Valjalo bi u Zagreb doći u subotu popodne, prenoćiti u hotelu Dubrovnik, u jednoj od onih soba koje gledaju na Gajevu, a onda se rano sljedećega jutra, s noge na nogu, uputiti prema Britanskome trgu. Taj komadić Ilice, od jedva dvije tramvajske stanice, možda je i najočuvaniji dio Zagreba i one urbane Hrvatske koja se naslanja na Srednju Europu i njezinu mitologiju, na Kafku i Hitlera, secesiju i antisemitizam, grenadirmarš s krumpirom i rižom, kajzer šmarn, muzičke kutije u obliku bubamare koje sviraju Mozarta… I sve to, ako dobro gleda, čovjek može vidjeti na ranojutarnjim nedjeljnim fasadama, sve dok ne stigne na križanje s Medulićevom, gdje počinje vreva od ljudi s kolicima, automobila i kombija na kojima je natrpana roba koja će se za koji čas raspakirati i razrediti po pijačnim tezgama, istim na kojima se drugim danima prodaje uvozno voće i povrće te blitva iz Dalmacije. Začudit ćete se koliko je neobična ta roba: krpetine pokupljene iz podrumskih izbi, polomljeni inventar iz kakve socijalističke kancelarije, jednostavno uokvirene svečane fotografije maršala Tita, kakve su nekada visjele iznad školske ploče, gomile starih novina, ali i fino restaurirani sekreteri, psihe i nahtkasle s početka stoljeća, ormarići za čuvanje leda i predivne tapecirane secesijske stoličice, nalik tabureu, koje se otklapanjem pretvaraju u zahod. Podno lakirane daske, na kojoj je utisnuta pločica bečkoga proizvođača, bijeli se keramička noćna posuda. I ti elegantni, u svoje vrijeme vrlo skupi, dijelovi intimnoga namještaja, zapravo govore što sve jest Srednja Europa.
U tim iličkim kućama bilo je malo zahoda, mnogi su bili zajednički, za stanare na čitavom katu, a bilo ih je i po dvorištima, pa bi noću, pogotovu kad stegne zima, noćna posuda (tuta, vrčina, nokšir, noša – kako se ta stvar na hrvatskome zove, već prema tome jesmo li pri srednjoeuropskome, mediteranskom ili orijentalnom vrelu našega jezika) bila dragocjeni inventar, a ovakva bi stoličica, lijepo izrađena, obložena kožom boje nafte, predstavljala vrhunski komfor i luksuz, kakav bi mogao snaći samo stražnjice boljestojeće gospode.
I kada čovjek, stotinjak godina kasnije, na Britanskome trgu promatra taj predmet, koji nipošto nije lišen niti čudnovate erotske privlačnosti, i zaljubljuje se u njega, kao što se često zaljubi u posve bespotrebne stvari, ono što će ga potresti i na kraju navesti da kupi tu stoličicu jest povijesna dimenzija njezine priče, ili načina na koji je preživjela sve do naših dana da bi, intervencijom kakvoga marnog stolara i restauratora, zasjala u punome sjaju svoje beskorisne ljepote. Naime, već barem sedamdesetak godina prošlo je otkad su po svim boljim donjogradskim stanovima izgrađeni unutarnji zahodi i taj je predmet izgubio svoju svrhu. A dobro se zna što se tada dogodilo, više usred ushita izazvanog napretkom, nego zato što ne bi bilo mjesta za čuvanje starih stvari: u navali povijesnoga optimizma, ili uvjerenja da smo sa zahodskom prostorijom, u finim crno-bijelim pločicama i češkoj keramici, dosegnuli smisao svoga zemaljskog postojanja, takve su, nekada skupe stoličice, završavale na smetljištima. Bogati su ih nadišli, a sirotinji nikada nisu ni trebale. I čudo je, doista, svaki taj tabure s noćnom posudom, koji ćete još vidjeti na Britanskom trgu, čudo preživljavanja jednoga urbanog identiteta, koji se ne da muzealizirati, niti izložiti u galeriji, ali se nedjeljom može vidjeti na Britanskome trgu, u Zagrebu.
