Dok sam pisao o Tribunu u starosti, nametnula mi se osobita tribunska istorija grofa Lava Nikolajeviča Tolstoja, čije je delo, tu bih se kao i stotina miliona proših, sadašnjih i budućih čitalaca, sasvim složio sa Nabokovim, stvorio „najveći ruski prozni pisac“ (mada ne mogu da prihvatim Nabokovljevo negiranje umetničkih vrednosti još jednog nesumnjivog književnog velikana – Dostojevskog): „… Tolstoj, inače neprestano svestan svoje ličnosti, koji se uplitao u živote svojih likova… – zanimljivo je to da je u njegovim remek-delima pisac nevidljiv, te time postiže onaj nepristrasan ideal svih književnika, koji je Flober tako žestoko tražio od svakog pisca – da se bude nevidljiv, a da se ipak bude svugde kao Gospod u univerzumu“. Za Tomasa Mana, koji je o Tolstoju pisao duge, ispunjene divljenjem, eseje kao o jednom od vrhova sveukupne svetske proze: „Retko je umetnost dejstvovala isto kao i priroda…“. Virdžinija Vulf ističe Tolstojevu nadmoć nad “domaćim“, značajnim engleskim pripovedačima, tipa Tekerija i Dikensa: „Tolstoj može da čita umove različitih ljudi isto toliko sigurno kao što mi brojimo dugmad na njihovim kaputima, ali ovaj podvig ga nikada ne zadovoljava; znanje se uvek prenosi kroz mozak nekog Olenjina ili Pjera ili Levina, koji pokušava da pogodi dalju i težu zagonetku…“.
I Man, i Nabokov, i Vulf, inače sa ne baš bliskim spisateljskim senzibilitetima i sa ponekad suprotnim književnim ocenama, ali svi strasni čitaoci i veliki poznavaoci književnosti, impresionirani su gigantskom tolstojevskom stvaralačkom moći, što nasuprot moralnih prinuda i restrikcija koje je sam sebi nametnuo, ne povređuju čist i superioran umetnički kvalitet njegove proze.
Тeško је i neprikladno da se o jednom takvom književnom geniju kaže da je u starosti stvarao dela s tendencijom. Ali Tolstojeva ostvarenja iz poslednjeg perioda njegovog života (od „Krojcerove sonate“, „Vaskresenja“ – po Aleksandru Bloku „testamenta novog veka u odlasku“, preko izvanrednih pripovedaka „Smrt Ivana Iliča“ i „Otac Sergej“, sve do basni) odvajaju se od prethodnih „Rat i mir“ i „Ana Karenjina“, iznjedrenih u vreme njegove zrelosti. Pojačana je potreba da se deluje moralno, čak u nekim spisima – „poučno“, zato su još dramatičniji njegovo nezadovoljstvo brakom i sudar sa institucijom crkve koji se pojačava u starosti i osobito sa činom smrti.
***
Dobro je znan i analiziran duševni preokret grofa Tolstoja u starosti, kada se javno odrekao dogmatičnosti crkve kako bi bliže i konkretnije služio ljudima i Gospodu Bogu. Čovek bi trebao da se sam moli, kao Isus Hristos, govorio je starac Tolstoj, a ne preko magijskih obreda u crkvi. Ljubav ka Bogu podrazumeva ljubav i milost ka svakom čoveku. Po Tolstoju vraćanje izvornom hrišćanstvu je nedeljivo od prudonovskih principa o nenasilju, protiv gramzivog sabiranja vlasništva: Isusovo čovekoljublje i duševnost nasuprot verskih rituala koje crkva postavlja u centru svojih aktivnosti.
Svesna njegovog velikog ugleda među svim slojevima ruskog naroda, Crkva je nastojala, uz pomoć supruge Sofije Andrejevne, da natera Tolstoja da se pokaje za svoje verootstupanje, ali se on nije otkazivao svojih stavova. Februara 1901., Sveti sinod odlukom izopštava pisca iz svog članstva dok se ne urazumi jer je, zbog greha gordosti, osudio da svoj talenat upotrebi za širenje učenja suprotnog crkovnom. Ali Tolstoj ostaje „nerazuman“ do kraja života, mada pri konačnom bekstvu iz Jasne Poljane posećuje svoju sestru, monahinju Mariju (onu Mašu u koju je bio zaljubljen Turgenjev), koja ga savetuje da popriča sa starcima duhovnicima u Optinskom manastiru. Optinski manastir ima posebno mesto u ruskoj duhovnoj istoriji, a interesantno je da su tamo boravili i susretali sa monasima Gogolj, Dostojevski (odatle je prototip starca Zosime), Tjutčev, Aksakov… Ali kada je Tolstoj stigao u manastir, bilo mu je onemogućeno, bez episkopovog blagoslova, da porazgovara sa starcima, pa je on izgubio strpljenje i otišao.
Do dana današnjeg Ruska pravoslavna crkva nije povukla akt o njegovoj ekskomunikaciji. Otkako je prošlo takoreći sto godina od njegove smrti praunuk Vladimir Tolstoj je uputio molbu Crkvi da dozvoli pomirenje sa njegovim pradedom s obzirom na njegovu značajnu ulogu u ruskoj kulturi, ali je bio odbijen, jer pokojnik nije u stanju da se pokaje!
Tolstojev sudar sa Crkvom podseća na sličan raskorak u tumačenju vere sa velikim balkanskim i evropskim piscem Nikosom Kazancakisom. Autor dugog, modernog epa „Odiseja“ (dalji život i doživljaji antičkog neukrotivog junaka posle krvavog obračuna sa „proscima“ na itačkom dvoru), pa „Grka Zorbe“ (inače „pravi“ Zorba umire u Skoplju 1942., za vreme okupacije), sa svoja dva poznata romana, „Hristos ponovo razapet“ i „Poslednje Hristovo iskušenje“ izazvao je snažne reakcije Crkve, i katoličke i pravoslavne, tako što, kada je umro, Crkva je odbila da se njegovi zemni ostatci zakopaju u Atini, te je u prisustvu mnogobrojnih poštovalaca ispraćen na onaj svet u Heraklionu, na njegovom rodnom, voljenom Kritu. Na grobu stoji epitaf – „Ne nadam se ničemu, ne bojim se ničega, ja sam slobodan“.
Kao i Tolstoj, Kazancakis je imao lično viđenje hrišćanstva.
Ima još nekih sličnosti u njihovim književnim i ljudskim sudbinama. I Kazancakis nije dobio Nobelovu nagradu, iako je devet puta bio u najužem izboru. Kami, koji je 1957. „pobedio“ samo sa jednim glasom više, potom je izjavio: „Kazancakis je sto puta više od mene zaslužio ovu nagradu“.
I Kazancakis je umro udaljen od kuće, smrtno bolestan od leukemije, u usputnoj nemačkoj bolnici. Kao Tolstoj ispod drveta u svojoj Jasnoj Poljani, sahranjen je na brdu iznad Herakliona, na svom voljenom Kritu.
***
Trinaest godina posle objave „Ane Karenjine“ (1878) štampa se „Krojcerova sonata“ (1891), možda najkontraverznije Tolstojevo ostvarenje, nazvano prema Betovenovoj „Kreutzer Sonata 9“ za klavir i violinu, što se pak u stvaralaštvu velikog kompozitora izdvaja, prema muzikološkim analizama, kao stilski hibridna kompozicija, u kojoj, nepredvidljivim tempom, sa nesumnjivim energetskim nabojem, Betoven nameće bogat arsenal virtuoznih elemenata za oba instrumenta (sa priličnim brojem izazova za njihovu interpretaciju) premašujući granice sonate. Za glavnog lika Tolstojeve novele (u poređenju sa njegovim romanima relativno kratkoj – devedesetak stranica) Betovenova Krojcerova sonata je „strašna stvar“. „I uopšte, muzika je nešto strašno!…“, žesti se Vasja Podznišev: „Ova muzika me odjednom, neposredno, prenosi u jedno duhovno stanje u kome je bio onaj koji ju je napisao. Moja duša se stapa s njegovom i ja se zajedno sa njim prenosim iz jednog stanja u drugo; ali zašto to činim, zapravo ne znam. Eto, taj što je pisao, na primer, Krojcerovu sonatu – Betoven, znao je zašto se nalazi u takvom stanju, ono ga je dovelo do određenih postupaka, i zato je za njega to stanje imalo smisla, a za mene nije imalo baš nikakvog! I zato muzika samo draži čoveka, ništa više… U Kini je muzika državni posao. Baš i treba da bude tako. Zar se sme dopustiti da svaki, koji god hoće, hipnotiše drugoga ili mnoge druge, pa da onda čini od njih šta mu je volja? I šta više – zar da bude taj hipnotizer kakav nemoralni čovek?“. Rigorozni odnos Pozdniševa ka muzici, u kojoj bi dozvolio samo vojničke marševe i liturgije, očigledno izvire iz njegove užasne ljubomore, a pomoću pripovedačke moći Tolstojeve sasvim se uklapa u prikazivanju njegovog karaktera. Ipak, čitalac je izazvan da se upita kako je to veliki pisac doživljavao muziku?
