Pjesništvo prokletih. Jedna antologija ukrajinskog pjesništva.
Izbor i prepjev Oswald Burghardt (Jurij Klen), 1947
Haben sua fata libelli. Rijetko je ova latinska izreka pronašla točnije i prikladnije ostvarenje kao što se zbilo u majušnoj antologiji o kojoj ću izvještavati u ovom tekstu. Štoviše, više će u njemu biti riječi o njezinu autoru nego o njoj samoj. No pođimo od početka. Oswald Eckard Burghardt (umjetničko ime Jurij Klen), rođen 1891. u Podoliji, bio je sin pruskoga trgovca Friedricha Adama i baltičke Njemice Amalie Sidonie Thiel. U Kijivu pohađa gimnaziju, započinje studij anglistike, slavistike i germanistike koji prekida zbog izbijanja Prvog svjetskog rata. Kao „neprijateljskog stranca“ deportiraju ga u Arhangelsk, pod nerazjašnjenim uvjetima biva regrutiran u njemačku vojsku u kojoj ostaje tek dva mjeseca, do studenog 1918. Po završetku rata nastavlja studij kojega i završava 1920. Upravo negdje tih godina započinje i njegova literarna karijera koja je obilježena prevoditeljskom djelatnošću, ali i prvim pjesmama koje stvara u uskoj suradnji sa skupinom prijatelja koja će u povijest ukrajinske književnosti ući pod imenom „neoklasicista“. Skupinu je sačinjavalo pet pjesnika: sam Burghardt, Maksim Rilski, Pavlo Filipovič, Mikola Zerov i Mihajlo Draj-Hmara. Prednost koja im se iznenada pružila u Ukrajini dvadesetih godina prošloga stoljeća bila je prouzrokovana politikom ukrajinizacije, poticanja stvaranja nacionalne književnosti na nacionalnom jeziku te s njom povezane borbe protiv ruskog imperijalizma što je bio, kao što sam ranije već naglasio, jedan od glavnih ciljeva kulturne politike u novo-formiranom Sovjetskom Savezu. Poznato je da je razdoblje umjetničkih sloboda bila iznimno kratko i da su mu slijedile čvrste represije čijom su žrtvom postali i „neoklasicisti“. Pritisku je prvi podlegao Rilski koji je započeo s pisanjem lirike u modusu socijalističkog realizma, slaveći Staljina. Pavlovič i Zerov odlučili su se na pružanje otpora i postali dijelom „strijeljane renesanse“, egzekutirani u Sandamorhu, u Kareliji 1937. Draj-Hmara je preživio dvije dodatne godine, a trag mu se gubi na Kolimi. Sam je, pak, Burghardt kao njemački državljanin potkraj 1931. uspio napustiti Sovjetski Savez i utočište pronaći isprva u Münchenu a potom u Münsteru gdje je radio kao lektor na sveučilištu.
Nacističko preuzimanje vlasti obilježava i tamnu stranu Burghardtove karijere u Njemačkoj. Relativno se brzo opredijelio za rasistički pogled na svijet, slijedeći ideologiju jednog od vodećih ukrajinskih egzilanata s desnog ruba političkoga spektra, Dmitra Doncova koji se sam proglasio za osnivača ukrajinskog „aktivnog nacionalizma“. U to vrijeme Burghardtov antikomunizam poprima neugodne podtonove. Kao i sve srednjoeuropske zemlje, tako je i Ukrajina u međuraću i u Drugome svjetskom ratu imala svoja, često kobna, politička zastranjenja. Doncov je, uz Banderu, figura u kojoj se najbolje ocrtavaju ta tragična odstupanja od progresivnih ideja. U cijelome je kontekstu Burghardt relativno marginalan, no njegove zablude, koje je kasnije uspješno korigirao, ne smiju ostati nespomenute. S početkom rata njegovo se poznavanje jezika pokazuje korisnim za Wehrmacht kojemu služi isprva u Kijivu a potom u Pragu. U tome mu periodu zlodjela koja nacisti čine u Ukrajini postaju očevidna i dovode do bitne korekcije njegova mišljenja i političkog otrježnjenja. Pred sam kraj rata uspijeva mu bijeg iz Čehoslovačke s obitelji, utočište pronalazi u Austriji, iznova pojačava književnu djelatnost, piše i prevodi. Antologija koju prikazujem plod je tih dana. U pokušajima uspostavljanja kontakta s ukrajinskom antisovjetskom emigracijom često se preko zelene granice prebacuje u Bavarsku. Tokom jednog takvog putovanja, neadekvatno obučen, obolijeva od upale pluća od koje i umire nakon nekoliko dana. Doživio je pedeset šest godina. I to je sve.
