Biće memljiv dan, kakav zna biti na Mediteranu. U zavetrini od visokih zgrada, nema traga soli u vazduhu, sve je od prašine ulice. I od roštiljske vreline.
Od jutra, Krićanin raspaljuje žar. Vitla zamasima novina, a žar se razbuktao kao dim iz orakula. Ulica se budi, a mopedi, automobili i pešaci, sve se sliva ka glavnom, Aristotelovom trgu, i dalje ka liniji mora.
Tako je iz perspektive ptice, gledano sa solunske terase koja je nalik svim mediteranskim.
Krićanin (ovo njegovo, niti je magaza niti kafana, već klub ljudi s ostrva – piše na tabli) raspaljuje plamen, i čuje se iz pozadine lauta, kakve prave na ostrvu. Veća je od mandole, manja od lutnje, oblikom na gitaru. Bude muzika i roštiljska vatra, budu grčke skale i partije tavle, igre u kojoj ima i taktike i sreće.
Na putovanju očekivano i neočekivano postane slika. Krićanin se bavi oko žara, svirač giba prste. Na ulici, dečak skače ne bi li dohvatio pomorandžu koja visi sa stabla, oko kojeg su već pali prezreli plodovi, stopili se s tlom kao med. Ko je Mediteranu sklon, naći će u Solunu sinesteziju čula.
Nama se u sećanju začas prepleo Levant, Sicilija i sva mediteranska putovanja. Mirišući trag nargile:
– Volela bih opet u Bejrut – kazala je moja žena. Mediteran je, pre svega, sećanje. A ljudi koje srećemo na putu uronjeni u stvarnost, u zemno i danje, a govore kao u kamen urezano.
Mornari kažu: to su reči učene u plovidbi. – Ostrva su dobra za ljude – kazao je Krićanin, a potom, kako govore ljudi ljudi sa mora, odsidrio dalje, od trenutka, od vrućeg posla u koji su mu uronjene ruke. I počeo o onom što mu je milo: o drvenim instrumentima, sa više i manje žica, sa pragovima i bez njih.
I sâm svirač, govori mi znano i neznano. O lirama, harfama, orijentalnom kanunu raskošnog zvuka, te kako lutnja ima šest, sedam, osam žica, ili parova žica koje sviraju uglas.
I sve je to i mediteransko i orijentalno i grčko, i njegovo, solunsko. Njemu je namiliji buzuk: – Grčki je.
– Malo žica, puno preplitaja prstiju – kažem mu – gitara je mera za svirača i za uho.
Janis, Krićanin, sluša i ćuti, vraća se gradelama. Sardelina mast, trag plavog morskog loja, raspalila je mlaz dima.
– Lutnja, to je ljubav u poznim godinama, gitara je za mlade dane – dodao sam.
On na to: – Buzuk je brz, moćan, buzuk je vreo kao žar.
Obići ću solunske graditelje, meštre od zanata, mislio sam, slušajući grčke skale u solunski, memljivi dan. Tražio sam solunske zavetrine, u ulicama koje nose nazive po ustanicima i antičkim bogovima trgovine, ljubavi, rata, svega što čini život koji je ovde, na Mediteranu, i svakodnevica i čudo.
Tražio sam vinske šagre, amfore i vrč mediteranskog izobilja, ali i ovde, u Solunu, nostalgiju je prepokrila plastika, neon, staniol. Ko razmakne, svega ipak ovde ima, u solunskoj, grčkoj bašti.
Tragajući kroz Tesaloniki, kroz zabačene sokake i široke avenije, mislio sam na napuljske četvrti i uske im meandre, i na široki bejrutski kej. Otpijajući retsinu i kritski uzo, rakiju od anisa što ostavlja mlečni trag, došla su mi u sećanje libanska popodneva kraj mora, razlivene partije tavle.
Antoan, drug naš iz Batruna kraj Bejruta, pusti pesmu od Fejruz, na stihove arapskih pesnika, ustane, pleše i peva, načas previsoko a potom tiho. Bartrun je grad limunova, služe se kriške, presute morskom solju. Antoan prebire, a tako čine ljudi s Mediterana, reči iz svoje sehare, o hrani i vinu. Premeće zalogaje i gutljaje, baždari vodu i arak, polaže tek očišćene palamide na žar.
I kao Krićanin solunski danas, prelazi žaračem po ugljevlju, granom ružmarina po ribi. Zareže, otvori je kao list, pa rašlje prisloni uz žar.
Riba ima tamnu liniju mesa. To je poslastica, a samo vešt ribar zna iseći od ostatka ribljeg tkiva. Instrument, gitara ili lutnja, ima zlatnu tačku – tu se sviračevi prsti stope s pragovima a instrument poprimi boju glasa.
