Zovem se Crvena Hrvatska

Nakon što slijeva mine visoravan s aerodromom, čas prije nego što započne silazak prema Zvekovici s jednom nezgodnom okukom na kojoj je, naročito za kišnih dana, lako izletjeti s ceste, prolazimo pokraj zaseoka u kojemu je bila kuća danas izumrle konavoske porodice Supilo. To je mjesto s gornje strane ceste, i s njega se vidi zaljev s Cavtatom, gdje se rodio Frano, i otočićem Mrkanom, na kojemu je bila karantena – najvažniji izum dubrovačke povijesti – u kojoj su za sezona plućne ili bubonske kuge boravili oni koji bi željeli ući u grad. Tamo dolje, u Cavtatu, provodio je Frano Supilo djetinjstvo, prije nego što je otišao u Dubrovnik, u Nautičku školu, iz koje je izbačen jer je zajedno s četvoricom drugova, kao pripadnik pravaške mladeži radio nered na dočeku prestolonasljednika Rudolfa. Dan je bio 25. travanj 1885, kada je time zanavijek postalo jasno da taj konavoski sirotan i siromašak nikada neće postati pomorski kapetan, građanin i gospar, nego mu je suđeno da život proživi kao težak, s motikom, mašklinom i kosijerom u ruci, jer se uzoholio misleći da može udariti na budućega cara, i to busajući se u prsa svojim posve neizvjesnim i maglovitim hrvatstvom.

Doista, od škola je Supilo završio još samo dvogodišnji ratarski tečaj u Poljodjelskom zavodu, ali zemlju nije obrađivao, nego je postao novinar. Samo pet godina kasnije, vidimo ga kao supotpisnika obveznica pri pokretanju političkoga i književnog lista koji nosi naziv što ga samo stotinjak godina kasnije, u jednoj političkoj izbornoj kampanji, nitko neće ispravno razumjeti: “Crvena Hrvatska”. Prvi je broj, s glavnim urednikom Supilom, tiskan 7. veljače 1891, a tako je borbeno zastupao starčevićanske i stekliške nazore da su ne samo oprezni dubrovački gospari, nego i oni koji su iz Zagreba zamišljali što imaginarna Hrvatska jest i dokle se u geografskome i metafizičkom smislu prostire, u brizi govorili kako Dubrovnik nije mjesto takvome borbenom hrvatstvu i šovinizmu prema Srbima.

Bilo je to vrijeme kada se na politički način, u nizanju emocionalnih i racionalnih argumenata, kroz sukobe obiteljskih tradicija, trgovačkih interesa i vazda mutnih kulturnih i vjerskih argumenata, odlučivalo čiji će, zapravo, Dubrovnik biti i koji će narod baštiniti tradiciju Dubrovačke repubike, hrvatski ili srpski. Podsjećanje na to danas je gotovo skaredno, jer nam se čini, uvjerili smo sami sebe u to, kako su naši nacionalni identiteti koju tisuću godina stari, pa su tako, recimo, i stari Dubrovčani osjećali zajedništvo s Krapinom, Varaždinom i Ludbregom, a Duvno im je, unatoč svom njihovom republikanstvu, bilo krunidbeno mjesto njihova kralja Tomislava. Ali tada, malo pred dvadeseti vijek, Cetinje, Crna Gora i Srbija bili su blizu, a Zagreb i Beč bili su daleko, pa je i buđenje nacionalnog osjećaja među svijetom iz kojega je još hlapila pripadnost jednome drevnom, tradicionalnom i dostojanstvenom društvenom korpusu, zapravo bilo vrlo neizvjesno.

A kako su u vremenima buđenja i nastanka srpske nacije idejom o njezinom identitetu bili obuhvaćeni svi koji su govorili ijekavicom Vuka Karadžića, tako je i Dubrovnik u toj fantazmagoriji imao svoje mjesto. Naravno, svaka nacija nastajala je iz neke fantazmagorije, i koliko god se danas, u vrijeme kada se za preuzimanje dužnosti priprema treći hrvatski predsjednik, činilo da je to nemoguće i nevjerojatno, ali tada se, još jučer, na kraju devetnaestog stoljeća, moglo dogoditi, i bilo je dosta onih, osobito među boljestojećim dubrovačkim svijetom, koji su takav osjećaj u sebi gajili, da Dubrovnik i dubrovački identitet postanu dijelom srpskoga nacionalnog korpusa.