Mladi Tolstoj je uživao u muzici – od ciganskih melodija koje su ga opijale u njegovim strastnim kafanskim noćima pa do vežbi za klavir u četiri ruke koje je svirao sa svojom dragom tetuškom Tatjanom u Jasnoj Poljani. Jednom je iz Peterburga doveo nepriznatog virtuoza, Nemca Rudolfa, koga je otkrio u nekoj zabačenoj kafani. Sledećih nekoliko dana, a na radost mladog grofa, dom u Jasnoj Poljani bio je ispunjen muzikom, ali je Rudolf, osim za muziciranje na klaviru, bio još više zainteresovan za sluškinje i votku, te su ubrzo bili prinuđeni da mu otkažu gostoprimstvo.
Ljubav prema muzici produžava da napaja Tolstoja, ali da ga na neki način uznemirava. Prema njegovom šuraku Stefanu, Lav je slušajući muziku bledeo, a lice bi mu se grčilo kao u šoku. Kada ga je 1876. Čajkovski pozvao u Moskvu da prisustvuje izvođenju njegovog „Kvarteta u D-molu“, Tolstoj se rasplakao.
I u starosti, Tolstoj je u svom domu, u krugu porodice i prijatelja voleo da sluša muziku na jednom od dva klavira koje je posedovao. Mada je tvrdio da muzika zamajava i zavodi, ipak, zavaljen u velikoj fotelji, sklopljenih očiju, često bi zaplakao slušajući Betovena ili Šopena.
Ova svedočenja o odnosu grofa Tolstoja prema muzici – onom, blago rečeno, izrazito privezanom u privatnom životu naspram osuđujućeg, čak agresivnom u „Krojcerovoj sonati“ asocira nas na dvojne sudove kod najumetničkijeg starogrčkog filozofa za koga je u „Fejdonu“ – „filozofija najveća muzika“, a u desetoj knjizi „Države“ upravo se muzika osuđuje zbog njenog nedoličnog, zavodljivog efekta na slušaoce. Da li je i očigledna protivrečnost Tolstojevih stavova argumentovana moralnim fundamentima njegovog tolstojevskog učenja?
U svakom slučaju zna se da je Betovenova „Krojcerova sonata“ imala poseban uticaj na njega. Jedne letnje večeri 1886., dok su je u salonu u Jasnoj Poljani muzicirali njegov brat Sergej i violinista Lesoto, Tolstoj koji je suznih očiju slušao interpretaciju, kada je došla do stava presto, odjednom je ustao, otišao do prozora i uzbuđen se zagledao u zvezdano nebo. Sledećeg proleća, u Moskvi, na jednom sličnom salonskom izvođenju sonate, gde je prisustvovao i slikar Rjepin koji je tada radio na portretu pisca i glumac Andrejev Burlak, Tolstoj se raspričao o nameri da napiše priču pod naslovom „Krojcerova sonata“, koju je ispunio tek 1889-te, pod uticajem anegdote o mužu ostavljenom od žene, koju mu je ispričao upravo glumac Andrejev Burlak (koji je u međuvremenu umro).
Ako „Krojcerova sonata“ može da se opredeli kao delo sa tezom, ono je nastalo kao umetnička proza, a ne kao pamflet. Otuda i osuda Podzniševa prema muzici, gledana u sklopu novele (sa tezom), deo je književnog postupka u građenju jednog ubedljivog književnog lika.
***
Kada bih govorio o ličnom doživljavanju Tolstojevih knjiga: neiskusni, mlad čitalac posle najdublje, sa suzama doživljene „Ane Karenjine“ suočava se sa jednim nemilosrdnim spisom protiv braka, protiv seksa i protiv žene, osobito protiv seksualnog nagona jer, prema Tolstoju, izaziva ljubomoru i nasilje. Dok pri oslikavanju ženskih likova u svojim velikim romanima – Nataše, Ane, Kiti… inače različitih međusobnih karaktera – autor nas nepristrasno uvodi u njihove sudbine, dok u „Krojcerovoj sonati“, supruga Pozdniševa prikazana je preko muževljeve ispovesti, kao opravdana žrtva zbog svoje ženstvenosti.
U pismu Pleščevu, Čehov, koji je celog svog života bio zaveden moćnom Tolstojevom rečju, i u svoj toj neskrivenoj ljubavi, napisaće o „Krojcerovoj sonati“: „Čitajući je, jedva se uzdržavaš da vikneš: – Pa to je istina! ili – To je besmisleno!. Zaista u njoj ima neprijatnih nedostataka. Pored svega onog što ste Vi ocenili, u njoj ima još nečeg što se ne može oprostiti autoru, naime – smelost sa kojom Tolstoj razmišlja o onom što ne zna i što zbog inata neće da shvati. Tako da njegova razmišljanja o sifilisu, popravnim domovima, odvraćanju žena od polnog akta i slično ne samo što mogu biti osporavani, nego otvoreno izobličavaju prostog čoveka što se nije potrudio da u svom dugom životu pročita bar dve-tri knjižice napisane od specijalista. Ali, i pored toga, ovi nedostaci se razleću kao perje na vetru, uzimajući u obzir dostojanstvo povesti, njih prosto ne primećuješ…“.
Svako ponovno čitanje „Krojcerove sonate“ potvrđuje Čehovljevu začuđenost kako jedan blagoslovljeni stvaralac kome je dato savršenstvo u vladanju oblikom i psihološkim fotografisanjem svojih likova može tako, bez milosti i sa neskrivenom odbojnošću, da napada žensku prirodu.
***
Tumači Tolstojevog dela često naglašavaju da su žučne osude Podzniševa protiv supružničke mučnine u “Krojcerovoj sonati” izazvane autorovim nezadovoljstvom u braku sa Sofijom Andrejevnom koje će rezultirati, dvadesetak godina kasnije, bekstvom od supruge, porodice i od Jasne Poljane. I od života. Svedoštva kazuju da se stanje braka Lava i Sofije pogoršavalo iz godine u godinu, zatim iz meseca u mesec.
Sladostrasni život Podzniševa do ženidbe liči na Tolstojev (koji na početku bračnog života daje Sofiji svoj dnevnik da bi se “upoznala” sa njegovim mladalačkim razvratnostima). Ali nerazumevanja u braku nisu ga sprečila da zabremeni Sofiju jedanaest puta (kada im se rađa poslednje dete, Ivan, Lav ima 60 godina!). Supruga Pozdniševa je posle pet poroda rešila da se zaštiti od daljnjih trudnoća, što veoma razgnevljuje njenog supruga.
I pored brojnih porođaja i brige oko odrastanja dece, vernost Sofije prema suprugu je izuzetna: prepisivala je ručno “Rat i mir” (čak osam puta), “Anu Karenjinu” i “Vaskrsenje”, pritom ispravljajući ne samo gramatičke greške. Posle zabrane za štampanje “Krojcerove sonate” od strane cenzure, upravo je lična molba Sofije Andrejevne do cara Aleksandra III omogućila da se zabrana ukine.
Tolstoj je još mnogo ranije imao komplikovano mišljenje o ženama, što se može primetiti iz njegovih dnevničkih zapisa o preteranoj ženskoj senzualnosti i lakomislenosti. I to još 1855., dok je boravio kod Turgenjeva i provodio “lakomislen” noćni život.
Mogu se naći sličnosti u tretmanu neverstva između “Ane Karenjine” i “Krojcerove sonate”: supruga koja izneverava muža kažnjena je zbog toga najsurovije – oduzimanjem života. Hladna nemilosrdnost Karenjina i nasilna, žestoka ljubomora Pozdniševa, koje je majstorski opisao veliki pisac, stvaraju kod čitaoca neskrivenu odbojnost. Ali i zavodnici, oficir Vronski i violinist Truhačevski prikazani su, tolstojevski pronicljivo i nepristrasno, kao privlačni, ali i praznoglavi muškarci, koji uživaju naklonost sredine i ženskog pola. Pritom, Vronskom, kao jednom od glavnih likova u dužem i složenijem romanu, autor pristupa detaljno i slojevito, da uobliči ovog privlačnog oficirskog mužjaka, zbog koga Ana mora da se odseli i napusti voljeno dete, da izgubi ugled u licemernom petrogradskom društvu i da na koncu izvrši samoubistvo. Za razliku od Vronskog, Truhačevski je predstavljen u samo nekoliko scena, i to u interpretaciji ljubomornog Podzniševa.
