Trideset prvog siječnja 2018. godine ovaj je pripovjedač, neočekivano, od fra Marka primio tekst o zaposjedanju zgrade teologije u Sarajevu 1992. godine. Sadržaj te teme bio mu je gotovo nepoznat, znatiželjan, pročitao ga je odmah. Kako ga je čitanjem upoznavao, tako ga je tekst autora i svjedoka zaposjedanja teologije sve snažnije upućivao i na njegovu ratnu ulogu svjedoka sličnih događaja. Razliku između fra Markovog, čija je emocija diplomatski kontrolirana i krajnje pročišćena, svećenička, i svoga svjedočenja, svjetovno punokrvnog, u prošlost već pohranjenog, ovaj je pripovjedač brzo prepoznao. Fra Markova blagost prema progoniteljima nevinih franjevaca koja ne iznevjerava okrutnu istinu o danima i godinama čiju je prošlost već pokrivao dobar sloj prašine osvojila ga je odmah. Ona ga je nakon čitanja nenadano uputila i na njegov ratni dnevnik objavljen u Zagrebu davne 1996. godine u kojemu je s nekoliko rečenica opisan i taj događaj. Ta fra Markova blagost ga je usmjerila i na dotad nikad postavljeno pitanje: je li u svom dnevniku griješio sudeći preoštro druge, prenaglašavajući svoju i patnju svoje supruge, svih onih koji su bili žrtve troipolgodišnje opsade Sarajeva? Ako jest, kakvo ime dati naknadnim ispravkama, od koga zatražiti oprost i kajanje? Uopće, može li tim ispravkama išta popraviti u bilo kojemu smislu? Nakon objavljivanja, dnevnik je pročitao samo jednom, otkrio je u njemu previše slovnih grešaka, sklopio njegove korice i zaboravio da je on njegova knjiga. Dvadeset i dvije godine nije joj se vraćao, od primitka fra Markova teksta stalno je razmišljao da to učini ponovno, stalno je to i odgađao.
Osmoga dana veljače 2018. godine u svome računalu jednoga je jutra otvorio mapu u kojoj se nalazio file njegova dnevnika, veeć tada je bio spreman da ga drugi put nakon objavljivanja ponovno pročita. U njegovom sjećanju gotovo svi događaji tripolgodišnje opsade Sarajeva bili su još uvijek teški i sumorni. U svima je dominiralo gotovo danonoćno granatiranje, na svakom mjestu u gradu sijani su strah i smrt. Nestašica hrane, vode, isključivanje struje, smrtna opasnost od kretanja na svakom otvorenom prostoru, ali i u stanovima. Kao i u vremenu kad su ti događaji nastajali, i u 2018. godini osjećao je duboku bol od gubitaka prijatelja i poznanika u tom svirepom dobu, čudio se umijeću da je sa suprugom razdoblje rata uopće preživio, od prvog dana poraća ponavljao je s njom pred drugima da to više ne bi mogao niti jednog trena da se slučajno ponovi nešto slično tome. Napustio bi Sarajevo bez razmišljanja i krenuo u neki novi prostor u kojemu je mirno, kajao bi se i u njemu za sve što je u ratu činio drugome loše, oprostio bi svima koji su njemu činili nešto takvo. Nepravda je u tom ratu nanošena i njemu i njegovoj supruzi, nepravdu su, dabome, to treba odmah reći, nanosili i oni drugima. Ali, stranice svog ratnog dnevnika baš toga jutra nije imao volje čitati, odbijale su ga od sebe baš zato što je na njima bilo zapisano sve o tom prljavom ratu u Sarajevu i BiH, sve je zahvaljujući njemu znao o njegovome zlu, ništa više o njemu nije htio znati. Još je bolovao od njegovoga sadržaja, nije želio izvor svog bola ponovno oživljavati. I u tom mjesecu 2018. godine pamtila je taj rat njegova koža, pamtio ga je i svaki organ koji je ona pokrivala. Mišić, kost, koža, kralježnica, noge, ruke, srce, oči, uho, mozak, sve je to još bilo u njegovom bolu.
U tome mjesecu, ipak, mogao je o svom dnevniku samo sa suprugom bezvoljno razgovarati. I jest.
– Pročita li ti ikad cijelu onu moju ratnu knjigu – upitao ju je osmoga dana veljače te godine. Kao i prije kada joj je u šali spočitavao da stalno odgađa čitanje nekih njegovih knjiga, ona mu je odgovorila:
– Samo površno. Dok si ga u onom listu, kad smo prvi put napustili Sarajevo i nakratko boravili u Zagrebu i u Županji, objavljivao u nastavcima. I nakon objavljivanja kao knjige, dok si u njoj otkrivao slovne greške i gunđao. Nikad cijelu. Niti ću ikad.
– Štoooo?
– Neću da me ona vraća onome što više ne bih mogla nikako preživjeti. Za ono što sam preživjela imala sam snažne motive: bolesnu majku, tebe, naš goli život. Inat da pobijedim zlotovore i krvoloke. U poraću je sve ipak drukčije. Moja majka je umrla prije osamnaest godina, šesnaestog prosinca dvijetisućite sahranili smo je na Barama, u grobnicu s mojom dragom bakom, mi smo preživjeli, sada imam samo tebe i svoje ratne posljedice. Dobro narušeno zdravlje. Sada se i u poraću, nažalost, štošta ratno ponavlja, izvorni ratni događaji sačuvani u tvom dnevniku su mi samo nepotreban višak.
– Ma, i meni su. I ja sam taj svoj dnevnik drugi put pažljivo pročitao samo jednom, odmah nakon objavljivanja. Za novo čitanje još nisam spreman, a morao bih. Stalno to odgađam.
– A zašto bi morao?
– Strah me. O pravom uzroku, reći ću ti nešto više kasnije… Sve što je u njemu, danas dobro pamtim i bez njega. Prepun je okrutnosti i neljudskosti. Nije bilo vode, struje, hrane, danonoćno granatiranje, na svakom mjestu u gradu strah i smrt… To mi u glavi počne kljucati čim tu svoju knjigu ponovno uzmem u ruke. Uznemiri me… Čitanje zaustavi i pitanje: jesam li i ja u njemu bio okrutan, je li u njemu bilo i mojih brzopletih sudova o drugima, pa i o agresoru. Kljukani smo ratnom propagandom danonoćno, i ona je utjecala na naš doživljaj opsade… Ima li te propagande i u mojim sudovima o najboljim prijateljima i kolegama na poslu, i kako ih ispraviti? Uopće, čemu ispravljanje?
– O agresoru i njegovim realizatorima i od mene sve najgore, bez ikakvog kajanja… Ali, dosta za danas o tom dnevniku, moramo u nabavku u Mercator pa kod Sanele na kavu.
– Hajde. Ponijet ću uplatnice za komunalije, pa na poštu. Ali, dok smo u stanu, da te upitam još i ovo: Jesmo li nas dvoje u ratu, uopće, griješili prema drugima, koliko drugi prema nama jesu?
– Prema nama mnogi, kao što smo i nas dvoje prema drugima. Vjerojatno.
– A i ovo me ovih dana muči: Nakon što je moj dnevnik u ono vrijeme otišao čitateljima, kao da su mi se prijatelji, primijetio sam vrlo brzo, rapidno prorijedili. Je li to i on učinio ono što i rat?
– Bože, čime se ti baviš. Ponašaš se kao da si svećenik. Mrtva je svaka knjiga koja u čitatelju ništa ne pobudi.
– Imaš pravo. Ali, i riječ može biti ubojica… Da moja riječ nije ubila i ponekog mog iskrenog prijatelja? Stalno se i to pitam otkad sam primio jedan tekst od fra Marka.
– Kakav tekst, pobogu? Otključaj vrata, idemo.
– Reći ću ti, kažem, kasnije.
– Možeš i usput. Polako ćemo, klizavo je, nije nam Mercatora baš tako ni blizu. Imamo vremena za to.
