovenska politika općenito, pristala na svoje velike pisce, ne pokušava ih zamijeniti i detronizirati drugima, ne angažira niže diplomatske službenike da harangiraju po Zapadu protiv njih, i ne čini uglavnom ništa od onoga što je u Hrvatskoj normalno i svakodnevno. Slovenci su, naime, Josipovićev “odlučni odabir” proveli davno.
Lijepo je bilo slušati budućega predsjednika kako govori o kulturi. To ima simboličku vrijednost. Pogotovu u “Klasičnoj večeri zagrebačkih šišmiša”, gdje mu je ukazana čast već time što je mogao gostovati kod Zlatka Madžara, jednoga od onih koji, po cijenu vlastite egzistencije, ovu kulturu čuvaju od nestanka. Samo u velikim, bogatim i visoko civiliziranim zemljama budući je predsjednik države u prilici biti u emisiji s nekim njihovim Zlatkom Madžarom.
Hrvatska kultura za Europu ne smije biti mrvica
Ivo Josipović Zagrebačkim je šišmišima rekao nešto vrlo hrabro i pokazao da je i dalje kulturni elitist, a ne političar
Nikada se u zadnjih dvadesetak godina s visokoga mjesta nije toliko govorilo o kulturi kao u nekoliko ledenih i recesijskih siječanjskih tjedana. Naime, kako je slučaj htio da su građani, golemom većinom glasova, za predsjednika Republike izabrali čovjeka koji je, pored nekoliko drugih kvalifikacija i profesija, skladatelj ozbiljne glazbe, tako se, među novinarima koji ga ovih dana intervjuiraju, našlo i nekoliko njih iz redakcija kulture, da ga pitaju o jednoj od dvije teme o kojima hrvatski političari nikada ne govore. Druga se, pogađate, tiče seksualnih afiniteta: fantazirate li o seksu s transvestitom, privlače li vas kondukterke, da li biste se ševili u Muzeju suvremene umjetnosti…
Tako su Ivu Josipovića o prvoj temi ispitivali urednica tjedne radijske emisije o književnosti Karolina Lisak-Vidović i glazbeni prosvjetitelj i kritičar Zlatko Madžar. Jedna emisija emitirana je na Drugome programu Hrvatskoga radija, druga na Radio Sljemenu. Oboje su pružili priliku i nekolicini kulturnih radnika da budućemu predsjedniku postave po jedno pitanje, što je neke od njih ponijelo, pa su krenuli slušateljstvu pokazivati kako su s novim “dragim Ivom” na ti, a neki su mu, oni koji nisu na ti, izgovarali višeminutne čestitke i izraze divljenja, kakve pisci, skladatelji i glumci vladarima ne upućuju, valjda, još od vremena Ludviga Bavarskog. Pitanja skoro da nisu ni postavljali, ali su zorno pokazali kako se o nečemu tako ceremonijalnom kao što je hrvatska kultura teško može što i upitati. S godinama se, naime, izgubilo to unutarnje svojstvo, pa su pitanja postala skoro gramatički nemoguća. Osim toga, čovjek koji se divi predsjedniku, caru ili kralju, trenutačno je mentalno spriječen da postavlja ikakva pitanja
Na jedno od rijetkih pitanja, koje je postavio jedan od rijetkih kulturnih radnika koji je izbjegao laske i intimu, Ivo Josipović odgovorio je nešto što bi bio zgodan uvod za kraj epohe ceremonijalnog divljenja u kulturi: “Moj stav je da politika mora biti motivator kulture, da se treba stati iza odabira struke. Potrebno je promijeniti i način financiranja, trebalo bi raditi odlučnije odabire, odabrati ono što je najvažnije i s time krenuti u svijet. Politika svakome pomalo nije dobra politika.”
Ove je riječi Josipović izgovarao u kontekstu svoga uvjerenja, koje je širio u oba intervjua, ali i u nizu drugih novinskih i televizijskih razgovora nakon izbora, da će kultura biti silno važna kada Hrvatska uđe u Europsku Uniju, kao element nacionalne prepoznatljivosti, bez kojega bi nam se moglo dogoditi da se, ovako maleni i siromašni, utopimo u toj velikoj porodici naroda. Znači, pisci, glazbenici i likovni umjetnici u toj će i takvoj europskoj Hrvatskoj biti stjegonoše, carinici i policajci na braniku kulturnoga identiteta. I kako hrvatski narod, kao ni bilo koji drugi narod na svijetu, nakon što mu se oduzmu carinarnice i nakon što ga se prepusti slobodnome miješanju s drugima, drugoga identiteta osim kulturnoga nema, tako će, očito misli Ivo Josipović, biti važno koga ćemo, i na koji način, predstavljati ostatku Europe kao – da se tako izrazimo – samostalnog proizvođača umjetničkih djela.
Josipović se opredijelio za elitistički pristup. Naravno, jer on je u ovome času, kada govori o kulturi, još uvijek skladatelj suvremene klasične glazbe, a ne političar. Da je političar, shvatio bi da je to, u našim prilikama, neprovedivo, te da je samim tim i zamisao da će se Hrvatska sačuvati od toga da se kao grumenčić soli ne rastopi u moru europskih naroda, tako što će sebe predstavljati najboljim i estetski najsavršenijim djelima svoga duha i jezika, zapravo neprovediva. Prije će ove zemlja nestati, nego što će se njezina živa umjetnost ponovo mjeriti estetskim kriterijima.