No kakva je poezija koju je pisao u grupi sa svojim supatnicima/suputnicima? O tome djelomičan odgovor može dati uvid u antologiju koju započinje sljedećim uvodnim tekstom.
„Naslovom se ove knjižice ne aludira na francuske poètes maudits ili na kakvu sličnu pojavu. Pjesnici o kojima je ovdje riječ kroz svijet se nisu kretali proklinjući nego blagosiljajući, a u njihovome pjesništvu, koje je bistro i prozirno poput gorskog jezera htjelo doseći samo dno, nije bilo ničega što bi im moglo donijeti glas prokletih. No rođeni su u jedno vrijeme u kojemu je kroz svijet odjekivala fanfara mržnje, raspadajuće granate su cijepale zrak, palile dimnjake koji su se pušili. Vrijeme u kojemu se, prema Rilkeovim prikladnim riječima, htjelo slaviti stroj. Tko nije plesao u infernalnome kolu, nije odavao počast mahnitome tehniciziranju (i istovremeno automatizaciji), tko nije dopustio da mu glas odzvanja u koru mrzitelja, bio je prezreni, prokleti.
U jednome vremenu prema kojemu su se ćutjeli otuđenima, u jednome vremenu u kojemu su divljali rat i klasna borba, iz dima i magle dimnjaka usudili su se na Ikarov let u visine. I blizina sunca koja je pržila nije bila ono što je istopilo vosak u njihovim krilima. Plamenovi mržnje, zavisti, dimnjaka koji su se pušili, koji su plamtjeli u uništenju čovječanstva, uzdizali su se nagore, lizali su odozdo i srušili smione zračne jedriličare, sprženih krila, u dimu i isparenju na zemlju.
‘Grupa petorice’, zvali su ih jer bijahu petorica od kojih su trojica morala svoju hrabrost platiti životom.
Otprilike pet pjesama od svakoga od njih trebale bi posvjedočiti o njihovu stvaralaštvu a pojedinačna kratka izvješća o životima pružiti informaciju o njihovoj sudbini. Ta pojedinačna izvješća pomoći će čitatelju u stjecanju jedne sveobuhvatne slike.“
Burghardtove su kratke bilješke informativne, ali istovremeno i poetične. U njima se počast suputnicima ne odaje na suh način, već ih se, s intimnim znanjem, pokušava približiti čitateljstvu u punoći i plastičnosti. Tako nastaju kratki biografski portreti koji osvjetljavaju ne samo sudionike u jednoj epohi, već i nju samu. Ograničeni broj pjesama koje se daje u originalu i u njemačkome prijevodu dopuna je biografija autora, ali i rezultat brižljivoga izbora koji njihovo mjesto u jednome prema umjetnosti iznimno neprijateljskom razdoblju kontekstualno precizira. Tako se stječe slika o dubokoj povezanosti skupine s klasičnom (široko shvaćenom) književnošću, a istovremeno postaju jasni i razlozi zbog kojih ona odbija (bez polemičkog zaoštravanja) poetiku ukrajinskih avangardista. Doista, prate li se slična strujanja u ruskoj avangardi, sa sigurnošću se može utvrditi da je sukob poetoloških stajališta futurista (okupljenih oko Majakovskog) i akmeista (s Mandeljštamom kao glavnim predstavnikom) uvjetovan upravo spoznajom onoga što se smatra modernim: je li to tehnika ili, pak, literarna tradicija koju valja sačuvati u promijenjenom obliku? Tu se sučeljavaju i pozicije ukrajinskih futurista i neoklasicista. Jedno je to od područja na kojemu ima itekako posla za znanost o književnosti. Cilj ovoga teksta, naravno, ne može biti bavljenje tim pitanjima. Stoga natrag na antologiju.