Interesantno je da i u “Ani Karenjinoj” (prvi susret Ane i Vronskog u vagonu pristiglog voza na moskovskoj železničkoj stanici i pogibija tamošnjeg radnika, ponovni susret u vozu pri Aninom povratku u Petrograd i na kraju, njeno samoubistvo pod vozom na železničkim šinama), i u “Krojcerovoj sonati” (lako je zamisliti da se ceo ispovedni monolog Podzniševa, što ispunjava veći deo romana, odkada on ulazi u kupe na početnoj stanici je prosleđen tupkanjem voza po šinama), železnica ima ključnu ulogu. Ubrzana ekspanzija železnice u Rusiji što menja putnu kartu Imperije i veoma brzo postaje uobičajeno prevozno sredstvo, započinje za manje od četiri decenije pre dešavanja u “Ani Karenjinoj”. Naime, zahvaljujući velikim naporima poznatog inženjera Franca fon Gestnera, od 1836-37 napokon počinju da se grade pruge, železničke stanice… prvog novembra 1851. otvorena je Nikolajevska pruga između Sankt Peterburga i Moskve, duga 645 kilometara (što ni Puškin, ni Ljermontov, ni duševno načeti Gogolj, nepunu godinu pre smrti, nisu doživeli, za razliku od Dostojevskog, Tolstoja i Čehova, te tako u jednom slobodnom razmišljanju, potkrepljenom faktima iz književnih dela, mogli bi da podelimo “rusku književnost pre” i “rusku književnost posle voza”). I sam Tolstoj, bežeći od kuće, umro je u provincijskoj železničkoj stanici Astapovo.
Da se navratimo na Podzniševa. Kako Tolstoj opisuje spoljašnost tog, na početku čutljivog putnika, koji od drugog dana putovanja detaljno i napeto kazuje naratoru svoje užasno bračno iskustvo: “… sitniji gospodin… još ne toliko star, ali sa očigledno prerano osedelom kudravom kosom i neobičnim sjajem u očima koje su streljale sa predmeta na predmet.
Nosio je stari kaput, skupog kroja, sa kragnom od jagnjeće kože i veliku jagnjeću šubaru”.
Podznišev neprestano puši, pije čaj i “tu i tamo je ispuštao nekakve čudne zvuke kao iskašljavanje ili započeto, pa prekinuto smejanje”. Čudan tip, rekli bi, ali ni njegov izgled nas ne priprema za njegovu radikalnu, zloslutnu mržnju prema erosu.
Nasilna smrt (samoubistvo i ubistvo) su epilozi oba Tolstojeva dela. Otkud to da pisac, koji još posle gorkog iskustva u Krimskom ratu, u “Sevastopoljskim pričama” žigosao nečovečnost, besmislenost ubijanja, zatim, preko učenja Prudonovog, osnažio svoj pacifizam, osuđujući nanošenje zla i smrti kao “strašno u svojoj moralnoj izopaćenosti”, da bi u svom kasnijem periodu “tolstojevštine” izjednačavao nasilje i bolest; otkud onda da pisac potencira upravo tu nasilnu smrt kod Ane i supruge Podzniševa, čije ime ne saznajemo do kraja? Daleko od toga da opravdava čin (samo)povređivanja, Tolstoj ga sagledava kao posledicu jake, neumerene erotske strasti.
Starac Tolstoj je u svom etičkom kodeksu oštro opredelio šta je zlo, šta je dozvoljeno, a šta je moralno neprihvatljivo, čak i kod glavnog junaka “Krojcerove sonate” neki od tih stavova su naglašeni, makar bili nelogični, na primer, o koristi vegetarjanstva i protiv prekomernog ždranja mesom koje “vodi ka osetilnim ekscesima”!. Teško se može poverovati da je jedan takav nasilnik kakav što je Podznišev protiv jedenja mesa, ali je Tolstoj, godinama ubeđeni vegetarjanac, ubacio ovaj antimesni stav u kontekstu dugačke tirade protiv osetilnosti žene u braku. S druge strane, zločin koji Podznišev vrši nad svojom “nevernom” suprugom je direkno protiv Tolstojevog učenja o nenasilju.
Osim toga, kroz ceo svoj život, i Tolstoj lično je posedovao nesmaljenu seksualnu žeđ, što ponekad, nasuprot njegovom tolstojizmu o uzdržanoj bračnoj seksualnosti, može izgledati humoristično, kao u belešci u Sofijinom dnevniku da joj je jedne večeri, otkako su se, po ko zna koji put, smirili posle svađe, poručio, preko ćerkice Tanje, da je u postelji: “Nevine usnice prenose mi upravo ovakve reči. Veoma dobro znam šta to znači”, zapisuje Sofija sa nežnim podsmehom.
Inače, Sofija je prepisala “Krojcerovu sonatu”, kao i prethodna Tolstojeva dela, mada ju je rukopis, razumljivo, povredio kao ženu i suprugu.
***
Nesumnjiv je uticaj koji je Tolstoj imao na savremenike u smislu nadahnuća njegovim književnim delom kod mnogobrojnih čitalaca (iako se on u starosti odriče svojih ranijih remek-dela), s druge strane, upravo zbog stvorenog (s punim pravom) oreola svetskog autora, on je mogao, sasvim tribunski, da ga koristi delujući u otadzbini (gde je bio neprikosnoven književni, ali i misaoni vladalac), kao i širom sveta. I, da se oslonim na (zlobnu) primedbu Dostojevskog o Turgenjevu i teleskopu, za Tribuna je važno da se udomi, da bude prisutan u otadžbini, ako je u egzilu on nastoji da se vrati nazad (Igo, Miloš, Kadare), inače, iako može da ima veliki broj čitalaca, preuzima ulogu Hronisterika (Kundera) ili Nomada (Kortasar). Nasuprot toga, Tolstoj ostaje moćan i aktivan i kada je u domovini izložen stalnim napadima od strane provladine štampe i crkvenih krugova – traženo je da bude proteran u Sibir, nazivan je antihristom, hapšeni su njegovi simpatizeri. Tolstojev položaj tribuna, nasuprot izopštenja iz crkve i oštrim kritikama protiv carskog režima, pleni svojom stamenošću. Jasna Poljana Lava Nikolajeviča je bilo mesto gde su najraznovidniji hodočasnici dolazili na hodočašće i odakle se odvijala živa korespondencija sa poštovaocima željnih da čuju njegov savet. Rilke i Lu Salome dolaze specijalno u Rusiju da se vide s njim, mladi Roman Rolan u prepisci inspiriše se tolstojizmom za ceo život (1911. kao poznat i priznat evropski pisac objavljuje biografiju „Tolstojev život“), ali svi sagovornici nisu bili njihovog ranga ili ranga Gandija i Čehova. Jasnu Poljanu su posećivali i mnogobrojni tolstojevci obučeni kao i njihov učitelj u prostim seoskim rubaškama i čizmama. Tolstojeva ćerka Aleksandra koja je prisustvovala tim susretima piše u svojim sećanjima da su joj bila „smrtno dosadni“, jer su se ti tolstojevci zaklinjali i na uzdržavanju od smeha. Nije izdržavala da ostane do kraja na tim sastancima, nego bi zajedno sa svojom rođakom Anjočkom pobegla u svoju sobu i tamo bi uz gitaru pevala ciganske romanse. Dešavalo se da tada Tolstoj odškrine vrata, proviri i sa osmehom joj kaže:“Samo produži, kao da nisam tu, nije loše!“.