Osmi je dan veljače 2018, hladno je, doista, ponegdje je i sklisko. Rastaju se kod stepeništa ispred Second handa. On se penje uz stepenište i odlazi prema pošti. Gužvu prave građani koji su bez iskaznica i putovnica mnogo više nego oni koji su pred šalterima za pošiljke i uplate. Svoje uplatnice za komunalije, ipak, obavlja dosta brzo. Istom stazom ide prema bivšem Aspeku u čijem je prostoru odnedavno cafe pizeria BFAZA vlasnice Sanele Novalije. Pred ulazom u BFAZU ulični prodavač Muki mu dobacuje:
– Što si je pustio samu, čovječe?
– Meni govoriš?
– Da, tebi, čovječe.
– A što, čovječe?
– Uđi unutra, reći će ti Sanela.
Ništa ne shvaća, ne pridaje njegovim riječima nikakav značaj. Od ulaznih vrata, u dnu, na sećiji, Ljiljana je gotovo potpuno nagog poprsja. Kraj nje je Sanela, previja joj desnu ruku.
– Pala je, dobro se povrijedila – obavještava ga Sanela. – Ruka joj već otiče.
– Zovi doktoricu Hizretu – govori mu Ljiljana. – Moramo do ambulante. S njom ćemo brže do dežurne kolegice, svi je dobro znaju. Kao umirovljenu liječnicu. S njom ćemo preko reda. Brže.
I njezine oči, na kojima nema naočala, a i njezin glas, uvjeravaju ga da je preplašena. Krije to svoje zapažanje pred njom. Ako ga iskaže, pojačat će u njoj strah. Naočale su na stolu ispred nje, slomljene pri padu, srećom, ima rezervne u stanu. Od susjednih stolova za kojima su muškarci s listićima za kladionicu dopiru do njih priče onih starijih koji su liječeni od sličnih padova. U svima su i savjeti i opisi koliko je kod koga dugo trajalo liječenje.
– Gadne su te povrede kod starijih osoba. Sporo se liječe – govori jedan kladioničar pred kojim je nekoliko neispunjenih listića.
– Imam susjedu koja je prije godinu i više na sličan način iščašila lijevo rame, i dandanas je u bolovima – dodaje gost koji je za stolom s kladioničarom na čijim usnama visi zapaljena cigareta.
– Hajde, ne plašite ženu tim svojim crnim pričama – prekida ih starica za stolom u blizini vrata WC-a gdje djevojčici sjecka pizzu. – Ako nemate boljih primjera, nemojte ni s takvim.
Vlasnica cafe pizzeriae se udaljava od Ljiljane i odlazi za šank svom poslu. Doktorica Hizreta Remeta, s kojom kod Sanele gotovo svakodnevno provode sat-dva uz kavu, stiže iz susjedne ulice s digitalnim tlakomjerom. Odmah ga stavlja na Ljiljaninu lijevu ruku i mjeri: 210/110, puls je 105.
– Kako se to dogodilo? – pita. – Pa, tek što si se oporavila od prošlogodišnjeg pada…
– Ne znam. Kao da me je nešto zaljuljalo… Dok sam ležala na betonu, jedan je muškarac prošao kraj mene, molila sam ga da mi pomogne, nije me ni pogledao. Nisam mogla da se dignem sama. Doveo me do Sanele Muki.
On je i dalje pod dojmom da je Ljiljana u šoku i da ga se oslobađa vrlo sporo. Ne smije pred njom glasno ni o tom svom dojmu.
– Da te nije ovaj visoki tlak oborio, možda si se i okliznula, vani ima i poledice. Išla sam od svog stana dovde oprezno i sporo. Morat ćemo do dežurne u ambulantu.
Od tada se sve odigrava bez velikih zastoja i čekanja.
Zahvaljujući intervenciji umirovljene kolegice neuropsihijatrice da Ljiljanu primi preko reda liječnica Majda u Ambulanti je vrlo detaljna: mjeri ponovno tlak, prati kako Ljiljana hoda zatvorenih očiju i ispruženih ruku od bolesničkog stola prema njoj. (Dok to traje, on se prisjeća kako ga je u ratu 1993. na isti način pregledala i doktorica Hizreta kad mu je u Domu zdravlja Omer Maslić dijagnosticirala moždani udar – Hemiparesis cerebr. Lat. dex.!. Kojeg dana i mjeseca je to točno bilo mora provjeriti i u svom sarajevskom ratnom dnevniku, njegovom čuvaru svih ratnih događaja, od kojega ga ova Ljiljanina nesreća na neko vrijeme ponovno odvaja.)
– Gospođa Ljiljana mora u koševski KUM, da snimi ruku koja je već dobro poplavila – napokon izgovara liječnica Majda. – Moramo utvrditi je li nešto, ne daj Bože, slomljeno.
Naručuje Crveni taksi čije je stajalište u Bfazi Alipašina polja kraj sportske dvorane Ramiz Salčin, udaljeno od Ambulante svega nekoliko metara. Povrijeđena je s liječnicom na zadnjem sjedištu, on radoznalom taksisti ukratko objašnjava karakter povrede svoje supruge. Brzo stižu do Klinike urgentne medicine na Koševu iako je promet kaotičan.
I na recepciji doktorica Hizreta dobiva žurnu propusnicu u dvoranu za prijem pacijenata. On ostaje u hodniku krcatom povrijeđenih među kojima ima i onih koje je minuli rat zauvijek preselio u invalidska kolica. Strahuje od onoga što ga narednih dana, možda i mjeseci, čeka s povrijeđenom, koja je prošle godine u spavaćoj sobi, noću, silazeći s kreveta izgubila ravnotežu i pala. Oporavljala se dugo, uz susjedu Danicu Mandarić, umirovljenu medicinsku sestru s petnaestog kata. Ona mu je u tom razdoblju bila glavna u liječenju bolesnice, on njezin svakodnevni dežurni sanitetski pomoćnik. Nabavljao je, kuhao, prao suđe, čistio stan, na smjenu je s Danicom odlazio u ambulantu i apoteku, dulje od dva mjeseca. Patnja s kojom je kroz tu povredu povrijeđena prošla ostavila je i u njemu velike rane. Strahovao je da će od nove povrede biti mnogo veće i da će zacjeljivati predugo. Njegovo vrijeme za pisanje i čitanje, dakle, sve do konačnog oporavka, bit će ograničeno, možda i sasvim ukinuto, njezine domaćinske sposobnosti također.
(Čudno, upravo u tim trenucima, osjeća snažnu potrebu za ponovno čitanje svoga dnevnika, pojačanu volju da sve u njemu preispita bez ičijeg pritiska, bistrog razuma, s mirnom emocijom. Osjeća i strah od odgode, od oporavka kojemu vrijeme ne znači ništa.)
Pojavljuju se obje nakon dvadesetak minuta. Doktorica Hizreta pruža mu papir na kojem je ispisana dijagnoza nakon rendgena desne nadlaktice: Contusio humeril dex. Nije lom, jest nagnječenje mišića i živaca. Olakšanje? Ne. Oporavak će biti bolan i dugotrajan. Terapija: Acidi borici, gel Lioton.
Od tada, kad god mu se požali da od bola u desnoj ruci ne može da spava, kad god ga zamoli da joj oprosti što ga svakim pokretom u krevetu budi, sam sebe prekorijeva što se s njom onoga dana ispred stepenica nasuprot prodavaonici Second hand razišao, što joj je dozvolio da nastavi put do Sanele sama. Ali, pred njom ni to ne smije iskazati, pokrenuo bi u njoj optužnicu protiv samoga sebe.
Od toga dana štošta se mijenja i u njihovoj svakodnevici: Ljiljanin popodnevni odmor s kauča u velikoj sobi seli na njezin krevet kraj njegovog u spavaćoj. Sva tri objeda, umjesto na veliki okrugli stakleni stol u blagovaonici, donosi joj na tacni na mali pravokutni stakleni stol u velikoj sobi. Danica joj na desnu ruku stavlja gaze natopljene Acidi boricom jednom ujutro i dva puta popodne. Pred spavanje joj nateklu ruku maže Liotonom.
Oko 20.00 sati prvoga dana liječenja, Danica skida zavoje s desne ozlijeđene ruke i još uvijek uznemirenoj i krhkoj bolesnici govori:
– Evo, sad je sve kako treba biti, ne može biti bolje.