Ona započinje Maksimom Rilskim. Prve tri pjesme potječu iz zbirke Plava daljina (1920). Sve tri u tematskome središtu imaju Francusku – bilo kao književnu, bilo kao prirodnu pojavu. Prizivaju se njezina kultura i geografija uz čiju se pomoć stvaraju veze pjesničkoga Ja s udaljenim (geografski) a bliskim (kulturalno) područjem. Francuskoj se potom pridružuje Engleska da bi se u trećemu katrenu pojavile „divljine Sibira“. U četvrtome se sve sjedinjuje u slici nabujale prirode koja kao da obuhvaća „daleki svijet“. Sličnu strategiju Rilski koristi i u preostale dvije pjesme. Konačni je cilj jasan: valja prizvati davno prošla vremena, pokazati se njihovim dijelom, nakraju to učiniti i na formalnoj i na tematskoj razini. Pjesme su metrički strogo određene, takva je i raspodjela na strofe, a cjelinom dominira upotreba pravilnih rima. Tako se i nastavlja. Pjesme odbijaju avangardnu hermetičnost, u njima je sve jasno, poznate se slike nižu jedna na drugu, a opet je sve nekako drukčije. Vjerojatno zato što se pjesničko Ja obraća prošlim vremenima kao dobu sklada, a ono u kojemu sada živi ostavlja nespomenutim. Je li u tome sadržana kritika revolucionarnih previranja i s njima povezanim nasiljem?
Sljedeći je pjesnik u izboru Pavlo Filipovič. Za njegov će jezik Burghardt reći da ga odlikuju „rijetka jasnoća i klasična čistota“ što ga čini bliskim „francuskim parnasovcima“. Kratki izbor iz njegove poezije dobrim dijelom potvrđuje te postavke. U njima se slavi priroda tako što se priziva klasicistički nadahnuta idila. U pjesmama zasigurno nije riječ o pravim, već o parnasovskim predjelima. Čitajući ih stječe se dojam ponovnoga susreta s Vergilijevim Bukolikama. Time se potvrđuje utisak da je Pavlo Filipovič poeta doctus, nešto što se moglo pretpostaviti ako se zna da je bio profesor ukrajinske književnosti na kijivskome sveučilištu.
Mikola Zerov označen je kao teoretičar škole neoklasicista. Njegova je najveća ljubav, prema Burghardtu, vrijedila antičkoj rimskoj poeziji. Prevodio je rimske pjesnike i sačinio, 1920., njima posvećenu antologiju. Po svjedočenju i u logoru se nastavio baviti književnošću, tamo je preveo Eneidu i napisao veliku zbirku soneta. Nažalost, taj je dio njegova stvaralaštva, koji je po smrti dospio do brata, izgubljen u vrtlozima rata. Od pjesama zastupljenih u antologiji osobito je zanimljiva Saloma koju je Zverov napisao kao odgovor na Filipovičevu pjesmu istoga naslova. Filipovič se koncentrira na Salominu ljepotu koju tumači u kontekstu dekadencije jednoga Oscara Wildea, dok Filipovič u njezinu plesu s odrubljenom glavom Ivana Krstitelja vidi izraz „orijentalne perverzije“ (Burghardt). Kao kontrast Salomi Filipovič će postaviti čednu ljepotu Nausikaje koja je „vitka poput zrake, čista“. Njoj je, kao i Teseju posvećena zasebna pjesma. Još jedan dokaz Zerovljeve opijenosti antikom.
