Bilo je rano proljeće, bijelili su se vrhovi Trebevića, kada su došli vojnici da isele gospođu Mariju Peserle. Šutke su iz stana iznosili sitniji namještaj, praznili su ormare s garderobom, zveckali loncima i tanjurima. Sve su to izbacivali na hodnik i na stubište, tako da su rijetki stanari jedva mogli proći. Ali kako bi koji naišao, čuo bi Dragicu, zaovu gospođe Peserle, koja stoji na stubištu, kao da je i sama odbačena stvar, i ponavlja:
– Joj, Bože moj, joj, Bože moj, joj, Bože moj…
Pravilno je, kao uz metronom, Dragica vježbala svoju žalost i beznađe. Ništa drugo nije mogla ni znala, ta stara cura, sestra Ivana Peserlea, slavnoga novinara i vlasnika više hrvatskih i njemačkih listova iz vremena belle époque. Nije Dragica bila nepametna, ali je za nju vrijeme stalo onoga ljeta kada je Princip pucao u Ferdinanda, i više ga ništa nije moglo pokrenuti. A kada vrijeme stoji, nesreće se samo gomilaju, kao sve te stvari po stubištu koje postaju savršeno bezvrijedne čim se nađu izvan ormara, ladica i stalaža gospodskoga stana gospođe Marije Peserle. Kao što izvan tog stana i njihovi životi gube svaku vrijednost.
Gospođa Peserle je, srećom, bila sabrana i vrlo razumna žena. O svojoj i Dragičinoj sudbini govorila je hladno, i nekako s visine, kao da uz popodnevni čaj s prijateljicama, carskim i kraljevskim generalicama i bečkim damama, razglaba o tome hoće li otpustiti neurednu sluškinju. Dok je zaova na stubištu prstokršljivo mantrala – joj, Bože moj, joj, Bože moj – ona je sjedila u našem dnevnom boravku, pila nezaslađenu divku i razgovarala s Olgom.
– Što ćete sad? – pitala je Nona sestru naše bivše stanodavke, pokojne Emilije Heim.
– Ne znam… – dvojila je koji tren stara Peserlica. – Mislim da bi nam najbolje bilo u starački dom, u Turbe. Gospođa Hoffstädter mi je pisala da joj je dobro tamo – odlučila je, u savršenom miru, kao da se razgovara o tome gdje će tko provesti vikend.
A što je bilo sa stvarima?
Zapravo, ništa. Gospođa Peserle je za sebe i za ishaviješćenu Dragicu spakirala dva velika kufera, s kojima je nekada putovala u Opatiju, gdje su prije Velikoga rata ona i Ivan provodili ljeta, a da ne bi bilo deranžiranja i indiskrecije oko drugih stvari, lijepo je zamolila gospođu Matić s trećega kata da se stvari smjeste u njezin podrum, jer je najprostraniji, ali da prethodno, zajedno s gospođama Rejc, Doležal i Bilić, redom starosjediteljicama i predratnim najmodavkama, sve pregledaju i da, bez ikakvog ustručavanja, uzmu ono što im se svidi ili što bi im moglo zatrebati. Njoj, kao ni Dragici, ta krama više nije potrebna.
Baš tako je rekla stara Peserlica: krama.
Ona je, tako, svisoka gledala na svoj život i sudbinu. Da smo, mi ostali, ne daj Bože, s tih visina pali, odreda bismo slomili vratove.
A ona je, praćena – joj, Bože moj, joj, Bože moj – Dragicom, već sljedećega jutra, s dva kofera, koje su nosili predratni tašlihanski Cigani nosači, i u pratnji dvojice muških starosjedilaca iz zgrade, visoko uzdignute glave, u dugoj plavoj haljini i sa šeširom – uparađena kao da je 1901. – odjurila prema željezničkoj stanici, ne osvrnuvši se nijednom.
Nekoliko dana kasnije u stan Marije Peserle, na drugome katu zgrade u Jugoslavenske narodne armije, iznad Templa, uselila se porodica pukovnika čije ime i prezime ne pamtimo. Bio je Krajišnik, fin čovjek, od prvoga dana pristojno je pozdravljao, znao je pridržati vrata, ponijeti susjedama cekere, pomoći, dodati, pričuvati, učiniti…
Žena mu je bila gradsko čeljade, i ona dobra, pristojna i diskretna, da bi je takvu trebalo tražiti. Imali su sina, Brane se zvao, išao je u drugi razred, i nije ga se moglo čuti. Ostala bi djeca potrčala niza stepenice ili bi iznenada zalarmala, što bi, naročito u vrijeme popodnevnoga odmora, izazivalo stanovito neraspoloženje u zgradi, ali Branu se baš nikada ne bi čulo. Kao da je i on išao na vrhovima prstiju, fin i obziran, i samo je gledao kako bi koga pristojno pozdravio.
U početku, komšiluk ih je nastojao držati na distanci. I to bi išlo, jer se pukovnik i pukovnikovica nikome i nisu nametali, ali pomalo se shvatilo da sve to skupa nema baš velikog smisla. Nisu ljudi krivi, nije pukovnik istjerivao Peserlicu iz njezinog stana, nego su to učinili drugi. Iako, ni vojnici nisu krivi – šta vojska zna, radi ono što joj odozgor narede i broji dane do skidanja – a ne daj Bože da bi se reklo i to da je krivica na onima iz rejonskog komiteta ili iz vojne komande, nego je kriva općenita ljudska nesreća, kriv je Hitler, kriv je Staljin, nepravda u svijetu je kriva, povijest i geografija su krivi, jer su nam odredili da se rodimo upravo sada i upravo na ovome mjestu. To je bila istina uz koju se stalo: krivi su Hitler, Staljin i teške historijske okolnosti, a ne pukovnik koji se uselio u stan gospođe Marije Peserle.
Ali nije to bio Peserličin kraj.
Nekoliko godina kasnije, pukovnik i pukovnikovica su krenuli s Branom od vrata do vrata, svima bi pozvonili da se oproste, jer odlaze, sele se, jer je pukovnik dobio prekomandu za Zagreb. I svi su govorili da im je žao, i vjerojatno su lagali. Ali čim bi, nakon silnih pozdrava, zatvorili vrata svojih domova, i pogledi bi im se zaustavili u zrcalu, uz vješalice s kaputima, shvaćali su, u čudu, da nisu trebali lagati i da im je stvarno žao što zgradu napuštaju tako dobri susjedi.
Odmah nakon njihova odlaska, još istoga mjeseca, veliki četverosobni stan pokojnoga Ivana Peserlea, u kojem je živio sa ženom i sestrom, podijeljen je na četiri dijela. U tri novonastale, priručne garsonijere uselili su se, uglavnom, deklasirani građani, obitelj Resch, sarajevski Nijemci i suradnici okupatora, jedan šutljivi činovnik, sa ženom i rahitičnim sinom, ložač iz željezničke radionice, sa ženom i dvoje djece, a četvrta, još uvijek najveća soba vraćena je gospođi Mariji Peserle.
Iz Turbeta se vratila jednako uspravna i nepoljuljana u svome gospodskom uvjerenju kako u njezinome životu postoji nešto važnije i veće od materijalne dobrobiti, novca i bilo kakvog imanja. Boravak u staračkome domu nije ju ni postarao, ni naučio ičemu što prethodno nije znala ili što nije bila u stanju racionalizirati. Ali Dragice više nije bilo. Ona je umrla u Turbetu, a Peserlica je organizirala da bude sahranjena na Svetom Josipu, starome katoličkom koševskom groblju, u monumentalnoj grobnici obitelji Heim i Peserle, koja se i dandanas nalazi odmah uz grobljanske arkade i uz sam ulaz u Svetoga Josipa.
Dvatriput me je, dječaka, početkom sedamdesetih, Nona uvela kroz tu kapiju. Odstajala bi tako, trenutak dva, bez vjere i bez Boga, pred kamenim memorijalom dviju sestara i njihovih muževa, a onda bismo nastavili dalje, uz Koševo ili niz Koševo. Nisam je pitao zašto ulazimo, čija je to grobnica i tko su nam ti ljudi, kojih ću se jednom živo sjećati, premda su svi pomrli prije godine moga rođenja, jer smo i inače često zalazili po grobljima. Na nekima smo imali svoje mrtve, na drugima nismo, ali mi se čini da sam uvelike odrastao po grobljima, bez straha od smrti, tuge i zebnje, među svijetom koji mi je, povjerovat ću, jedini i pripadao. U današnjem Sarajevu – a danas je 30. listopada 2012. – čak se i u mislima samo na nekoliko grobalja osjećam kao u svome rodnom gradu.
Stanari takvoga stana, podijeljenog na više dijelova, nazivali su se partaje. Službeno i birokratskim jezikom izgovoreno, partaja je “nosilac sustanarskog prava, sa neograničenim periodom trajanja”. Svi su imali samo jedna ulazna vrata, hodnik, zahod i kupaonica bili su zajednički, a pored ulaznog je zvona stajala uputa koliko se puta kome zvoni. I onda bi, pored svih drugih dnevnih poslova i zanimanja, partaje brojali broj zvonova. Dogovaralo bi se kada koja porodica koristi kupaonicu, često bi raspored bio istaknut u hodniku, i tinjale su, čak i među nagodnim i snošljivim svijetom, kakvoga je uvijek malo, svađe oko toga tko nije počistio dlake u kadi i tko je na redu da oriba zahod.
Sistemom partaja, vjerojatno izumljenom u Sovjetskom Savezu u Staljinova doba i primijenjenom na naše gradove, Partija je rješavala dva goruća problema. Nedostatak stambenog prostora i njegov višak. Nekom bi se, krivo, moglo učiniti da je to jedan problem, promatran iz dvije različite perspektive. Ali nije tako. Riječ je o dvije kulture, onoj kojoj je pripadala prošlost i koja je bolovala od kroničnoga viška stambenog prostora, i onoj kojoj je bila obećana budućnost, a koja zaista nije imala gdje da stanuje. Njihova će nepomirenost i uzajamna nesreća trajati dugo, desetljećima, sve dok ne nestanu i jedni i drugi, sve dok se ne uruše prošlost i budućnost, a građanima umjesto komunizma ne bude obećano nešto drugo. Kraj rata, kraljevstvo nebesko, izlazak iz ekonomske krize…
Kada bi neki partaja dobio stan od preduzeća ili kada bi, ne daj Bože, umro, za druge bi to bio jednako radostan trenutak, jer bi se preostali širili na taj novostečeni višak stambenoga prostora. Sve bez čega se može živjeti još uvijek je smatrano viškom, ali, ipak, umrli partaje nisu zamjenjivani novim partajama.
Gospođa Maria Peserle umrla je 1959, i tako je kraju došla povijest one zgrade nad sefardskim hramom, sagrađene početkom vijeka novcem njezine sestre Emilije Heim i njezinoga pokojnog muža, sarajevskog gostioničara i hotelijera.
U toj peterokatnici, ili službeno – četverokatnici s visokim prizemljem, na cijelome prvom katu, u velikom četverosobnom stanu visokih stropova, živjela je gospođa Emilia Heim. Na drugom su katu bile Maria Peserle i zaova joj Dragica, dok su prizemlje, visoko prizemlje, treći i četvrti kat bili sačinjeni uglavnom od lijepih i dovoljno prostranih dvosobnih stanova, predviđenih za iznajmljivanje. Emilia Heim je te stanove izdavala boljestojećim poštanskim i željezničkim činovnicima, profesorima i sarajevskoj gospodi. Vodila je o tome računa, jer je željela svoj mir, ali i da drugima bude ugodno. Uostalom, mislila je, bolje je da svatko živi u svome stališu, sa svojom klasom i rasom, gospoda sa gospodom, radnici sa radnicima, sirotinja sa sirotinjom. Po njenom je mišljenju tako izgledala formula savršenoga društvenog sklada. O revolucijama i o revolucionarima nije razmišljala, niti su je se ticali, protiv komunista nije imala ništa, kao ni protiv bogomoljaca ili Jevreja – njima je rado izdavala stan, jer su, na osnovu njezina uvida, Jevreji veoma uredan svijet, čak i kada nisu osobito imućni – ali je, u skladu sa svojim ograničenim moćima i mogućnostima, činila sve da nikada ne dođe ni do kakve revolucije, crne ili crvene, i da nitko ne strada jer je, mimo svoje volje i želje, ono što jest. I doista, sve do aprila 1941. činilo nam se da je Emilia Heim vrlo uspješna u toj svojoj povijesnoj nakani i da će njezina zgrada ostati oaza mira u ognju zaraćene Europe.
U ta predratna doba, pa čak i u ratu, stubišta su bila savršeno čista, od prizemlja sve do vrha zgrade bili su po stepenicama razvučeni jarkocrveni ćilimi, pomalo nalik na holivudske crvene tepihe, a hauzmajstor i čistačica su se brinuli da u svakome trenutku i svakoga dana zidovi budu savršeno obijeljeni. Ustvari, stubište zgrade je podsjećalo na fino osvijetljene hodnike nekoga boljeg europskog hotela.
U takvoj su, eto, zgradi, po doseljenju u Sarajevo unajmili stan Franjo i Olga Rejc, rođena Stubler. Stan je bio na četvrtom katu, odmah uz tavan, i možda nije bio dovoljno prostran za bračni par s dvojicom sinova, od kojih je Mladen već bio gimnazijalac, ali oboje su bili takvi ljudi. Draži im je bio manji, uredniji i elegantniji stan, nego nešto što će biti veliko i neuredno, okruženo kojekakvim komšilukom. Ta vrsta građanskoga opreza karakteristična je za Stublere, i možda ju je Franjo od njih preuzeo, a djelovala je paradoksalno svakome tko bi znao za njihovu, naročito Olginu socijalnu prilagodljivost i naklonost prema sirotinji, nepoznatom svijetu, drugim vjerama i običajima. U tom su paradoksu živjeli, i vjerojatno se zbog njega nikada nisu materijalno situirali i skućili. Karlo je plaćao skupe njemačke banje za omamu, što iz uvjerenja da joj srce neće izdržati do sljedećeg proljeća, što zato što je volio urednost i ozbiljnost svijeta kojem, zapravo, nije pripadao, opisanog u Mannovu “Čarobnom brijegu”, Rudi je i očeve i svoje, marljivo zarađene novce trošio na putovanja, koncerte i bečke kavane, a Olga i Franjo su, eto, poželjeli stanovati u lijepoj i gospodskoj stambenoj zgradi Emilije Heim.