– Baš je lijepo – odgovara joj Ljiljana na rubu plača. – Prokleto je lijepo. Tako mi je bilo i u ratu. Prokleto lijepo bilo mi je i u ratu. A sad je još i gore. Moj drugi pad u miru. Sve su to ratne posljedice.
Od te njezine gorke riječi odbijaju se njegova pitanja: Uistinu, kako im je bilo u ratu, je li ono što pamti netočno, samo talog onoga što je bilo, sve već zaboravljeno, hoće li mu njezin oporavak dopustiti da to pažljivo provjeri i u svom ratnom dnevniku?
Tresu joj se ramena. Sve glasnije plače. Kao da je taj trenutak dugo čekala, rida. On šuti, s mukom odolijeva da joj se ne pridruži. Ne smije to sebi dozvoliti pred uplakanom, a stid ga je i Danice.
– Nemoj tako. Brzo ćeš se ti oporaviti – tješi je Danica. – Neću te napustiti dok oporavak ne bude potpun. Ne brini.
– Puno ti unaprijed hvala, Danice – govori on – valjda ću to što si ti jutros i sad učinila i ja brzo naučiti.
– Ne brini – ponavlja Danica – ja ću sve dok potpuno ne ozdravi. A ti gledaj i pamti.
U toj prvoj noći, i u svim narednim, sve do lipnja 2018., bolesnica je sa suzama najčešće samo u jednom položaju za spavanje. U onome na leđima na koji nije naviknuta. Ni na lijevoj strani svog tijela ne smije utonuti u san. Na tom zadanom položaju pored njega, ona mu svoje muke opisuje jecajima, bespomoćan, on je strpljivo sluša sve dok san ne zagospodari svim budnim u njezinome povrijeđenom tijelu.
Kad zaspi, on u mraku nastavlja u sebi gušiti svoju bol što joj drukčije ne zna pomoći. Banalnim riječima utjehe nikad nije smirivao bolesnog i nemoćnog, uvijek je od otrcanih fraza, inače, bježao kao od vraga u svim godinama njihova braka i u svakoj komunikaciji s drugim. A u braku su već gazili pedeset i prvu godinu. Od prve godine i rodbina i prijatelji i poznanici pamte ih skupa, sad će ga svi kad se udalji od nje pitati: A gdje je ona, što je to on sam? Nitko nije navikao da ga čak i u prodavaonici vidi bez nje. U ratu je u njemu sve otvrdlo, sve je suze isplakao u svoja njedra, okrećući leđa od nje, da joj ne kapaju na izvor dok u njoj miruje.
Ušutkan prvim činom njezine drame, pita se kako će s njom kad ostanu sami, što sutra ujutro prvo započeti, hoće li obveze koje ga čekaju potpuno gurnuti ustranu i njegovo svakodnevno čitanje i pisanje?
I, kad joj reći za fra Markov tekst koji mu je stigao mailom nekoliko dana prije tog njezinog drugog fatalnog pada? Namjeravao je da to učini prije izlaska iz stana, ona ga je spriječila da to učini još dok je zaključavao vrata. Javio je fra Marku što joj se neočekivano dogodilo, naglasio mu je da je nervozna, uskraćena za sve normalno, da se još ne može sama niti umiti, niti obući, da bez njegove pomoći ne može ništa uraditi. Lijevom rukom ne zna ništa, desna joj je trenutno samo tvornica raznih vrsta boli s milijunima njezinih izumitelja i odašiljatelja u sve dijelove tijela, bez pravoga lijeka protiv toga.
Nesigurna je kad ujutro silazi s kreveta, onaj prošlogodišnji pad stalno je opominje i stalno se pridružuje najnovijem. Pojačava u njoj nesigurnost, a u njemu nemir. Zabrinut je, sputan, sad još više obvezan biti uz nju, čak i kad se kreće po stanu. I njezina predratna depresija, probuđena u ratu, koju od prvih dana smiruje Lorsilanom, sada se pojačava. Otkad je na toj terapiji ne smije ostati u stanu bez tog lijeka, do ovog novog pada, bez njega se nikud nije kretala niti ispred zgrade. U hodu je uvijek čvrsto oslonjena na njegovu desnu ruku.
Drugoga dana oko jedanaest sati Danica je opet uz nju. On je u nabavci sa snimcima u mobitelu njezine natekle i pomodrjele desne ruke, desne dojke i leđa. Da skrati priču, pokazuje ih prijateljicama i prijateljima, nekima i prije nego što ga upitaju a gdje je to ona, što je to danas sam. Svi su zgranuti. U povratku iz Mercatora, s punim vrećicama u obje ruke, u hodu, Sanelinoj BFAZI upućuje samo jedan pogled, ne svraća, u mesnici kod Amira kupuje nekoliko bataka bez kosti, kod Avde razno zamrznuto povrće. Nekoliko narednih dana neće je morati napuštati, prije njezina pada, zamrzivač su napunili i drugim vrstama mesa i povrća. U hladnjaku imaju i jaja, mliječnih proizvoda, na balkonu krumpira, u kupatilu više flaša izvorske vode „Jane“.
Nakon odlaska Danice i večere razgovaraju smirenije o svemu.
– Tako mi je žao… što sam ti ovo učinila… Kako ćeš ti sad sve sam oko mene ovakve?
– Kako sam i prošle godine kad si pala kraj kreveta. Sve sam naučio uz Danicu, i ono oko stroja za rublje…
Koncem veljače govorila je drukčije:
– Ovo je sve gore. Bolovi se pojačavaju, otok se uvećava, boja povrede je sve tamnija. Ne smijem spustiti pogled na vlastitu ruku, strah me njezina novog izgleda. Stvarno, bilo mi je mnogo bolje u ratu, prokleto bolje, tada sam bila daleko otpornija na razne povrede. Općenito, mnogo boljeg zdravija.
Njezin jȅd on samo pojačava:
– Imaš pravo. Imali smo u ratu i boljih dana. Posebno ja. Nisam išao u nabavku, jer se nije imalo što kupiti, nisam kuhao jer se nije imalo što kuhati, ni prati suđe… Nije bilo vode…
– Je li ti to već teško? A kad si se zapitao kako je bilo meni sve to raditi za proteklih pedeset godina.
– Uopće se ne žalim. Samo sam ti htio reći da u Bosni rat traje i danas. Razlika je tek u tome što se danas, ako si s lovom, ima što nabaviti, skuhati, oprati, obući. Pitanje je, međutim, hoće li ovdje rat ikada i prestati. Poraće je njegovo neko drugo poluvrijeme. Sve dok nas ove nacionalne stranke zamajavaju…
– A što, onda, o tome danas ništa ne zapisuješ u neki novi dnevnik? Okani se onog objavljenog.
– Ovim tekstom ispravljam objavljeni, ispisujem novi… Jer sam u objavljenom dnevniku sigurno griješio prema svima, i prema prijateljima. Zapisivao nabrzinu, izricao sudove nabrzinu… Jer se danas sve ponavlja, govorim ti, samo na malo drukčiji način. U onom mom ratnom dnevniku sve je već zapisano, diktirano pomalo i ratnom propagandom svih strana, a i međunarodne zajednice. Novi dnevnik bi možda morao i to korigirati. I u miru smo u ovome naselju bili sami. Dok smo imali radne obveze, nismo to ni osjećali. Ujutro odeš na posao, oko 16 sati se vratiš, ručaš, malo se odmoriš. Navečer nisi ovdje, navečer si negdje u gradu. Na nekoj kazališnoj predstavi, s prijateljima u nekoj kavani, na književnoj večeri, u nekom restoranu na večeri. Vratiš se, nešto pogledaš na tv, pa u krevet. Nisi samoću ovdje niti osjećao. Tek smo samoću snažno osjetili u ratu, tako nam je, evo, i u poraću. Opet smo ovdje sami. Po cijeli dan nikud iz ovoga naselja, pa ni do centra grada. Spali smo ovdje opet samo na dva-tri prijatelja…
– Ma, sad, dok bolujem, morat ću, izgleda, pročitati i taj tvoj objavljeni dnevnik. Cijeli. Radi usporedbe.