Mihajlo Draj-Hmara, još je jedna žrtva staljinističkog terora. Proglašen nepopravljivim neprijateljem, 1936. je deportiran na Kolimu gdje umire od iscrpljenosti 1939. U „normalnom“ je životu bio profesor slavistike, a prvu je zbirku lirike objavio 1926. U njoj se nalazi pjesma Labudovi zbog koje su se na njega okomile zvijeri čiji je cilj bio očuvanje tekovina revolucije. Labudovi su simboli borbe za slobodu, kao i sazviježđe petorice koje čine pjesnici neoklasičari. Skupa s labudovima oni će izbjeći tamnici carstva privida, uputiti se u nebesa, visoko prema sazviježđu lire „gdje se pjeni ocean kipućeg života“. Carstvo je to slobode, nesputanog stvaralaštva koje je za čuvare grala, u svoj njihovoj vulgarnoj dogmatičnosti neprihvatljivo. Ta mu je pjesma donijela prvo pet, potom deset godina Gulaga. Izdržao je, makar je bio u izvrsnoj kondiciji, samo dvije.
Oswald Burghardt završava antologiju svojim pjesmama koje je objavljivao pod pseudonimom Jurij Klen. Iznova se može pratiti tendencija ka tematskome privilegiranju prirode. (Pitanje koje si ovdje postavljam odnosi se na Burghardtovu subjektivnost prilikom izbora pjesama. Uvid u same zbirke iz kojih onih crpi nemam, tako da se moram pokoriti njegovim odlukama.) No priroda nije nikada isključivo ona sama. Štoviše, moglo bi se reći da priroda uopće ni nije priroda. Da je ona tu kako bi se uspostavio odnos s transcendentalnim sferama u kojima se kreće pjesnički bitak. Tim je sferama ideologija tuđa, u njima se srodne duše sreću u idiličnoj atmosferi kako bi skupa čitale Georgea. Pitanje koje bi se moglo postaviti Klenu glasi: Je li mogućno čitati Georgea i pri tome ne uzimati u obzir njegovu ideologiju? No to je pitanje relativno lako postaviti 2025. Entuzijazam će se pjesničkoga Ja doživjeti kada propjeva o Ukrajini. Svoju će zemlju promatrati u kontekstu ostalih, sviju simboliziranih kroz cvijeće. Prvo će poreći primat ruži jer postoje i drugi cvjetovi koji su vrijedni makar i ne nosili kraljevsku titulu. Za Francusku bit će to ljiljan, za Englesku margareta, za Japan krizantema. A Ukrajina? Njezin je simbol suncokret. Stoga i ona okreće lice, slijedeći ga, suncu, slika je ona viteza koji pogledom prateći svoju damu uzdiže, kako bi je pozdravio, štit. San je Ukrajine doduše spaljen i nestaje u dimu, na njezinoj zemlji niču zmajski zubi (Kadmo i Teba!), ali ona, lica okrenuta ka visinama, zuri u gorući sunčev bič. Doista, nacionalna se romantika neoklasicista u bitnome razlikuje od romantizma! Najznačajnije je, i nedovršeno, djelo Jurija Klena epopeja Pepeo imperija u kojemu je opisao strahote obaju totalitarnih diktatura u kojima je bio prisiljen živjeti.
Ova se antologija, sastavljena za njemačku publiku, prvi puta pojavljuje 2025., gotovo osamdeset godina nakon nastanka. Zasluga za taj poduhvat pripada Nataliji Kotenko-Vusatjuk i Andriju Portnovu koji su je opskrbili iscrpnim i informativnim predgovorom, bogatim ilustracijama i tekstom „Jurij Klen, učenjak i čovjek“ najznačajnijeg ukrajinskog filologa Dmitra Čiževskog iz 1949.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/64
Pjesništvo prokletih. Jedna antologija ukrajinskog pjesništva.