Taj nedjeljni događaj zove se, naravno pompozno i posve pretjerano, “Sajam antikviteta”. Riječ je, tek, o dobrom buvljaku koji se održava u središtu grada i koji je neka vrsta zrcala urbanoga identiteta, ali – u boljim trenucima i za bogatijih nedjelja – i nacionalne i kulturne raznolikosti, tragike, groteske i iščašenosti cjelokupnoga hrvatskoga društva kroz proteklo stoljeće i pol, koliko su, otprilike, stari najstariji predmeti koji se izlažu na Britancu i dokle seže povijesno i obiteljsko pamćenje, pogotovu ono koje se odnosi na činjenice svakodnevice i domaćega, kućnoga života.
O onoj velikoj povijesti, međutim, na Britancu se nedjeljom ne može puno toga naučiti. Kao ni na bilo kojem buvljaku ili sajmu antikviteta na svijetu. Velika povijest uredno je klasificirana po muzejima i dokumentarnim filmovima, ili se tek čeka da se i to dogodi, dok je na ovome mjestu vidimo tek kroz besmislene slike naših mrtvih i defenestriranih vladara.
No, među knjigama s pijačnih tezgi zna se naći ponešto što povezuje veliku povijest s ljudskim sudbinama. Recimo, istoga ljeta kada sam svoj kućni namještaj obogatio za lijepi primjerak (sredio mi ga je majstor Vojo) bečke stoličice s tutom, na kojoj sada držim noge dok gledam televiziju, našao sam dvije izvanredno zanimljive knjige, ali ne toliko po sadržaju, koliko po ex librisu s imenom njihovoga prvog i, zapravo, jedinoga pravog vlasnika. Moglo bi se reći da sam ih ja samo posudio od njihovoga povijesnog usuda. Prvi naslov sam već imao: fotomonografija “Hrvatska zemlja”, u izdanju “Hrvatskoga izdavalačkog bibliografskog zavoda” (preteče Leksikografskog zavoda) iz 1942. Druga je knjiga također monografija, izdanje bečkoga Europa Verlaga, iz 1944, u kojoj se na njemačkome, uz prigodne fotografije i ilustracije, razmatra gotsko podrijetlo Hrvata, njihova kultura i identitet, a slavi se hrabrost hrvatske vojnice i njezina odanost “novome europskome poretku pod vodstvom Velikoga njemačkog Reicha i vodje Adolfa Hitlera”. Ovo je izdanje iznimno luksuzno i raskošno u svojoj mračnoj ljepoti, pogotovu na onim stranicama preko kojih u ustaškim bojnim odorama, s njemačkim šljemovima na glavama, uzdignutih glava, čelično stegnutih čeljusti, maršira mrtva vojska, čije su fizionomije tako prepoznatljivo naše, hrvatske i bosanske.
Međutim, te dvije knjige kupio sam prvenstveno zato što je na njima ex libris Munira Šahinovića Ekremovog. Taj se rođeni Sarajlija pokušavao baviti književnošću, bio je novinar i aktivist, a – kako piše Zlatko Hasanbegović u svojoj kapitalnoj knjizi “Muslimani u Zagrebu 1878. – 1945.” – poslije 1935. biva glavnim promicateljem hrvatskoga nacionalizma među bosanskohercegovačkim muslimanima. Šahinović je iznad svega bio živopisna, a tako karakteristična figura, i za svoje doba, ali, u nekom dubljem, povijesnom i mentalitetnom smislu, i za sva vremena. Kao što to na rubu zajednice obično i biva, Šahinović je bio ekstremniji od svojih sudrugova, ali je pritom lutao od svehrvatskog integralizma i unitarizma, do povremenih mutnih ideja o autonomiji Bosne i Hercegovine. Bio je žestoki antisemit, s ranim uvidima u palestinsko pitanje, i poticatelj konačnoga i potpunog obračuna sa Srbima. Ali ni tu nije bio sasvim dosljedan: prosvjedovao je kada vlasti nisu na isti način tretirale židovske konvertite na islam i na kršćanstvo, nego su prvi žešće progonjeni. Ni po čemu on nije bio važna osoba u hijerarhiji NDH, ali ni u hijerarhiji vjerske zajednice kojoj je pripadao.
