Pazim dok hodam po cimenti da me oštri sitni kamenčići ne pozlijede. Nedjelja je, kasno popodne, septembar, godina je od male kuge, stižu starci na štakama, pulske gospođe, raskopuše i dobre bake, skuhale su nedjeljne ručkove, nahranile čeljad i pošle na plažu, da se nađu sa svojima. Razgovaraju svojim napola talijanskim jezikom, tek da se uzrazlikuju od ostalih, od Bosanaca, Srba, radnika u mirovini, mirnih i šutljivih, koji najednom nailaze sa svih strana, u ovu čudnu septembarsku nedjelju, da se kupaju u moru punom uznemirenih morskih stvorenja, ledenih napuhanih balončića, koji podsjećaju na meduze, a zovu ih ljigavcima, pun ih je zaljev, htjeli bi da se razmnože u ovom svijetu koji je, na njihovo iznenađenje, odjednom prepun ljudi.
Po cimenti razbacana invalidska kolica. Jedna, hrđavih žbica i rukohvata, jeftina, komunalna, za običan slabo pokretan svijet, koji bi u more, koji bi da umre u moru, da ozdravi. Izgledaju kao stara Rogova bicikla, crna, velika, muška, prislonjena uz kameni zid, sedamdeset i neke, kada se nisu krali bicikli, jer je svatko imao svoj, sedamdeset i neke, kada je u brzom na liniji Sarajevo – Ploče, malo poslije Ivana bicikl mijenjao rod i postajao je bicikla, muško je postajalo žensko, i dok smo se spuštali na more u glavi sam premetao riječi, vodeći računa o tome da se ne osramotim žensko nazivajući muškim…
Druga, crvena, luksuzna, izvrnuta naopako, da se bolje osuše, nečija su, nekog su dobrostojećeg invalida, kripla, mučenika i bogalja starozavjetnog, koji stiže na plažu da se osvježi, da vježba svoje zamrle mišiće, da i on oživi, da ponovo bude pokretan i zdrav. More je modri Krist, more je sveprisutni, sveobuhvatni Sin Božji Isus Krist, u njemu bogalji proplivaju, u moru ljudi polete iznad vremena i stvari.
Niz rampu, niz dugi silazak u more, obrastao kliskom morskom florom, prekriven ljigavcima, nesretnima, neopreznima, najprostijim Božjim stvorovima, koje je val izbacio na suho, starci silaze u more, polako, da ne padnu, idu u koloni, jedan za drugim, po neumitnom zakonu vremena, onima koji su prisutni suđeno je da uskoro budu odsutni, idu a nitko ih ne tjera, kao goli logoraši usred januara, u tople zagrljaje krematorija.
Jučer je, govori netko, dolazila hitna pomoć. Jedan čovjek, nitko ga ne poznaje, ušao je u more, otplivao daleko, muški čvrsto, izvan plutača na granici kupališta, vratio se, izašao na suho i na cimenti pao mrtav. Bio je to sveti Augustin, kažem, bio je i govorio: “Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio da uzdišem za tobom, okusio sam ga pa gladujem i žeđam, dotakao si me, i zato gorim za tvojim mirom.”
Valkane, septembar
Pazim dok hodam po cimenti da me oštri sitni kamenčići ne pozlijede. Nedjelja je, kasno popodne, septembar, godina je od male kuge, stižu starci na štakama, pulske gospođe, raskopuše i dobre bake, skuhale su nedjeljne ručkove, nahranile čeljad i pošle na plažu, da se nađu sa svojima. Razgovaraju svojim napola talijanskim jezikom, tek da se uzrazlikuju od ostalih, od Bosanaca, Srba, radnika u mirovini, mirnih i šutljivih, koji najednom nailaze sa svih strana, u ovu čudnu septembarsku nedjelju, da se kupaju u moru punom uznemirenih morskih stvorenja, ledenih napuhanih balončića, koji podsjećaju na meduze, a zovu ih ljigavcima, pun ih je zaljev, htjeli bi da se razmnože u ovom svijetu koji je, na njihovo iznenađenje, odjednom prepun ljudi.
Po cimenti razbacana invalidska kolica. Jedna, hrđavih žbica i rukohvata, jeftina, komunalna, za običan slabo pokretan svijet, koji bi u more, koji bi da umre u moru, da ozdravi. Izgledaju kao stara Rogova bicikla, crna, velika, muška, prislonjena uz kameni zid, sedamdeset i neke, kada se nisu krali bicikli, jer je svatko imao svoj, sedamdeset i neke, kada je u brzom na liniji Sarajevo – Ploče, malo poslije Ivana bicikl mijenjao rod i postajao je bicikla, muško je postajalo žensko, i dok smo se spuštali na more u glavi sam premetao riječi, vodeći računa o tome da se ne osramotim žensko nazivajući muškim…
Druga, crvena, luksuzna, izvrnuta naopako, da se bolje osuše, nečija su, nekog su dobrostojećeg invalida, kripla, mučenika i bogalja starozavjetnog, koji stiže na plažu da se osvježi, da vježba svoje zamrle mišiće, da i on oživi, da ponovo bude pokretan i zdrav. More je modri Krist, more je sveprisutni, sveobuhvatni Sin Božji Isus Krist, u njemu bogalji proplivaju, u moru ljudi polete iznad vremena i stvari.
Niz rampu, niz dugi silazak u more, obrastao kliskom morskom florom, prekriven ljigavcima, nesretnima, neopreznima, najprostijim Božjim stvorovima, koje je val izbacio na suho, starci silaze u more, polako, da ne padnu, idu u koloni, jedan za drugim, po neumitnom zakonu vremena, onima koji su prisutni suđeno je da uskoro budu odsutni, idu a nitko ih ne tjera, kao goli logoraši usred januara, u tople zagrljaje krematorija.
Jučer je, govori netko, dolazila hitna pomoć. Jedan čovjek, nitko ga ne poznaje, ušao je u more, otplivao daleko, muški čvrsto, izvan plutača na granici kupališta, vratio se, izašao na suho i na cimenti pao mrtav. Bio je to sveti Augustin, kažem, bio je i govorio: “Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio da uzdišem za tobom, okusio sam ga pa gladujem i žeđam, dotakao si me, i zato gorim za tvojim mirom.”