Izbor i prepjev Oswald Burghardt (Jurij Klen), 1947
Haben sua fata libelli. Rijetko je ova latinska izreka pronašla točnije i prikladnije ostvarenje kao što se zbilo u majušnoj antologiji o kojoj ću izvještavati u ovom tekstu. Štoviše, više će u njemu biti riječi o njezinu autoru nego o njoj samoj. No pođimo od početka. Oswald Eckard Burghardt (umjetničko ime Jurij Klen), rođen 1891. u Podoliji, bio je sin pruskoga trgovca Friedricha Adama i baltičke Njemice Amalie Sidonie Thiel. U Kijivu pohađa gimnaziju, započinje studij anglistike, slavistike i germanistike koji prekida zbog izbijanja Prvog svjetskog rata. Kao „neprijateljskog stranca“ deportiraju ga u Arhangelsk, pod nerazjašnjenim uvjetima biva regrutiran u njemačku vojsku u kojoj ostaje tek dva mjeseca, do studenog 1918. Po završetku rata nastavlja studij kojega i završava 1920. Upravo negdje tih godina započinje i njegova literarna karijera koja je obilježena prevoditeljskom djelatnošću, ali i prvim pjesmama koje stvara u uskoj suradnji sa skupinom prijatelja koja će u povijest ukrajinske književnosti ući pod imenom „neoklasicista“. Skupinu je sačinjavalo pet pjesnika: sam Burghardt, Maksim Rilski, Pavlo Filipovič, Mikola Zerov i Mihajlo Draj-Hmara. Prednost koja im se iznenada pružila u Ukrajini dvadesetih godina prošloga stoljeća bila je prouzrokovana politikom ukrajinizacije, poticanja stvaranja nacionalne književnosti na nacionalnom jeziku te s njom povezane borbe protiv ruskog imperijalizma što je bio, kao što sam ranije već naglasio, jedan od glavnih ciljeva kulturne politike u novo-formiranom Sovjetskom Savezu. Poznato je da je razdoblje umjetničkih sloboda bila iznimno kratko i da su mu slijedile čvrste represije čijom su žrtvom postali i „neoklasicisti“. Pritisku je prvi podlegao Rilski koji je započeo s pisanjem lirike u modusu socijalističkog realizma, slaveći Staljina. Pavlovič i Zerov odlučili su se na pružanje otpora i postali dijelom „strijeljane renesanse“, egzekutirani u Sandamorhu, u Kareliji 1937. Draj-Hmara je preživio dvije dodatne godine, a trag mu se gubi na Kolimi. Sam je, pak, Burghardt kao njemački državljanin potkraj 1931. uspio napustiti Sovjetski Savez i utočište pronaći isprva u Münchenu a potom u Münsteru gdje je radio kao lektor na sveučilištu.
Nacističko preuzimanje vlasti obilježava i tamnu stranu Burghardtove karijere u Njemačkoj. Relativno se brzo opredijelio za rasistički pogled na svijet, slijedeći ideologiju jednog od vodećih ukrajinskih egzilanata s desnog ruba političkoga spektra, Dmitra Doncova koji se sam proglasio za osnivača ukrajinskog „aktivnog nacionalizma“. U to vrijeme Burghardtov antikomunizam poprima neugodne podtonove. Kao i sve srednjoeuropske zemlje, tako je i Ukrajina u međuraću i u Drugome svjetskom ratu imala svoja, često kobna, politička zastranjenja. Doncov je, uz Banderu, figura u kojoj se najbolje ocrtavaju ta tragična odstupanja od progresivnih ideja. U cijelome je kontekstu Burghardt relativno marginalan, no njegove zablude, koje je kasnije uspješno korigirao, ne smiju ostati nespomenute. S početkom rata njegovo se poznavanje jezika pokazuje korisnim za Wehrmacht kojemu služi isprva u Kijivu a potom u Pragu. U tome mu periodu zlodjela koja nacisti čine u Ukrajini postaju očevidna i dovode do bitne korekcije njegova mišljenja i političkog otrježnjenja. Pred sam kraj rata uspijeva mu bijeg iz Čehoslovačke s obitelji, utočište pronalazi u Austriji, iznova pojačava književnu djelatnost, piše i prevodi. Antologija koju prikazujem plod je tih dana. U pokušajima uspostavljanja kontakta s ukrajinskom antisovjetskom emigracijom često se preko zelene granice prebacuje u Bavarsku. Tokom jednog takvog putovanja, neadekvatno obučen, obolijeva od upale pluća od koje i umire nakon nekoliko dana. Doživio je pedeset šest godina. I to je sve.