Nesretnik Frano Supilo protiv toga se u “Crvenoj Hrvatskoj” žestoko borio, pa je u siječnju 1910, gotovo u nelagodi, govorio: “Sve do nazad 6-7 godina bio sam žestoki protivnik Srba, koji su bili žestoki protivnici Hrvata, pa i moji. Kao diete čuo sam za te borbe, kao mladić i Hrvat našao sam se u struji i položaju, koji nisam ni skrivio ni zaslužio, pak sam, poput skoro svih Hrvata i poput skoro svih Srba, u toj borbi zauzeo svoje mjesto, u uvjerenju da vršim patrijotsku dužnost.” Izmirio se tada sa Srbima, došao na udar Beča i frankovaca koji su ga, naročito u očima zagrebačke javnosti, sramotili nakon montiranog Friedjungovog procesa, da bi pristao uz ideju zajedničke države, buduće Jugoslavije, ali poštene, prema svima pravedne, i bio prevaren, izdan i napušten. Umro je u ludilu, daleko od domovine i od Konavala.

U ovome našem zadnjem ratu njegovu su bistu Hrvati bacili s cavtatske rive u more. Legenda kaže da se poslije telefoniralo osobno Tuđmanu, s pitanjem hoće li se ta teška i luda hrvatska glava vaditi s morskoga dna i vraćati na postament, ili će je se – izdajničku jugoslavensku – ostaviti dolje, među mrtvim bovama i školjkama, da je za koju tisuću godina neki budući istraživač otkriva kao lošinjskoga Apoksiomena. I Tuđman je, po toj priči, presudio da se Supilo izvadi iz mora. Čitao je, valjda, bolne Krležine eseje o njemu…

Sam pojam Crvene Hrvatske dio je romantičnoga mita, jednoga od onih kojima je bilo obilježeno doba rađanja ove nacije. Priča ovako kaže: na Duvanjskome saboru 753. godine Hrvatska bješe razdijeljena na dvije samoupravne jedinice, na Bijelu što se prostirala od istarske rijeke Raše sve do Cetine, te na Crvenu Hrvatsku, od Cetine do albanskoga grada Valone. Po ovom mitu maštali su i nadopisivali ga mnogi, od popa Dukljanina i njegova bajkovitog ljetopisa, do Dominika Mandića i Šime Đodana, a znalo se, naročito u tjeskobnim hrvatskim devedesetima, naći Crnogoraca koji bi, da si olakšaju život u Zagrebu, govorili sebi kao o Hrvatima iz Crvene Hrvatske, baš kao da je takva Hrvatska još do jučer postojala, a onda su je srpski dušmani porobili i Crnu Goru od nje načinili.

Nije lako vjerovati da o toj Supilovoj i mitskoj Crvenoj Hrvatskoj, koliko god bio izvanredno građanski obrazovan, Ivo Josipović išta zna. A ako je, pak, i čitao, on je u njezinoj čudnovatoj i ludoj tragici teško može osjetiti. Konačno, hrvatski predsjednik doista nije taj koji bi, pogotovu na ovim vječito fibroznim prostorima, smio razmišljati o tome kako se krajem devetnaestog stoljeća vodio intelektualni i emocionalni boj oko nacionalnog identiteta Dubrovnika. Josipović je, osim toga, drukčiji čovjek od tog Frana Supila, krupnog, trapavog i izdaleka uočljivog po svojoj građanski neprikladnoj staturi, neuglednoj vanjštini i siromaškom, pa još i sasvim demodiranom veštitu, od kojega ni u Londonu nije odustajao. Možda je i to paradoksalno, ali Supilu i njegovoj ludoj glavi sličniji je onaj koji se, ne znajući o čemu govori, najžešće grozio pojma Crvene Hrvatske. Jer i on je, Milan Bandić, kao i Supilo, došao sa samoga ruba hrvatskoga povijesnog i kulturnog identiteta, sav od nesanice i od nervoze načinjen, osuđen na to da metropolitanci ismijavaju njegov izgled i govor. Bandić je u svakome smislu idealna figura hrvatskoga poraza.

Govoreći da će zacrveniti Hrvatsku, Josipović, naravno, nije mislio na stari nacionalni mit, ali ni na komunizam. On je naprosto znao da je crvena boja svih socijaldemokrata i socijalista svijeta, i da s tim nigdje, osim u Hrvatskoj, nemaju problema. No, ta priča tako je banalna i nezanimljiva. Pogotovu za čistoga i sunčanog siječanjskog dana, kad bura očisti svaki oblačak, a čovjek samo što se ne krene spuštati prema Zvekovici, i zdesna mu je mjesto na kojemu je bila kuća izumrle konavoske porodice Supilo. S tog mjesta čudesno je lijep pogled. Taj pogled nosi Franovo ime.

Miljenko Jergović 16. 01. 2010.