Tako bi opsovao kad bi mu prevršilo, i kad je bio baš onako ljut, a onda bi tu psovku, koja i nije psovka, danima okajavao, ispaštao, ispovijedao, ublijedio bi od nje, sav utanjio, ufitiljio se, iscijedila bi ga i požderala kao neki, zlo da ne čuje, rak.
A ljudi, znaš kakvi su, prozvaše ga Vreteno.
Vreteno je vjerovao u sve što piše u svetim knjigama i katekizmima. Ako jedno u nečemu nije istina, onda ništa nije istina, govorio je. Pa ako nije istina da je Isus nahranio sav onaj svijet, pet hiljada ljudi je bilo, s pet hljepčića i dvije srdele, zašto bi onda istina bilo ne ubij?
Puštali ga da misli to što misli, a onda mu se iza leđa smijeli. Narodu treba poneki takav, da ga razonodi.
Volio djecu. Po džepovima za njih nosio bombone. A djeca mu sve vjerovala. Kad bi krenuo niz ulicu, za njih bi grajalo po dvadesetoro njih.
E, to već ljudima nije bilo drago.
Tjerali ga, mrškali ga naokolo kao psa skitnjicu, hitnuli bi i kamenicu za njim, a Vreteno bi se šutke povlačio, nikog krivo ne pogledavši.
Jedino kad bi vidio modru osmrtnicu na banderi, jer je umrlo neko dijete, ili kad bi vidio kako u invalidskim kolicima guraju dijete praznih očiju, bez duše i bez pameti, izletilo bi mu:
Hem ti vreteno!
I onda bi dugo patio i ispaštao tu svoju psovku.
Jednom, tako, nestade djevojčica, pet joj je godina, kćerka školskog domara i maloumne Kate, najmlađe od devetoro njihove djece. Zadnji put vidjeli je kako trči za Vretenom. I kako joj Vreteno u haustoru one tamo ruševne kućerine daje ljepljivu crvenu bombonu. To ih je vidio Živanin sin Ićo, narkoman, nesretnik.
Da zovemo miliciju?
A što će nam milicija kad znamo s kim je mala bila, tko ju je odveo, s kime je nestala? Dok ga milicija privede, dok ga ispitaju, dok on kaže ili ne kaže, pa još izgovori hem ti vreteno, i na tri dana zašuti, moglo bi dijete negdje svisnuti od gladi i žeđi. Nego da ga mi pritisnemo, reći će nam kao što bi i miliciji rekao.
Ljudi, ne griješite duše, ljudi, ne griješite duše!, vikao je.
Ti ćeš nam o duši govoriti!, skoči debeli Jozo na njega, i možda ga je malo jače stisnuo, možda je Vreteno udario glavom o dovratak, možda se prepao, pa mu je srce stalo, tek nismo ga ni pet minuta ispitivali, a on već leži, ne diše.
Šta ovo bi ljudi moji? krsti se Blaženka.
Ne znamo mi! I stvarno ne znamo. Kažem ti, je li ga debeli Jozo malo jače stisnuo, je li se Vreteno prepao, je li udario glavom o štok, je li mu srce stalo jer je Bog odredio da živi taman toliko koliko je živio, a mi mu se, eto, slučajno udjenuli u sudbinu, to ja ne znam.
Kada je došla milicija, mi rekosmo što je na stvari.
Odvedoše debelog Jozu, a nama, svakom pojedinačno, zaprijetiše da ne napuštamo mjesto boravka, jer ćemo možda biti okrivljeni.
Te noći sam se osjećao kao Vreteno, nakon što bih opsovao hem ti vreteno!
Ali već sutra pronađoše ono domarevo dijete, zaklano, u podrumu pivare, odmah uz onu kućerinu, gdje je posljednji put viđeno s Vretenom.
Debelog Jozu odmah pustiše, a gradom se raširi strašna priča o manijaku koji je zaklao dijete. Nisu svi poznavali Vretena, pa su sad iz priče saznavali, a ono što se iz priče sazna, nikad nije isto kao u stvarnosti. Tem ljudi ne žele da bude isto, tem ne umiju ispričati tako da bude isto, tem ništa u priči ne može biti isto kao što je u životu.
Sve ti je to od previše vjere, govorile naše žene.
A muslimani i pravoslavci sve nešto kao žalili, kao coktali, pravili se da je i njima jednaka kao i nama ta priča o manijaku, ali vidiš da nije. Vidiš da im je nekako ko i milo što je sve to od katolika. Ništa im ja ne zamjeram. Tako bi i mi da je njihov učinio to što je učinio Vreteno.
Ali da ti istinu kažem, nije Vreteno učinio ništa.
Nekoliko dana kasnije, nakon što je curica sahranjena, i nakon što smo joj svi bili na pogrebu na Svetom Mihovilu, gledali nesretnog oca, školskog domara, kako joj se nad grobom kameni, gledali mater kako se baca u grob za svojim djetetom, a dvije je starije sestre drže pod ruku, priznade ona, mater curicina, da ju je svojom rukom zaklala. Otišla sama na miliciju i tako rekla.
A milicioneri pozvaše hitnu pomoć da je vozi na psihijatriju.
Dvadeset godina je prošlo, djeca odrasla, domar umro, a ona i danas gore leži. Pitaš me je li luda? Pa nego šta nego je luda, zar bi pametna zaklala rođeno dijete?
A što se to onda tako ne kaže, nego smo i dalje pritom da je Vreteno zaklao curicu? Biva, jedno je istina, drugo je službena verzija. Ne može čovjek podnijeti da je mater zaklala rođeno dijete. Nije ljudski ni kršćanski u to vjerovati.