No kakva je poezija koju je pisao u grupi sa svojim supatnicima/suputnicima? O tome djelomičan odgovor može dati uvid u antologiju koju započinje sljedećim uvodnim tekstom.
„Naslovom se ove knjižice ne aludira na francuske poètes maudits ili na kakvu sličnu pojavu. Pjesnici o kojima je ovdje riječ kroz svijet se nisu kretali proklinjući nego blagosiljajući, a u njihovome pjesništvu, koje je bistro i prozirno poput gorskog jezera htjelo doseći samo dno, nije bilo ničega što bi im moglo donijeti glas prokletih. No rođeni su u jedno vrijeme u kojemu je kroz svijet odjekivala fanfara mržnje, raspadajuće granate su cijepale zrak, palile dimnjake koji su se pušili. Vrijeme u kojemu se, prema Rilkeovim prikladnim riječima, htjelo slaviti stroj. Tko nije plesao u infernalnome kolu, nije odavao počast mahnitome tehniciziranju (i istovremeno automatizaciji), tko nije dopustio da mu glas odzvanja u koru mrzitelja, bio je prezreni, prokleti.
U jednome vremenu prema kojemu su se ćutjeli otuđenima, u jednome vremenu u kojemu su divljali rat i klasna borba, iz dima i magle dimnjaka usudili su se na Ikarov let u visine. I blizina sunca koja je pržila nije bila ono što je istopilo vosak u njihovim krilima. Plamenovi mržnje, zavisti, dimnjaka koji su se pušili, koji su plamtjeli u uništenju čovječanstva, uzdizali su se nagore, lizali su odozdo i srušili smione zračne jedriličare, sprženih krila, u dimu i isparenju na zemlju.
‘Grupa petorice’, zvali su ih jer bijahu petorica od kojih su trojica morala svoju hrabrost platiti životom.
Otprilike pet pjesama od svakoga od njih trebale bi posvjedočiti o njihovu stvaralaštvu a pojedinačna kratka izvješća o životima pružiti informaciju o njihovoj sudbini. Ta pojedinačna izvješća pomoći će čitatelju u stjecanju jedne sveobuhvatne slike.“
Burghardtove su kratke bilješke informativne, ali istovremeno i poetične. U njima se počast suputnicima ne odaje na suh način, već ih se, s intimnim znanjem, pokušava približiti čitateljstvu u punoći i plastičnosti. Tako nastaju kratki biografski portreti koji osvjetljavaju ne samo sudionike u jednoj epohi, već i nju samu. Ograničeni broj pjesama koje se daje u originalu i u njemačkome prijevodu dopuna je biografija autora, ali i rezultat brižljivoga izbora koji njihovo mjesto u jednome prema umjetnosti iznimno neprijateljskom razdoblju kontekstualno precizira. Tako se stječe slika o dubokoj povezanosti skupine s klasičnom (široko shvaćenom) književnošću, a istovremeno postaju jasni i razlozi zbog kojih ona odbija (bez polemičkog zaoštravanja) poetiku ukrajinskih avangardista. Doista, prate li se slična strujanja u ruskoj avangardi, sa sigurnošću se može utvrditi da je sukob poetoloških stajališta futurista (okupljenih oko Majakovskog) i akmeista (s Mandeljštamom kao glavnim predstavnikom) uvjetovan upravo spoznajom onoga što se smatra modernim: je li to tehnika ili, pak, literarna tradicija koju valja sačuvati u promijenjenom obliku? Tu se sučeljavaju i pozicije ukrajinskih futurista i neoklasicista. Jedno je to od područja na kojemu ima itekako posla za znanost o književnosti. Cilj ovoga teksta, naravno, ne može biti bavljenje tim pitanjima. Stoga natrag na antologiju.