Emilia je bila starija i poduzetnija sestra. Muž joj je umro relativno rano, ne pamtimo kakav je bio, jer ga nismo ni upoznali. U vrijeme kada smo se uselili u dvosobni stan na četvrtome katu, gospođa Emilia već je bila udovica. Imala je dvije kćeri, ali i one su u to vrijeme već bile udate.
Jedno od prvih sjećanja Olgine i Franjine kćeri, rođene šesnaest mjeseci pred Mladenovu pogibiju, vezano je za gospođu Emiliju.
Godina 1945, opet je rano proljeće, noć savezničkog bombardiranja, u kojem je sudjelovao i naš Željko, sin Olgine sestre Karle Ćurlin, rođene Stubler, koju svi zovemo tetka Lola. Željko će kasnije govoriti Olgi – tetka, pazio sam da ne pogodim vašu kuću! – ali smo svi znali da on usred noći nije mogao paziti i da je to više isprika dobro odgojenog djeteta, nego riječ odrasloga čovjeka.
I dok je Željko tako pazio, svi smo bili u podrumu zgrade, i kućevlasnica Emilia Heim, i njezina sestra Maria Peserle, i sestrina zaova, smotana Dragica, i teta Doležal, i Matić i njegova žena, i Bilići koji su stanovali preko puta Matića, i svi drugi koji su od 1941. živjeli u zgradi, i gospođa Rojnik, koja se s mužem i s kćeri Damjancom doselila kasnije.
U podrumu je bio mrkli mrak, padale su bombe, tutnjalo je na sve strane, a da nitko od nas nije mogao procijeniti koliko daleko i je li nam, možda, nad glavom već srušena kuća. Samo bi povremeno zasvijetlila svijeća u ruci gospođe Heim, ili bi Matić kresnuo šibicu da pogleda na sat, pa bi se u trenu osvijetlio cijeli podrum i mala, niti trogodišnja Olgina i Franjina kći ugledala bi tada sva lica, i pamtila ih za cijeli život.
Tu noć, u podrumu zgrade gospođe Emilije Heim opisivao sam kroz cijeli roman “Gloria in excelsis”. U nekoliko minuta, pola sata ili sat – ne sjećam se više u koliko vremena – raspoređivao sam sudbine izmišljenih ljudi, pokušavajući da ne ponovim nijednu stvarnu sudbinu iz njezina podruma. Jer će na ovaj podrum pasti bomba, a stvarne ljude nisam htio ubijati u svojoj priči. Oni su bili izmišljeni, ali nije onaj koji je bacio bombu, moj mrtvi rođak, kojeg sam i u romanu zvao njegovim pravim imenom: Željko Ćurlin.
U zoru, nakon noći velikoga bombardiranja, sjeća se, već starica, Olgina i Franjina kći, sa štapom u ruci, jer su joj propali kukovi, stepenicama se, prema izlazu iz skloništa, uspinje gospođa Emilia Heim.
Za to vrijeme svi stanari ostaju na svojim mjestima. Djeca spavaju, odrasli su budni i gledaju za gospođom Heim.
Samo njihova dvoipolgodišnja kći je budna, gleda i pamti.
Njezino najranije životno sjećanje:
Emilia Heim sa štapom u ruci, visoka i uspravna, stoji na ulazu u sklonište i gleda van. Ispred nje su zidovi opustošenoga sefardskog hrama, a iznad vedro nebo. Vani je tiho, ne čuju se avionski motori, možda cvrkuću ptice, možda nema ni ptica…
I tako stoji Emilia Heim, u pogledu dvoipolgodišnje djevojčice, u njezinom sjećanju, u sjećanju sedamdesetogodišnje starice. Na početku i na kraju života, stoji Emilia Heim.
U travnju 1941. u niskom prizemlju zgrade gospođe Heim živjela je jedna Jevrejka. Njezino ime ne pamtimo. Znamo da je bila udovica i da je bila vrlo tiha i nasmiješena. U prolazu, kada bi trebalo pozdravljati susjede, ona bi se samo nasmiješila. Kao da ju je stalno boljelo grlo ili kao da je, zbog nečega, ili od nekoga, nastojala skriti boju svoga glasa. I zaista, kao što se nitko ne sjeća imena i prezimena te žene, tako se ne sjećamo ni njezina glasa.
Stanari zgrade nad Templom pamte samo njezine urlike.
Rano, u zoru, jednoga svibanjskog dana, došli su po nju. Mogli su to bili ustaše, mogli su biti i redarstvenici, a mogli su biti i domobrani. Jedino što je sigurno: u to vrijeme sarajevske Jevreje nisu sakupljali i odvodili Nijemci.
Ali mi ne pamtimo boju njihovih uniformi, niti znamo kakve su znakove nosili na kapama. Ni jesu li bili u uniformama i jesu li imali kape. Nismo to vidjeli, nego smo se zavlačili duboko pod pokrivače, dok su se po stubištu razlijegali glasovi.
Zapravo, bio je to jedan te isti ljudski glas, u različitim varijacijama.
Molila je, usrdnošću prosjaka.
Nudila je zlato, da se otkupi, iako nije imala nikakvog zlata.
Otići ću sestri u Krakov, po zlato, pa ću vam donijeti, rekla je.
A kad joj nisu povjerovali, vikala je.
Urlala.
Dugo je urlala, ali nikoga da čuje.
Iako se sarajevskim Jevrejima još ništa nije dogodilo, a nije se znalo, ili se nije željelo znati, za sudbine poljskih, čeških ili bečkih Jevreja, naša susjeda, kojoj ne pamtimo ime, znala je sve. I zato je urlala, glasom i glasovima nedužnoga čovjeka, kojeg izvlače iz fotelje u dnevnom boravku i odvode na gubilište.
Nismo je više vidjeli i nastojali smo je zaboraviti, posramljeni bjelinom i mekoćom svojih pokrivača.
Sve se to zbivalo u ponedjeljak.
A u utorak se u stan jevrejske udovice, kojoj ne pamtimo ime, tihe osmjehnute bakice, koja se kroz naša štublerovska i rejcovska sjećanja glasa samo urlicima i preklinjanjima, uselio visoki službenik u sarajevskome ustaškom redarstvu Stanko Rojnik, sa ženom i djetetom. Rojnikovi su zašli među mirise stare Jevrejke, i bili su okuženi, kao ljudi u Srednjemu vijeku što su nekim čudom, nekom od Boga danom povlasticom, preživjeli epidemiju kuge, pa bi se useljavali u domove pomorenih, koji su još uvijek vonjali po njihovome znoju i strahu.
Jesu li Rojnik i Rojnikovica razgovarali o staroj Jevrejki, na čiju su postelju, barem prvih dana i tjedana, svake večeri lijegali? Bit će da jesu, ali do sadržaja tih razgovora ne može doprijeti nijedna književnost, nikakva i ničija piščeva mašta, premda ništa ne bi tako tačno govorilo o Sarajevu 1941, o ratu i o holokaustu, kao ti, vjerojatno bezazleni, zabrinuti, možda pomalo i erotični, razgovori Stanka Rojnika i njegove žene.
On je bio mrk i distanciran čovjek, obično u jeftinom, loše skrojenom predratnom odijelu i s kožnatom aktntašnom, koja samo što se ne raspadne. U toj je tašni nosio svoje redarstveničke spise. Moji ujaci, Mladen, koji je 1941. krenuo u sedmi razred gimnazije, i Dragan, koji je bio tri godine mlađi, zazirali su od Rojnika, i plašili su se njegove aktntašne. U njoj je, još uvijek osjetljiva, adolescentska, dječja mašta zamišljala smrtne presude i leševe, u toj su torbi bili streljački vodovi, vješala i koncentracijski logori, prijeki pokretni sudovi i zakoni, u njoj je bilo sve ono što su viđali po gradu, o čemu su slušali od roditelja, a naročito sve ono o čemu se šutjelo i što je svatko u svojoj samoći zamišljao. U aktntašni Stanka Rojnika bila je smrt. Strah od smrti za njih će dvojicu, sve do njihovih smrti, ostati strah od pohabane i istrošene torbe za spise.
Rojnikovica je, za razliku od njega, bila dobra i pristojna žena. Morala je primijetiti da je susjedi izbjegavaju, ali možda je to pripisivala činjenici da su oboje, zapravo, bili – Slovenci. To je zbunjivalo u živoj pripovijesti o Stanku Rojniku: visoki ustaški redarstvenik, pa Slovenac. Mom Nonetu, željezničkom službeniku Franji Rejcu, nikako nije bilo jasno kako je to moguće. Franjino slovenstvo bilo je vrlo idealistično i naivno, a naivnost i idealizam su, u slučaju nacije i identiteta, opasni, jer čovjeka vode u pogibelj, bezazleno i lako poput opijuma.
Obično bi Franjo, ranim jutrom, silazio niza stube, u skupom odijelu i s novom torbom, i sreo bi se tako, na ulazu, sa Stankom Rojnikom, u njegovom ružnom, jeftinom odijelu, koje je vazda bilo nadimljeno duhanskim dimom, a u ruci mu aktntašna, koja samo što se ne raspadne.
Pozdravio bi Rojnika zeru srdačnije nego drugi susjedi. I pogledao bi ga u oči, kao što bi svakog drugog gledao. Nije sklanjao pogled od Rojnika, kao što se skloni pogled s očiju policajca.
On je to osjetio, pa bi se Franji, kao, i nasmiješio.
Ili bi se Rejcu samo učinilo. Došao bi popodne Olgi i rekao:
– Jutros sam sreo Rojnika!
– Bog zna gdje je bio! – ona bi ga demotivirala.
I onda je Franjo Rejc, tiho, u svome strahu, mislio što li to, mili Bože, noću radi Stanko Rojnik, Slovenac. I ništa mu lijepo ne bi na um palo.
Cijeli rat su tako proveli Rojnikovi, u stanu u niskom prizemlju, iz kojeg je u smrt poslana naša susjeda Jevrejka. Godine 1943, u ono najgore vrijeme, malo pred Mladenovu pogibiju, rodila im se kći. Dali su joj vrlo neobično ime – Damjana. U Sloveniji, u predratna doba, bilo je Damjana, ali u lijepoj našoj, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, uskrsloj dobrotom i mudrošću poglavnika Ante Pavelića, a uz pomoć velikoga hrvatskog prijatelja i zaštitnika Hrvata, vođe velikoga njemačkog Reicha Adolfa Hitlera, nije se, valjda, rodila još nijedna Damjana.
Rojnik i Rojnikovica djevojčicu su zvali – Damjanca. Damjanca je Franji, a za njim i Olgi, pomogla da učini još jedan korak prema Slavku Rojniku. Ispričao mu je svoj slučaj: kćeri je nadjenuo ime koje se nije moglo naći u hrvatskim crkvenim knjigama, a opreznim je svećenicima nadbiskupa Ivana Evanđelista Šarića to ime zvučalo i pomalo srpski, premda je nastalo od naziva za stablo koje raste i u Srbiji i u Hrvatskoj, pa je djetetu morao nadjenuti još jedno ime. Osim imenom po stablu, nazvao ju je i Regina, po Olginoj sestri. I kao Regina, djevojčica je krštena u katoličkoj crkvi.
Ispričao je on to Rojniku, sve se nadajući da će mu ovaj nešto reći. Ali ništa. Policajac je ljubazno klimao glavom i potvrđivao, ali ništa nije rekao. Franjo se nije usudio pitati. Čak se malo i uplašio, jer bi Rojnik mogao pomisliti da ga on, Franjo, vrijeđa aludirajući da je Damjana srpsko ime.
A možda je Damjanca tako i krštena? Ne bi velečasni odbio krstiti dijete jednome Slavku Rojniku.
A onda je Poglavnik u Sarajevo poslao Vjekoslava Maksa Luburića da sređuje stvari. Bio je kraj rata, početak 1945, slutilo se kako će sve ovo svršiti, a u gradskim vlastima, među civilima i vojnicima, vladao je nered koji je postao tim veći i gori nakon što su Nijemci, obuzeti vlastitim brigama i porazima na svim frontama, izgubili interes za ono što se događalo u gradu. Bili su spremni da svakog časa krenu u povlačenje, prema novim crtama obrane, o kojima, pak, svoje saveznike nisu izvijestili, pa ni sam Poglavnik nije imao pojma dokle će se, do koje sudbonosne linije, povlačiti Hitlerova vojnica. Za to vrijeme u gradu je vladala korupcija, cvjetala je crna burza, cijene su sunule u nebo, a partizani su mirno šetali gradom. Samo bi, prije nego što zagaze na asfalt i kaldrmu, navukli civilna odijela, a onda bi pošli na špricer i janjetinu. Tako se to ustašama činilo.
Luburić je stigao kao veliko ohrabrenje. Nakon njega više ništa neće biti isto, pa ni hrvatska povijest u Sarajevu neće biti ista. Zauvijek će ostati upamćeno ono što je učinio u tih nekoliko tjedana, ili u mjesec i pol, koliko je trajala njegova strašna vladavina gradom. Svakodnevno je, u podrumima vile koju je zapasao na Skenderiji, mučio uhićenike, sarajevske gimnazijalce i gimnazijalke, čaršijske zanatlije, poštanske službenice, ljude za koje bi odnekuda načuo da bi mogli imati veze s partizanima, Englezima, komunistima, Staljinom, crnim, žutim i crvenim vragovima… Kuhao je žive ljude u kotlovima s kipućom vodom, živima je gulio kožu s leđa, čupao im nokte, ženama rezao dojke, to je radio Maks Luburić, ili su to radili njegovi ljudi, sarajevski pervertiti, odmetnuti sinovi iz begovskih kuća, sifilističari, rođeni u bratsko-sestrinskom incestu, sinovi gradskih sluškinja i periferijskoga župnika, nesvršeni gimnazijalci, tupavi klipani iz Sarajevskog polja, koji su prvi put došli u grad, bogobojazni sinovi hercegovačkih švercera duhana, dečki s Trešnjevke, željni avanture, ratni veterani, propalice, zgubidani i vjerni katolici i muslimani, mučili su ljude, u Maksovo ime, sve dok ne priznaju i ne odaju.