Takvih poput njega bilo je i među katolicima, i među muslimanima na stotine, onih kojima su ruke bile krvave do lakata i onih koji su kao uredni i cijenjeni građani i pripadnici društvene elite toj krvaviji činili ugodan društveni kontekst. Šahinović je nekoliko puta, kao izaslanik Ministarstva vanjskih poslova, putovao u Tursku, e ne bi li on, jadan, sredio da Turska prizna NDH, pisao je, agitirao, borio se sa svojim unutarnjim demonima, i paradirao po Zagrebu i Sarajevu u uniformi “Poglavnikove tjelesne bojne”, nastojeći i sebe i sve oko sebe uvjeriti u to da je osoba od najvišeg povjerenja. Bio je ushićen, Munir Šahinović Ekremov, onim što se oko njega zbiva, tom veličinom i vrelinom povijesnoga trenutka, toliko ushićen da je ubrzo sasvim potonuo u morfinističke rajeve, živeći kao narkoman, koji bi se tek povremeno sabrao i dozvao pameti. Od 1943. živio je u Zagrebu, a priča govori kako je u svibnju ili u lipnju 1945, nakon što su partizani ušli u grad, izašao na ulicu u odori časnika PTB-a, ludo i hrabro, onako kako je i red da usred Zagreba završi jedna fantastična markezovska hrvatska priča, u kojoj se nesreća i zločin, vjera i izdaja, tako sastave u jednome čovjeku, koji je, kao i toliki njegovi suvremenici, tražio načina da pripada narodu i da bude narodu dika.
E, i onda na Britancu, između jučerašnjih stripova i rashodovanih izdanja bibliteke Premijera Jutarnjega lista, izrone knjige iz kućne knjižnice Munira Šahinovića Ekremovog. To na nedjeljnome Sajmu antikviteta, na Britanskome trgu, progovara duša i utroba grada.
Vremena kad su i zahodi nosili potpis Beča
Valjalo bi u Zagreb doći u subotu popodne, prenoćiti u hotelu Dubrovnik, u jednoj od onih soba koje gledaju na Gajevu, a onda se rano sljedećega jutra, s noge na nogu, uputiti prema Britanskome trgu. Taj komadić Ilice, od jedva dvije tramvajske stanice, možda je i najočuvaniji dio Zagreba i one urbane Hrvatske koja se naslanja na Srednju Europu i njezinu mitologiju, na Kafku i Hitlera, secesiju i antisemitizam, grenadirmarš s krumpirom i rižom, kajzer šmarn, muzičke kutije u obliku bubamare koje sviraju Mozarta… I sve to, ako dobro gleda, čovjek može vidjeti na ranojutarnjim nedjeljnim fasadama, sve dok ne stigne na križanje s Medulićevom, gdje počinje vreva od ljudi s kolicima, automobila i kombija na kojima je natrpana roba koja će se za koji čas raspakirati i razrediti po pijačnim tezgama, istim na kojima se drugim danima prodaje uvozno voće i povrće te blitva iz Dalmacije. Začudit ćete se koliko je neobična ta roba: krpetine pokupljene iz podrumskih izbi, polomljeni inventar iz kakve socijalističke kancelarije, jednostavno uokvirene svečane fotografije maršala Tita, kakve su nekada visjele iznad školske ploče, gomile starih novina, ali i fino restaurirani sekreteri, psihe i nahtkasle s početka stoljeća, ormarići za čuvanje leda i predivne tapecirane secesijske stoličice, nalik tabureu, koje se otklapanjem pretvaraju u zahod. Podno lakirane daske, na kojoj je utisnuta pločica bečkoga proizvođača, bijeli se keramička noćna posuda. I ti elegantni, u svoje vrijeme vrlo skupi, dijelovi intimnoga namještaja, zapravo govore što sve jest Srednja Europa.