Vreteno
Hem ti vreteno!
Tako bi opsovao kad bi mu prevršilo, i kad je bio baš onako ljut, a onda bi tu psovku, koja i nije psovka, danima okajavao, ispaštao, ispovijedao, ublijedio bi od nje, sav utanjio, ufitiljio se, iscijedila bi ga i požderala kao neki, zlo da ne čuje, rak.
A ljudi, znaš kakvi su, prozvaše ga Vreteno.
Vreteno je vjerovao u sve što piše u svetim knjigama i katekizmima. Ako jedno u nečemu nije istina, onda ništa nije istina, govorio je. Pa ako nije istina da je Isus nahranio sav onaj svijet, pet hiljada ljudi je bilo, s pet hljepčića i dvije srdele, zašto bi onda istina bilo ne ubij?
Puštali ga da misli to što misli, a onda mu se iza leđa smijeli. Narodu treba poneki takav, da ga razonodi.
Volio djecu. Po džepovima za njih nosio bombone. A djeca mu sve vjerovala. Kad bi krenuo niz ulicu, za njih bi grajalo po dvadesetoro njih.
E, to već ljudima nije bilo drago.
Tjerali ga, mrškali ga naokolo kao psa skitnjicu, hitnuli bi i kamenicu za njim, a Vreteno bi se šutke povlačio, nikog krivo ne pogledavši.
Jedino kad bi vidio modru osmrtnicu na banderi, jer je umrlo neko dijete, ili kad bi vidio kako u invalidskim kolicima guraju dijete praznih očiju, bez duše i bez pameti, izletilo bi mu:
Hem ti vreteno!
I onda bi dugo patio i ispaštao tu svoju psovku.
Jednom, tako, nestade djevojčica, pet joj je godina, kćerka školskog domara i maloumne Kate, najmlađe od devetoro njihove djece. Zadnji put vidjeli je kako trči za Vretenom. I kako joj Vreteno u haustoru one tamo ruševne kućerine daje ljepljivu crvenu bombonu. To ih je vidio Živanin sin Ićo, narkoman, nesretnik.
Da zovemo miliciju?
A što će nam milicija kad znamo s kim je mala bila, tko ju je odveo, s kime je nestala? Dok ga milicija privede, dok ga ispitaju, dok on kaže ili ne kaže, pa još izgovori hem ti vreteno, i na tri dana zašuti, moglo bi dijete negdje svisnuti od gladi i žeđi. Nego da ga mi pritisnemo, reći će nam kao što bi i miliciji rekao.
Ljudi, ne griješite duše, ljudi, ne griješite duše!, vikao je.
Ti ćeš nam o duši govoriti!, skoči debeli Jozo na njega, i možda ga je malo jače stisnuo, možda je Vreteno udario glavom o dovratak, možda se prepao, pa mu je srce stalo, tek nismo ga ni pet minuta ispitivali, a on već leži, ne diše.
Šta ovo bi ljudi moji? krsti se Blaženka.
Ne znamo mi! I stvarno ne znamo. Kažem ti, je li ga debeli Jozo malo jače stisnuo, je li se Vreteno prepao, je li udario glavom o štok, je li mu srce stalo jer je Bog odredio da živi taman toliko koliko je živio, a mi mu se, eto, slučajno udjenuli u sudbinu, to ja ne znam.
Kada je došla milicija, mi rekosmo što je na stvari.
Odvedoše debelog Jozu, a nama, svakom pojedinačno, zaprijetiše da ne napuštamo mjesto boravka, jer ćemo možda biti okrivljeni.
Te noći sam se osjećao kao Vreteno, nakon što bih opsovao hem ti vreteno!
Ali već sutra pronađoše ono domarevo dijete, zaklano, u podrumu pivare, odmah uz onu kućerinu, gdje je posljednji put viđeno s Vretenom.
Debelog Jozu odmah pustiše, a gradom se raširi strašna priča o manijaku koji je zaklao dijete. Nisu svi poznavali Vretena, pa su sad iz priče saznavali, a ono što se iz priče sazna, nikad nije isto kao u stvarnosti. Tem ljudi ne žele da bude isto, tem ne umiju ispričati tako da bude isto, tem ništa u priči ne može biti isto kao što je u životu.
Sve ti je to od previše vjere, govorile naše žene.
A muslimani i pravoslavci sve nešto kao žalili, kao coktali, pravili se da je i njima jednaka kao i nama ta priča o manijaku, ali vidiš da nije. Vidiš da im je nekako ko i milo što je sve to od katolika. Ništa im ja ne zamjeram. Tako bi i mi da je njihov učinio to što je učinio Vreteno.
Ali da ti istinu kažem, nije Vreteno učinio ništa.
Nekoliko dana kasnije, nakon što je curica sahranjena, i nakon što smo joj svi bili na pogrebu na Svetom Mihovilu, gledali nesretnog oca, školskog domara, kako joj se nad grobom kameni, gledali mater kako se baca u grob za svojim djetetom, a dvije je starije sestre drže pod ruku, priznade ona, mater curicina, da ju je svojom rukom zaklala. Otišla sama na miliciju i tako rekla.
A milicioneri pozvaše hitnu pomoć da je vozi na psihijatriju.
Dvadeset godina je prošlo, djeca odrasla, domar umro, a ona i danas gore leži. Pitaš me je li luda? Pa nego šta nego je luda, zar bi pametna zaklala rođeno dijete?
A što se to onda tako ne kaže, nego smo i dalje pritom da je Vreteno zaklao curicu? Biva, jedno je istina, drugo je službena verzija. Ne može čovjek podnijeti da je mater zaklala rođeno dijete. Nije ljudski ni kršćanski u to vjerovati.