Većina uhićenika nije imala što priznati ni koga odati. Ali bilo je dosta da prizna i oda onaj jedan nesretnik koji je nešto znao. A takvih je bilo mnogo, u svakom haustoru, kafani i uredu, na svakom čaršijskom ćepenku našao bi se netko tko je pouzdano znao za tri komunistička simpatizera, dva partizanska ilegalca i barem jednoga koji u pošti, na željeznici ili u redarstvu radi za pokret.
Bilo je to vrijeme kada je već cijela čaršija znala tko za koga radi i kome se treba prijaviti ako želiš u partizane, što je Maks Luburić – osnivač koncentracijskih logora u NDH, zapovjednik Jasenovca i jedan od najvećih europskih krvoloka u Drugome svjetskom ratu – vješto iskoristio i razotkrio suradnike Narodnooslobodilačkog pokreta u skoro svim gradskim i državnim institucijama, u tvornicama i među trgovcima, telalima, novinarima i običnim, naoko nezainteresiranim građanima. To je bio trenutak u kojem je Sarajevo najvišom cijenom platilo činjenicu svoga mentaliteta: tu svatko o svakome sve zna, ljudi jedni drugima zaviruju u dnevne boravke, mutvake i želuce, a nizom javnih tajni nadomješta se sloboda, koju ovaj grad nikada nije osjetio i koja je, na neki način, protivna i samoj njegovoj naravi.
Jednoga dana su tako, na iznenađenje stanara u zgradi nad Templom, došli po visokog službenika u sarajevskom ustaškom redarstvu Stanka Rojnika. Odveli su ga i više ga nisu vraćali. Rojnik je bio suradnik partizana, komunistički ilegalac, ubačen u ustaško redarstvo u proljeće 1941, kukavičje jaje u hrvatskome gnijezdu, u tom šeher Sarajevu. Po prirodi vrlo oprezan i pedantan – to se govorilo za Slovence, da su pedantni – u našoj je zgradi igrao ulogu mrzovoljnoga, antipatičnog ustaškog birokrata koji s posla, u svojoj aktntašni, donosi smrt, u svim njezinim oblicima i manifestacijama. Eto, kako se čovjek prevari: Stanko Rojnik u svojoj je torbi, kao u seriji “Otpisani” i u filmu “Valter brani Sarajevo”, nosio konspirativne materijale i tajne dokumente, nosio je slobodu za nas, koju ćemo slaviti sve do sljedećega rata.
Kada je čula što se dogodilo, Olga je učinila nešto nerazumno.
Kao što je njezin otac u svoju kuću primao komšije Srbe, što mu oni neće zaboraviti kad bude ustrebalo, tako se ona, s djevojčicom u naručju, sjurila u prizemlje, da bude Rojnikovici pri ruci.
– Odveli su ga! – rekla je Rojnikovica ono što su svi znali.
I to je, zapravo, bilo sve. Sljedećih nekoliko sati sjedili su u dnevnom boravku, među namještajem stare bezimene Jevrejke i ono malo stvari što su ih Rojnikovi unijeli u taj stan, i lako je zamisliti o čemu su razgovarale.
Olga ju je, čini nam se, oprezno pokušavala utješiti. Rekla joj je: vratit će ga, nije Stanko ništa kriv! A Rojnikovica na to, sigurno, nije imala što reći. Ili je prešućivala ono što je imala da kaže. Iz opreza i straha, zato što je i ona, kao i njezin čovjek, bila ilegalac. Dobro je znala što on radi i za koga radi. Morala je znati zašto je u svibnju 1941. ostao da radi u policiji, koja je tada postala ustaško redarstvo, u vrijeme kada su njegovi kolege Srbi, te poneki Hrvat i musliman koji iz opreza ne bi ni deklarirao narodnost, bježali što dalje od tog redarstva i iz Sarajeva, obično prema Beogradu, ili u šumu gdje su bili partizani. Kako ona, i sama Slovenka, ne bi znala zašto je Stanko ostao da među sve samim Hrvatima najednom bude Hrvat i da sudjeluje u čišćenju grada od Jevreja, Srba i komunista?
Znala je, bezbeli da je znala, kao što je i Luburić znao da ona zna.
A onda je netko pozvonio na vratima u niskom prizemlju.
Je li se Rojnikovica uplašila, to ne znamo, ali je Olga pričala da je sama u tom času – bila pa prošla. Prvo što je pomislila: zašto povedoh dijete? Mogla ju je ostaviti u stanu, kod Dragana, koji se na našem tavanu skrivao od novačenja. Neće je kasnije voljeti onom mitskom, majčinskom ljubavlju, ili je uopće neće voljeti – to ne znamo, ali kada se čulo zvono, unaprijed se osjetila krivom zbog onoga što će se djetetu dogoditi. To je, bit će, obrambeni mehanizam majki i očeva: protiv straha od smrti bore se drugim strahom, da im se djeci, ne daj Bože, nešto ne dogodi. Možda je i to razlog što toliki rađaju djecu.
Na vratima se pojavio redarstvenik u civilu.
Bio je sam. Rojnikovici je pokazao legitimaciju:
– Oprostite na smetnji, gospođo, poslali su me po radioaparat!
Ostavio je potvrdu o preuzimanju krugovalnog prijemnika. Zahvalio se i naklonio, uz pozdrav. Bio je vrlo ljubazan. Toliko ljubazan da se Rojnikovica rasplakala. Ako se do tog trenutka nečemu i nadala, sada je znala da Stanka više neće vidjeti živoga.
One travanjske noći, kada su se ustaše povlačili iz Sarajeva i kada je Luburić već bio daleko, navodno u šumama oko Konjica, duž aleje na Marijin dvoru, koja danas više ne postoji, blizu crkve Svetoga Josipa, bili su povješani komunistički ilegalci, simpatizeri pokreta i engleski špijuni, ili oni koje je Maks Luburić smatrao takvima. Među tim preuranjenim božićnim ukrasima, kojim je katolička i muslimanska Hrvatska obilježavala svoj kraj, visio je i Stanko Rojnik.
Nekoliko mjeseci po završetku rata njegova se udovica odselila u Sloveniju. U Sarajevu nije imala nikoga svog, bila je sama, a trebao joj je netko tko će se, skupa s njom, u ta ružna i gladna vremena brinuti o Damjanci. Osim toga, Sarajevo nije bilo grad u kojem bi se ostajalo. Tu se prvo nastrahovala, pa je doživjela da joj se strahovi ispune.
Ime Stanka Rojnika još neko je vrijeme živjelo u memoriji stanara zgrade nad Templom. Možda sve do 1969, kada je, odmah uz nju, sagrađen Energoinvestov neboder, pa se većina stanara raselila po gradu. Poslije više nije bilo ničega što bi ih podsjetilo na tog čovjeka, čije je ime zabilježeno samo u nekim starim knjigama u gradskome arhivu, na spiskovima žrtava fašističkoga terora. Nikada se ništa nije zvalo imenom Stanka Rojnika. Niti će se ikada zvati. Ono za što je život dao, ne postoji više ni u kakvom obliku.
Desetak godina po oslobođenju u zgradu je stigla vijest da je, negdje u Sloveniji, umrla Damjanca. Ni kako, ni zašto, ni od čega. Samo smo saznali da je umrla.
Od Stanka Rojnika zazirali su svi u zgradi. Osim Franje Rejca, koji je bio romantični i naivni Slovenac.
Ali domobranskog pukovnika Bilića i milostive Bilićke nije se plašio ama baš nitko. On je bio stožerni časnik, skoro sve četiri godine rata proveo je u Sarajevu, samo bi rijetko išao na teren, na Romaniju i u istočnu Bosnu, i zapravo nije odavao dojam visokoga oficira, pogotovo jedne takve vojske kakva je bila hrvatska. Prije je sličio nekome dokonom engleskom zgubidanu, kojeg je za kaznu poslalo na službu u Indiju, i on je tu službu obavljao samo gledajući kako da ugodi svojoj guzici. Iz njegove zagrebačke perspektive, a pukovnikova je perspektiva bila zagrebačka, premda nije bio ni Zagrepčanin, Sarajevo, kao i ova zgrada i njezini stanari, bilo je od njega daleko kao Indija. On i njegova gospođa htjeli su uživati u životu i nisu htjeli da ih se u tome ometa. Bili su površni i laki ljudi. Sitan ološ i gospoda.
Pukovnik Bilić je bio kraljevski oficir.
Čim je došlo vrijeme i preturila se država, postao je domobranski časnik. Šlifovan i dobro odgojen, snalazio se i među Nijemcima. Imali su kćer Jolandu, 1941. dvanaestogodišnjakinju, rođenu u Smederevu. U našu zgradu doselili su se još dok je Bilić bio kraljevski oficir. Bilićeva povijesna mijena jednako je bila prirodna svim stanarima, kao i njemu samom. To nije bila tema o kojoj bi se razgovaralo. Bilića se nimalo nismo plašili. Možda o njemu nismo ni razmišljali.
Nakon što je u jesen 1943. poginuo Mladen, a Dragan u proljeće 1944. maturirao i stasao za vojsku i za smrt u ustaškoj uniformi, skrivali smo ga na tavanu da ne pogine i on. Je li Nonetu i Noni na um palo da traže protekciju kod susjeda Bilića? Prvi put, kada je Mladen unovačen u njemačku vojsku, da ga mole za intervenciju da bude prebačen u domobranski stožer, za kakvoga ćatu? Drugi put, kada je i Draganu prijetilo novačenje, ovoga puta u hrvatsku vojsku, jer Nijemci više nisu po Sarajevu novačili njemačke sinove i unuke, niti je Dragan govorio njemački onako kako je djedov jezik govorio Mladen? Vjerojatno im nije ni na um palo da razgovaraju s pukovnikom Bilićem. Za njega, oni su bili Indija.
Bilići su u svome stanu često priređivali sijela koja su se, kako bi tekla noć, pretvarala u derneke. Pukovnik kao da nije bio pretjerano zabrinut zbog loših vijesti s bojišnice: 1942, 1943. i 1944, kad god bi bilo prilike, za blagdane i državne praznike, rođendane i imendane, ili bez povoda, tek da se diže borbeni moral, sazivao je u svome stanu gospodu domobranske časnike, koji su dolazili sa cvijećem i bombonijerama, kao usred najmirnijega mira, u Beču ili na Tuškancu, u sjenovitim vilama, uz glasovirača, gramofon i nove ploče, dopremljene diplomatskom poštom iz Pariza i Berlina.
Za nevolju, Bilići su stanovali tačno ispod nas, pa se često ne bi moglo zaspati od pukovnikovih cjelonoćnih derneka, pogotovo nakon Mladenove pogibije, kada je Olgin i Franjin san nekako oplićao, jer im se i u snove uvlačilo ono o čemu budni nisu mogli prestati da misle. Jedne takve noći, u proljeće 1944, možda baš na Deseti travnja, slavljenici su se toliko raspojasali, ili je Nona bila nervoznija nego inače pa je uzela partviš i nagnula se van, da Bilićima kucne o prozorsko staklo, ne bi li se malo utišali.
I kao što se to zna dogoditi noću, kada čovjek nije sasvim u skladu sa svojim tijelom, omaklo joj se, prejako je zamahnula i razbila susjedima prozor.
Sve troje su premrli od straha.
Dernek pod našim nogama se iznenada utišao. Prestala je pjesma, zamrli su gramofoni i klaviri, i samo se čekalo što će dalje biti. Dragan je pobjegao natrag na tavan, Nona je kršila prste – Gospode Bože, šta da radimo, Franjo? – a Franjo je samo ljutito siktao – Sad me pitaš šta da radimo, je li, sad me pitaš! – i oboje su se ustrčali po stanu, kao da se samo trkom nešto može popraviti.
Muk je trajao dugih petnaestak minuta, a onda je slavlje krenulo ispočetka. I još se bolje čulo, jer na stanu pukovnika Bilića nije bilo jednoga prozorskog stakla. Nikada se nismo pjesmi tako obradovali.
Nikada pukovnik i pukovnikovica nisu spomenuli razbijeno staklo. Ili su bili toliko pijani da nisu ni primijetili partviš, kada se ispružio s gornjega kata, ili im je, a to se čini vjerojatnijim, jedan razbijeni prozor bio sitna šteta da bi sad o njemu razgovarali s tim ljudima, čiji ih je očaj plašio ili im je samo išao na živce. Morali su znati da su Rejcovi izgubili sina, poginuo je negdje u Slavoniji, pa još kao njemački vojnik, i baš im se nije dalo da se bez velike potrebe primiču takvoj nesreći. Nesretni ljudi su poput magneta i ambisa, privuku čovjeka i progutaju…
Prvu ratnu zimu stanari zgrade nisu previše osjetili: još uvijek je bilo hrane i ogrjeva, Pavelićeve kune imale su neku vrijednost, pa se za njih moglo nešto i kupiti. Ali zima četrdeset druga na četrdeset treću, u vrijeme kada je padao Staljingrad i naslućivao se ratni pobjednik, a naročito četrdeset treća na četrdeset četvrtu, bile su ledene i gladne. Putovalo se u Slavoniju, u promičbu, gdje se od halapljivih i samoživih seljaka, ustvari od onih kojima je Bog dao da uživaju u čarima tržišne privrede, za dukate i naslijeđeni porodični nakit kupovalo brašno te poneko jaje, koje bi njegovi vlasnici cijenili kao da ga je snijeo glavom Gustav Fabergé, ruski carski draguljar i jajar, a ne nekakva šugava slavonska kokoš. U Slavoniju se išlo vlakom, preko zaraćene Bosne, kroz partizanske zasjede, mimo četnika i hajduka, običnih, za politiku nezainteresiranih drumskih razbojnika, u strahu od svih i svakoga. Ali čovjek nije imao izbora. Kao i uvijek, trebalo se preživjeti, a kako su drugi išli u promičbu, tako je krenuo i Franjo.