– Pa i bio bi red. Držim te za riječ. Da se konačno uvjeriš da ni ja nisam baš tako loš pisac.
– Važi. Čim budem bolje. Podsjeti me.
Šutjeli su oboje dugo. Ona je isplovila iz šutnje prva:
– Fašisti presvučeni u nove odore. I u ratu i u poraću oni opet vladaju našim životima. Svoju vladavinu nazivaju demokracijom, a pravo joj je ime: rat u miru. Na demokraciji basnoslovno zarađuju i ubijaju druge, kojima je ona kakav-takav garant nekog dobra. Neki novi mirnodopski fašisti. Njihovi su mi prethodnici ubili oca, jedva ga i pamtim. Da, fašisti. Majka nikad nije saznala kad je to bilo, četrdeset treće ili četrdeset četvrte. U Hrvatskoj. U Jadovnom…
– To, pobogu, znam, ali taj tvoj govor…
– S tim današnjim demokratima, ipak, imamo samo jednu prednost: ne puca kao u ratu… Joj, kako me ovo boli. Kao da je pukla kost, a rekli su da nije. Koliko li će ovo dugo trajati, dragi moj Bože?
– Ma, otkud ti ta priča o fašistima? Nikad tako dosad nisi govorila.
– Oprosti. Poludjet ću od bolova. Buncam. Kao da iz mene progovara netko drugi. Dođe mi da vrisnem… Nacionalisti i fašisti vodili su rat, oni nam sada vode i mir… Dok ti noću kraj mene spavaš, ja budna često trpim bolove i u sebi buncam… Tako se od bolova branim i sad. – U buncanju si mi, znači, rekla i da te podsjetim na čitanje dnevnika? Brzo ćeš ti to obećanje zaboraviti.
– Malo prije, kad sam ti to rekla, bilo mi je bolje. Rekla sam ti to prije ovog napada. Podsjeti me! Opet me napadaju neki novi bolovi…
U ožujku njegov povratak iz obližnjeg Mercatora i ljekarne dočekuje ohrabrujućim vijestima:
– Uspjela sam podići ruku ovoliko, Danica mi je svjedokinja.
– Istina je – potvrđuje mu Danica. – Moja predviđanja od prvog dana počinju se obistinjavati.
Ali, navečer, u krevetu, opet jeca. Cijelu noć ne spava od bolova. Predlaže joj hitnu pomoć, energično odbija: Ne! Predlaže joj novo snimanje ruke: Ne!
Ujutro ona zove doktoricu Hizretu, detaljno joj opisuje kako je provela noć. Ni doktorica nije za novo snimanje. Dijagnoza je jasna, samo nastaviti terapiju i sve će biti u redu.
Iz rata su, kao i doktorica Hizreta s mužem Joškom, umirovljenim sucem, izašli s velikim gubicima. Gubitak prijatelja bio im je najteži i najveći. S Hizretom i Joškom prijateljstvo su u poraću učvrstili. Ranjen, sve do prošle godine, kad je umro, Joško se bezuspješno liječio. Joško se ugasio, obavijestila ih je kad se to dogodilo. Bilo je to 13. svibnja 2017. godine. Sahranjen je u sarajevskom groblju Sveti Josip u obiteljsku grobnicu s ocem Zvonimirom, književnikom, djedom Matom i bakom Evom. Doktorica Hizreta je ostala uz njih kao s najodanijim predratnim, ratnim i poratnim prijateljima. Oni s njom još uvijek čekaju da im se predratni prijatelji vrate iz raznih europskih i svjetskih gradova i gradića. Ima ih mnogo. Oni koji su se vratili, nisu isti. Niti povratnici razumiju njih, niti oni razumiju povratnike. Sporazumijevaju se nekako s pola srca i s polovinom zdravog razuma. I jedni i drugi su gubitnici, i zdravog i mekog srca. Progon i izgnanstvo, kao i ostanak u Sarajevu, imaju iste posljedice na sve.
U svibnju se s doktoricom Hizretom počinju ponovno sastajati u Sanelinoj BFAZI. Toplije dane svi gosti provode u bašči, Ljiljana bježi od mjesta gdje je pala. Zaobilazi ga, traži najudaljeniji stol od njega. Desnu ruku drži u povezu od marame, radoznalcima detaljno opisuje pad, pokazuje im slike od prvih dana iz njegova mobitela. Opisuje poslove koje on obavlja umjesto nje, sažalijeva ga, zahvaljuje mu pred njima na strpljenju koje ima s njom dok se oporavlja. U hodu je priljubljena uz njega, lijevom rukom čvrsto drži njegovu desnu, u kojoj je njegov štap, u lijevoj je uvijek jedna ili dvije vrećice namirnica za dnevne potrebe. On se pred drugima ni na što ne žali, a imao bi mnogo toga za žalbu, ona pred drugima do detalja sve opisuje i podcrtava.
U stanu mu pomaže koliko može i što joj on dozvoli, s Danicom su i prijepodne i poslijepodne po nekoliko sati zajedno. Ona joj obloge stavlja i skida s rutinom, on pažljivo prati i povremeno je zamjenjuje. Doručkuju iza devet sati, potom piju kavu, potom on, kad s njom ne izlazi do Saneline BFAZE, odlazi u Avdinu prodavaonu, po kruh, vodu, pavlaku, proljetnu smjesu, đuveč, rižoto. Pastrmku kupuje u prodavaonici Brojler koji je u blizini BFAZE, teletinu za gulaš, filete, očišćene batake i teleće šnicle kod Amira. Dok je u nabavci, Danica je s njom. Pripremu ručka započinje iza dvanaest, iza TV Dnevnika. Ručaju iza trinaest sati, odmaraju od dva do pola četiri. Onda opet zajedno piju kavu, on je napušta čim se pojavi Danica da joj promijeni obloge i odlazi do svog računala u drugoj sobi, kraj kojeg je od dana njezine povrede njegov ratni dnevnik. Ipak, stranicu-dvije, dok ga ne zamoli da dođe i da joj u nečemu pomogne, čita iz mape u kojoj je pohranjen otkad je u nju skeniran nakon kupnje računala. S Danicom je ostavlja oko pet, dok joj ona ruku masira Liotonom, on je ponovno uz računalo i svoj ratni dnevnik.
Svakodnevno je raspet između onog što je dužan pružiti njoj i onog što nastoji književno uobličiti u svom novom proznom projektu. Ona je osuđena samo na njega, bez majke je od šesnaestog prosinca 2000. godine. Sahranili su je u Barama, na sprovodu je bilo vrlo malo ljudi. Godinu poslije nje, on je 31. listopada ostao bez brata Marka, njegovo vječno počivalište, umjesto u rodnoj Tramošnici, nalazi se u Županji, gdje mu se od 23. rujna 2011. pridružila i starija sestra Manda. Nedavno im se pridružio i sin i bratić Zvonko. U Tramošnici je i dandanas njihova zavičajna kuća pusta, imanje od 1992. neobrađeno i zapušteno. Njih dvoje su u Sarajevu dva stabla čiji se korijeni suše, čije stablo postepeno gubi svoje glavne grane.
Tek u lipnju oteklina njezine desne ruke se povlači, koži se vraća prirodna boja, ali bol u nadlaktici još je živ, posebno u krevetu, noću. Pridružuje mu se u kupnji, pomaže u kuhinji. Danica im navraća na kavu, više joj na ozlijeđenu ruku ne stavlja obloge, ponekad je utrlja Liotonom umjesto njega.
On joj tih dana pokazuje izraslinu kraj lijevog oka, to je obična bradavica, govori mu kad god to čini. Izraslina u tom mjesecu rapidno raste, mrka je, pri koži je krvava.