U tim iličkim kućama bilo je malo zahoda, mnogi su bili zajednički, za stanare na čitavom katu, a bilo ih je i po dvorištima, pa bi noću, pogotovu kad stegne zima, noćna posuda (tuta, vrčina, nokšir, noša – kako se ta stvar na hrvatskome zove, već prema tome jesmo li pri srednjoeuropskome, mediteranskom ili orijentalnom vrelu našega jezika) bila dragocjeni inventar, a ovakva bi stoličica, lijepo izrađena, obložena kožom boje nafte, predstavljala vrhunski komfor i luksuz, kakav bi mogao snaći samo stražnjice boljestojeće gospode.
I kada čovjek, stotinjak godina kasnije, na Britanskome trgu promatra taj predmet, koji nipošto nije lišen niti čudnovate erotske privlačnosti, i zaljubljuje se u njega, kao što se često zaljubi u posve bespotrebne stvari, ono što će ga potresti i na kraju navesti da kupi tu stoličicu jest povijesna dimenzija njezine priče, ili načina na koji je preživjela sve do naših dana da bi, intervencijom kakvoga marnog stolara i restauratora, zasjala u punome sjaju svoje beskorisne ljepote. Naime, već barem sedamdesetak godina prošlo je otkad su po svim boljim donjogradskim stanovima izgrađeni unutarnji zahodi i taj je predmet izgubio svoju svrhu. A dobro se zna što se tada dogodilo, više usred ushita izazvanog napretkom, nego zato što ne bi bilo mjesta za čuvanje starih stvari: u navali povijesnoga optimizma, ili uvjerenja da smo sa zahodskom prostorijom, u finim crno-bijelim pločicama i češkoj keramici, dosegnuli smisao svoga zemaljskog postojanja, takve su, nekada skupe stoličice, završavale na smetljištima. Bogati su ih nadišli, a sirotinji nikada nisu ni trebale. I čudo je, doista, svaki taj tabure s noćnom posudom, koji ćete još vidjeti na Britanskom trgu, čudo preživljavanja jednoga urbanog identiteta, koji se ne da muzealizirati, niti izložiti u galeriji, ali se nedjeljom može vidjeti na Britanskome trgu, u Zagrebu.
Taj nedjeljni događaj zove se, naravno pompozno i posve pretjerano, “Sajam antikviteta”. Riječ je, tek, o dobrom buvljaku koji se održava u središtu grada i koji je neka vrsta zrcala urbanoga identiteta, ali – u boljim trenucima i za bogatijih nedjelja – i nacionalne i kulturne raznolikosti, tragike, groteske i iščašenosti cjelokupnoga hrvatskoga društva kroz proteklo stoljeće i pol, koliko su, otprilike, stari najstariji predmeti koji se izlažu na Britancu i dokle seže povijesno i obiteljsko pamćenje, pogotovu ono koje se odnosi na činjenice svakodnevice i domaćega, kućnoga života.
O onoj velikoj povijesti, međutim, na Britancu se nedjeljom ne može puno toga naučiti. Kao ni na bilo kojem buvljaku ili sajmu antikviteta na svijetu. Velika povijest uredno je klasificirana po muzejima i dokumentarnim filmovima, ili se tek čeka da se i to dogodi, dok je na ovome mjestu vidimo tek kroz besmislene slike naših mrtvih i defenestriranih vladara.
No, među knjigama s pijačnih tezgi zna se naći ponešto što povezuje veliku povijest s ljudskim sudbinama. Recimo, istoga ljeta kada sam svoj kućni namještaj obogatio za lijepi primjerak (sredio mi ga je majstor Vojo) bečke stoličice s tutom, na kojoj sada držim noge dok gledam televiziju, našao sam dvije izvanredno zanimljive knjige, ali ne toliko po sadržaju, koliko po ex librisu s imenom njihovoga prvog i, zapravo, jedinoga pravog vlasnika. Moglo bi se reći da sam ih ja samo posudio od njihovoga povijesnog usuda. Prvi naslov sam već imao: fotomonografija “Hrvatska zemlja”, u izdanju “Hrvatskoga izdavalačkog bibliografskog zavoda” (preteče Leksikografskog zavoda) iz 1942. Druga je knjiga također monografija, izdanje bečkoga Europa Verlaga, iz 1944, u kojoj se na njemačkome, uz prigodne fotografije i ilustracije, razmatra gotsko podrijetlo Hrvata, njihova kultura i identitet, a slavi se hrabrost hrvatske vojnice i njezina odanost “novome europskome poretku pod vodstvom Velikoga njemačkog Reicha i vodje Adolfa Hitlera”. Ovo je izdanje iznimno luksuzno i raskošno u svojoj mračnoj ljepoti, pogotovu na onim stranicama preko kojih u ustaškim bojnim odorama, s njemačkim šljemovima na glavama, uzdignutih glava, čelično stegnutih čeljusti, maršira mrtva vojska, čije su fizionomije tako prepoznatljivo naše, hrvatske i bosanske.