U skladu s arhitektonskim standardima s početka stoljeća, svaki je stan u zgradi gospođe Emilije Heim imao prostranu smočnicu. Prije izuma električnih frižidera, kada je svako gradsko domaćinstvo s jeseni pripremalo zimnicu, a s proljeća istraživalo načine da s rastom temperatura hrana ne propadne, istrune, osuši se, usmrdi i proklija, smočnica je bila poput kemijskog i fizikalnog laboratorija, u kojem je svaka pojedina domaćica bila po jedna Maria Sklodowska Curie. U vremenima ratne oskudice i gladi, špajze Emilije Heim činile su se širim i prostranijim od inače prostranih i svijetlih dnevnih boravaka.
Samo jedna je smočnica bila do vrha puna.
Naša susjeda na četvrtom katu – ili petom, ako ne riješimo aporiju visokog prizemlja – bila je gospođa Vilma Doležal, koju ćemo, sve do današnjih dana i do isteka štublerovske povijesti, zvati samo – teta Doležal. Muž tete Doležal bio je čuvar zatvora i suradnik pokreta. Razotkriven još u predluburićevska vremena i poslan u radni logor u Norvešku. Za njega nisu bili zaduženi Hrvati, nego Gestapo. Ni on se neće vratiti.
S prozora tetine spavaće sobe vidjela se, kao na dlanu, takozvana djevojačka soba u velikome stanu pukovnika Bilića. Taj šuplji prostor, rupa u sredini zgrade zbog koje se moglo viriti u djevojačke sobice boljestojećih susjeda, zvala se svjetlarnik.
Jednoga dana, u ledenu zimu 1943, netko kuca na vrata.
Dragan hitro šmugne na tavan, Nona po navici namješta frizuru i polako se primiče vratima, dok se on ne stigne sakriti:
– A vi ste, zašto me prepadate? – ljuti se Olga i otvara vrata. (Njih dvije su do kraja života ostale na vi, iako su bile vrlo bliske. Ali to vi je nekako odgovaralo tetinoj ceremonijalnosti i neutaživom smislu za humor, kojega nisu mogli narušiti ni svi životni užasi, gubitak muža, rat i sve ono većinu svijeta trajno ojadi i pod čime se uruše i najčvršći karakteri.)
– Pođite sa mnom, lijepo vas molim, moram vam nešto pokazati!
Odvela ju je do prozora s kojeg se vidi pukovnikova djevojačka soba.
A tamo podignute roletne, blago razmaknute, lake, prozirne zavjese, i stol s bijelim damastnim stolnjakom. Na stolu, pod zubatim januarskim suncem, lijeno se sunča svježe zaklan odojak. Ama, ni tri mu mjeseca nema, kao da se spremio da za Božić bude pojeden, leži on tako mrtav, a nekako živ.
Olga ne misleći pita:
– A što će im prasac u djevojačkoj sobi?
– Draga gospođo Rejc, dojma sam da im nije mogao stati u špajzu.
Od tada, Olga je dolazila kod tete Doležal da gledaju čega ima kod Bilića. I govorila bi joj neka se pritrpi i ne gleda bez nje, jer je samo ovo doživljaj, kad skupa gledaju i uživaju.
Teta se klela da bez nje nikad ne gleda. I tko zna, možda je govorila istinu i nije gledala. Prizori iz djevojačke sobe pukovnika Bilića i njegove žene ostali su upamćeni bolje od svega drugog. Možda se po prascima, kokošima, šunkama, jabukama, kruškama, vrećama bijelog i vrećema kukuruznog brašna, tukama, guskama i dugim tankim slavonskim kobasicama, košarama s jajima i košarama s orasima u ljusci, i živim šaranima u koritima s vodom, možda se po svom tom blagu i toj mani nebeskoj samo i pamte to dvoje ljudi i njihova kći. To ih je učinilo besmrtnima, inače bi već bili zaboravljeni.
Pukovnik Bilić nije bio lakomislen i blesav, a nije se dao ni očaju. Znao je dobro, za razliku od drugih, krivih i nedužnih, zločinaca i nevoljnika, ubojica i budućih mučenika, koliko što košta i koliko ljudska patnja vrijedi. Iako nije bio osvetoljubiv tip, barem koliko mi to znamo, niti je ikome u zgradi učinio i najsitnije zlo, kao što nije činio ni dobro, pukovnik Bilić je bio svjestan kako će teška i strašna biti odmazda pobjednika.
Nitko ga nije vidio na odlasku i nitko ne zna kada je otišao. Ali otišao je na vrijeme, još dok se moglo putovati samovozom sve do Zagreba, i dalje, tko zna dokle. Ne znamo što se s pukovnikom događalo, ali vjerujemo da je ostao živ. Takav je to čovjek bio.
A Bilićka je s Jolandom ostala u tom lijepom i prostranom stanu. Protutnjalo je oslobođenje, ispraznila se djevojačka soba ili je Bilićka spustila roletnu, toga se poslije nisu sjećale ni Nona ni teta Doležal. Uskoro je, dvije ili tri godine po oslobođenju, Jolanda maturirala, pa su se mirno i uredno odselile u Zagreb.
Za tim susjedima nitko u zgradi nije žalio. Neće ih se sjećati ni po dobru, ni po zlu, jer sve troje nisu bili ni dobri, ni zli. Bili su onakvi kakvo je bilo vrijeme, kojem nisu dodavali ništa svoje. Možda je i bolje tako. Praznih duša, kao cirkuski baloni punjeni helijem, nestali su, odletjeli prema Zagrebu i zapadu. Barem su nam oprostili onaj razbijeni prozor.
Ali nije to kraj priče o Bilićima.
Preko puta njih, na trećem su katu stanovali Matići. Đuro Matić bio je predratni sarajevski pravnik, Srbin, zaposlen u nekoj državnoj ustanovi. Žena, koju smo zvali Matićka, pa joj ne pamtimo ime, bila je Zagrepčanka. Iako je već skoro pola života provela u Sarajevu, govorila je kao da je jučer stigla s Jelačić placa.
Imali su dvoje djece: Seku i Sineka.
Imali su njih dvoje i neka druga, građanska, krštena imena, imena za školu, ali svi su ih u zgradi zvali Seka i Sinek.
Seka je bila brižna djevojčica, u skladu s vremenom i običajima, i ni po čemu se nije razlikovala od generacije sarajevskih cura iz boljih kuća. Ni lijepa, ni ružna, ni jako pametna, a opet nimalo glupa, Seka je uredno rasla i nikome nije bila na smetnji. Za razliku od Sineka, Seku nije trebalo odgajati.
Otkako su se Matići doselili, pamtili smo ga po dreci i vici: dok je još bio dječak, urlao bi po stubištu kao da mu deru kožu s leđa, a sve zbog tko zna kakve i čije nepravde. Poslije bismo slušali kako mu glas mutira, kako odrasta i u svom odrastanju psuje i huli, sve da se napravi važan. A kada je Sinek odrastao, počeo je navlačiti djevojčure po haustoru, tako da opet od njega nismo imali mira.
Ustvari, sinek je bio jednako tipičan kao i Seka.
Kuferaški deran, pravi mamin sin, nepodnošljivo razmažen, kao da se cijeli svijet oko njega okretao. A mama Matićka, Zagrepčanka, koja nikako nije bila oduševljena orijentalnim mentalitetom, tom bosanskom i balkanskom srdačnošću i neposrednošću, gdje je svatko sa svakim na ti, siromah sa gazdom, džeparoš sa sveučilišnim profesorom, pacijent s liječnikom, pokušavala je u Sineku od malih nogu stvoriti uvjerenje da je bolji, pametniji i sposobniji od drugih, da je iznad svijeta kojim je okružen, jer je iz fine kuće, jer su bakica Erika i dedek Štef s Jelačić placa, i samo je splet nekih čudnih, bedastih okolnosti doveo do toga da Sinek odrasta tu, na Tašlihanu, u Sarajevu, a ne tamo gdje bi po prirodi stvari i po svim Božjim i ljudskim zakonima trebao biti.
A dječak baš i nije bio pretjerano pametan, ili ne mogu ni biti baš jako pametni dječaci koji u takvim uvjerenjima odrastaju, tek Sinek je, zapravo, stasao u priličnog idiota (s naglaskom na zadnjemu slogu).
Kada je počeo rat, već u ljeto 1941, Sinek čini nešto neobično: odlazi u četnike. Kako se to razglasilo po susjedstvu, teško je reći. Valjda onako kako se i sve drugo po Sarajevu razglasi. Ili se Matićka, kakva je, okolo žalila, tek uskoro su svi, ne samo u našoj zgradi, znali da je Sinek na Romaniji, pa u Vučjoj Luci, da je u kraljevoj vojsci, nosi šubaru s kokardom i veliku nožekanju za pasom.
Đuro Matić je, bit će, umirao od straha, prvo što će svijet reći, a onda i hoće li mu ustaše banuti na vrata, odvesti ga na Vraca i pogubiti ga ni kriva ni dužna. Jer on, to su zaista svi znali i svi vjerovali, sa Sinekovim odgojem nije imao ništa. Dječaka je podizala mater, on je bio njezin ponos, a Đuro se brinuo za kćer. Ona je, onako uredna, ozbiljna i šutljiva, bila njegovo dijete. Sinek je bio sav na mamu, a to što je otišao u četnike, i to je bilo na mamu, a ne na njega, Đuru. On je pravnik i poštuje državu, svaku pa i ovu, i gleda svoja posla.
Naravno da su pukovnik i pukovnikovica znali gdje je Sinek. Nisu to mogli ne znati, koliko god bili nezainteresirani za susjedstvo i koliko god mislili samo o sebi, svojim sijelima i svojoj zaklanoj prasadi. Uostalom, Jolanda je bila skoro Sinekova vršnjakinja, dvije godine od njega mlađa, pa bi, onako prostodušna, i upitala Matićku javlja li se Sinek, a ona bi joj pristojno odgovorila.
Četiri godine rata Bilići i Matići proživjeli su u miru, vrata do vrata. Sretali su se pred ulazom, zajedno se spuštali niz stubište, a da se nikada između njih nije čula ružna riječ. Ni lijepa, ako se i pozdravi među ljudima ne smatraju lijepom riječi.
To što je pukovnik Bilić bio neopterećen Sinekovim odmetanjem u četnike bilo bi neobično u nekoj izmišljenoj pripovijesti ili u romanu o ratnim vremenima u Sarajevu, ali u životu, onakvom kakav je zaista bio, nije u tome bilo ničega čudnog. Čudno će postati tek nakon rata.
Pukovnika njegov ratni neprijatelj, a dojučerašnji susjed, jednako nije zanimao kao ni bilo šta drugo. Prema Sinekovom četovanju bio je isto tako hladan i ravnodušan kao i prema tome što mu susjedi mogu vidjeti sve one đakonije u djevojačkoj sobi. Samo bi zao čovjek ili neki hrvatski idealist zlostavljao susjeda Đuru, zato što mu je sin u četnicima. A Bilić nije bio ni zao, ni idealist. Bilo mu je svejedno i što je Matić Srbin, nije on imao ništa protiv Srba, živio je među njima tolike godine, kći mu se rodila u Srbiji. To što se prilagođavao i povijao pod pritiscima i po nalozima velike povijesti ne znači da je mijenjao uvjerenja. On tih uvjerenja nije imao, dok god mu ne bi zatrebala. Ali i tada je bio vrlo, vrlo umjeren.
Zlo našega vijeka hranilo se takvom umjerenošću.
U proljeće 1945. Bilićka je u jednome stanu bila sama s Jolandom, a u drugome stanu Đuro Matić i Matićka strepe što im je sa Sinekom.
Neće proći dugo, pa će i saznati.
Partizani su ga zarobili negdje na Romaniji, zamazanog i ušljivog, nakon čega mu je, kako i spada, u Sarajevu sudio narodni sud. Ne pamtimo, ili nismo ni znali na koliko je Sinek bio usuđen, ali je odležao dobre tri godine. Zatim se vratio kući, život u zgradi nastavio je svojim tokom, Sinek je opet bio Sinek, samo nekako stariji, tiši i nepovjerljiviji. Čulo bi ga se samo kad popije.
Kada se vratio iz zatvora, Bilićka se sa kćerkom već bila odselila u Zagreb, odakle će Jolanda dalje seliti u Austriju, pa u Njemačku. Dok je živjela u Zagrebu, objavila je knjigu pjesama. Nismo ih čitali, iako je bila i u izlozima sarajevskih knjižara. Knjigu je izdala tada vrlo ugledna zagrebačka Zora, nakladnik izabranih djela Miroslava Krleže.
Gospođa Emilia Heim umrla je 1952. Bila je stara i bolesna. Svi smo tog popodneva bili na groblju Svetoga Josipa, gdje je sahranjena u monumentalnoj porodičnoj grobnici. Ostavili smo je da samuje u tim bijelim i crnim mramornim predjelima, ispunjenim njemačkom goticom i Kranjčevićevim stihovima, teškim kao prvi novembarski snijeg, koji iznenada padne, u zoru nakon neočekivano tople večeri, u kojoj se svud osjećao mutan, slatkast vonj gradske kanalizacije, i netko je opet povjerovao da zima nikada neće doći i da smrti nema.