Galerija posetilaca je bila zaista šarolika i brojna: iz Praga je na razgovor sa Lavom Nikolajevičem doputovao budući predsednik Čehoslovačke Tomaš Masarik, ali kroz Jasnu Poljanu su prolazili i pojedinci sa drugačijom „originalnošću“: jedan, pobegao od žene i porodice da bi „živeo moralno“, drugi koji je jeo samo jednom u dva dana, treći je neprestano vređao pisca što ne usaglašava svoje principe sa svojim životom, četvrti je tumačio tolstoizam putem matematičkih formula… svi su se oni uvlačili i opterećivali svakidašnjicu porodice Tolstoj, a najviše Sofiji Andrejevnoj prinuđenoj da se brine o redovnom funkcionisanju doma i imanja. Posebno je jedan od tolstojevaca postao dugotrajna pretnja za Sofijin mir – Vladimir Grigorovič Čertkov. Najstrastveniji propagator Tolstojevih moralnih ubeđenja, Čertkov je sa svoje strane sve više uticao na pisca, čime je rasla ogorčenost Sofije Andrejevne, za koju je ovaj opasni jednomišljenik njenog muža postao nemilosrdni protivnik. Bitka između Sofije i Čertkova se vremenom razbuktala, dostižući, pri kraju života Lava Nikolajeviča, stupanj totalnog rata. Dosta je pisano o naglašenoj ulozi bivšeg oficira Čertkova u periodu piščeve starosti. On nije bio samo verni sledbenik već je, s vremenom, počeo da koriguje čak i samog Tolstoja, ako, po njegovoj oceni, ne živi sasvim u saglasnosti sa svojom doktrinom. Počeo je otvoreno i sve grublje da se suprostavlja Sofiji Andrejevnoj, jer je, po njegovom mišljenju, bila suviše materijalistički nastrojena. A ona, posle brojnih bremenosti i stalnim gore-dole u odnosima s mužem, i dalje se predano brinula o praktičnim stvarima u prenaseljenom domaćinstvu. Može se zamisliti kako je Tolstoj pokušavao da lavira između ovih dveju energetski moćnih suprostavljenih ličnosti. Tako, uz saglasnost sa svojim tolstoizmom i svojim „drugim rađanjem“, a uz bezrezervnu podršku Čertkova, poželeo je da se oslobodi svog imanja i da ga razdeli siromašnim seljacima, a istovremeno da se odrekne od svojih autorskih prava. Normalno, Sofija Andrejevna nija mogla to da prihvati i posle dugih rasprava, sklopili su dogovor kojim je ovlašćuje da upravlja imanjem i dao joj je izdavačka prava na dela napisana pre 1881. godine. Otkako je dobila taj dogovor, Sofija Andrejevna je počela energično da reizdaje Tolstojeva dela.
Sa svoje strane, Čertkov je nagovarao pisca da formiraju novu izdavačku kuću, „Posrednik“, koja će objavljivati popularna izdanja razumljiva za narod. Inicijativa se pokazala uspešnom: kao brošure, za jednu kopejku, izdaju se tekstovi Marka Aurelija, Epikteta, Ljeskova, „Kavkaski plenik“… za šest godina je prodano više od dvadeset miliona primeraka! Čertkov se najdireknije mešao u izbor i pripremu rukopisa. Njemu je estetska vrednost bila manje važna od moralne, pa je tako tražio od Tolstoja da uradi ispravke u „Kavkaskom pleniku“ što je ovaj prihvatio bez protivljenja.
- godine, Tolstoj je, sa šezdeset godina, ponovo postao otac (Sofija je imala 44), zbog čega se izvinjavao Čertkovu: „To nije sladostrasnost“, pisao mu je, „Hristos je voleo decu“.
***
Seksualna želja (i pored kajanja) nije smanjivala iscrpljujuće bitke između Sofije i Lava Nikolajeviča oko imovinskog nasleđa i izdavačkih prava, njegovih optužbi (uz neprestana podbucnivanja Čertkova) kako joj nikad nije dovoljno novca i da je veliki materjalista. I najzad, on se pravno odriče od bilo kakvog posedovanja, s time što je nasledstvo podeljeno na deset delova među desetoro dece (na očevu žalost, samo se Maša odriče svog dela, ali kada se šest godina kasnije udala, promenila je mišljenje i uzela svoj deo). Desio se i oficijalni dogovor o autorskim pravima, kada je Tolstoj morao da napravi kompromis: izborio se za besplatne objave i prevode samo za dela objavljena posle 1886. godine.
Ali, porodica se ujedinila u jesen 1890. u zajedničkoj humanitarnoj akciji zbog strašne gladi koja je obuhvatila centralnu Rusiju. Tolstoj sa ćerkama Mašom i Tanjom odlazi u ugroženi region, formiraju centralni štab za pomoć, a sinovi Sergej, Ilja i Lav odmah se pridružuju, organizirajući javne kantine. Sofija preko štampe objavljuje apel za pomoć, za dve nedelje uspeva da sakupi više od 13 000 rubalja i uskoro vagoni sa žitom, raži, pasuljem, kupusom stižu na cilj. Tu je Tolstoj pokazao svoj pravi tribunski lik, ne samo što je svakodnevno slao u štampu dokumentovane, energične izveštaje, nego nasuprot špijunski podmetanjima da podstiče seljake na bunt, on sam organizuje besplatne kantine za gladne meštane.
U faktografski bogatoj biografiji „Tolstoj“ Danijel Žiles navodi slučaj sa cenzuriranom objavom o gladi u engleskom „Dejli Telegrafu“. Odmah je sledila reakcija prodržavnog „Moskovskog vesnika“: „Grof Tolstoj otvoreno propoveda program za socijalnu revoluciju, ponavljajući ofucane i apsurdne rečenice zapadnih socijalista, a neupućena gomila tvrdi kako se bogati hrane narodnim znojem“. Tolstoj im je odgovorio tribunski: „Pišem ono što mislim, a to ne može da se dopadne ni vladi, ni bogatašima. Ovo radim već dvanaest godina, i to ne slučajno, nego svesno, o čemu nemam nameru da se opravdam. “.
***
Po neumoljivoj logici sudbine, starac Tolstoj napušta, u svom poslednjem bekstvu, Jasnu Poljanu. Ali je ta Jasna Poljana ostala neraskidivo vezana za njegov lik i delo. Uostalom tamo je, po njegovoj želji, i sahranjen.
Evo šta Cvajg u „Jučerašnjem svetu“ piše o svojoj poseti Tolstojevom grobu 1928-e, na stogodišnjici od rođenja velikog pisca: „U Rusiji nisam vidio ništa veličanstvenije, ništa dirljivije od Tolstojeva groba. Po strani i osamljeno, obgrljeno šumom, leži to mjesto kome se poklonik upućuje kao svetinji. Uska pešačka staza vodi do te uzvišice što je samo jedan zgrnuti pravokutnik zemlje koji samo nekoliko velikih stabala zakriljuje sjenkom. Ta visoka izrasla stabla zasadio je, kako mi je njegova unuka pred Tolstojevim grobom ispričala, sam Lav Tolstoj. Brat mu Nikolaj i on slušali su kao dječaci od nekakve seoske žene gatku da mjesto na kom čovjek zasadi drveće postaje mjestom sreće. Tako su oni, napola u igri, zasadili nekoliko mladica. Tek kasnije se starac sjetio toga čudesnog obećanja i odmah izrazio želju da bude sahranjen pod tim drvećem što ga je sam posadio. To je i učinjeno, sasvim prema njegovoj volji, i taj grob je sa svojom dirljivom jednostavnošću najimpresivniji među svima na svijetu: mali pravokutni brežuljak usred šume oko kog bujno cveta drveće ‘ nulla crux, nulla corona! bez križa, bez nadgrobne ploče, bez natpisa. Bezimeno je sahranjen veliki čovjek koji je kao nitko drugi patio zbog svoga imena i svoje slave, sahranjen tačno kao kakva slučajno nađena skitnica, kao kakav neznani junak. Nikome nije zabranjeno da priđe njegovu poslednjem počivalištu, tanka dašćana ograda koja ga okružuje nije zabravljena. Ništa ne bdi nad poslednjim spokojem vječno nespokojnoga, osim strahopoštovanja ljudi. Dok se inače oko raskoši grobova tiska radoznalost, ovdje superiorna jednostavnost zaustavlja volju za gledanjem. Vjetar šumi kao riječ božja nad grobom Bezimenog, inače nigdje glasa, čovjek bi pored njega mogao proći ništa ne sluteći, znajući samo da tu leži netko pokopan, neki Rus u ruskoj zemlji. Ni Napoleonova kripta pod mramornim svodom Invalida, ni Goeteov lijes u Kneževskoj kosturnici, ni oni nadgrobni spomenici u Vestminsterskoj opatiji ne potresaju svojim izgledom toliko koliko ovaj divno šutljiv, dirljivo bezimen grob negdje u šumi, oko koga samo vjetar šapuće i koji i stoji usamljen, bez poruke i bez riječi“.