Od 1990. u Hrvatskoj se nedostatak demokratskoga ozračja u politici i u društvu, nadomještao demokracijom u kulturi i u estetskome prosuđivanju. Sve knjige su jednako vrijedne, sve predstave zaslužuju jednaku šansu, svi filmovi su, svaki na svoj način, skoro pa genijalni… Za društvo s deficitom demokracije potencijalno je opasan svaki elitizam u kulturi, te ga se valja suzbijati čudima hrvatske naive i tamburaškim orkestrima nacionalne televizije, koji na bisernici sviraju Bacha i Mozarta. Priznati estetsku veličinu nekome, recimo, Ivi Pogoreliću ili – ne daj Bože – Slavenki Drakulić i Predragu Matvejeviću, značilo bi pružiti im društvenu, a onda i političku moć, njihove riječi pred najširom javnošću učiniti težim i utjecajnijim, te samim tim – opasnijim. Takvo što ne bi poželjela nijedna politika u Hrvatskoj, ali bez toga, eto, nema ni mogućnosti da se, kao u lijepim željama Ive Josipovića, “s odlučnijim odabirima krene u svijet”.
U međuvremenu, ugašene su u novinama sve ozbiljne kulturne rubrike, u državi postoji tek jedan list s tjednim kulturnim prilogom, a kazališne, likovne ili književne kritike nađe se tek u tragovima. Jedini estetski kriterij o kojemu svi govore i na koji se svatko poziva postale su top liste ili brojnost publike na nekoj priredbi. To je onaj kriterij po kojemu su hrvatskoj glazbi važniji Maksim Mrvica ili Ana Rucner, nego, recimo, Ivo Josipović. I treba li, onda, poslati Mrvicu u svijet, kao novoga baruna Trenka, da Hrvatsku brani od iščeznuća u moru narodnih identiteta? Naravno da ne treba, on je ionako već po Japanu i Singapuru, svira na matricu i zabavlja narod po disko klubovima.
Osim toga, smisao žive kulture nije u izvozu. Vrijednost neke knjige ili umjetničkoga projekta ne može se mjeriti ni uspjehom u inozemstvu, kao što se ne da izmjeriti ni top listama. Pisci ne pišu da bi ih netko preveo, nego pišu da bi ih na njihovome jeziku pročitao. To bi trebala biti prva briga kulturne politike, to da ljudi nekako doznaju koje knjige vrijede, a koje ne vrijede. A hoće li one koje vrijede biti prevođene na strane jezike, hoće li one biti “odlučni odabir s kojim se kreće u svijet”, o tome neće odlučiti nijedna kulturna politika, koliko god bila agresivna i kakvi god novci iza nje stajali. Politika se, i to na užas i gnjev onih neuspješnijih, može samo šlepati, financijski ih pomažući, uz one knjige i pisce, uz glazbenike i umjetnike, koji su u svijetu uspjeli, a nisu, eto, Maksim Mrvica.
Uzmimo primjer Slovenije: zemlja od dva milijuna stanovnika ima nekoliko značajnih europskih i svjetskih pisaca. Tomaža Šalamuna, Aleša Debeljaka, Dragu Jančara, Slavoja Žižeka… Doista, nije malo ljudi u svijetu, važnih i pametnih, koji Slovence, o kojima mimo toga ne znaju ništa, zamišljaju kao Šalamunov ili Žižekov narod (volio bih, doista, iz sasvim nacionalističkih razloga, da Šveđani o nama misle kao o Slavenkinom narodu). Naravno, i Slovenija je zlosretna austrougarska provincija, s iskustvom jugoslavenskoga socijalizma i tranzicijske tabloidizacije stvarnosti, naravno, i u Sloveniji postoje pisci i pjesnici koji pobrojanu četvorku mrze kao pse, postoje blogeri koji se kunu da su bolji pisci od njih, postoji sve ono čega ima i u nas, ali slovenska je kulturna politika, kao i slovenska politika općenito, pristala na svoje velike pisce, ne pokušava ih zamijeniti i detronizirati drugima, ne angažira niže diplomatske službenike da harangiraju po Zapadu protiv njih, i ne čini uglavnom ništa od onoga što je u Hrvatskoj normalno i svakodnevno. Slovenci su, naime, Josipovićev “odlučni odabir” proveli davno.
Lijepo je bilo slušati budućega predsjednika kako govori o kulturi. To ima simboličku vrijednost. Pogotovu u “Klasičnoj večeri zagrebačkih šišmiša”, gdje mu je ukazana čast već time što je mogao gostovati kod Zlatka Madžara, jednoga od onih koji, po cijenu vlastite egzistencije, ovu kulturu čuvaju od nestanka. Samo u velikim, bogatim i visoko civiliziranim zemljama budući je predsjednik države u prilici biti u emisiji s nekim njihovim Zlatkom Madžarom.