Život i stanari gospođe Emilije Heim
Ulomak iz “Roda”
Bilo je rano proljeće, bijelili su se vrhovi Trebevića, kada su došli vojnici da isele gospođu Mariju Peserle. Šutke su iz stana iznosili sitniji namještaj, praznili su ormare s garderobom, zveckali loncima i tanjurima. Sve su to izbacivali na hodnik i na stubište, tako da su rijetki stanari jedva mogli proći. Ali kako bi koji naišao, čuo bi Dragicu, zaovu gospođe Peserle, koja stoji na stubištu, kao da je i sama odbačena stvar, i ponavlja:
– Joj, Bože moj, joj, Bože moj, joj, Bože moj…
Pravilno je, kao uz metronom, Dragica vježbala svoju žalost i beznađe. Ništa drugo nije mogla ni znala, ta stara cura, sestra Ivana Peserlea, slavnoga novinara i vlasnika više hrvatskih i njemačkih listova iz vremena belle époque. Nije Dragica bila nepametna, ali je za nju vrijeme stalo onoga ljeta kada je Princip pucao u Ferdinanda, i više ga ništa nije moglo pokrenuti. A kada vrijeme stoji, nesreće se samo gomilaju, kao sve te stvari po stubištu koje postaju savršeno bezvrijedne čim se nađu izvan ormara, ladica i stalaža gospodskoga stana gospođe Marije Peserle. Kao što izvan tog stana i njihovi životi gube svaku vrijednost.
Gospođa Peserle je, srećom, bila sabrana i vrlo razumna žena. O svojoj i Dragičinoj sudbini govorila je hladno, i nekako s visine, kao da uz popodnevni čaj s prijateljicama, carskim i kraljevskim generalicama i bečkim damama, razglaba o tome hoće li otpustiti neurednu sluškinju. Dok je zaova na stubištu prstokršljivo mantrala – joj, Bože moj, joj, Bože moj – ona je sjedila u našem dnevnom boravku, pila nezaslađenu divku i razgovarala s Olgom.
– Što ćete sad? – pitala je Nona sestru naše bivše stanodavke, pokojne Emilije Heim.
– Ne znam… – dvojila je koji tren stara Peserlica. – Mislim da bi nam najbolje bilo u starački dom, u Turbe. Gospođa Hoffstädter mi je pisala da joj je dobro tamo – odlučila je, u savršenom miru, kao da se razgovara o tome gdje će tko provesti vikend.
A što je bilo sa stvarima?
Zapravo, ništa. Gospođa Peserle je za sebe i za ishaviješćenu Dragicu spakirala dva velika kufera, s kojima je nekada putovala u Opatiju, gdje su prije Velikoga rata ona i Ivan provodili ljeta, a da ne bi bilo deranžiranja i indiskrecije oko drugih stvari, lijepo je zamolila gospođu Matić s trećega kata da se stvari smjeste u njezin podrum, jer je najprostraniji, ali da prethodno, zajedno s gospođama Rejc, Doležal i Bilić, redom starosjediteljicama i predratnim najmodavkama, sve pregledaju i da, bez ikakvog ustručavanja, uzmu ono što im se svidi ili što bi im moglo zatrebati. Njoj, kao ni Dragici, ta krama više nije potrebna.
Baš tako je rekla stara Peserlica: krama.
Ona je, tako, svisoka gledala na svoj život i sudbinu. Da smo, mi ostali, ne daj Bože, s tih visina pali, odreda bismo slomili vratove.
A ona je, praćena – joj, Bože moj, joj, Bože moj – Dragicom, već sljedećega jutra, s dva kofera, koje su nosili predratni tašlihanski Cigani nosači, i u pratnji dvojice muških starosjedilaca iz zgrade, visoko uzdignute glave, u dugoj plavoj haljini i sa šeširom – uparađena kao da je 1901. – odjurila prema željezničkoj stanici, ne osvrnuvši se nijednom.
Nekoliko dana kasnije u stan Marije Peserle, na drugome katu zgrade u Jugoslavenske narodne armije, iznad Templa, uselila se porodica pukovnika čije ime i prezime ne pamtimo. Bio je Krajišnik, fin čovjek, od prvoga dana pristojno je pozdravljao, znao je pridržati vrata, ponijeti susjedama cekere, pomoći, dodati, pričuvati, učiniti…
Žena mu je bila gradsko čeljade, i ona dobra, pristojna i diskretna, da bi je takvu trebalo tražiti. Imali su sina, Brane se zvao, išao je u drugi razred, i nije ga se moglo čuti. Ostala bi djeca potrčala niza stepenice ili bi iznenada zalarmala, što bi, naročito u vrijeme popodnevnoga odmora, izazivalo stanovito neraspoloženje u zgradi, ali Branu se baš nikada ne bi čulo. Kao da je i on išao na vrhovima prstiju, fin i obziran, i samo je gledao kako bi koga pristojno pozdravio.
U početku, komšiluk ih je nastojao držati na distanci. I to bi išlo, jer se pukovnik i pukovnikovica nikome i nisu nametali, ali pomalo se shvatilo da sve to skupa nema baš velikog smisla. Nisu ljudi krivi, nije pukovnik istjerivao Peserlicu iz njezinog stana, nego su to učinili drugi. Iako, ni vojnici nisu krivi – šta vojska zna, radi ono što joj odozgor narede i broji dane do skidanja – a ne daj Bože da bi se reklo i to da je krivica na onima iz rejonskog komiteta ili iz vojne komande, nego je kriva općenita ljudska nesreća, kriv je Hitler, kriv je Staljin, nepravda u svijetu je kriva, povijest i geografija su krivi, jer su nam odredili da se rodimo upravo sada i upravo na ovome mjestu. To je bila istina uz koju se stalo: krivi su Hitler, Staljin i teške historijske okolnosti, a ne pukovnik koji se uselio u stan gospođe Marije Peserle.
Ali nije to bio Peserličin kraj.
Nekoliko godina kasnije, pukovnik i pukovnikovica su krenuli s Branom od vrata do vrata, svima bi pozvonili da se oproste, jer odlaze, sele se, jer je pukovnik dobio prekomandu za Zagreb. I svi su govorili da im je žao, i vjerojatno su lagali. Ali čim bi, nakon silnih pozdrava, zatvorili vrata svojih domova, i pogledi bi im se zaustavili u zrcalu, uz vješalice s kaputima, shvaćali su, u čudu, da nisu trebali lagati i da im je stvarno žao što zgradu napuštaju tako dobri susjedi.
Odmah nakon njihova odlaska, još istoga mjeseca, veliki četverosobni stan pokojnoga Ivana Peserlea, u kojem je živio sa ženom i sestrom, podijeljen je na četiri dijela. U tri novonastale, priručne garsonijere uselili su se, uglavnom, deklasirani građani, obitelj Resch, sarajevski Nijemci i suradnici okupatora, jedan šutljivi činovnik, sa ženom i rahitičnim sinom, ložač iz željezničke radionice, sa ženom i dvoje djece, a četvrta, još uvijek najveća soba vraćena je gospođi Mariji Peserle.
Iz Turbeta se vratila jednako uspravna i nepoljuljana u svome gospodskom uvjerenju kako u njezinome životu postoji nešto važnije i veće od materijalne dobrobiti, novca i bilo kakvog imanja. Boravak u staračkome domu nije ju ni postarao, ni naučio ičemu što prethodno nije znala ili što nije bila u stanju racionalizirati. Ali Dragice više nije bilo. Ona je umrla u Turbetu, a Peserlica je organizirala da bude sahranjena na Svetom Josipu, starome katoličkom koševskom groblju, u monumentalnoj grobnici obitelji Heim i Peserle, koja se i dandanas nalazi odmah uz grobljanske arkade i uz sam ulaz u Svetoga Josipa.
Dvatriput me je, dječaka, početkom sedamdesetih, Nona uvela kroz tu kapiju. Odstajala bi tako, trenutak dva, bez vjere i bez Boga, pred kamenim memorijalom dviju sestara i njihovih muževa, a onda bismo nastavili dalje, uz Koševo ili niz Koševo. Nisam je pitao zašto ulazimo, čija je to grobnica i tko su nam ti ljudi, kojih ću se jednom živo sjećati, premda su svi pomrli prije godine moga rođenja, jer smo i inače često zalazili po grobljima. Na nekima smo imali svoje mrtve, na drugima nismo, ali mi se čini da sam uvelike odrastao po grobljima, bez straha od smrti, tuge i zebnje, među svijetom koji mi je, povjerovat ću, jedini i pripadao. U današnjem Sarajevu – a danas je 30. listopada 2012. – čak se i u mislima samo na nekoliko grobalja osjećam kao u svome rodnom gradu.
Stanari takvoga stana, podijeljenog na više dijelova, nazivali su se partaje. Službeno i birokratskim jezikom izgovoreno, partaja je “nosilac sustanarskog prava, sa neograničenim periodom trajanja”. Svi su imali samo jedna ulazna vrata, hodnik, zahod i kupaonica bili su zajednički, a pored ulaznog je zvona stajala uputa koliko se puta kome zvoni. I onda bi, pored svih drugih dnevnih poslova i zanimanja, partaje brojali broj zvonova. Dogovaralo bi se kada koja porodica koristi kupaonicu, često bi raspored bio istaknut u hodniku, i tinjale su, čak i među nagodnim i snošljivim svijetom, kakvoga je uvijek malo, svađe oko toga tko nije počistio dlake u kadi i tko je na redu da oriba zahod.
Sistemom partaja, vjerojatno izumljenom u Sovjetskom Savezu u Staljinova doba i primijenjenom na naše gradove, Partija je rješavala dva goruća problema. Nedostatak stambenog prostora i njegov višak. Nekom bi se, krivo, moglo učiniti da je to jedan problem, promatran iz dvije različite perspektive. Ali nije tako. Riječ je o dvije kulture, onoj kojoj je pripadala prošlost i koja je bolovala od kroničnoga viška stambenog prostora, i onoj kojoj je bila obećana budućnost, a koja zaista nije imala gdje da stanuje. Njihova će nepomirenost i uzajamna nesreća trajati dugo, desetljećima, sve dok ne nestanu i jedni i drugi, sve dok se ne uruše prošlost i budućnost, a građanima umjesto komunizma ne bude obećano nešto drugo. Kraj rata, kraljevstvo nebesko, izlazak iz ekonomske krize…
Kada bi neki partaja dobio stan od preduzeća ili kada bi, ne daj Bože, umro, za druge bi to bio jednako radostan trenutak, jer bi se preostali širili na taj novostečeni višak stambenoga prostora. Sve bez čega se može živjeti još uvijek je smatrano viškom, ali, ipak, umrli partaje nisu zamjenjivani novim partajama.
Gospođa Maria Peserle umrla je 1959, i tako je kraju došla povijest one zgrade nad sefardskim hramom, sagrađene početkom vijeka novcem njezine sestre Emilije Heim i njezinoga pokojnog muža, sarajevskog gostioničara i hotelijera.
U toj peterokatnici, ili službeno – četverokatnici s visokim prizemljem, na cijelome prvom katu, u velikom četverosobnom stanu visokih stropova, živjela je gospođa Emilia Heim. Na drugom su katu bile Maria Peserle i zaova joj Dragica, dok su prizemlje, visoko prizemlje, treći i četvrti kat bili sačinjeni uglavnom od lijepih i dovoljno prostranih dvosobnih stanova, predviđenih za iznajmljivanje. Emilia Heim je te stanove izdavala boljestojećim poštanskim i željezničkim činovnicima, profesorima i sarajevskoj gospodi. Vodila je o tome računa, jer je željela svoj mir, ali i da drugima bude ugodno. Uostalom, mislila je, bolje je da svatko živi u svome stališu, sa svojom klasom i rasom, gospoda sa gospodom, radnici sa radnicima, sirotinja sa sirotinjom. Po njenom je mišljenju tako izgledala formula savršenoga društvenog sklada. O revolucijama i o revolucionarima nije razmišljala, niti su je se ticali, protiv komunista nije imala ništa, kao ni protiv bogomoljaca ili Jevreja – njima je rado izdavala stan, jer su, na osnovu njezina uvida, Jevreji veoma uredan svijet, čak i kada nisu osobito imućni – ali je, u skladu sa svojim ograničenim moćima i mogućnostima, činila sve da nikada ne dođe ni do kakve revolucije, crne ili crvene, i da nitko ne strada jer je, mimo svoje volje i želje, ono što jest. I doista, sve do aprila 1941. činilo nam se da je Emilia Heim vrlo uspješna u toj svojoj povijesnoj nakani i da će njezina zgrada ostati oaza mira u ognju zaraćene Europe.
U ta predratna doba, pa čak i u ratu, stubišta su bila savršeno čista, od prizemlja sve do vrha zgrade bili su po stepenicama razvučeni jarkocrveni ćilimi, pomalo nalik na holivudske crvene tepihe, a hauzmajstor i čistačica su se brinuli da u svakome trenutku i svakoga dana zidovi budu savršeno obijeljeni. Ustvari, stubište zgrade je podsjećalo na fino osvijetljene hodnike nekoga boljeg europskog hotela.
U takvoj su, eto, zgradi, po doseljenju u Sarajevo unajmili stan Franjo i Olga Rejc, rođena Stubler. Stan je bio na četvrtom katu, odmah uz tavan, i možda nije bio dovoljno prostran za bračni par s dvojicom sinova, od kojih je Mladen već bio gimnazijalac, ali oboje su bili takvi ljudi. Draži im je bio manji, uredniji i elegantniji stan, nego nešto što će biti veliko i neuredno, okruženo kojekakvim komšilukom. Ta vrsta građanskoga opreza karakteristična je za Stublere, i možda ju je Franjo od njih preuzeo, a djelovala je paradoksalno svakome tko bi znao za njihovu, naročito Olginu socijalnu prilagodljivost i naklonost prema sirotinji, nepoznatom svijetu, drugim vjerama i običajima. U tom su paradoksu živjeli, i vjerojatno se zbog njega nikada nisu materijalno situirali i skućili. Karlo je plaćao skupe njemačke banje za omamu, što iz uvjerenja da joj srce neće izdržati do sljedećeg proljeća, što zato što je volio urednost i ozbiljnost svijeta kojem, zapravo, nije pripadao, opisanog u Mannovu “Čarobnom brijegu”, Rudi je i očeve i svoje, marljivo zarađene novce trošio na putovanja, koncerte i bečke kavane, a Olga i Franjo su, eto, poželjeli stanovati u lijepoj i gospodskoj stambenoj zgradi Emilije Heim.
