Ne mogu se sjećati prvih okusa, znam ih samo iz mamine priče.
Prije mog rođenja mama i tata su studenti. Žive u Zagrebu, u Studentskom gradu, negdje daleko, na kraju svega. Da bi bilo jeftinije, dijele troškove i prostor s raznim prijateljima i tatinim bratom, u jednom trenutku spavaju u hodniku, poredani na podu kao sardine. Zbog neimaštine mama ujutro duže spava kako bi preskočila doručak. Nikada nisam čula da mi je netko pričao kako je pokušavao prespavati glad. Za ručak kuhaju grah, lonci praznog graha iz dana u dan, to je najjeftinije, a nisi gladan.
Godinu dana nakon skromnog vjenčanja mama ostaje trudna, neplanirano. Devet mjeseci kasnije počinju trudovi. Tata u dnevnom boravku uči fiziku s prijateljem, ona mu ne želi smetati. Izdržat će još malo. Oko deset navečer shvaća da više nema čekanja, prijatelj odlazi doma, a njih dvoje hvataju zadnji bus prema centru grada. Tata maše vozaču autobusa, zaustavlja ga na cesti. On neuljudno nervoznim tonom odbrusi: “Šta je tako hitno, neće valjda roditi?“ Mamina mršava figura ne odaje stupanj trudnoće. “Hoće!”odgovara tata pomažući joj da sjedne na prvo prazno sjedalo.
U Petrovoj sporo prolazi noć, trudovi se bezuspješno redaju, ništa se ne događa. Tek drugi dan doktori nakon dugog mučenja zaključuju: ništa od toga, preuski su joj kukovi, dijete je okrenuto na zadak, morat ćemo na carski.
Deset dana kasnije mama i ja stižemo u onaj mali podstanarski stan. Tata ranim jutrom odlazi na institut Ruđer Bošković, ponekad se vraća tek u ponoć. Subotom odlazi prati stakla po zgradama. Jednim danom pranja prozora zaradi više nego u 5 dana kao pripravnik eksperimentalne fizike na institutu.
Nakon dva mjeseca mama kreće s prihranom. Usprkos mojoj baki koja joj govori: “Počni prvo s nekom domaćom juhom” mama se drži knjiga i savjeta doktora misleći da oni bolje znaju nego njena mama koja je odhranila četvero djece. Nakon prvih žličica soka od naranče koji su joj savjetovali kao prvu hranu po mom tijelu počinju izbijati plikovi i crvenilo. Kada mama uplašeno pita doktoricu što se dešava ova joj ležerno odgovori: “Ma ništa, proći će, dajte joj to i dalje, samo da se navikne.” Tek dvije godine kasnije u Klaićevoj bolnici mama će saznati što su to alergije.
Uskoro kreće i konkretna prehrana, mama kupuje dječju hranu koju ja uporno pljujem i odbijam jesti. Ona se bezuspješno muči, dok u jednom trenu tata ne kaže: “Daj da ja to probam.” Gotovo ispljune žličicu koju je stavio u usta: “Fuj, pa nije čudo da neće jesti, ovo je odvratno, uopće nema okusa, ni ja to ne bi jeo.”
Tada mama odustaje od suvremenih metoda i modernih bebi jelovnika, kuha mi juhu po savjetu svoje mame i ja počinjem jesti.
Kadulja i špinani šećer
Uoči mog prvog rođendana tata dobiva poziv za služenje vojnog roka. Zajedno zaključuju kako je besmisleno da mama ostane sama sa mnom u podstanarskom stanu u Zagrebu. Bolje da se vrate u Daruvar. Živjet će s mojom drugom bakom, tatinom mamom.
Kuću u Preradovićevoj ulici gradio je moj deda kada je kao zubar dobio posao u Daruvaru. Od šest njihovih sinova još trojica žive u ovoj kući. Uz kuću je dozidana i soba u kojoj je deda poslijepodne imao svoju privatnu ordinaciju, no kako je nakon moždanog udara ostao nepokretan, ta soba će postati kutak mojih roditelja. Soba je mala i mračna, nema prozora. U nju se ulazi iz dvorišta. Tako je hladna da mama na zid odlučuje zalijepiti tepison. Soba oblijepljena zelenim tepisonom naliči na špilju. Na zidu iznad njihova kreveta ostala je i slavina iz ordinacije. Godinama kasnije privlačit će me ideja da je odvrnem iako sam znala da je to najstrože zabranjeno.