Međutim, te dvije knjige kupio sam prvenstveno zato što je na njima ex libris Munira Šahinovića Ekremovog. Taj se rođeni Sarajlija pokušavao baviti književnošću, bio je novinar i aktivist, a – kako piše Zlatko Hasanbegović u svojoj kapitalnoj knjizi “Muslimani u Zagrebu 1878. – 1945.” – poslije 1935. biva glavnim promicateljem hrvatskoga nacionalizma među bosanskohercegovačkim muslimanima. Šahinović je iznad svega bio živopisna, a tako karakteristična figura, i za svoje doba, ali, u nekom dubljem, povijesnom i mentalitetnom smislu, i za sva vremena. Kao što to na rubu zajednice obično i biva, Šahinović je bio ekstremniji od svojih sudrugova, ali je pritom lutao od svehrvatskog integralizma i unitarizma, do povremenih mutnih ideja o autonomiji Bosne i Hercegovine. Bio je žestoki antisemit, s ranim uvidima u palestinsko pitanje, i poticatelj konačnoga i potpunog obračuna sa Srbima. Ali ni tu nije bio sasvim dosljedan: prosvjedovao je kada vlasti nisu na isti način tretirale židovske konvertite na islam i na kršćanstvo, nego su prvi žešće progonjeni. Ni po čemu on nije bio važna osoba u hijerarhiji NDH, ali ni u hijerarhiji vjerske zajednice kojoj je pripadao.
Takvih poput njega bilo je i među katolicima, i među muslimanima na stotine, onih kojima su ruke bile krvave do lakata i onih koji su kao uredni i cijenjeni građani i pripadnici društvene elite toj krvaviji činili ugodan društveni kontekst. Šahinović je nekoliko puta, kao izaslanik Ministarstva vanjskih poslova, putovao u Tursku, e ne bi li on, jadan, sredio da Turska prizna NDH, pisao je, agitirao, borio se sa svojim unutarnjim demonima, i paradirao po Zagrebu i Sarajevu u uniformi “Poglavnikove tjelesne bojne”, nastojeći i sebe i sve oko sebe uvjeriti u to da je osoba od najvišeg povjerenja. Bio je ushićen, Munir Šahinović Ekremov, onim što se oko njega zbiva, tom veličinom i vrelinom povijesnoga trenutka, toliko ushićen da je ubrzo sasvim potonuo u morfinističke rajeve, živeći kao narkoman, koji bi se tek povremeno sabrao i dozvao pameti. Od 1943. živio je u Zagrebu, a priča govori kako je u svibnju ili u lipnju 1945, nakon što su partizani ušli u grad, izašao na ulicu u odori časnika PTB-a, ludo i hrabro, onako kako je i red da usred Zagreba završi jedna fantastična markezovska hrvatska priča, u kojoj se nesreća i zločin, vjera i izdaja, tako sastave u jednome čovjeku, koji je, kao i toliki njegovi suvremenici, tražio načina da pripada narodu i da bude narodu dika.
E, i onda na Britancu, između jučerašnjih stripova i rashodovanih izdanja bibliteke Premijera Jutarnjega lista, izrone knjige iz kućne knjižnice Munira Šahinovića Ekremovog. To na nedjeljnome Sajmu antikviteta, na Britanskome trgu, progovara duša i utroba grada.