Emilia je bila starija i poduzetnija sestra. Muž joj je umro relativno rano, ne pamtimo kakav je bio, jer ga nismo ni upoznali. U vrijeme kada smo se uselili u dvosobni stan na četvrtome katu, gospođa Emilia već je bila udovica. Imala je dvije kćeri, ali i one su u to vrijeme već bile udate.
Jedno od prvih sjećanja Olgine i Franjine kćeri, rođene šesnaest mjeseci pred Mladenovu pogibiju, vezano je za gospođu Emiliju.
Godina 1945, opet je rano proljeće, noć savezničkog bombardiranja, u kojem je sudjelovao i naš Željko, sin Olgine sestre Karle Ćurlin, rođene Stubler, koju svi zovemo tetka Lola. Željko će kasnije govoriti Olgi – tetka, pazio sam da ne pogodim vašu kuću! – ali smo svi znali da on usred noći nije mogao paziti i da je to više isprika dobro odgojenog djeteta, nego riječ odrasloga čovjeka.
I dok je Željko tako pazio, svi smo bili u podrumu zgrade, i kućevlasnica Emilia Heim, i njezina sestra Maria Peserle, i sestrina zaova, smotana Dragica, i teta Doležal, i Matić i njegova žena, i Bilići koji su stanovali preko puta Matića, i svi drugi koji su od 1941. živjeli u zgradi, i gospođa Rojnik, koja se s mužem i s kćeri Damjancom doselila kasnije.
U podrumu je bio mrkli mrak, padale su bombe, tutnjalo je na sve strane, a da nitko od nas nije mogao procijeniti koliko daleko i je li nam, možda, nad glavom već srušena kuća. Samo bi povremeno zasvijetlila svijeća u ruci gospođe Heim, ili bi Matić kresnuo šibicu da pogleda na sat, pa bi se u trenu osvijetlio cijeli podrum i mala, niti trogodišnja Olgina i Franjina kći ugledala bi tada sva lica, i pamtila ih za cijeli život.
Tu noć, u podrumu zgrade gospođe Emilije Heim opisivao sam kroz cijeli roman “Gloria in excelsis”. U nekoliko minuta, pola sata ili sat – ne sjećam se više u koliko vremena – raspoređivao sam sudbine izmišljenih ljudi, pokušavajući da ne ponovim nijednu stvarnu sudbinu iz njezina podruma. Jer će na ovaj podrum pasti bomba, a stvarne ljude nisam htio ubijati u svojoj priči. Oni su bili izmišljeni, ali nije onaj koji je bacio bombu, moj mrtvi rođak, kojeg sam i u romanu zvao njegovim pravim imenom: Željko Ćurlin.
U zoru, nakon noći velikoga bombardiranja, sjeća se, već starica, Olgina i Franjina kći, sa štapom u ruci, jer su joj propali kukovi, stepenicama se, prema izlazu iz skloništa, uspinje gospođa Emilia Heim.
Za to vrijeme svi stanari ostaju na svojim mjestima. Djeca spavaju, odrasli su budni i gledaju za gospođom Heim.
Samo njihova dvoipolgodišnja kći je budna, gleda i pamti.
Njezino najranije životno sjećanje:
Emilia Heim sa štapom u ruci, visoka i uspravna, stoji na ulazu u sklonište i gleda van. Ispred nje su zidovi opustošenoga sefardskog hrama, a iznad vedro nebo. Vani je tiho, ne čuju se avionski motori, možda cvrkuću ptice, možda nema ni ptica…
I tako stoji Emilia Heim, u pogledu dvoipolgodišnje djevojčice, u njezinom sjećanju, u sjećanju sedamdesetogodišnje starice. Na početku i na kraju života, stoji Emilia Heim.
U travnju 1941. u niskom prizemlju zgrade gospođe Heim živjela je jedna Jevrejka. Njezino ime ne pamtimo. Znamo da je bila udovica i da je bila vrlo tiha i nasmiješena. U prolazu, kada bi trebalo pozdravljati susjede, ona bi se samo nasmiješila. Kao da ju je stalno boljelo grlo ili kao da je, zbog nečega, ili od nekoga, nastojala skriti boju svoga glasa. I zaista, kao što se nitko ne sjeća imena i prezimena te žene, tako se ne sjećamo ni njezina glasa.
Stanari zgrade nad Templom pamte samo njezine urlike.
Rano, u zoru, jednoga svibanjskog dana, došli su po nju. Mogli su to bili ustaše, mogli su biti i redarstvenici, a mogli su biti i domobrani. Jedino što je sigurno: u to vrijeme sarajevske Jevreje nisu sakupljali i odvodili Nijemci.
Ali mi ne pamtimo boju njihovih uniformi, niti znamo kakve su znakove nosili na kapama. Ni jesu li bili u uniformama i jesu li imali kape. Nismo to vidjeli, nego smo se zavlačili duboko pod pokrivače, dok su se po stubištu razlijegali glasovi.
Zapravo, bio je to jedan te isti ljudski glas, u različitim varijacijama.
Molila je, usrdnošću prosjaka.
Nudila je zlato, da se otkupi, iako nije imala nikakvog zlata.
Otići ću sestri u Krakov, po zlato, pa ću vam donijeti, rekla je.
A kad joj nisu povjerovali, vikala je.
Urlala.
Dugo je urlala, ali nikoga da čuje.
Iako se sarajevskim Jevrejima još ništa nije dogodilo, a nije se znalo, ili se nije željelo znati, za sudbine poljskih, čeških ili bečkih Jevreja, naša susjeda, kojoj ne pamtimo ime, znala je sve. I zato je urlala, glasom i glasovima nedužnoga čovjeka, kojeg izvlače iz fotelje u dnevnom boravku i odvode na gubilište.
Nismo je više vidjeli i nastojali smo je zaboraviti, posramljeni bjelinom i mekoćom svojih pokrivača.
Sve se to zbivalo u ponedjeljak.
A u utorak se u stan jevrejske udovice, kojoj ne pamtimo ime, tihe osmjehnute bakice, koja se kroz naša štublerovska i rejcovska sjećanja glasa samo urlicima i preklinjanjima, uselio visoki službenik u sarajevskome ustaškom redarstvu Stanko Rojnik, sa ženom i djetetom. Rojnikovi su zašli među mirise stare Jevrejke, i bili su okuženi, kao ljudi u Srednjemu vijeku što su nekim čudom, nekom od Boga danom povlasticom, preživjeli epidemiju kuge, pa bi se useljavali u domove pomorenih, koji su još uvijek vonjali po njihovome znoju i strahu.
Jesu li Rojnik i Rojnikovica razgovarali o staroj Jevrejki, na čiju su postelju, barem prvih dana i tjedana, svake večeri lijegali? Bit će da jesu, ali do sadržaja tih razgovora ne može doprijeti nijedna književnost, nikakva i ničija piščeva mašta, premda ništa ne bi tako tačno govorilo o Sarajevu 1941, o ratu i o holokaustu, kao ti, vjerojatno bezazleni, zabrinuti, možda pomalo i erotični, razgovori Stanka Rojnika i njegove žene.
On je bio mrk i distanciran čovjek, obično u jeftinom, loše skrojenom predratnom odijelu i s kožnatom aktntašnom, koja samo što se ne raspadne. U toj je tašni nosio svoje redarstveničke spise. Moji ujaci, Mladen, koji je 1941. krenuo u sedmi razred gimnazije, i Dragan, koji je bio tri godine mlađi, zazirali su od Rojnika, i plašili su se njegove aktntašne. U njoj je, još uvijek osjetljiva, adolescentska, dječja mašta zamišljala smrtne presude i leševe, u toj su torbi bili streljački vodovi, vješala i koncentracijski logori, prijeki pokretni sudovi i zakoni, u njoj je bilo sve ono što su viđali po gradu, o čemu su slušali od roditelja, a naročito sve ono o čemu se šutjelo i što je svatko u svojoj samoći zamišljao. U aktntašni Stanka Rojnika bila je smrt. Strah od smrti za njih će dvojicu, sve do njihovih smrti, ostati strah od pohabane i istrošene torbe za spise.
Rojnikovica je, za razliku od njega, bila dobra i pristojna žena. Morala je primijetiti da je susjedi izbjegavaju, ali možda je to pripisivala činjenici da su oboje, zapravo, bili – Slovenci. To je zbunjivalo u živoj pripovijesti o Stanku Rojniku: visoki ustaški redarstvenik, pa Slovenac. Mom Nonetu, željezničkom službeniku Franji Rejcu, nikako nije bilo jasno kako je to moguće. Franjino slovenstvo bilo je vrlo idealistično i naivno, a naivnost i idealizam su, u slučaju nacije i identiteta, opasni, jer čovjeka vode u pogibelj, bezazleno i lako poput opijuma.
Obično bi Franjo, ranim jutrom, silazio niza stube, u skupom odijelu i s novom torbom, i sreo bi se tako, na ulazu, sa Stankom Rojnikom, u njegovom ružnom, jeftinom odijelu, koje je vazda bilo nadimljeno duhanskim dimom, a u ruci mu aktntašna, koja samo što se ne raspadne.
Pozdravio bi Rojnika zeru srdačnije nego drugi susjedi. I pogledao bi ga u oči, kao što bi svakog drugog gledao. Nije sklanjao pogled od Rojnika, kao što se skloni pogled s očiju policajca.
On je to osjetio, pa bi se Franji, kao, i nasmiješio.
Ili bi se Rejcu samo učinilo. Došao bi popodne Olgi i rekao:
– Jutros sam sreo Rojnika!
– Bog zna gdje je bio! – ona bi ga demotivirala.
I onda je Franjo Rejc, tiho, u svome strahu, mislio što li to, mili Bože, noću radi Stanko Rojnik, Slovenac. I ništa mu lijepo ne bi na um palo.
Cijeli rat su tako proveli Rojnikovi, u stanu u niskom prizemlju, iz kojeg je u smrt poslana naša susjeda Jevrejka. Godine 1943, u ono najgore vrijeme, malo pred Mladenovu pogibiju, rodila im se kći. Dali su joj vrlo neobično ime – Damjana. U Sloveniji, u predratna doba, bilo je Damjana, ali u lijepoj našoj, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, uskrsloj dobrotom i mudrošću poglavnika Ante Pavelića, a uz pomoć velikoga hrvatskog prijatelja i zaštitnika Hrvata, vođe velikoga njemačkog Reicha Adolfa Hitlera, nije se, valjda, rodila još nijedna Damjana.
Rojnik i Rojnikovica djevojčicu su zvali – Damjanca. Damjanca je Franji, a za njim i Olgi, pomogla da učini još jedan korak prema Slavku Rojniku. Ispričao mu je svoj slučaj: kćeri je nadjenuo ime koje se nije moglo naći u hrvatskim crkvenim knjigama, a opreznim je svećenicima nadbiskupa Ivana Evanđelista Šarića to ime zvučalo i pomalo srpski, premda je nastalo od naziva za stablo koje raste i u Srbiji i u Hrvatskoj, pa je djetetu morao nadjenuti još jedno ime. Osim imenom po stablu, nazvao ju je i Regina, po Olginoj sestri. I kao Regina, djevojčica je krštena u katoličkoj crkvi.
Ispričao je on to Rojniku, sve se nadajući da će mu ovaj nešto reći. Ali ništa. Policajac je ljubazno klimao glavom i potvrđivao, ali ništa nije rekao. Franjo se nije usudio pitati. Čak se malo i uplašio, jer bi Rojnik mogao pomisliti da ga on, Franjo, vrijeđa aludirajući da je Damjana srpsko ime.
A možda je Damjanca tako i krštena? Ne bi velečasni odbio krstiti dijete jednome Slavku Rojniku.
A onda je Poglavnik u Sarajevo poslao Vjekoslava Maksa Luburića da sređuje stvari. Bio je kraj rata, početak 1945, slutilo se kako će sve ovo svršiti, a u gradskim vlastima, među civilima i vojnicima, vladao je nered koji je postao tim veći i gori nakon što su Nijemci, obuzeti vlastitim brigama i porazima na svim frontama, izgubili interes za ono što se događalo u gradu. Bili su spremni da svakog časa krenu u povlačenje, prema novim crtama obrane, o kojima, pak, svoje saveznike nisu izvijestili, pa ni sam Poglavnik nije imao pojma dokle će se, do koje sudbonosne linije, povlačiti Hitlerova vojnica. Za to vrijeme u gradu je vladala korupcija, cvjetala je crna burza, cijene su sunule u nebo, a partizani su mirno šetali gradom. Samo bi, prije nego što zagaze na asfalt i kaldrmu, navukli civilna odijela, a onda bi pošli na špricer i janjetinu. Tako se to ustašama činilo.
Luburić je stigao kao veliko ohrabrenje. Nakon njega više ništa neće biti isto, pa ni hrvatska povijest u Sarajevu neće biti ista. Zauvijek će ostati upamćeno ono što je učinio u tih nekoliko tjedana, ili u mjesec i pol, koliko je trajala njegova strašna vladavina gradom. Svakodnevno je, u podrumima vile koju je zapasao na Skenderiji, mučio uhićenike, sarajevske gimnazijalce i gimnazijalke, čaršijske zanatlije, poštanske službenice, ljude za koje bi odnekuda načuo da bi mogli imati veze s partizanima, Englezima, komunistima, Staljinom, crnim, žutim i crvenim vragovima… Kuhao je žive ljude u kotlovima s kipućom vodom, živima je gulio kožu s leđa, čupao im nokte, ženama rezao dojke, to je radio Maks Luburić, ili su to radili njegovi ljudi, sarajevski pervertiti, odmetnuti sinovi iz begovskih kuća, sifilističari, rođeni u bratsko-sestrinskom incestu, sinovi gradskih sluškinja i periferijskoga župnika, nesvršeni gimnazijalci, tupavi klipani iz Sarajevskog polja, koji su prvi put došli u grad, bogobojazni sinovi hercegovačkih švercera duhana, dečki s Trešnjevke, željni avanture, ratni veterani, propalice, zgubidani i vjerni katolici i muslimani, mučili su ljude, u Maksovo ime, sve dok ne priznaju i ne odaju.