Tata odlazi na Vis, a mama ostaje sa mnom u zelenoj sobi, s ljudima s kojima prije nije živjela. Njena mama se par godina ranije ponovno udala i preselila kod dede Steve i mama nema kuda drugdje. U njenoj staroj rodnoj kući žive njen brat, baka i sestra s mužem i djecom, u one dvije sobe više nema mjesta za nju i mene.
Stric Marijan gleda njenu tihu tugu za tatom pa odluči uvesti telefon u kuću kako bi je razveselio. Sada je tata može nazvati kada iz kasarne u Zlopolju ode po poštu u grad Vis. Bliži se ljeto, mama se sprema k njemu. Iako je 1981. otok i dalje vojna baza i zatvoren je za turiste, ona kao žena vojnika može doći. Tata joj nalazi kuću u gradu i mama i ja provodimo dva mjeseca na moru. Tata uspijeva isposlovati i neobičnu povlasticu, nakon što odradi sve obaveze u kasarni, navečer dolazi spavati s njom. Njih dvoje su napokon sami, bez prijatelja koji spavaju po podu studentskog stana, bez sedmero drugih članova kućanstva u Daruvaru, samo nas troje.
Tijelo kada se opusti odjednom si dopusti i bolest. Tako se mama razboljela na Visu. Ljudi kod kojih smo smješteni brinu o njoj. Gazdarica na peći prži šećer, dodaje u njega kadulju i zatim mlijeko. Od tada, kada god me počinje peći grlo, mama mi prži šećer, a zatim karamel prelijeva mlijekom.
Dvadesetak godina kasnije zajedno smo u Istri, mom novom domu. Spuštamo se kozjom stazom prema uvali Kavrana. Ja zastajem ubirući čuperke kadulje, naučila sam je piti živeći s cimerima iz Makarske. Mama me promatra, pomiriši moj ulov i zatim mi priča priču o Visu. Navečer u mom stanu pržimo šećer i u njega ubacujemo listiće kadulje, okus djetinjstva se spaja s maminom pričom.
Priče o hrani/1
Prva žlica
Ne mogu se sjećati prvih okusa, znam ih samo iz mamine priče.
Prije mog rođenja mama i tata su studenti. Žive u Zagrebu, u Studentskom gradu, negdje daleko, na kraju svega. Da bi bilo jeftinije, dijele troškove i prostor s raznim prijateljima i tatinim bratom, u jednom trenutku spavaju u hodniku, poredani na podu kao sardine. Zbog neimaštine mama ujutro duže spava kako bi preskočila doručak. Nikada nisam čula da mi je netko pričao kako je pokušavao prespavati glad. Za ručak kuhaju grah, lonci praznog graha iz dana u dan, to je najjeftinije, a nisi gladan.
Godinu dana nakon skromnog vjenčanja mama ostaje trudna, neplanirano. Devet mjeseci kasnije počinju trudovi. Tata u dnevnom boravku uči fiziku s prijateljem, ona mu ne želi smetati. Izdržat će još malo. Oko deset navečer shvaća da više nema čekanja, prijatelj odlazi doma, a njih dvoje hvataju zadnji bus prema centru grada. Tata maše vozaču autobusa, zaustavlja ga na cesti. On neuljudno nervoznim tonom odbrusi: “Šta je tako hitno, neće valjda roditi?“ Mamina mršava figura ne odaje stupanj trudnoće. “Hoće!”odgovara tata pomažući joj da sjedne na prvo prazno sjedalo.
U Petrovoj sporo prolazi noć, trudovi se bezuspješno redaju, ništa se ne događa. Tek drugi dan doktori nakon dugog mučenja zaključuju: ništa od toga, preuski su joj kukovi, dijete je okrenuto na zadak, morat ćemo na carski.
Deset dana kasnije mama i ja stižemo u onaj mali podstanarski stan. Tata ranim jutrom odlazi na institut Ruđer Bošković, ponekad se vraća tek u ponoć. Subotom odlazi prati stakla po zgradama. Jednim danom pranja prozora zaradi više nego u 5 dana kao pripravnik eksperimentalne fizike na institutu.