S makedonskog prevela: Jelena Prokopieva
Tolstoj u starosti
Dok sam pisao o Tribunu u starosti, nametnula mi se osobita tribunska istorija grofa Lava Nikolajeviča Tolstoja, čije je delo, tu bih se kao i stotina miliona proših, sadašnjih i budućih čitalaca, sasvim složio sa Nabokovim, stvorio „najveći ruski prozni pisac“ (mada ne mogu da prihvatim Nabokovljevo negiranje umetničkih vrednosti još jednog nesumnjivog književnog velikana – Dostojevskog): „… Tolstoj, inače neprestano svestan svoje ličnosti, koji se uplitao u živote svojih likova… – zanimljivo je to da je u njegovim remek-delima pisac nevidljiv, te time postiže onaj nepristrasan ideal svih književnika, koji je Flober tako žestoko tražio od svakog pisca – da se bude nevidljiv, a da se ipak bude svugde kao Gospod u univerzumu“. Za Tomasa Mana, koji je o Tolstoju pisao duge, ispunjene divljenjem, eseje kao o jednom od vrhova sveukupne svetske proze: „Retko je umetnost dejstvovala isto kao i priroda…“. Virdžinija Vulf ističe Tolstojevu nadmoć nad “domaćim“, značajnim engleskim pripovedačima, tipa Tekerija i Dikensa: „Tolstoj može da čita umove različitih ljudi isto toliko sigurno kao što mi brojimo dugmad na njihovim kaputima, ali ovaj podvig ga nikada ne zadovoljava; znanje se uvek prenosi kroz mozak nekog Olenjina ili Pjera ili Levina, koji pokušava da pogodi dalju i težu zagonetku…“.
I Man, i Nabokov, i Vulf, inače sa ne baš bliskim spisateljskim senzibilitetima i sa ponekad suprotnim književnim ocenama, ali svi strasni čitaoci i veliki poznavaoci književnosti, impresionirani su gigantskom tolstojevskom stvaralačkom moći, što nasuprot moralnih prinuda i restrikcija koje je sam sebi nametnuo, ne povređuju čist i superioran umetnički kvalitet njegove proze.
Тeško је i neprikladno da se o jednom takvom književnom geniju kaže da je u starosti stvarao dela s tendencijom. Ali Tolstojeva ostvarenja iz poslednjeg perioda njegovog života (od „Krojcerove sonate“, „Vaskresenja“ – po Aleksandru Bloku „testamenta novog veka u odlasku“, preko izvanrednih pripovedaka „Smrt Ivana Iliča“ i „Otac Sergej“, sve do basni) odvajaju se od prethodnih „Rat i mir“ i „Ana Karenjina“, iznjedrenih u vreme njegove zrelosti. Pojačana je potreba da se deluje moralno, čak u nekim spisima – „poučno“, zato su još dramatičniji njegovo nezadovoljstvo brakom i sudar sa institucijom crkve koji se pojačava u starosti i osobito sa činom smrti.
***
Dobro je znan i analiziran duševni preokret grofa Tolstoja u starosti, kada se javno odrekao dogmatičnosti crkve kako bi bliže i konkretnije služio ljudima i Gospodu Bogu. Čovek bi trebao da se sam moli, kao Isus Hristos, govorio je starac Tolstoj, a ne preko magijskih obreda u crkvi. Ljubav ka Bogu podrazumeva ljubav i milost ka svakom čoveku. Po Tolstoju vraćanje izvornom hrišćanstvu je nedeljivo od prudonovskih principa o nenasilju, protiv gramzivog sabiranja vlasništva: Isusovo čovekoljublje i duševnost nasuprot verskih rituala koje crkva postavlja u centru svojih aktivnosti.
Svesna njegovog velikog ugleda među svim slojevima ruskog naroda, Crkva je nastojala, uz pomoć supruge Sofije Andrejevne, da natera Tolstoja da se pokaje za svoje verootstupanje, ali se on nije otkazivao svojih stavova. Februara 1901., Sveti sinod odlukom izopštava pisca iz svog članstva dok se ne urazumi jer je, zbog greha gordosti, osudio da svoj talenat upotrebi za širenje učenja suprotnog crkovnom. Ali Tolstoj ostaje „nerazuman“ do kraja života, mada pri konačnom bekstvu iz Jasne Poljane posećuje svoju sestru, monahinju Mariju (onu Mašu u koju je bio zaljubljen Turgenjev), koja ga savetuje da popriča sa starcima duhovnicima u Optinskom manastiru. Optinski manastir ima posebno mesto u ruskoj duhovnoj istoriji, a interesantno je da su tamo boravili i susretali sa monasima Gogolj, Dostojevski (odatle je prototip starca Zosime), Tjutčev, Aksakov… Ali kada je Tolstoj stigao u manastir, bilo mu je onemogućeno, bez episkopovog blagoslova, da porazgovara sa starcima, pa je on izgubio strpljenje i otišao.
Do dana današnjeg Ruska pravoslavna crkva nije povukla akt o njegovoj ekskomunikaciji. Otkako je prošlo takoreći sto godina od njegove smrti praunuk Vladimir Tolstoj je uputio molbu Crkvi da dozvoli pomirenje sa njegovim pradedom s obzirom na njegovu značajnu ulogu u ruskoj kulturi, ali je bio odbijen, jer pokojnik nije u stanju da se pokaje!
Tolstojev sudar sa Crkvom podseća na sličan raskorak u tumačenju vere sa velikim balkanskim i evropskim piscem Nikosom Kazancakisom. Autor dugog, modernog epa „Odiseja“ (dalji život i doživljaji antičkog neukrotivog junaka posle krvavog obračuna sa „proscima“ na itačkom dvoru), pa „Grka Zorbe“ (inače „pravi“ Zorba umire u Skoplju 1942., za vreme okupacije), sa svoja dva poznata romana, „Hristos ponovo razapet“ i „Poslednje Hristovo iskušenje“ izazvao je snažne reakcije Crkve, i katoličke i pravoslavne, tako što, kada je umro, Crkva je odbila da se njegovi zemni ostatci zakopaju u Atini, te je u prisustvu mnogobrojnih poštovalaca ispraćen na onaj svet u Heraklionu, na njegovom rodnom, voljenom Kritu. Na grobu stoji epitaf – „Ne nadam se ničemu, ne bojim se ničega, ja sam slobodan“.
Kao i Tolstoj, Kazancakis je imao lično viđenje hrišćanstva.
Ima još nekih sličnosti u njihovim književnim i ljudskim sudbinama. I Kazancakis nije dobio Nobelovu nagradu, iako je devet puta bio u najužem izboru. Kami, koji je 1957. „pobedio“ samo sa jednim glasom više, potom je izjavio: „Kazancakis je sto puta više od mene zaslužio ovu nagradu“.
I Kazancakis je umro udaljen od kuće, smrtno bolestan od leukemije, u usputnoj nemačkoj bolnici. Kao Tolstoj ispod drveta u svojoj Jasnoj Poljani, sahranjen je na brdu iznad Herakliona, na svom voljenom Kritu.
***
Trinaest godina posle objave „Ane Karenjine“ (1878) štampa se „Krojcerova sonata“ (1891), možda najkontraverznije Tolstojevo ostvarenje, nazvano prema Betovenovoj „Kreutzer Sonata 9“ za klavir i violinu, što se pak u stvaralaštvu velikog kompozitora izdvaja, prema muzikološkim analizama, kao stilski hibridna kompozicija, u kojoj, nepredvidljivim tempom, sa nesumnjivim energetskim nabojem, Betoven nameće bogat arsenal virtuoznih elemenata za oba instrumenta (sa priličnim brojem izazova za njihovu interpretaciju) premašujući granice sonate. Za glavnog lika Tolstojeve novele (u poređenju sa njegovim romanima relativno kratkoj – devedesetak stranica) Betovenova Krojcerova sonata je „strašna stvar“. „I uopšte, muzika je nešto strašno!…“, žesti se Vasja Podznišev: „Ova muzika me odjednom, neposredno, prenosi u jedno duhovno stanje u kome je bio onaj koji ju je napisao. Moja duša se stapa s njegovom i ja se zajedno sa njim prenosim iz jednog stanja u drugo; ali zašto to činim, zapravo ne znam. Eto, taj što je pisao, na primer, Krojcerovu sonatu – Betoven, znao je zašto se nalazi u takvom stanju, ono ga je dovelo do određenih postupaka, i zato je za njega to stanje imalo smisla, a za mene nije imalo baš nikakvog! I zato muzika samo draži čoveka, ništa više… U Kini je muzika državni posao. Baš i treba da bude tako. Zar se sme dopustiti da svaki, koji god hoće, hipnotiše drugoga ili mnoge druge, pa da onda čini od njih šta mu je volja? I šta više – zar da bude taj hipnotizer kakav nemoralni čovek?“. Rigorozni odnos Pozdniševa ka muzici, u kojoj bi dozvolio samo vojničke marševe i liturgije, očigledno izvire iz njegove užasne ljubomore, a pomoću pripovedačke moći Tolstojeve sasvim se uklapa u prikazivanju njegovog karaktera. Ipak, čitalac je izazvan da se upita kako je to veliki pisac doživljavao muziku?