Ona započinje Maksimom Rilskim. Prve tri pjesme potječu iz zbirke Plava daljina (1920). Sve tri u tematskome središtu imaju Francusku – bilo kao književnu, bilo kao prirodnu pojavu. Prizivaju se njezina kultura i geografija uz čiju se pomoć stvaraju veze pjesničkoga Ja s udaljenim (geografski) a bliskim (kulturalno) područjem. Francuskoj se potom pridružuje Engleska da bi se u trećemu katrenu pojavile „divljine Sibira“. U četvrtome se sve sjedinjuje u slici nabujale prirode koja kao da obuhvaća „daleki svijet“. Sličnu strategiju Rilski koristi i u preostale dvije pjesme. Konačni je cilj jasan: valja prizvati davno prošla vremena, pokazati se njihovim dijelom, nakraju to učiniti i na formalnoj i na tematskoj razini. Pjesme su metrički strogo određene, takva je i raspodjela na strofe, a cjelinom dominira upotreba pravilnih rima. Tako se i nastavlja. Pjesme odbijaju avangardnu hermetičnost, u njima je sve jasno, poznate se slike nižu jedna na drugu, a opet je sve nekako drukčije. Vjerojatno zato što se pjesničko Ja obraća prošlim vremenima kao dobu sklada, a ono u kojemu sada živi ostavlja nespomenutim. Je li u tome sadržana kritika revolucionarnih previranja i s njima povezanim nasiljem?
Sljedeći je pjesnik u izboru Pavlo Filipovič. Za njegov će jezik Burghardt reći da ga odlikuju „rijetka jasnoća i klasična čistota“ što ga čini bliskim „francuskim parnasovcima“. Kratki izbor iz njegove poezije dobrim dijelom potvrđuje te postavke. U njima se slavi priroda tako što se priziva klasicistički nadahnuta idila. U pjesmama zasigurno nije riječ o pravim, već o parnasovskim predjelima. Čitajući ih stječe se dojam ponovnoga susreta s Vergilijevim Bukolikama. Time se potvrđuje utisak da je Pavlo Filipovič poeta doctus, nešto što se moglo pretpostaviti ako se zna da je bio profesor ukrajinske književnosti na kijivskome sveučilištu.
Mikola Zerov označen je kao teoretičar škole neoklasicista. Njegova je najveća ljubav, prema Burghardtu, vrijedila antičkoj rimskoj poeziji. Prevodio je rimske pjesnike i sačinio, 1920., njima posvećenu antologiju. Po svjedočenju i u logoru se nastavio baviti književnošću, tamo je preveo Eneidu i napisao veliku zbirku soneta. Nažalost, taj je dio njegova stvaralaštva, koji je po smrti dospio do brata, izgubljen u vrtlozima rata. Od pjesama zastupljenih u antologiji osobito je zanimljiva Saloma koju je Zverov napisao kao odgovor na Filipovičevu pjesmu istoga naslova. Filipovič se koncentrira na Salominu ljepotu koju tumači u kontekstu dekadencije jednoga Oscara Wildea, dok Filipovič u njezinu plesu s odrubljenom glavom Ivana Krstitelja vidi izraz „orijentalne perverzije“ (Burghardt). Kao kontrast Salomi Filipovič će postaviti čednu ljepotu Nausikaje koja je „vitka poput zrake, čista“. Njoj je, kao i Teseju posvećena zasebna pjesma. Još jedan dokaz Zerovljeve opijenosti antikom.