Većina uhićenika nije imala što priznati ni koga odati. Ali bilo je dosta da prizna i oda onaj jedan nesretnik koji je nešto znao. A takvih je bilo mnogo, u svakom haustoru, kafani i uredu, na svakom čaršijskom ćepenku našao bi se netko tko je pouzdano znao za tri komunistička simpatizera, dva partizanska ilegalca i barem jednoga koji u pošti, na željeznici ili u redarstvu radi za pokret.
Bilo je to vrijeme kada je već cijela čaršija znala tko za koga radi i kome se treba prijaviti ako želiš u partizane, što je Maks Luburić – osnivač koncentracijskih logora u NDH, zapovjednik Jasenovca i jedan od najvećih europskih krvoloka u Drugome svjetskom ratu – vješto iskoristio i razotkrio suradnike Narodnooslobodilačkog pokreta u skoro svim gradskim i državnim institucijama, u tvornicama i među trgovcima, telalima, novinarima i običnim, naoko nezainteresiranim građanima. To je bio trenutak u kojem je Sarajevo najvišom cijenom platilo činjenicu svoga mentaliteta: tu svatko o svakome sve zna, ljudi jedni drugima zaviruju u dnevne boravke, mutvake i želuce, a nizom javnih tajni nadomješta se sloboda, koju ovaj grad nikada nije osjetio i koja je, na neki način, protivna i samoj njegovoj naravi.
Jednoga dana su tako, na iznenađenje stanara u zgradi nad Templom, došli po visokog službenika u sarajevskom ustaškom redarstvu Stanka Rojnika. Odveli su ga i više ga nisu vraćali. Rojnik je bio suradnik partizana, komunistički ilegalac, ubačen u ustaško redarstvo u proljeće 1941, kukavičje jaje u hrvatskome gnijezdu, u tom šeher Sarajevu. Po prirodi vrlo oprezan i pedantan – to se govorilo za Slovence, da su pedantni – u našoj je zgradi igrao ulogu mrzovoljnoga, antipatičnog ustaškog birokrata koji s posla, u svojoj aktntašni, donosi smrt, u svim njezinim oblicima i manifestacijama. Eto, kako se čovjek prevari: Stanko Rojnik u svojoj je torbi, kao u seriji “Otpisani” i u filmu “Valter brani Sarajevo”, nosio konspirativne materijale i tajne dokumente, nosio je slobodu za nas, koju ćemo slaviti sve do sljedećega rata.
Kada je čula što se dogodilo, Olga je učinila nešto nerazumno.
Kao što je njezin otac u svoju kuću primao komšije Srbe, što mu oni neće zaboraviti kad bude ustrebalo, tako se ona, s djevojčicom u naručju, sjurila u prizemlje, da bude Rojnikovici pri ruci.
– Odveli su ga! – rekla je Rojnikovica ono što su svi znali.
I to je, zapravo, bilo sve. Sljedećih nekoliko sati sjedili su u dnevnom boravku, među namještajem stare bezimene Jevrejke i ono malo stvari što su ih Rojnikovi unijeli u taj stan, i lako je zamisliti o čemu su razgovarale.
Olga ju je, čini nam se, oprezno pokušavala utješiti. Rekla joj je: vratit će ga, nije Stanko ništa kriv! A Rojnikovica na to, sigurno, nije imala što reći. Ili je prešućivala ono što je imala da kaže. Iz opreza i straha, zato što je i ona, kao i njezin čovjek, bila ilegalac. Dobro je znala što on radi i za koga radi. Morala je znati zašto je u svibnju 1941. ostao da radi u policiji, koja je tada postala ustaško redarstvo, u vrijeme kada su njegovi kolege Srbi, te poneki Hrvat i musliman koji iz opreza ne bi ni deklarirao narodnost, bježali što dalje od tog redarstva i iz Sarajeva, obično prema Beogradu, ili u šumu gdje su bili partizani. Kako ona, i sama Slovenka, ne bi znala zašto je Stanko ostao da među sve samim Hrvatima najednom bude Hrvat i da sudjeluje u čišćenju grada od Jevreja, Srba i komunista?
Znala je, bezbeli da je znala, kao što je i Luburić znao da ona zna.
A onda je netko pozvonio na vratima u niskom prizemlju.
Je li se Rojnikovica uplašila, to ne znamo, ali je Olga pričala da je sama u tom času – bila pa prošla. Prvo što je pomislila: zašto povedoh dijete? Mogla ju je ostaviti u stanu, kod Dragana, koji se na našem tavanu skrivao od novačenja. Neće je kasnije voljeti onom mitskom, majčinskom ljubavlju, ili je uopće neće voljeti – to ne znamo, ali kada se čulo zvono, unaprijed se osjetila krivom zbog onoga što će se djetetu dogoditi. To je, bit će, obrambeni mehanizam majki i očeva: protiv straha od smrti bore se drugim strahom, da im se djeci, ne daj Bože, nešto ne dogodi. Možda je i to razlog što toliki rađaju djecu.
Na vratima se pojavio redarstvenik u civilu.
Bio je sam. Rojnikovici je pokazao legitimaciju:
– Oprostite na smetnji, gospođo, poslali su me po radioaparat!
Ostavio je potvrdu o preuzimanju krugovalnog prijemnika. Zahvalio se i naklonio, uz pozdrav. Bio je vrlo ljubazan. Toliko ljubazan da se Rojnikovica rasplakala. Ako se do tog trenutka nečemu i nadala, sada je znala da Stanka više neće vidjeti živoga.
One travanjske noći, kada su se ustaše povlačili iz Sarajeva i kada je Luburić već bio daleko, navodno u šumama oko Konjica, duž aleje na Marijin dvoru, koja danas više ne postoji, blizu crkve Svetoga Josipa, bili su povješani komunistički ilegalci, simpatizeri pokreta i engleski špijuni, ili oni koje je Maks Luburić smatrao takvima. Među tim preuranjenim božićnim ukrasima, kojim je katolička i muslimanska Hrvatska obilježavala svoj kraj, visio je i Stanko Rojnik.
Nekoliko mjeseci po završetku rata njegova se udovica odselila u Sloveniju. U Sarajevu nije imala nikoga svog, bila je sama, a trebao joj je netko tko će se, skupa s njom, u ta ružna i gladna vremena brinuti o Damjanci. Osim toga, Sarajevo nije bilo grad u kojem bi se ostajalo. Tu se prvo nastrahovala, pa je doživjela da joj se strahovi ispune.
Ime Stanka Rojnika još neko je vrijeme živjelo u memoriji stanara zgrade nad Templom. Možda sve do 1969, kada je, odmah uz nju, sagrađen Energoinvestov neboder, pa se većina stanara raselila po gradu. Poslije više nije bilo ničega što bi ih podsjetilo na tog čovjeka, čije je ime zabilježeno samo u nekim starim knjigama u gradskome arhivu, na spiskovima žrtava fašističkoga terora. Nikada se ništa nije zvalo imenom Stanka Rojnika. Niti će se ikada zvati. Ono za što je život dao, ne postoji više ni u kakvom obliku.
Desetak godina po oslobođenju u zgradu je stigla vijest da je, negdje u Sloveniji, umrla Damjanca. Ni kako, ni zašto, ni od čega. Samo smo saznali da je umrla.
Od Stanka Rojnika zazirali su svi u zgradi. Osim Franje Rejca, koji je bio romantični i naivni Slovenac.
Ali domobranskog pukovnika Bilića i milostive Bilićke nije se plašio ama baš nitko. On je bio stožerni časnik, skoro sve četiri godine rata proveo je u Sarajevu, samo bi rijetko išao na teren, na Romaniju i u istočnu Bosnu, i zapravo nije odavao dojam visokoga oficira, pogotovo jedne takve vojske kakva je bila hrvatska. Prije je sličio nekome dokonom engleskom zgubidanu, kojeg je za kaznu poslalo na službu u Indiju, i on je tu službu obavljao samo gledajući kako da ugodi svojoj guzici. Iz njegove zagrebačke perspektive, a pukovnikova je perspektiva bila zagrebačka, premda nije bio ni Zagrepčanin, Sarajevo, kao i ova zgrada i njezini stanari, bilo je od njega daleko kao Indija. On i njegova gospođa htjeli su uživati u životu i nisu htjeli da ih se u tome ometa. Bili su površni i laki ljudi. Sitan ološ i gospoda.
Pukovnik Bilić je bio kraljevski oficir.
Čim je došlo vrijeme i preturila se država, postao je domobranski časnik. Šlifovan i dobro odgojen, snalazio se i među Nijemcima. Imali su kćer Jolandu, 1941. dvanaestogodišnjakinju, rođenu u Smederevu. U našu zgradu doselili su se još dok je Bilić bio kraljevski oficir. Bilićeva povijesna mijena jednako je bila prirodna svim stanarima, kao i njemu samom. To nije bila tema o kojoj bi se razgovaralo. Bilića se nimalo nismo plašili. Možda o njemu nismo ni razmišljali.
Nakon što je u jesen 1943. poginuo Mladen, a Dragan u proljeće 1944. maturirao i stasao za vojsku i za smrt u ustaškoj uniformi, skrivali smo ga na tavanu da ne pogine i on. Je li Nonetu i Noni na um palo da traže protekciju kod susjeda Bilića? Prvi put, kada je Mladen unovačen u njemačku vojsku, da ga mole za intervenciju da bude prebačen u domobranski stožer, za kakvoga ćatu? Drugi put, kada je i Draganu prijetilo novačenje, ovoga puta u hrvatsku vojsku, jer Nijemci više nisu po Sarajevu novačili njemačke sinove i unuke, niti je Dragan govorio njemački onako kako je djedov jezik govorio Mladen? Vjerojatno im nije ni na um palo da razgovaraju s pukovnikom Bilićem. Za njega, oni su bili Indija.
Bilići su u svome stanu često priređivali sijela koja su se, kako bi tekla noć, pretvarala u derneke. Pukovnik kao da nije bio pretjerano zabrinut zbog loših vijesti s bojišnice: 1942, 1943. i 1944, kad god bi bilo prilike, za blagdane i državne praznike, rođendane i imendane, ili bez povoda, tek da se diže borbeni moral, sazivao je u svome stanu gospodu domobranske časnike, koji su dolazili sa cvijećem i bombonijerama, kao usred najmirnijega mira, u Beču ili na Tuškancu, u sjenovitim vilama, uz glasovirača, gramofon i nove ploče, dopremljene diplomatskom poštom iz Pariza i Berlina.
Za nevolju, Bilići su stanovali tačno ispod nas, pa se često ne bi moglo zaspati od pukovnikovih cjelonoćnih derneka, pogotovo nakon Mladenove pogibije, kada je Olgin i Franjin san nekako oplićao, jer im se i u snove uvlačilo ono o čemu budni nisu mogli prestati da misle. Jedne takve noći, u proljeće 1944, možda baš na Deseti travnja, slavljenici su se toliko raspojasali, ili je Nona bila nervoznija nego inače pa je uzela partviš i nagnula se van, da Bilićima kucne o prozorsko staklo, ne bi li se malo utišali.
I kao što se to zna dogoditi noću, kada čovjek nije sasvim u skladu sa svojim tijelom, omaklo joj se, prejako je zamahnula i razbila susjedima prozor.
Sve troje su premrli od straha.
Dernek pod našim nogama se iznenada utišao. Prestala je pjesma, zamrli su gramofoni i klaviri, i samo se čekalo što će dalje biti. Dragan je pobjegao natrag na tavan, Nona je kršila prste – Gospode Bože, šta da radimo, Franjo? – a Franjo je samo ljutito siktao – Sad me pitaš šta da radimo, je li, sad me pitaš! – i oboje su se ustrčali po stanu, kao da se samo trkom nešto može popraviti.
Muk je trajao dugih petnaestak minuta, a onda je slavlje krenulo ispočetka. I još se bolje čulo, jer na stanu pukovnika Bilića nije bilo jednoga prozorskog stakla. Nikada se nismo pjesmi tako obradovali.
Nikada pukovnik i pukovnikovica nisu spomenuli razbijeno staklo. Ili su bili toliko pijani da nisu ni primijetili partviš, kada se ispružio s gornjega kata, ili im je, a to se čini vjerojatnijim, jedan razbijeni prozor bio sitna šteta da bi sad o njemu razgovarali s tim ljudima, čiji ih je očaj plašio ili im je samo išao na živce. Morali su znati da su Rejcovi izgubili sina, poginuo je negdje u Slavoniji, pa još kao njemački vojnik, i baš im se nije dalo da se bez velike potrebe primiču takvoj nesreći. Nesretni ljudi su poput magneta i ambisa, privuku čovjeka i progutaju…
Prvu ratnu zimu stanari zgrade nisu previše osjetili: još uvijek je bilo hrane i ogrjeva, Pavelićeve kune imale su neku vrijednost, pa se za njih moglo nešto i kupiti. Ali zima četrdeset druga na četrdeset treću, u vrijeme kada je padao Staljingrad i naslućivao se ratni pobjednik, a naročito četrdeset treća na četrdeset četvrtu, bile su ledene i gladne. Putovalo se u Slavoniju, u promičbu, gdje se od halapljivih i samoživih seljaka, ustvari od onih kojima je Bog dao da uživaju u čarima tržišne privrede, za dukate i naslijeđeni porodični nakit kupovalo brašno te poneko jaje, koje bi njegovi vlasnici cijenili kao da ga je snijeo glavom Gustav Fabergé, ruski carski draguljar i jajar, a ne nekakva šugava slavonska kokoš. U Slavoniju se išlo vlakom, preko zaraćene Bosne, kroz partizanske zasjede, mimo četnika i hajduka, običnih, za politiku nezainteresiranih drumskih razbojnika, u strahu od svih i svakoga. Ali čovjek nije imao izbora. Kao i uvijek, trebalo se preživjeti, a kako su drugi išli u promičbu, tako je krenuo i Franjo.