Mladi Tolstoj je uživao u muzici – od ciganskih melodija koje su ga opijale u njegovim strastnim kafanskim noćima pa do vežbi za klavir u četiri ruke koje je svirao sa svojom dragom tetuškom Tatjanom u Jasnoj Poljani. Jednom je iz Peterburga doveo nepriznatog virtuoza, Nemca Rudolfa, koga je otkrio u nekoj zabačenoj kafani. Sledećih nekoliko dana, a na radost mladog grofa, dom u Jasnoj Poljani bio je ispunjen muzikom, ali je Rudolf, osim za muziciranje na klaviru, bio još više zainteresovan za sluškinje i votku, te su ubrzo bili prinuđeni da mu otkažu gostoprimstvo.
Ljubav prema muzici produžava da napaja Tolstoja, ali da ga na neki način uznemirava. Prema njegovom šuraku Stefanu, Lav je slušajući muziku bledeo, a lice bi mu se grčilo kao u šoku. Kada ga je 1876. Čajkovski pozvao u Moskvu da prisustvuje izvođenju njegovog „Kvarteta u D-molu“, Tolstoj se rasplakao.
I u starosti, Tolstoj je u svom domu, u krugu porodice i prijatelja voleo da sluša muziku na jednom od dva klavira koje je posedovao. Mada je tvrdio da muzika zamajava i zavodi, ipak, zavaljen u velikoj fotelji, sklopljenih očiju, često bi zaplakao slušajući Betovena ili Šopena.
Ova svedočenja o odnosu grofa Tolstoja prema muzici – onom, blago rečeno, izrazito privezanom u privatnom životu naspram osuđujućeg, čak agresivnom u „Krojcerovoj sonati“ asocira nas na dvojne sudove kod najumetničkijeg starogrčkog filozofa za koga je u „Fejdonu“ – „filozofija najveća muzika“, a u desetoj knjizi „Države“ upravo se muzika osuđuje zbog njenog nedoličnog, zavodljivog efekta na slušaoce. Da li je i očigledna protivrečnost Tolstojevih stavova argumentovana moralnim fundamentima njegovog tolstojevskog učenja?
U svakom slučaju zna se da je Betovenova „Krojcerova sonata“ imala poseban uticaj na njega. Jedne letnje večeri 1886., dok su je u salonu u Jasnoj Poljani muzicirali njegov brat Sergej i violinista Lesoto, Tolstoj koji je suznih očiju slušao interpretaciju, kada je došla do stava presto, odjednom je ustao, otišao do prozora i uzbuđen se zagledao u zvezdano nebo. Sledećeg proleća, u Moskvi, na jednom sličnom salonskom izvođenju sonate, gde je prisustvovao i slikar Rjepin koji je tada radio na portretu pisca i glumac Andrejev Burlak, Tolstoj se raspričao o nameri da napiše priču pod naslovom „Krojcerova sonata“, koju je ispunio tek 1889-te, pod uticajem anegdote o mužu ostavljenom od žene, koju mu je ispričao upravo glumac Andrejev Burlak (koji je u međuvremenu umro).
Ako „Krojcerova sonata“ može da se opredeli kao delo sa tezom, ono je nastalo kao umetnička proza, a ne kao pamflet. Otuda i osuda Podzniševa prema muzici, gledana u sklopu novele (sa tezom), deo je književnog postupka u građenju jednog ubedljivog književnog lika.
***
Kada bih govorio o ličnom doživljavanju Tolstojevih knjiga: neiskusni, mlad čitalac posle najdublje, sa suzama doživljene „Ane Karenjine“ suočava se sa jednim nemilosrdnim spisom protiv braka, protiv seksa i protiv žene, osobito protiv seksualnog nagona jer, prema Tolstoju, izaziva ljubomoru i nasilje. Dok pri oslikavanju ženskih likova u svojim velikim romanima – Nataše, Ane, Kiti… inače različitih međusobnih karaktera – autor nas nepristrasno uvodi u njihove sudbine, dok u „Krojcerovoj sonati“, supruga Pozdniševa prikazana je preko muževljeve ispovesti, kao opravdana žrtva zbog svoje ženstvenosti.
U pismu Pleščevu, Čehov, koji je celog svog života bio zaveden moćnom Tolstojevom rečju, i u svoj toj neskrivenoj ljubavi, napisaće o „Krojcerovoj sonati“: „Čitajući je, jedva se uzdržavaš da vikneš: – Pa to je istina! ili – To je besmisleno!. Zaista u njoj ima neprijatnih nedostataka. Pored svega onog što ste Vi ocenili, u njoj ima još nečeg što se ne može oprostiti autoru, naime – smelost sa kojom Tolstoj razmišlja o onom što ne zna i što zbog inata neće da shvati. Tako da njegova razmišljanja o sifilisu, popravnim domovima, odvraćanju žena od polnog akta i slično ne samo što mogu biti osporavani, nego otvoreno izobličavaju prostog čoveka što se nije potrudio da u svom dugom životu pročita bar dve-tri knjižice napisane od specijalista. Ali, i pored toga, ovi nedostaci se razleću kao perje na vetru, uzimajući u obzir dostojanstvo povesti, njih prosto ne primećuješ…“.
Svako ponovno čitanje „Krojcerove sonate“ potvrđuje Čehovljevu začuđenost kako jedan blagoslovljeni stvaralac kome je dato savršenstvo u vladanju oblikom i psihološkim fotografisanjem svojih likova može tako, bez milosti i sa neskrivenom odbojnošću, da napada žensku prirodu.
***
Tumači Tolstojevog dela često naglašavaju da su žučne osude Podzniševa protiv supružničke mučnine u “Krojcerovoj sonati” izazvane autorovim nezadovoljstvom u braku sa Sofijom Andrejevnom koje će rezultirati, dvadesetak godina kasnije, bekstvom od supruge, porodice i od Jasne Poljane. I od života. Svedoštva kazuju da se stanje braka Lava i Sofije pogoršavalo iz godine u godinu, zatim iz meseca u mesec.
Sladostrasni život Podzniševa do ženidbe liči na Tolstojev (koji na početku bračnog života daje Sofiji svoj dnevnik da bi se “upoznala” sa njegovim mladalačkim razvratnostima). Ali nerazumevanja u braku nisu ga sprečila da zabremeni Sofiju jedanaest puta (kada im se rađa poslednje dete, Ivan, Lav ima 60 godina!). Supruga Pozdniševa je posle pet poroda rešila da se zaštiti od daljnjih trudnoća, što veoma razgnevljuje njenog supruga.
I pored brojnih porođaja i brige oko odrastanja dece, vernost Sofije prema suprugu je izuzetna: prepisivala je ručno “Rat i mir” (čak osam puta), “Anu Karenjinu” i “Vaskrsenje”, pritom ispravljajući ne samo gramatičke greške. Posle zabrane za štampanje “Krojcerove sonate” od strane cenzure, upravo je lična molba Sofije Andrejevne do cara Aleksandra III omogućila da se zabrana ukine.
Tolstoj je još mnogo ranije imao komplikovano mišljenje o ženama, što se može primetiti iz njegovih dnevničkih zapisa o preteranoj ženskoj senzualnosti i lakomislenosti. I to još 1855., dok je boravio kod Turgenjeva i provodio “lakomislen” noćni život.