Nepce pamti zaukus, uho melodiju, u oku ostaju slike. Gledala je preko krovova; razapete žice, antene, transparenti, grafiti sa logom fudbalskog kluba:
– U Bejrut, ponovo.
Solunjani vole metež agore. Slatko im među ljude, a traže tišine.
Graditelj, imenom Viktor, kaže da se instrument kupuje jednom, za život. Govori o abonosu, o smrči i o novom drvetu sa Havaja, koje se zove: koa. Ton je svetao, rezak. Koa je drvo iz Novog sveta, treba vreme da sazri.
Viktor je kazivao o instrumentima, kao svi majstori što čine, o početničkom i o virtuoznom jednako. I on, kao dobri meštri s Istoka: – Kupuješ, ali ne sad.
Najposle o sebi, o porodici koja je došla iz Konstantinopolja, kad se odlazilo, uz fotografije i memorabilije pređašnjeg života:
– Ovaj buzuk nije na prodaju.
Instrument boje oraha, šara blagih i svedenih, čuva se pod staklom. Graditelj je opustio štim, da instrument ne popusti pod naponom žica.
Drvo je, kao telo, trošno: – I čovek, kao marvinče, lipše pod teretom – kazao je graditelj.
Govorio je o odlasku, pleo solunsku i levantsku nostalgiju, o istanbulskoj radnji, o Konstantinopolju, gde se čuo i grčki i turski i jermenski a nosilo evropsko odelo, džepni sat i fes.
O geografiji puta Viktor drugog ne pita. O odlascima graditelj buzuka zna. Otišavši, nema povratka: – Šta je kuća, šta je grad bez ljudi?
Slušao sam i svirao, učio buzuk kao što se gušta neznan plod, činilo mi se da žice srastaju za jagodice a obrtaji, pod prstima, smekšali.
– Za buzuk si, više no za gitaru. Male ti ruke – kazao je majstor.
U uhu su se mešali arapski makami, sefardske pesme iz Jevrejskog muzeja, i balkanske melodije, i svakog sam trena postajao lakši, mediteranski opijen a sahibovski miran.
Prolazio sam duž mora, kao da je solunski kej bejrutski Korniš, otmen i sirotinjski u isti mah, a solunska saobraćajna žila vrela bejrutska Hamra.
U Arheološkom muzeju, moj sin je gledao železne amove iz antičkog vremena, modele trireme, mačeve, koplja. Ćerka – naušnice, ukosnice, ogrlice, parfemske epruvete u obliku ptice. Dečak pričao zavetnom uvu, i šapuće.
Našla se neka ekskurzija, pitali đake koji im je, od olimpskih bogova, najmiliji. Neko je pomenuo Areja, neko Afroditu, neko gromovnika Zevsa, neko Posejdona.
– Blago njemu, uvek na moru – kazao je jedan dečak.
I moj bi sin, kao Solunjani, među ljude. Sluša, privio se uz grupu: – Drag mi je Hermes, ima krila na kapi i na sandalama. Hermes uvek putuje.
U Ano Poli, solunskom gornjem gradu, kuće se opiru teži i logici gradnje, tako je u gornjim čaršijama. Balkoni su trošni, prozori nagriženi solju iz vazduha. Ima udžerica, straćara. Na velikom listu agave, ključem urezana imena, srca, pokoja psovka, engleska i grčka.
I sve je grad, a grad nije. Iz dvorišta, evo, izašli kokoš i pile. Između stabla oleandra razapet štrik, suše veš, pred prag iznesen šporet, zarđao, srastao sa tlom. I da, posvuda mačke, čuvene solunske mačke, od vrhova grada prati nas niz stepenice jedna riđana.
Neko će reći: – Liči na favelu. – To je pogled suv, lišen plovidbe. Prizor jest industrijski, urban, od čelika, nafte, rđe. Kroz žbunove pitosfore pruža se vidik na kej i luku. Ko ukloni nepotrebno, videće i ovde, u Solunu – Mediteran čist i ceo. Ko sluša ljude s asfalta i kaldrme, čuće u njihovim pričama, gradskim i svakodnevnim, odjek antičkih legendi.
Ostrva su dobra za čoveka – staru mornarsku kaže Krićanin. Govor se uči na moru, u plovidbi. Čovekovo je i da ide u grad, na agoru, u sve što bude među ljudima: pohlepa, ljubomora, zavist koja je po filozofima najveća strast, naspram toga velikodušnost, otkriće novog, podvig.
Dali su stari Grci bogovima vrline i mane gledajući sebe, nesavršene. Ljudskoj je duši mila živa reč, na agori se stapaju glasovi.
Sardina ima uljani morski trag. Buzuk i lutnja pragove, stepene, mere. Svemu naime, i priči, kao kod starih Grka, ima mera i broj. Ima štim. Svirač sluša i giba po žicama.