Jednog jutra, bunovan, ulazi u toalet i vjenčanim prstenom na lijevoj ruci dere tu izraslinu. Spušta poklopac wc školjke, potom stoji ispred ogledala i, preneražen, otkriva u njemu potočiće krvi na obrazu. Sagnut, na podu pronalazi odlomljeni vrh bradavice, uvija ga u listić toalet papira i čuva kraj svoga računala. Pokazuje ga Danici, tada i Ljiljani. Obje ga opet uvjeravaju da se ničeg ne plaši, predlažu da na ogoljelo mjesto što češće stavlja nevenovu mast. Čini to više dana, ali sumnja i dalje kljuca: to nije bezazleno, to je nešto opasno, i to na vrlo osjetljivom mjestu.
Utorak je, 26. lipnja 2018., zove taksi i odlazi u Eurofarm na Ilidži, dermatologinji Seani Bejtula.
– Ovo bi trebalo odmah operirati i poslati na histopatološku analizu. Ceratosiss scherhica, ali obvezno operirati.
Na njegov prijedlog da to učine odmah, odlazi kirurgu Aleksandru Semizu u susjednoj prostoriji i brzo se vraća s njim u svoj ured.
– Da, to se mora odmah ukloniti – govori dr. Semiz – na vrlo je nezgodnom mjestu. U ovoj godini nešto su učestali ti vražji melanomi. Dg: TU REG. TEMPORALLIS. Histopatološka analiza će nam reći istinu. Dok nam ne stigne, možemo samo nagađati.
S hodnika im se pridružuje Ljiljana kojoj je dermatologinja Bejtula prije toga pregledala povrijeđenu ruku, potom i njegovu otkinutu bradavicu, do tog pregleda čuvanu u pregradi novčanika, u papiriću, i mjesto na kojem je bila, već dobro smireno nevenovom mašću. On je upoznaje sa svojom odlukom da to učini bez odlaganja, odmah. Odlazi u operacijsku dvoranu na pripremu za operaciju, Ljiljanu ostavlja na hodniku. Pamti plačni izraz njezina lica, ispred vješalice skida komad po komad ljetne odjeće, na noge navlači papuče, u bolničkom mantilu sa sestrom odlazi u operacijsku dvoranu. Ona mu pomaže da se na operacijskom ležaju ugodno smjesti, prekriva mu cijelo tijelo, nepokriveno je samo mjesto koje će uskoro rezati kirurški nož. Sestra ga napušta, ostaje sam ispod velike rasvjete na plafonu, hladno mu je pod pokrivalom iako velika rasvjeta grije. Čeka. U glavi se nikako ne smiruje samo jedna riječ: melanom, melanom… ona je jedino njegovo zvučno društvo ispod velike rasvjete na plafonu.
Sestra se vraća s kirurgom, ubrzo osjeća ubod igle kraj lijevog oka, već osjeća i rez. Kirurg je brz, spretan i kad ušiva ranu, sestra ga previja, pomaže mu da se digne, dugo se oblači, na hodniku mu Ljiljana trči u zagrljaj.
– Je li sve prošlo kako treba? – drhti joj glas.
– Sve je prošlo kako treba. Bez imalo boli. Idemo na portu, moramo platiti. Šesto maraka operacija, svako previjanje trideset pet maraka.
– Neka je. Samo da se sve završi dobro.
– Isječak šalju na analizu. Rezultat će, kaže sestra, biti za petnaest dana.
– Bože, tko će to dočekati.
– Ovo će neko vrijeme i tebe i mene udaljiti od tvoje ruke – govori silazeći na stepenice u prizemlje gdje je prijemni odjel. – To će biti za oboje dobro. A nalaz, vidjet ćemo…
Razdoblje iščekivanja nalaza, međutim, bilo je za oboje vrijeme velike napetosti. Odlasci taksijem na nekoliko previjanja u Eurofarm na Ilidži i razgovori sa sestrom Melihom o uspješnom zarastanju rane njemu su nekako olakšavali i napetost i iščekivanje, njoj pojačavali. I nakon skidanja konaca sa zacijeljene rane, dočekivala ga je s pitanjem: je li stigao nalaz, a kad ga i petnaestog dana nije bilo, govorila je:
– Bože, to onda nešto nije na dobro. Što se ovo meni i tebi događa? Zašto smo oboje kažnjeni? Jesmo li toliko oboje grešni? Nije nam ovako bilo ni u ratu. Zaista, prema kome smo toliko griješili u ratu pa nam se sad vraća? Zar smo nas dvoje tako loši ljudi pa nam se u poraću sve nešto vrlo ružno događa. Možda smo stvarno i mi previše griješili prema drugima, koliko i drugi prema nama…
– Dok mi je ranu previjala, sestra Meliha mi je stalno ponavljala: nalaz će sigurno biti u redu, vaša rana tako lijepo zarasta. Rana vam od prvog dana izgleda tako lijepo, zdravo…
– Ma, što sestra zna… Nijedna rana niti je lijepa niti zdrava. Ne, ne, ovo kašnjenje nalaza nije nikako na dobro.
O jednome padu i nesigurnom vremenu, 1
1.
Trideset prvog siječnja 2018. godine ovaj je pripovjedač, neočekivano, od fra Marka primio tekst o zaposjedanju zgrade teologije u Sarajevu 1992. godine. Sadržaj te teme bio mu je gotovo nepoznat, znatiželjan, pročitao ga je odmah. Kako ga je čitanjem upoznavao, tako ga je tekst autora i svjedoka zaposjedanja teologije sve snažnije upućivao i na njegovu ratnu ulogu svjedoka sličnih događaja. Razliku između fra Markovog, čija je emocija diplomatski kontrolirana i krajnje pročišćena, svećenička, i svoga svjedočenja, svjetovno punokrvnog, u prošlost već pohranjenog, ovaj je pripovjedač brzo prepoznao. Fra Markova blagost prema progoniteljima nevinih franjevaca koja ne iznevjerava okrutnu istinu o danima i godinama čiju je prošlost već pokrivao dobar sloj prašine osvojila ga je odmah. Ona ga je nakon čitanja nenadano uputila i na njegov ratni dnevnik objavljen u Zagrebu davne 1996. godine u kojemu je s nekoliko rečenica opisan i taj događaj. Ta fra Markova blagost ga je usmjerila i na dotad nikad postavljeno pitanje: je li u svom dnevniku griješio sudeći preoštro druge, prenaglašavajući svoju i patnju svoje supruge, svih onih koji su bili žrtve troipolgodišnje opsade Sarajeva? Ako jest, kakvo ime dati naknadnim ispravkama, od koga zatražiti oprost i kajanje? Uopće, može li tim ispravkama išta popraviti u bilo kojemu smislu? Nakon objavljivanja, dnevnik je pročitao samo jednom, otkrio je u njemu previše slovnih grešaka, sklopio njegove korice i zaboravio da je on njegova knjiga. Dvadeset i dvije godine nije joj se vraćao, od primitka fra Markova teksta stalno je razmišljao da to učini ponovno, stalno je to i odgađao.
Osmoga dana veljače 2018. godine u svome računalu jednoga je jutra otvorio mapu u kojoj se nalazio file njegova dnevnika, veeć tada je bio spreman da ga drugi put nakon objavljivanja ponovno pročita. U njegovom sjećanju gotovo svi događaji tripolgodišnje opsade Sarajeva bili su još uvijek teški i sumorni. U svima je dominiralo gotovo danonoćno granatiranje, na svakom mjestu u gradu sijani su strah i smrt. Nestašica hrane, vode, isključivanje struje, smrtna opasnost od kretanja na svakom otvorenom prostoru, ali i u stanovima. Kao i u vremenu kad su ti događaji nastajali, i u 2018. godini osjećao je duboku bol od gubitaka prijatelja i poznanika u tom svirepom dobu, čudio se umijeću da je sa suprugom razdoblje rata uopće preživio, od prvog dana poraća ponavljao je s njom pred drugima da to više ne bi mogao niti jednog trena da se slučajno ponovi nešto slično tome. Napustio bi Sarajevo bez razmišljanja i krenuo u neki novi prostor u kojemu je mirno, kajao bi se i u njemu za sve što je u ratu činio drugome loše, oprostio bi svima koji su njemu činili nešto takvo. Nepravda je u tom ratu nanošena i njemu i njegovoj supruzi, nepravdu su, dabome, to treba odmah reći, nanosili i oni drugima. Ali, stranice svog ratnog dnevnika baš toga jutra nije imao volje čitati, odbijale su ga od sebe baš zato što je na njima bilo zapisano sve o tom prljavom ratu u Sarajevu i BiH, sve je zahvaljujući njemu znao o njegovome zlu, ništa više o njemu nije htio znati. Još je bolovao od njegovoga sadržaja, nije želio izvor svog bola ponovno oživljavati. I u tom mjesecu 2018. godine pamtila je taj rat njegova koža, pamtio ga je i svaki organ koji je ona pokrivala. Mišić, kost, koža, kralježnica, noge, ruke, srce, oči, uho, mozak, sve je to još bilo u njegovom bolu.