Mogu se naći sličnosti u tretmanu neverstva između “Ane Karenjine” i “Krojcerove sonate”: supruga koja izneverava muža kažnjena je zbog toga najsurovije – oduzimanjem života. Hladna nemilosrdnost Karenjina i nasilna, žestoka ljubomora Pozdniševa, koje je majstorski opisao veliki pisac, stvaraju kod čitaoca neskrivenu odbojnost. Ali i zavodnici, oficir Vronski i violinist Truhačevski prikazani su, tolstojevski pronicljivo i nepristrasno, kao privlačni, ali i praznoglavi muškarci, koji uživaju naklonost sredine i ženskog pola. Pritom, Vronskom, kao jednom od glavnih likova u dužem i složenijem romanu, autor pristupa detaljno i slojevito, da uobliči ovog privlačnog oficirskog mužjaka, zbog koga Ana mora da se odseli i napusti voljeno dete, da izgubi ugled u licemernom petrogradskom društvu i da na koncu izvrši samoubistvo. Za razliku od Vronskog, Truhačevski je predstavljen u samo nekoliko scena, i to u interpretaciji ljubomornog Podzniševa.
Interesantno je da i u “Ani Karenjinoj” (prvi susret Ane i Vronskog u vagonu pristiglog voza na moskovskoj železničkoj stanici i pogibija tamošnjeg radnika, ponovni susret u vozu pri Aninom povratku u Petrograd i na kraju, njeno samoubistvo pod vozom na železničkim šinama), i u “Krojcerovoj sonati” (lako je zamisliti da se ceo ispovedni monolog Podzniševa, što ispunjava veći deo romana, odkada on ulazi u kupe na početnoj stanici je prosleđen tupkanjem voza po šinama), železnica ima ključnu ulogu. Ubrzana ekspanzija železnice u Rusiji što menja putnu kartu Imperije i veoma brzo postaje uobičajeno prevozno sredstvo, započinje za manje od četiri decenije pre dešavanja u “Ani Karenjinoj”. Naime, zahvaljujući velikim naporima poznatog inženjera Franca fon Gestnera, od 1836-37 napokon počinju da se grade pruge, železničke stanice… prvog novembra 1851. otvorena je Nikolajevska pruga između Sankt Peterburga i Moskve, duga 645 kilometara (što ni Puškin, ni Ljermontov, ni duševno načeti Gogolj, nepunu godinu pre smrti, nisu doživeli, za razliku od Dostojevskog, Tolstoja i Čehova, te tako u jednom slobodnom razmišljanju, potkrepljenom faktima iz književnih dela, mogli bi da podelimo “rusku književnost pre” i “rusku književnost posle voza”). I sam Tolstoj, bežeći od kuće, umro je u provincijskoj železničkoj stanici Astapovo.
Da se navratimo na Podzniševa. Kako Tolstoj opisuje spoljašnost tog, na početku čutljivog putnika, koji od drugog dana putovanja detaljno i napeto kazuje naratoru svoje užasno bračno iskustvo: “… sitniji gospodin… još ne toliko star, ali sa očigledno prerano osedelom kudravom kosom i neobičnim sjajem u očima koje su streljale sa predmeta na predmet.
Nosio je stari kaput, skupog kroja, sa kragnom od jagnjeće kože i veliku jagnjeću šubaru”.
Podznišev neprestano puši, pije čaj i “tu i tamo je ispuštao nekakve čudne zvuke kao iskašljavanje ili započeto, pa prekinuto smejanje”. Čudan tip, rekli bi, ali ni njegov izgled nas ne priprema za njegovu radikalnu, zloslutnu mržnju prema erosu.
Nasilna smrt (samoubistvo i ubistvo) su epilozi oba Tolstojeva dela. Otkud to da pisac, koji još posle gorkog iskustva u Krimskom ratu, u “Sevastopoljskim pričama” žigosao nečovečnost, besmislenost ubijanja, zatim, preko učenja Prudonovog, osnažio svoj pacifizam, osuđujući nanošenje zla i smrti kao “strašno u svojoj moralnoj izopaćenosti”, da bi u svom kasnijem periodu “tolstojevštine” izjednačavao nasilje i bolest; otkud onda da pisac potencira upravo tu nasilnu smrt kod Ane i supruge Podzniševa, čije ime ne saznajemo do kraja? Daleko od toga da opravdava čin (samo)povređivanja, Tolstoj ga sagledava kao posledicu jake, neumerene erotske strasti.
Starac Tolstoj je u svom etičkom kodeksu oštro opredelio šta je zlo, šta je dozvoljeno, a šta je moralno neprihvatljivo, čak i kod glavnog junaka “Krojcerove sonate” neki od tih stavova su naglašeni, makar bili nelogični, na primer, o koristi vegetarjanstva i protiv prekomernog ždranja mesom koje “vodi ka osetilnim ekscesima”!. Teško se može poverovati da je jedan takav nasilnik kakav što je Podznišev protiv jedenja mesa, ali je Tolstoj, godinama ubeđeni vegetarjanac, ubacio ovaj antimesni stav u kontekstu dugačke tirade protiv osetilnosti žene u braku. S druge strane, zločin koji Podznišev vrši nad svojom “nevernom” suprugom je direkno protiv Tolstojevog učenja o nenasilju.
Osim toga, kroz ceo svoj život, i Tolstoj lično je posedovao nesmaljenu seksualnu žeđ, što ponekad, nasuprot njegovom tolstojizmu o uzdržanoj bračnoj seksualnosti, može izgledati humoristično, kao u belešci u Sofijinom dnevniku da joj je jedne večeri, otkako su se, po ko zna koji put, smirili posle svađe, poručio, preko ćerkice Tanje, da je u postelji: “Nevine usnice prenose mi upravo ovakve reči. Veoma dobro znam šta to znači”, zapisuje Sofija sa nežnim podsmehom.
Inače, Sofija je prepisala “Krojcerovu sonatu”, kao i prethodna Tolstojeva dela, mada ju je rukopis, razumljivo, povredio kao ženu i suprugu.
***
Nesumnjiv je uticaj koji je Tolstoj imao na savremenike u smislu nadahnuća njegovim književnim delom kod mnogobrojnih čitalaca (iako se on u starosti odriče svojih ranijih remek-dela), s druge strane, upravo zbog stvorenog (s punim pravom) oreola svetskog autora, on je mogao, sasvim tribunski, da ga koristi delujući u otadzbini (gde je bio neprikosnoven književni, ali i misaoni vladalac), kao i širom sveta. I, da se oslonim na (zlobnu) primedbu Dostojevskog o Turgenjevu i teleskopu, za Tribuna je važno da se udomi, da bude prisutan u otadžbini, ako je u egzilu on nastoji da se vrati nazad (Igo, Miloš, Kadare), inače, iako može da ima veliki broj čitalaca, preuzima ulogu Hronisterika (Kundera) ili Nomada (Kortasar). Nasuprot toga, Tolstoj ostaje moćan i aktivan i kada je u domovini izložen stalnim napadima od strane provladine štampe i crkvenih krugova – traženo je da bude proteran u Sibir, nazivan je antihristom, hapšeni su njegovi simpatizeri. Tolstojev položaj tribuna, nasuprot izopštenja iz crkve i oštrim kritikama protiv carskog režima, pleni svojom stamenošću. Jasna Poljana Lava Nikolajeviča je bilo mesto gde su najraznovidniji hodočasnici dolazili na hodočašće i odakle se odvijala živa korespondencija sa poštovaocima željnih da čuju njegov savet. Rilke i Lu Salome dolaze specijalno u Rusiju da se vide s njim, mladi Roman Rolan u prepisci inspiriše se tolstojizmom za ceo život (1911. kao poznat i priznat evropski pisac objavljuje biografiju „Tolstojev život“), ali svi sagovornici nisu bili njihovog ranga ili ranga Gandija i Čehova. Jasnu Poljanu su posećivali i mnogobrojni tolstojevci obučeni kao i njihov učitelj u prostim seoskim rubaškama i čizmama. Tolstojeva ćerka Aleksandra koja je prisustvovala tim susretima piše u svojim sećanjima da su joj bila „smrtno dosadni“, jer su se ti tolstojevci zaklinjali i na uzdržavanju od smeha. Nije izdržavala da ostane do kraja na tim sastancima, nego bi zajedno sa svojom rođakom Anjočkom pobegla u svoju sobu i tamo bi uz gitaru pevala ciganske romanse. Dešavalo se da tada Tolstoj odškrine vrata, proviri i sa osmehom joj kaže:“Samo produži, kao da nisam tu, nije loše!“.