Mihajlo Draj-Hmara, još je jedna žrtva staljinističkog terora. Proglašen nepopravljivim neprijateljem, 1936. je deportiran na Kolimu gdje umire od iscrpljenosti 1939. U „normalnom“ je životu bio profesor slavistike, a prvu je zbirku lirike objavio 1926. U njoj se nalazi pjesma Labudovi zbog koje su se na njega okomile zvijeri čiji je cilj bio očuvanje tekovina revolucije. Labudovi su simboli borbe za slobodu, kao i sazviježđe petorice koje čine pjesnici neoklasičari. Skupa s labudovima oni će izbjeći tamnici carstva privida, uputiti se u nebesa, visoko prema sazviježđu lire „gdje se pjeni ocean kipućeg života“. Carstvo je to slobode, nesputanog stvaralaštva koje je za čuvare grala, u svoj njihovoj vulgarnoj dogmatičnosti neprihvatljivo. Ta mu je pjesma donijela prvo pet, potom deset godina Gulaga. Izdržao je, makar je bio u izvrsnoj kondiciji, samo dvije.
Oswald Burghardt završava antologiju svojim pjesmama koje je objavljivao pod pseudonimom Jurij Klen. Iznova se može pratiti tendencija ka tematskome privilegiranju prirode. (Pitanje koje si ovdje postavljam odnosi se na Burghardtovu subjektivnost prilikom izbora pjesama. Uvid u same zbirke iz kojih onih crpi nemam, tako da se moram pokoriti njegovim odlukama.) No priroda nije nikada isključivo ona sama. Štoviše, moglo bi se reći da priroda uopće ni nije priroda. Da je ona tu kako bi se uspostavio odnos s transcendentalnim sferama u kojima se kreće pjesnički bitak. Tim je sferama ideologija tuđa, u njima se srodne duše sreću u idiličnoj atmosferi kako bi skupa čitale Georgea. Pitanje koje bi se moglo postaviti Klenu glasi: Je li mogućno čitati Georgea i pri tome ne uzimati u obzir njegovu ideologiju? No to je pitanje relativno lako postaviti 2025. Entuzijazam će se pjesničkoga Ja doživjeti kada propjeva o Ukrajini. Svoju će zemlju promatrati u kontekstu ostalih, sviju simboliziranih kroz cvijeće. Prvo će poreći primat ruži jer postoje i drugi cvjetovi koji su vrijedni makar i ne nosili kraljevsku titulu. Za Francusku bit će to ljiljan, za Englesku margareta, za Japan krizantema. A Ukrajina? Njezin je simbol suncokret. Stoga i ona okreće lice, slijedeći ga, suncu, slika je ona viteza koji pogledom prateći svoju damu uzdiže, kako bi je pozdravio, štit. San je Ukrajine doduše spaljen i nestaje u dimu, na njezinoj zemlji niču zmajski zubi (Kadmo i Teba!), ali ona, lica okrenuta ka visinama, zuri u gorući sunčev bič. Doista, nacionalna se romantika neoklasicista u bitnome razlikuje od romantizma! Najznačajnije je, i nedovršeno, djelo Jurija Klena epopeja Pepeo imperija u kojemu je opisao strahote obaju totalitarnih diktatura u kojima je bio prisiljen živjeti.
Ova se antologija, sastavljena za njemačku publiku, prvi puta pojavljuje 2025., gotovo osamdeset godina nakon nastanka. Zasluga za taj poduhvat pripada Nataliji Kotenko-Vusatjuk i Andriju Portnovu koji su je opskrbili iscrpnim i informativnim predgovorom, bogatim ilustracijama i tekstom „Jurij Klen, učenjak i čovjek“ najznačajnijeg ukrajinskog filologa Dmitra Čiževskog iz 1949.