U tome mjesecu, ipak, mogao je o svom dnevniku samo sa suprugom bezvoljno razgovarati. I jest.
– Pročita li ti ikad cijelu onu moju ratnu knjigu – upitao ju je osmoga dana veljače te godine. Kao i prije kada joj je u šali spočitavao da stalno odgađa čitanje nekih njegovih knjiga, ona mu je odgovorila:
– Samo površno. Dok si ga u onom listu, kad smo prvi put napustili Sarajevo i nakratko boravili u Zagrebu i u Županji, objavljivao u nastavcima. I nakon objavljivanja kao knjige, dok si u njoj otkrivao slovne greške i gunđao. Nikad cijelu. Niti ću ikad.
– Štoooo?
– Neću da me ona vraća onome što više ne bih mogla nikako preživjeti. Za ono što sam preživjela imala sam snažne motive: bolesnu majku, tebe, naš goli život. Inat da pobijedim zlotovore i krvoloke. U poraću je sve ipak drukčije. Moja majka je umrla prije osamnaest godina, šesnaestog prosinca dvijetisućite sahranili smo je na Barama, u grobnicu s mojom dragom bakom, mi smo preživjeli, sada imam samo tebe i svoje ratne posljedice. Dobro narušeno zdravlje. Sada se i u poraću, nažalost, štošta ratno ponavlja, izvorni ratni događaji sačuvani u tvom dnevniku su mi samo nepotreban višak.
– Ma, i meni su. I ja sam taj svoj dnevnik drugi put pažljivo pročitao samo jednom, odmah nakon objavljivanja. Za novo čitanje još nisam spreman, a morao bih. Stalno to odgađam.
– A zašto bi morao?
– Strah me. O pravom uzroku, reći ću ti nešto više kasnije… Sve što je u njemu, danas dobro pamtim i bez njega. Prepun je okrutnosti i neljudskosti. Nije bilo vode, struje, hrane, danonoćno granatiranje, na svakom mjestu u gradu strah i smrt… To mi u glavi počne kljucati čim tu svoju knjigu ponovno uzmem u ruke. Uznemiri me… Čitanje zaustavi i pitanje: jesam li i ja u njemu bio okrutan, je li u njemu bilo i mojih brzopletih sudova o drugima, pa i o agresoru. Kljukani smo ratnom propagandom danonoćno, i ona je utjecala na naš doživljaj opsade… Ima li te propagande i u mojim sudovima o najboljim prijateljima i kolegama na poslu, i kako ih ispraviti? Uopće, čemu ispravljanje?
– O agresoru i njegovim realizatorima i od mene sve najgore, bez ikakvog kajanja… Ali, dosta za danas o tom dnevniku, moramo u nabavku u Mercator pa kod Sanele na kavu.
– Hajde. Ponijet ću uplatnice za komunalije, pa na poštu. Ali, dok smo u stanu, da te upitam još i ovo: Jesmo li nas dvoje u ratu, uopće, griješili prema drugima, koliko drugi prema nama jesu?
– Prema nama mnogi, kao što smo i nas dvoje prema drugima. Vjerojatno.
– A i ovo me ovih dana muči: Nakon što je moj dnevnik u ono vrijeme otišao čitateljima, kao da su mi se prijatelji, primijetio sam vrlo brzo, rapidno prorijedili. Je li to i on učinio ono što i rat?
– Bože, čime se ti baviš. Ponašaš se kao da si svećenik. Mrtva je svaka knjiga koja u čitatelju ništa ne pobudi.
– Imaš pravo. Ali, i riječ može biti ubojica… Da moja riječ nije ubila i ponekog mog iskrenog prijatelja? Stalno se i to pitam otkad sam primio jedan tekst od fra Marka.
– Kakav tekst, pobogu? Otključaj vrata, idemo.
– Reći ću ti, kažem, kasnije.
– Možeš i usput. Polako ćemo, klizavo je, nije nam Mercatora baš tako ni blizu. Imamo vremena za to.
Osmi je dan veljače 2018, hladno je, doista, ponegdje je i sklisko. Rastaju se kod stepeništa ispred Second handa. On se penje uz stepenište i odlazi prema pošti. Gužvu prave građani koji su bez iskaznica i putovnica mnogo više nego oni koji su pred šalterima za pošiljke i uplate. Svoje uplatnice za komunalije, ipak, obavlja dosta brzo. Istom stazom ide prema bivšem Aspeku u čijem je prostoru odnedavno cafe pizeria BFAZA vlasnice Sanele Novalije. Pred ulazom u BFAZU ulični prodavač Muki mu dobacuje:
– Što si je pustio samu, čovječe?
– Meni govoriš?
– Da, tebi, čovječe.
– A što, čovječe?
– Uđi unutra, reći će ti Sanela.
Ništa ne shvaća, ne pridaje njegovim riječima nikakav značaj. Od ulaznih vrata, u dnu, na sećiji, Ljiljana je gotovo potpuno nagog poprsja. Kraj nje je Sanela, previja joj desnu ruku.
– Pala je, dobro se povrijedila – obavještava ga Sanela. – Ruka joj već otiče.
– Zovi doktoricu Hizretu – govori mu Ljiljana. – Moramo do ambulante. S njom ćemo brže do dežurne kolegice, svi je dobro znaju. Kao umirovljenu liječnicu. S njom ćemo preko reda. Brže.
I njezine oči, na kojima nema naočala, a i njezin glas, uvjeravaju ga da je preplašena. Krije to svoje zapažanje pred njom. Ako ga iskaže, pojačat će u njoj strah. Naočale su na stolu ispred nje, slomljene pri padu, srećom, ima rezervne u stanu. Od susjednih stolova za kojima su muškarci s listićima za kladionicu dopiru do njih priče onih starijih koji su liječeni od sličnih padova. U svima su i savjeti i opisi koliko je kod koga dugo trajalo liječenje.
– Gadne su te povrede kod starijih osoba. Sporo se liječe – govori jedan kladioničar pred kojim je nekoliko neispunjenih listića.
– Imam susjedu koja je prije godinu i više na sličan način iščašila lijevo rame, i dandanas je u bolovima – dodaje gost koji je za stolom s kladioničarom na čijim usnama visi zapaljena cigareta.
– Hajde, ne plašite ženu tim svojim crnim pričama – prekida ih starica za stolom u blizini vrata WC-a gdje djevojčici sjecka pizzu. – Ako nemate boljih primjera, nemojte ni s takvim.
Vlasnica cafe pizzeriae se udaljava od Ljiljane i odlazi za šank svom poslu. Doktorica Hizreta Remeta, s kojom kod Sanele gotovo svakodnevno provode sat-dva uz kavu, stiže iz susjedne ulice s digitalnim tlakomjerom. Odmah ga stavlja na Ljiljaninu lijevu ruku i mjeri: 210/110, puls je 105.
– Kako se to dogodilo? – pita. – Pa, tek što si se oporavila od prošlogodišnjeg pada…
– Ne znam. Kao da me je nešto zaljuljalo… Dok sam ležala na betonu, jedan je muškarac prošao kraj mene, molila sam ga da mi pomogne, nije me ni pogledao. Nisam mogla da se dignem sama. Doveo me do Sanele Muki.
On je i dalje pod dojmom da je Ljiljana u šoku i da ga se oslobađa vrlo sporo. Ne smije pred njom glasno ni o tom svom dojmu.