U skladu s arhitektonskim standardima s početka stoljeća, svaki je stan u zgradi gospođe Emilije Heim imao prostranu smočnicu. Prije izuma električnih frižidera, kada je svako gradsko domaćinstvo s jeseni pripremalo zimnicu, a s proljeća istraživalo načine da s rastom temperatura hrana ne propadne, istrune, osuši se, usmrdi i proklija, smočnica je bila poput kemijskog i fizikalnog laboratorija, u kojem je svaka pojedina domaćica bila po jedna Maria Sklodowska Curie. U vremenima ratne oskudice i gladi, špajze Emilije Heim činile su se širim i prostranijim od inače prostranih i svijetlih dnevnih boravaka.
Samo jedna je smočnica bila do vrha puna.
Naša susjeda na četvrtom katu – ili petom, ako ne riješimo aporiju visokog prizemlja – bila je gospođa Vilma Doležal, koju ćemo, sve do današnjih dana i do isteka štublerovske povijesti, zvati samo – teta Doležal. Muž tete Doležal bio je čuvar zatvora i suradnik pokreta. Razotkriven još u predluburićevska vremena i poslan u radni logor u Norvešku. Za njega nisu bili zaduženi Hrvati, nego Gestapo. Ni on se neće vratiti.
S prozora tetine spavaće sobe vidjela se, kao na dlanu, takozvana djevojačka soba u velikome stanu pukovnika Bilića. Taj šuplji prostor, rupa u sredini zgrade zbog koje se moglo viriti u djevojačke sobice boljestojećih susjeda, zvala se svjetlarnik.
Jednoga dana, u ledenu zimu 1943, netko kuca na vrata.
Dragan hitro šmugne na tavan, Nona po navici namješta frizuru i polako se primiče vratima, dok se on ne stigne sakriti:
– Ko je? – pita onim nevinim, boljem redarstveniku najsumnjivijim glasom.
– Ja sam, gospođo Rejc, Vilma!
– A vi ste, zašto me prepadate? – ljuti se Olga i otvara vrata. (Njih dvije su do kraja života ostale na vi, iako su bile vrlo bliske. Ali to vi je nekako odgovaralo tetinoj ceremonijalnosti i neutaživom smislu za humor, kojega nisu mogli narušiti ni svi životni užasi, gubitak muža, rat i sve ono većinu svijeta trajno ojadi i pod čime se uruše i najčvršći karakteri.)
– Pođite sa mnom, lijepo vas molim, moram vam nešto pokazati!
Odvela ju je do prozora s kojeg se vidi pukovnikova djevojačka soba.
A tamo podignute roletne, blago razmaknute, lake, prozirne zavjese, i stol s bijelim damastnim stolnjakom. Na stolu, pod zubatim januarskim suncem, lijeno se sunča svježe zaklan odojak. Ama, ni tri mu mjeseca nema, kao da se spremio da za Božić bude pojeden, leži on tako mrtav, a nekako živ.
Olga ne misleći pita:
– A što će im prasac u djevojačkoj sobi?
– Draga gospođo Rejc, dojma sam da im nije mogao stati u špajzu.
Od tada, Olga je dolazila kod tete Doležal da gledaju čega ima kod Bilića. I govorila bi joj neka se pritrpi i ne gleda bez nje, jer je samo ovo doživljaj, kad skupa gledaju i uživaju.
Teta se klela da bez nje nikad ne gleda. I tko zna, možda je govorila istinu i nije gledala. Prizori iz djevojačke sobe pukovnika Bilića i njegove žene ostali su upamćeni bolje od svega drugog. Možda se po prascima, kokošima, šunkama, jabukama, kruškama, vrećama bijelog i vrećema kukuruznog brašna, tukama, guskama i dugim tankim slavonskim kobasicama, košarama s jajima i košarama s orasima u ljusci, i živim šaranima u koritima s vodom, možda se po svom tom blagu i toj mani nebeskoj samo i pamte to dvoje ljudi i njihova kći. To ih je učinilo besmrtnima, inače bi već bili zaboravljeni.
Pukovnik Bilić nije bio lakomislen i blesav, a nije se dao ni očaju. Znao je dobro, za razliku od drugih, krivih i nedužnih, zločinaca i nevoljnika, ubojica i budućih mučenika, koliko što košta i koliko ljudska patnja vrijedi. Iako nije bio osvetoljubiv tip, barem koliko mi to znamo, niti je ikome u zgradi učinio i najsitnije zlo, kao što nije činio ni dobro, pukovnik Bilić je bio svjestan kako će teška i strašna biti odmazda pobjednika.
Nitko ga nije vidio na odlasku i nitko ne zna kada je otišao. Ali otišao je na vrijeme, još dok se moglo putovati samovozom sve do Zagreba, i dalje, tko zna dokle. Ne znamo što se s pukovnikom događalo, ali vjerujemo da je ostao živ. Takav je to čovjek bio.
A Bilićka je s Jolandom ostala u tom lijepom i prostranom stanu. Protutnjalo je oslobođenje, ispraznila se djevojačka soba ili je Bilićka spustila roletnu, toga se poslije nisu sjećale ni Nona ni teta Doležal. Uskoro je, dvije ili tri godine po oslobođenju, Jolanda maturirala, pa su se mirno i uredno odselile u Zagreb.
Za tim susjedima nitko u zgradi nije žalio. Neće ih se sjećati ni po dobru, ni po zlu, jer sve troje nisu bili ni dobri, ni zli. Bili su onakvi kakvo je bilo vrijeme, kojem nisu dodavali ništa svoje. Možda je i bolje tako. Praznih duša, kao cirkuski baloni punjeni helijem, nestali su, odletjeli prema Zagrebu i zapadu. Barem su nam oprostili onaj razbijeni prozor.
Ali nije to kraj priče o Bilićima.
Preko puta njih, na trećem su katu stanovali Matići. Đuro Matić bio je predratni sarajevski pravnik, Srbin, zaposlen u nekoj državnoj ustanovi. Žena, koju smo zvali Matićka, pa joj ne pamtimo ime, bila je Zagrepčanka. Iako je već skoro pola života provela u Sarajevu, govorila je kao da je jučer stigla s Jelačić placa.
Imali su dvoje djece: Seku i Sineka.
Imali su njih dvoje i neka druga, građanska, krštena imena, imena za školu, ali svi su ih u zgradi zvali Seka i Sinek.
Seka je bila brižna djevojčica, u skladu s vremenom i običajima, i ni po čemu se nije razlikovala od generacije sarajevskih cura iz boljih kuća. Ni lijepa, ni ružna, ni jako pametna, a opet nimalo glupa, Seka je uredno rasla i nikome nije bila na smetnji. Za razliku od Sineka, Seku nije trebalo odgajati.
Otkako su se Matići doselili, pamtili smo ga po dreci i vici: dok je još bio dječak, urlao bi po stubištu kao da mu deru kožu s leđa, a sve zbog tko zna kakve i čije nepravde. Poslije bismo slušali kako mu glas mutira, kako odrasta i u svom odrastanju psuje i huli, sve da se napravi važan. A kada je Sinek odrastao, počeo je navlačiti djevojčure po haustoru, tako da opet od njega nismo imali mira.
Ustvari, sinek je bio jednako tipičan kao i Seka.
Kuferaški deran, pravi mamin sin, nepodnošljivo razmažen, kao da se cijeli svijet oko njega okretao. A mama Matićka, Zagrepčanka, koja nikako nije bila oduševljena orijentalnim mentalitetom, tom bosanskom i balkanskom srdačnošću i neposrednošću, gdje je svatko sa svakim na ti, siromah sa gazdom, džeparoš sa sveučilišnim profesorom, pacijent s liječnikom, pokušavala je u Sineku od malih nogu stvoriti uvjerenje da je bolji, pametniji i sposobniji od drugih, da je iznad svijeta kojim je okružen, jer je iz fine kuće, jer su bakica Erika i dedek Štef s Jelačić placa, i samo je splet nekih čudnih, bedastih okolnosti doveo do toga da Sinek odrasta tu, na Tašlihanu, u Sarajevu, a ne tamo gdje bi po prirodi stvari i po svim Božjim i ljudskim zakonima trebao biti.
A dječak baš i nije bio pretjerano pametan, ili ne mogu ni biti baš jako pametni dječaci koji u takvim uvjerenjima odrastaju, tek Sinek je, zapravo, stasao u priličnog idiota (s naglaskom na zadnjemu slogu).
Kada je počeo rat, već u ljeto 1941, Sinek čini nešto neobično: odlazi u četnike. Kako se to razglasilo po susjedstvu, teško je reći. Valjda onako kako se i sve drugo po Sarajevu razglasi. Ili se Matićka, kakva je, okolo žalila, tek uskoro su svi, ne samo u našoj zgradi, znali da je Sinek na Romaniji, pa u Vučjoj Luci, da je u kraljevoj vojsci, nosi šubaru s kokardom i veliku nožekanju za pasom.
Đuro Matić je, bit će, umirao od straha, prvo što će svijet reći, a onda i hoće li mu ustaše banuti na vrata, odvesti ga na Vraca i pogubiti ga ni kriva ni dužna. Jer on, to su zaista svi znali i svi vjerovali, sa Sinekovim odgojem nije imao ništa. Dječaka je podizala mater, on je bio njezin ponos, a Đuro se brinuo za kćer. Ona je, onako uredna, ozbiljna i šutljiva, bila njegovo dijete. Sinek je bio sav na mamu, a to što je otišao u četnike, i to je bilo na mamu, a ne na njega, Đuru. On je pravnik i poštuje državu, svaku pa i ovu, i gleda svoja posla.
Naravno da su pukovnik i pukovnikovica znali gdje je Sinek. Nisu to mogli ne znati, koliko god bili nezainteresirani za susjedstvo i koliko god mislili samo o sebi, svojim sijelima i svojoj zaklanoj prasadi. Uostalom, Jolanda je bila skoro Sinekova vršnjakinja, dvije godine od njega mlađa, pa bi, onako prostodušna, i upitala Matićku javlja li se Sinek, a ona bi joj pristojno odgovorila.
Četiri godine rata Bilići i Matići proživjeli su u miru, vrata do vrata. Sretali su se pred ulazom, zajedno se spuštali niz stubište, a da se nikada između njih nije čula ružna riječ. Ni lijepa, ako se i pozdravi među ljudima ne smatraju lijepom riječi.
To što je pukovnik Bilić bio neopterećen Sinekovim odmetanjem u četnike bilo bi neobično u nekoj izmišljenoj pripovijesti ili u romanu o ratnim vremenima u Sarajevu, ali u životu, onakvom kakav je zaista bio, nije u tome bilo ničega čudnog. Čudno će postati tek nakon rata.
Pukovnika njegov ratni neprijatelj, a dojučerašnji susjed, jednako nije zanimao kao ni bilo šta drugo. Prema Sinekovom četovanju bio je isto tako hladan i ravnodušan kao i prema tome što mu susjedi mogu vidjeti sve one đakonije u djevojačkoj sobi. Samo bi zao čovjek ili neki hrvatski idealist zlostavljao susjeda Đuru, zato što mu je sin u četnicima. A Bilić nije bio ni zao, ni idealist. Bilo mu je svejedno i što je Matić Srbin, nije on imao ništa protiv Srba, živio je među njima tolike godine, kći mu se rodila u Srbiji. To što se prilagođavao i povijao pod pritiscima i po nalozima velike povijesti ne znači da je mijenjao uvjerenja. On tih uvjerenja nije imao, dok god mu ne bi zatrebala. Ali i tada je bio vrlo, vrlo umjeren.
Zlo našega vijeka hranilo se takvom umjerenošću.
U proljeće 1945. Bilićka je u jednome stanu bila sama s Jolandom, a u drugome stanu Đuro Matić i Matićka strepe što im je sa Sinekom.
Neće proći dugo, pa će i saznati.
Partizani su ga zarobili negdje na Romaniji, zamazanog i ušljivog, nakon čega mu je, kako i spada, u Sarajevu sudio narodni sud. Ne pamtimo, ili nismo ni znali na koliko je Sinek bio usuđen, ali je odležao dobre tri godine. Zatim se vratio kući, život u zgradi nastavio je svojim tokom, Sinek je opet bio Sinek, samo nekako stariji, tiši i nepovjerljiviji. Čulo bi ga se samo kad popije.
Kada se vratio iz zatvora, Bilićka se sa kćerkom već bila odselila u Zagreb, odakle će Jolanda dalje seliti u Austriju, pa u Njemačku. Dok je živjela u Zagrebu, objavila je knjigu pjesama. Nismo ih čitali, iako je bila i u izlozima sarajevskih knjižara. Knjigu je izdala tada vrlo ugledna zagrebačka Zora, nakladnik izabranih djela Miroslava Krleže.
Gospođa Emilia Heim umrla je 1952. Bila je stara i bolesna. Svi smo tog popodneva bili na groblju Svetoga Josipa, gdje je sahranjena u monumentalnoj porodičnoj grobnici. Ostavili smo je da samuje u tim bijelim i crnim mramornim predjelima, ispunjenim njemačkom goticom i Kranjčevićevim stihovima, teškim kao prvi novembarski snijeg, koji iznenada padne, u zoru nakon neočekivano tople večeri, u kojoj se svud osjećao mutan, slatkast vonj gradske kanalizacije, i netko je opet povjerovao da zima nikada neće doći i da smrti nema.