U Bejrut, ponovo
Biće memljiv dan, kakav zna biti na Mediteranu. U zavetrini od visokih zgrada, nema traga soli u vazduhu, sve je od prašine ulice. I od roštiljske vreline.
Od jutra, Krićanin raspaljuje žar. Vitla zamasima novina, a žar se razbuktao kao dim iz orakula. Ulica se budi, a mopedi, automobili i pešaci, sve se sliva ka glavnom, Aristotelovom trgu, i dalje ka liniji mora.
Tako je iz perspektive ptice, gledano sa solunske terase koja je nalik svim mediteranskim.
Krićanin (ovo njegovo, niti je magaza niti kafana, već klub ljudi s ostrva – piše na tabli) raspaljuje plamen, i čuje se iz pozadine lauta, kakve prave na ostrvu. Veća je od mandole, manja od lutnje, oblikom na gitaru. Bude muzika i roštiljska vatra, budu grčke skale i partije tavle, igre u kojoj ima i taktike i sreće.
Na putovanju očekivano i neočekivano postane slika. Krićanin se bavi oko žara, svirač giba prste. Na ulici, dečak skače ne bi li dohvatio pomorandžu koja visi sa stabla, oko kojeg su već pali prezreli plodovi, stopili se s tlom kao med. Ko je Mediteranu sklon, naći će u Solunu sinesteziju čula.
Nama se u sećanju začas prepleo Levant, Sicilija i sva mediteranska putovanja. Mirišući trag nargile:
– Volela bih opet u Bejrut – kazala je moja žena. Mediteran je, pre svega, sećanje. A ljudi koje srećemo na putu uronjeni u stvarnost, u zemno i danje, a govore kao u kamen urezano.
Mornari kažu: to su reči učene u plovidbi. – Ostrva su dobra za ljude – kazao je Krićanin, a potom, kako govore ljudi ljudi sa mora, odsidrio dalje, od trenutka, od vrućeg posla u koji su mu uronjene ruke. I počeo o onom što mu je milo: o drvenim instrumentima, sa više i manje žica, sa pragovima i bez njih.
I sâm svirač, govori mi znano i neznano. O lirama, harfama, orijentalnom kanunu raskošnog zvuka, te kako lutnja ima šest, sedam, osam žica, ili parova žica koje sviraju uglas.
I sve je to i mediteransko i orijentalno i grčko, i njegovo, solunsko. Njemu je namiliji buzuk: – Grčki je.
– Malo žica, puno preplitaja prstiju – kažem mu – gitara je mera za svirača i za uho.
Janis, Krićanin, sluša i ćuti, vraća se gradelama. Sardelina mast, trag plavog morskog loja, raspalila je mlaz dima.
– Lutnja, to je ljubav u poznim godinama, gitara je za mlade dane – dodao sam.
On na to: – Buzuk je brz, moćan, buzuk je vreo kao žar.
Obići ću solunske graditelje, meštre od zanata, mislio sam, slušajući grčke skale u solunski, memljivi dan. Tražio sam solunske zavetrine, u ulicama koje nose nazive po ustanicima i antičkim bogovima trgovine, ljubavi, rata, svega što čini život koji je ovde, na Mediteranu, i svakodnevica i čudo.
Tražio sam vinske šagre, amfore i vrč mediteranskog izobilja, ali i ovde, u Solunu, nostalgiju je prepokrila plastika, neon, staniol. Ko razmakne, svega ipak ovde ima, u solunskoj, grčkoj bašti.
Tragajući kroz Tesaloniki, kroz zabačene sokake i široke avenije, mislio sam na napuljske četvrti i uske im meandre, i na široki bejrutski kej. Otpijajući retsinu i kritski uzo, rakiju od anisa što ostavlja mlečni trag, došla su mi u sećanje libanska popodneva kraj mora, razlivene partije tavle.
Antoan, drug naš iz Batruna kraj Bejruta, pusti pesmu od Fejruz, na stihove arapskih pesnika, ustane, pleše i peva, načas previsoko a potom tiho. Bartrun je grad limunova, služe se kriške, presute morskom solju. Antoan prebire, a tako čine ljudi s Mediterana, reči iz svoje sehare, o hrani i vinu. Premeće zalogaje i gutljaje, baždari vodu i arak, polaže tek očišćene palamide na žar.
I kao Krićanin solunski danas, prelazi žaračem po ugljevlju, granom ružmarina po ribi. Zareže, otvori je kao list, pa rašlje prisloni uz žar.
Riba ima tamnu liniju mesa. To je poslastica, a samo vešt ribar zna iseći od ostatka ribljeg tkiva. Instrument, gitara ili lutnja, ima zlatnu tačku – tu se sviračevi prsti stope s pragovima a instrument poprimi boju glasa.