– Da te nije ovaj visoki tlak oborio, možda si se i okliznula, vani ima i poledice. Išla sam od svog stana dovde oprezno i sporo. Morat ćemo do dežurne u ambulantu.
Od tada se sve odigrava bez velikih zastoja i čekanja.
Zahvaljujući intervenciji umirovljene kolegice neuropsihijatrice da Ljiljanu primi preko reda liječnica Majda u Ambulanti je vrlo detaljna: mjeri ponovno tlak, prati kako Ljiljana hoda zatvorenih očiju i ispruženih ruku od bolesničkog stola prema njoj. (Dok to traje, on se prisjeća kako ga je u ratu 1993. na isti način pregledala i doktorica Hizreta kad mu je u Domu zdravlja Omer Maslić dijagnosticirala moždani udar – Hemiparesis cerebr. Lat. dex.!. Kojeg dana i mjeseca je to točno bilo mora provjeriti i u svom sarajevskom ratnom dnevniku, njegovom čuvaru svih ratnih događaja, od kojega ga ova Ljiljanina nesreća na neko vrijeme ponovno odvaja.)
– Gospođa Ljiljana mora u koševski KUM, da snimi ruku koja je već dobro poplavila – napokon izgovara liječnica Majda. – Moramo utvrditi je li nešto, ne daj Bože, slomljeno.
Naručuje Crveni taksi čije je stajalište u Bfazi Alipašina polja kraj sportske dvorane Ramiz Salčin, udaljeno od Ambulante svega nekoliko metara. Povrijeđena je s liječnicom na zadnjem sjedištu, on radoznalom taksisti ukratko objašnjava karakter povrede svoje supruge. Brzo stižu do Klinike urgentne medicine na Koševu iako je promet kaotičan.
I na recepciji doktorica Hizreta dobiva žurnu propusnicu u dvoranu za prijem pacijenata. On ostaje u hodniku krcatom povrijeđenih među kojima ima i onih koje je minuli rat zauvijek preselio u invalidska kolica. Strahuje od onoga što ga narednih dana, možda i mjeseci, čeka s povrijeđenom, koja je prošle godine u spavaćoj sobi, noću, silazeći s kreveta izgubila ravnotežu i pala. Oporavljala se dugo, uz susjedu Danicu Mandarić, umirovljenu medicinsku sestru s petnaestog kata. Ona mu je u tom razdoblju bila glavna u liječenju bolesnice, on njezin svakodnevni dežurni sanitetski pomoćnik. Nabavljao je, kuhao, prao suđe, čistio stan, na smjenu je s Danicom odlazio u ambulantu i apoteku, dulje od dva mjeseca. Patnja s kojom je kroz tu povredu povrijeđena prošla ostavila je i u njemu velike rane. Strahovao je da će od nove povrede biti mnogo veće i da će zacjeljivati predugo. Njegovo vrijeme za pisanje i čitanje, dakle, sve do konačnog oporavka, bit će ograničeno, možda i sasvim ukinuto, njezine domaćinske sposobnosti također.
(Čudno, upravo u tim trenucima, osjeća snažnu potrebu za ponovno čitanje svoga dnevnika, pojačanu volju da sve u njemu preispita bez ičijeg pritiska, bistrog razuma, s mirnom emocijom. Osjeća i strah od odgode, od oporavka kojemu vrijeme ne znači ništa.)
Pojavljuju se obje nakon dvadesetak minuta. Doktorica Hizreta pruža mu papir na kojem je ispisana dijagnoza nakon rendgena desne nadlaktice: Contusio humeril dex. Nije lom, jest nagnječenje mišića i živaca. Olakšanje? Ne. Oporavak će biti bolan i dugotrajan. Terapija: Acidi borici, gel Lioton.
Od tada, kad god mu se požali da od bola u desnoj ruci ne može da spava, kad god ga zamoli da joj oprosti što ga svakim pokretom u krevetu budi, sam sebe prekorijeva što se s njom onoga dana ispred stepenica nasuprot prodavaonici Second hand razišao, što joj je dozvolio da nastavi put do Sanele sama. Ali, pred njom ni to ne smije iskazati, pokrenuo bi u njoj optužnicu protiv samoga sebe.
Od toga dana štošta se mijenja i u njihovoj svakodnevici: Ljiljanin popodnevni odmor s kauča u velikoj sobi seli na njezin krevet kraj njegovog u spavaćoj. Sva tri objeda, umjesto na veliki okrugli stakleni stol u blagovaonici, donosi joj na tacni na mali pravokutni stakleni stol u velikoj sobi. Danica joj na desnu ruku stavlja gaze natopljene Acidi boricom jednom ujutro i dva puta popodne. Pred spavanje joj nateklu ruku maže Liotonom.
Oko 20.00 sati prvoga dana liječenja, Danica skida zavoje s desne ozlijeđene ruke i još uvijek uznemirenoj i krhkoj bolesnici govori:
– Evo, sad je sve kako treba biti, ne može biti bolje.
– Baš je lijepo – odgovara joj Ljiljana na rubu plača. – Prokleto je lijepo. Tako mi je bilo i u ratu. Prokleto lijepo bilo mi je i u ratu. A sad je još i gore. Moj drugi pad u miru. Sve su to ratne posljedice.
Od te njezine gorke riječi odbijaju se njegova pitanja: Uistinu, kako im je bilo u ratu, je li ono što pamti netočno, samo talog onoga što je bilo, sve već zaboravljeno, hoće li mu njezin oporavak dopustiti da to pažljivo provjeri i u svom ratnom dnevniku?
Tresu joj se ramena. Sve glasnije plače. Kao da je taj trenutak dugo čekala, rida. On šuti, s mukom odolijeva da joj se ne pridruži. Ne smije to sebi dozvoliti pred uplakanom, a stid ga je i Danice.
– Nemoj tako. Brzo ćeš se ti oporaviti – tješi je Danica. – Neću te napustiti dok oporavak ne bude potpun. Ne brini.
– Puno ti unaprijed hvala, Danice – govori on – valjda ću to što si ti jutros i sad učinila i ja brzo naučiti.
– Ne brini – ponavlja Danica – ja ću sve dok potpuno ne ozdravi. A ti gledaj i pamti.
U toj prvoj noći, i u svim narednim, sve do lipnja 2018., bolesnica je sa suzama najčešće samo u jednom položaju za spavanje. U onome na leđima na koji nije naviknuta. Ni na lijevoj strani svog tijela ne smije utonuti u san. Na tom zadanom položaju pored njega, ona mu svoje muke opisuje jecajima, bespomoćan, on je strpljivo sluša sve dok san ne zagospodari svim budnim u njezinome povrijeđenom tijelu.
Kad zaspi, on u mraku nastavlja u sebi gušiti svoju bol što joj drukčije ne zna pomoći. Banalnim riječima utjehe nikad nije smirivao bolesnog i nemoćnog, uvijek je od otrcanih fraza, inače, bježao kao od vraga u svim godinama njihova braka i u svakoj komunikaciji s drugim. A u braku su već gazili pedeset i prvu godinu. Od prve godine i rodbina i prijatelji i poznanici pamte ih skupa, sad će ga svi kad se udalji od nje pitati: A gdje je ona, što je to on sam? Nitko nije navikao da ga čak i u prodavaonici vidi bez nje. U ratu je u njemu sve otvrdlo, sve je suze isplakao u svoja njedra, okrećući leđa od nje, da joj ne kapaju na izvor dok u njoj miruje.
Ušutkan prvim činom njezine drame, pita se kako će s njom kad ostanu sami, što sutra ujutro prvo započeti, hoće li obveze koje ga čekaju potpuno gurnuti ustranu i njegovo svakodnevno čitanje i pisanje?
I, kad joj reći za fra Markov tekst koji mu je stigao mailom nekoliko dana prije tog njezinog drugog fatalnog pada? Namjeravao je da to učini prije izlaska iz stana, ona ga je spriječila da to učini još dok je zaključavao vrata. Javio je fra Marku što joj se neočekivano dogodilo, naglasio mu je da je nervozna, uskraćena za sve normalno, da se još ne može sama niti umiti, niti obući, da bez njegove pomoći ne može ništa uraditi. Lijevom rukom ne zna ništa, desna joj je trenutno samo tvornica raznih vrsta boli s milijunima njezinih izumitelja i odašiljatelja u sve dijelove tijela, bez pravoga lijeka protiv toga.