Nakon dva mjeseca mama kreće s prihranom. Usprkos mojoj baki koja joj govori: “Počni prvo s nekom domaćom juhom” mama se drži knjiga i savjeta doktora misleći da oni bolje znaju nego njena mama koja je odhranila četvero djece. Nakon prvih žličica soka od naranče koji su joj savjetovali kao prvu hranu po mom tijelu počinju izbijati plikovi i crvenilo. Kada mama uplašeno pita doktoricu što se dešava ova joj ležerno odgovori: “Ma ništa, proći će, dajte joj to i dalje, samo da se navikne.” Tek dvije godine kasnije u Klaićevoj bolnici mama će saznati što su to alergije.
Uskoro kreće i konkretna prehrana, mama kupuje dječju hranu koju ja uporno pljujem i odbijam jesti. Ona se bezuspješno muči, dok u jednom trenu tata ne kaže: “Daj da ja to probam.” Gotovo ispljune žličicu koju je stavio u usta: “Fuj, pa nije čudo da neće jesti, ovo je odvratno, uopće nema okusa, ni ja to ne bi jeo.”
Tada mama odustaje od suvremenih metoda i modernih bebi jelovnika, kuha mi juhu po savjetu svoje mame i ja počinjem jesti.
Kadulja i špinani šećer
Uoči mog prvog rođendana tata dobiva poziv za služenje vojnog roka. Zajedno zaključuju kako je besmisleno da mama ostane sama sa mnom u podstanarskom stanu u Zagrebu. Bolje da se vrate u Daruvar. Živjet će s mojom drugom bakom, tatinom mamom.
Kuću u Preradovićevoj ulici gradio je moj deda kada je kao zubar dobio posao u Daruvaru. Od šest njihovih sinova još trojica žive u ovoj kući. Uz kuću je dozidana i soba u kojoj je deda poslijepodne imao svoju privatnu ordinaciju, no kako je nakon moždanog udara ostao nepokretan, ta soba će postati kutak mojih roditelja. Soba je mala i mračna, nema prozora. U nju se ulazi iz dvorišta. Tako je hladna da mama na zid odlučuje zalijepiti tepison. Soba oblijepljena zelenim tepisonom naliči na špilju. Na zidu iznad njihova kreveta ostala je i slavina iz ordinacije. Godinama kasnije privlačit će me ideja da je odvrnem iako sam znala da je to najstrože zabranjeno.
Tata odlazi na Vis, a mama ostaje sa mnom u zelenoj sobi, s ljudima s kojima prije nije živjela. Njena mama se par godina ranije ponovno udala i preselila kod dede Steve i mama nema kuda drugdje. U njenoj staroj rodnoj kući žive njen brat, baka i sestra s mužem i djecom, u one dvije sobe više nema mjesta za nju i mene.
Stric Marijan gleda njenu tihu tugu za tatom pa odluči uvesti telefon u kuću kako bi je razveselio. Sada je tata može nazvati kada iz kasarne u Zlopolju ode po poštu u grad Vis. Bliži se ljeto, mama se sprema k njemu. Iako je 1981. otok i dalje vojna baza i zatvoren je za turiste, ona kao žena vojnika može doći. Tata joj nalazi kuću u gradu i mama i ja provodimo dva mjeseca na moru. Tata uspijeva isposlovati i neobičnu povlasticu, nakon što odradi sve obaveze u kasarni, navečer dolazi spavati s njom. Njih dvoje su napokon sami, bez prijatelja koji spavaju po podu studentskog stana, bez sedmero drugih članova kućanstva u Daruvaru, samo nas troje.
Tijelo kada se opusti odjednom si dopusti i bolest. Tako se mama razboljela na Visu. Ljudi kod kojih smo smješteni brinu o njoj. Gazdarica na peći prži šećer, dodaje u njega kadulju i zatim mlijeko. Od tada, kada god me počinje peći grlo, mama mi prži šećer, a zatim karamel prelijeva mlijekom.
Dvadesetak godina kasnije zajedno smo u Istri, mom novom domu. Spuštamo se kozjom stazom prema uvali Kavrana. Ja zastajem ubirući čuperke kadulje, naučila sam je piti živeći s cimerima iz Makarske. Mama me promatra, pomiriši moj ulov i zatim mi priča priču o Visu. Navečer u mom stanu pržimo šećer i u njega ubacujemo listiće kadulje, okus djetinjstva se spaja s maminom pričom.