Galerija posetilaca je bila zaista šarolika i brojna: iz Praga je na razgovor sa Lavom Nikolajevičem doputovao budući predsednik Čehoslovačke Tomaš Masarik, ali kroz Jasnu Poljanu su prolazili i pojedinci sa drugačijom „originalnošću“: jedan, pobegao od žene i porodice da bi „živeo moralno“, drugi koji je jeo samo jednom u dva dana, treći je neprestano vređao pisca što ne usaglašava svoje principe sa svojim životom, četvrti je tumačio tolstoizam putem matematičkih formula… svi su se oni uvlačili i opterećivali svakidašnjicu porodice Tolstoj, a najviše Sofiji Andrejevnoj prinuđenoj da se brine o redovnom funkcionisanju doma i imanja. Posebno je jedan od tolstojevaca postao dugotrajna pretnja za Sofijin mir – Vladimir Grigorovič Čertkov. Najstrastveniji propagator Tolstojevih moralnih ubeđenja, Čertkov je sa svoje strane sve više uticao na pisca, čime je rasla ogorčenost Sofije Andrejevne, za koju je ovaj opasni jednomišljenik njenog muža postao nemilosrdni protivnik. Bitka između Sofije i Čertkova se vremenom razbuktala, dostižući, pri kraju života Lava Nikolajeviča, stupanj totalnog rata. Dosta je pisano o naglašenoj ulozi bivšeg oficira Čertkova u periodu piščeve starosti. On nije bio samo verni sledbenik već je, s vremenom, počeo da koriguje čak i samog Tolstoja, ako, po njegovoj oceni, ne živi sasvim u saglasnosti sa svojom doktrinom. Počeo je otvoreno i sve grublje da se suprostavlja Sofiji Andrejevnoj, jer je, po njegovom mišljenju, bila suviše materijalistički nastrojena. A ona, posle brojnih bremenosti i stalnim gore-dole u odnosima s mužem, i dalje se predano brinula o praktičnim stvarima u prenaseljenom domaćinstvu. Može se zamisliti kako je Tolstoj pokušavao da lavira između ovih dveju energetski moćnih suprostavljenih ličnosti. Tako, uz saglasnost sa svojim tolstoizmom i svojim „drugim rađanjem“, a uz bezrezervnu podršku Čertkova, poželeo je da se oslobodi svog imanja i da ga razdeli siromašnim seljacima, a istovremeno da se odrekne od svojih autorskih prava. Normalno, Sofija Andrejevna nija mogla to da prihvati i posle dugih rasprava, sklopili su dogovor kojim je ovlašćuje da upravlja imanjem i dao joj je izdavačka prava na dela napisana pre 1881. godine. Otkako je dobila taj dogovor, Sofija Andrejevna je počela energično da reizdaje Tolstojeva dela.
Sa svoje strane, Čertkov je nagovarao pisca da formiraju novu izdavačku kuću, „Posrednik“, koja će objavljivati popularna izdanja razumljiva za narod. Inicijativa se pokazala uspešnom: kao brošure, za jednu kopejku, izdaju se tekstovi Marka Aurelija, Epikteta, Ljeskova, „Kavkaski plenik“… za šest godina je prodano više od dvadeset miliona primeraka! Čertkov se najdireknije mešao u izbor i pripremu rukopisa. Njemu je estetska vrednost bila manje važna od moralne, pa je tako tražio od Tolstoja da uradi ispravke u „Kavkaskom pleniku“ što je ovaj prihvatio bez protivljenja.
***
Seksualna želja (i pored kajanja) nije smanjivala iscrpljujuće bitke između Sofije i Lava Nikolajeviča oko imovinskog nasleđa i izdavačkih prava, njegovih optužbi (uz neprestana podbucnivanja Čertkova) kako joj nikad nije dovoljno novca i da je veliki materjalista. I najzad, on se pravno odriče od bilo kakvog posedovanja, s time što je nasledstvo podeljeno na deset delova među desetoro dece (na očevu žalost, samo se Maša odriče svog dela, ali kada se šest godina kasnije udala, promenila je mišljenje i uzela svoj deo). Desio se i oficijalni dogovor o autorskim pravima, kada je Tolstoj morao da napravi kompromis: izborio se za besplatne objave i prevode samo za dela objavljena posle 1886. godine.
Ali, porodica se ujedinila u jesen 1890. u zajedničkoj humanitarnoj akciji zbog strašne gladi koja je obuhvatila centralnu Rusiju. Tolstoj sa ćerkama Mašom i Tanjom odlazi u ugroženi region, formiraju centralni štab za pomoć, a sinovi Sergej, Ilja i Lav odmah se pridružuju, organizirajući javne kantine. Sofija preko štampe objavljuje apel za pomoć, za dve nedelje uspeva da sakupi više od 13 000 rubalja i uskoro vagoni sa žitom, raži, pasuljem, kupusom stižu na cilj. Tu je Tolstoj pokazao svoj pravi tribunski lik, ne samo što je svakodnevno slao u štampu dokumentovane, energične izveštaje, nego nasuprot špijunski podmetanjima da podstiče seljake na bunt, on sam organizuje besplatne kantine za gladne meštane.
U faktografski bogatoj biografiji „Tolstoj“ Danijel Žiles navodi slučaj sa cenzuriranom objavom o gladi u engleskom „Dejli Telegrafu“. Odmah je sledila reakcija prodržavnog „Moskovskog vesnika“: „Grof Tolstoj otvoreno propoveda program za socijalnu revoluciju, ponavljajući ofucane i apsurdne rečenice zapadnih socijalista, a neupućena gomila tvrdi kako se bogati hrane narodnim znojem“. Tolstoj im je odgovorio tribunski: „Pišem ono što mislim, a to ne može da se dopadne ni vladi, ni bogatašima. Ovo radim već dvanaest godina, i to ne slučajno, nego svesno, o čemu nemam nameru da se opravdam. “.
***
Po neumoljivoj logici sudbine, starac Tolstoj napušta, u svom poslednjem bekstvu, Jasnu Poljanu. Ali je ta Jasna Poljana ostala neraskidivo vezana za njegov lik i delo. Uostalom tamo je, po njegovoj želji, i sahranjen.
Evo šta Cvajg u „Jučerašnjem svetu“ piše o svojoj poseti Tolstojevom grobu 1928-e, na stogodišnjici od rođenja velikog pisca: „U Rusiji nisam vidio ništa veličanstvenije, ništa dirljivije od Tolstojeva groba. Po strani i osamljeno, obgrljeno šumom, leži to mjesto kome se poklonik upućuje kao svetinji. Uska pešačka staza vodi do te uzvišice što je samo jedan zgrnuti pravokutnik zemlje koji samo nekoliko velikih stabala zakriljuje sjenkom. Ta visoka izrasla stabla zasadio je, kako mi je njegova unuka pred Tolstojevim grobom ispričala, sam Lav Tolstoj. Brat mu Nikolaj i on slušali su kao dječaci od nekakve seoske žene gatku da mjesto na kom čovjek zasadi drveće postaje mjestom sreće. Tako su oni, napola u igri, zasadili nekoliko mladica. Tek kasnije se starac sjetio toga čudesnog obećanja i odmah izrazio želju da bude sahranjen pod tim drvećem što ga je sam posadio. To je i učinjeno, sasvim prema njegovoj volji, i taj grob je sa svojom dirljivom jednostavnošću najimpresivniji među svima na svijetu: mali pravokutni brežuljak usred šume oko kog bujno cveta drveće ‘ nulla crux, nulla corona! bez križa, bez nadgrobne ploče, bez natpisa. Bezimeno je sahranjen veliki čovjek koji je kao nitko drugi patio zbog svoga imena i svoje slave, sahranjen tačno kao kakva slučajno nađena skitnica, kao kakav neznani junak. Nikome nije zabranjeno da priđe njegovu poslednjem počivalištu, tanka dašćana ograda koja ga okružuje nije zabravljena. Ništa ne bdi nad poslednjim spokojem vječno nespokojnoga, osim strahopoštovanja ljudi. Dok se inače oko raskoši grobova tiska radoznalost, ovdje superiorna jednostavnost zaustavlja volju za gledanjem. Vjetar šumi kao riječ božja nad grobom Bezimenog, inače nigdje glasa, čovjek bi pored njega mogao proći ništa ne sluteći, znajući samo da tu leži netko pokopan, neki Rus u ruskoj zemlji. Ni Napoleonova kripta pod mramornim svodom Invalida, ni Goeteov lijes u Kneževskoj kosturnici, ni oni nadgrobni spomenici u Vestminsterskoj opatiji ne potresaju svojim izgledom toliko koliko ovaj divno šutljiv, dirljivo bezimen grob negdje u šumi, oko koga samo vjetar šapuće i koji i stoji usamljen, bez poruke i bez riječi“.
S makedonskog prevela: Jelena Prokopieva