Nepce pamti zaukus, uho melodiju, u oku ostaju slike. Gledala je preko krovova; razapete žice, antene, transparenti, grafiti sa logom fudbalskog kluba:
– U Bejrut, ponovo.
Solunjani vole metež agore. Slatko im među ljude, a traže tišine.
Graditelj, imenom Viktor, kaže da se instrument kupuje jednom, za život. Govori o abonosu, o smrči i o novom drvetu sa Havaja, koje se zove: koa. Ton je svetao, rezak. Koa je drvo iz Novog sveta, treba vreme da sazri.
Viktor je kazivao o instrumentima, kao svi majstori što čine, o početničkom i o virtuoznom jednako. I on, kao dobri meštri s Istoka: – Kupuješ, ali ne sad.
Najposle o sebi, o porodici koja je došla iz Konstantinopolja, kad se odlazilo, uz fotografije i memorabilije pređašnjeg života:
– Ovaj buzuk nije na prodaju.
Instrument boje oraha, šara blagih i svedenih, čuva se pod staklom. Graditelj je opustio štim, da instrument ne popusti pod naponom žica.
Drvo je, kao telo, trošno: – I čovek, kao marvinče, lipše pod teretom – kazao je graditelj.
Govorio je o odlasku, pleo solunsku i levantsku nostalgiju, o istanbulskoj radnji, o Konstantinopolju, gde se čuo i grčki i turski i jermenski a nosilo evropsko odelo, džepni sat i fes.
O geografiji puta Viktor drugog ne pita. O odlascima graditelj buzuka zna. Otišavši, nema povratka: – Šta je kuća, šta je grad bez ljudi?
Slušao sam i svirao, učio buzuk kao što se gušta neznan plod, činilo mi se da žice srastaju za jagodice a obrtaji, pod prstima, smekšali.
– Za buzuk si, više no za gitaru. Male ti ruke – kazao je majstor.
U uhu su se mešali arapski makami, sefardske pesme iz Jevrejskog muzeja, i balkanske melodije, i svakog sam trena postajao lakši, mediteranski opijen a sahibovski miran.
Prolazio sam duž mora, kao da je solunski kej bejrutski Korniš, otmen i sirotinjski u isti mah, a solunska saobraćajna žila vrela bejrutska Hamra.
U Arheološkom muzeju, moj sin je gledao železne amove iz antičkog vremena, modele trireme, mačeve, koplja. Ćerka – naušnice, ukosnice, ogrlice, parfemske epruvete u obliku ptice. Dečak pričao zavetnom uvu, i šapuće.
Našla se neka ekskurzija, pitali đake koji im je, od olimpskih bogova, najmiliji. Neko je pomenuo Areja, neko Afroditu, neko gromovnika Zevsa, neko Posejdona.
– Blago njemu, uvek na moru – kazao je jedan dečak.
I moj bi sin, kao Solunjani, među ljude. Sluša, privio se uz grupu: – Drag mi je Hermes, ima krila na kapi i na sandalama. Hermes uvek putuje.
U Ano Poli, solunskom gornjem gradu, kuće se opiru teži i logici gradnje, tako je u gornjim čaršijama. Balkoni su trošni, prozori nagriženi solju iz vazduha. Ima udžerica, straćara. Na velikom listu agave, ključem urezana imena, srca, pokoja psovka, engleska i grčka.
I sve je grad, a grad nije. Iz dvorišta, evo, izašli kokoš i pile. Između stabla oleandra razapet štrik, suše veš, pred prag iznesen šporet, zarđao, srastao sa tlom. I da, posvuda mačke, čuvene solunske mačke, od vrhova grada prati nas niz stepenice jedna riđana.
Neko će reći: – Liči na favelu. – To je pogled suv, lišen plovidbe. Prizor jest industrijski, urban, od čelika, nafte, rđe. Kroz žbunove pitosfore pruža se vidik na kej i luku. Ko ukloni nepotrebno, videće i ovde, u Solunu – Mediteran čist i ceo. Ko sluša ljude s asfalta i kaldrme, čuće u njihovim pričama, gradskim i svakodnevnim, odjek antičkih legendi.
Ostrva su dobra za čoveka – staru mornarsku kaže Krićanin. Govor se uči na moru, u plovidbi. Čovekovo je i da ide u grad, na agoru, u sve što bude među ljudima: pohlepa, ljubomora, zavist koja je po filozofima najveća strast, naspram toga velikodušnost, otkriće novog, podvig.
Dali su stari Grci bogovima vrline i mane gledajući sebe, nesavršene. Ljudskoj je duši mila živa reč, na agori se stapaju glasovi.
Sardina ima uljani morski trag. Buzuk i lutnja pragove, stepene, mere. Svemu naime, i priči, kao kod starih Grka, ima mera i broj. Ima štim. Svirač sluša i giba po žicama.