Nesigurna je kad ujutro silazi s kreveta, onaj prošlogodišnji pad stalno je opominje i stalno se pridružuje najnovijem. Pojačava u njoj nesigurnost, a u njemu nemir. Zabrinut je, sputan, sad još više obvezan biti uz nju, čak i kad se kreće po stanu. I njezina predratna depresija, probuđena u ratu, koju od prvih dana smiruje Lorsilanom, sada se pojačava. Otkad je na toj terapiji ne smije ostati u stanu bez tog lijeka, do ovog novog pada, bez njega se nikud nije kretala niti ispred zgrade. U hodu je uvijek čvrsto oslonjena na njegovu desnu ruku.
Drugoga dana oko jedanaest sati Danica je opet uz nju. On je u nabavci sa snimcima u mobitelu njezine natekle i pomodrjele desne ruke, desne dojke i leđa. Da skrati priču, pokazuje ih prijateljicama i prijateljima, nekima i prije nego što ga upitaju a gdje je to ona, što je to danas sam. Svi su zgranuti. U povratku iz Mercatora, s punim vrećicama u obje ruke, u hodu, Sanelinoj BFAZI upućuje samo jedan pogled, ne svraća, u mesnici kod Amira kupuje nekoliko bataka bez kosti, kod Avde razno zamrznuto povrće. Nekoliko narednih dana neće je morati napuštati, prije njezina pada, zamrzivač su napunili i drugim vrstama mesa i povrća. U hladnjaku imaju i jaja, mliječnih proizvoda, na balkonu krumpira, u kupatilu više flaša izvorske vode „Jane“.
Nakon odlaska Danice i večere razgovaraju smirenije o svemu.
– Tako mi je žao… što sam ti ovo učinila… Kako ćeš ti sad sve sam oko mene ovakve?
– Kako sam i prošle godine kad si pala kraj kreveta. Sve sam naučio uz Danicu, i ono oko stroja za rublje…
Koncem veljače govorila je drukčije:
– Ovo je sve gore. Bolovi se pojačavaju, otok se uvećava, boja povrede je sve tamnija. Ne smijem spustiti pogled na vlastitu ruku, strah me njezina novog izgleda. Stvarno, bilo mi je mnogo bolje u ratu, prokleto bolje, tada sam bila daleko otpornija na razne povrede. Općenito, mnogo boljeg zdravija.
Njezin jȅd on samo pojačava:
– Imaš pravo. Imali smo u ratu i boljih dana. Posebno ja. Nisam išao u nabavku, jer se nije imalo što kupiti, nisam kuhao jer se nije imalo što kuhati, ni prati suđe… Nije bilo vode…
– Je li ti to već teško? A kad si se zapitao kako je bilo meni sve to raditi za proteklih pedeset godina.
– Uopće se ne žalim. Samo sam ti htio reći da u Bosni rat traje i danas. Razlika je tek u tome što se danas, ako si s lovom, ima što nabaviti, skuhati, oprati, obući. Pitanje je, međutim, hoće li ovdje rat ikada i prestati. Poraće je njegovo neko drugo poluvrijeme. Sve dok nas ove nacionalne stranke zamajavaju…
– A što, onda, o tome danas ništa ne zapisuješ u neki novi dnevnik? Okani se onog objavljenog.
– Ovim tekstom ispravljam objavljeni, ispisujem novi… Jer sam u objavljenom dnevniku sigurno griješio prema svima, i prema prijateljima. Zapisivao nabrzinu, izricao sudove nabrzinu… Jer se danas sve ponavlja, govorim ti, samo na malo drukčiji način. U onom mom ratnom dnevniku sve je već zapisano, diktirano pomalo i ratnom propagandom svih strana, a i međunarodne zajednice. Novi dnevnik bi možda morao i to korigirati. I u miru smo u ovome naselju bili sami. Dok smo imali radne obveze, nismo to ni osjećali. Ujutro odeš na posao, oko 16 sati se vratiš, ručaš, malo se odmoriš. Navečer nisi ovdje, navečer si negdje u gradu. Na nekoj kazališnoj predstavi, s prijateljima u nekoj kavani, na književnoj večeri, u nekom restoranu na večeri. Vratiš se, nešto pogledaš na tv, pa u krevet. Nisi samoću ovdje niti osjećao. Tek smo samoću snažno osjetili u ratu, tako nam je, evo, i u poraću. Opet smo ovdje sami. Po cijeli dan nikud iz ovoga naselja, pa ni do centra grada. Spali smo ovdje opet samo na dva-tri prijatelja…
– Ma, sad, dok bolujem, morat ću, izgleda, pročitati i taj tvoj objavljeni dnevnik. Cijeli. Radi usporedbe.
– Pa i bio bi red. Držim te za riječ. Da se konačno uvjeriš da ni ja nisam baš tako loš pisac.
– Važi. Čim budem bolje. Podsjeti me.
Šutjeli su oboje dugo. Ona je isplovila iz šutnje prva:
– Fašisti presvučeni u nove odore. I u ratu i u poraću oni opet vladaju našim životima. Svoju vladavinu nazivaju demokracijom, a pravo joj je ime: rat u miru. Na demokraciji basnoslovno zarađuju i ubijaju druge, kojima je ona kakav-takav garant nekog dobra. Neki novi mirnodopski fašisti. Njihovi su mi prethodnici ubili oca, jedva ga i pamtim. Da, fašisti. Majka nikad nije saznala kad je to bilo, četrdeset treće ili četrdeset četvrte. U Hrvatskoj. U Jadovnom…
– To, pobogu, znam, ali taj tvoj govor…
– S tim današnjim demokratima, ipak, imamo samo jednu prednost: ne puca kao u ratu… Joj, kako me ovo boli. Kao da je pukla kost, a rekli su da nije. Koliko li će ovo dugo trajati, dragi moj Bože?
– Ma, otkud ti ta priča o fašistima? Nikad tako dosad nisi govorila.
– Oprosti. Poludjet ću od bolova. Buncam. Kao da iz mene progovara netko drugi. Dođe mi da vrisnem… Nacionalisti i fašisti vodili su rat, oni nam sada vode i mir… Dok ti noću kraj mene spavaš, ja budna često trpim bolove i u sebi buncam… Tako se od bolova branim i sad.
– U buncanju si mi, znači, rekla i da te podsjetim na čitanje dnevnika? Brzo ćeš ti to obećanje zaboraviti.
– Malo prije, kad sam ti to rekla, bilo mi je bolje. Rekla sam ti to prije ovog napada. Podsjeti me! Opet me napadaju neki novi bolovi…
U ožujku njegov povratak iz obližnjeg Mercatora i ljekarne dočekuje ohrabrujućim vijestima:
– Uspjela sam podići ruku ovoliko, Danica mi je svjedokinja.
– Istina je – potvrđuje mu Danica. – Moja predviđanja od prvog dana počinju se obistinjavati.
Ali, navečer, u krevetu, opet jeca. Cijelu noć ne spava od bolova. Predlaže joj hitnu pomoć, energično odbija: Ne! Predlaže joj novo snimanje ruke: Ne!
Ujutro ona zove doktoricu Hizretu, detaljno joj opisuje kako je provela noć. Ni doktorica nije za novo snimanje. Dijagnoza je jasna, samo nastaviti terapiju i sve će biti u redu.
Iz rata su, kao i doktorica Hizreta s mužem Joškom, umirovljenim sucem, izašli s velikim gubicima. Gubitak prijatelja bio im je najteži i najveći. S Hizretom i Joškom prijateljstvo su u poraću učvrstili. Ranjen, sve do prošle godine, kad je umro, Joško se bezuspješno liječio. Joško se ugasio, obavijestila ih je kad se to dogodilo. Bilo je to 13. svibnja 2017. godine. Sahranjen je u sarajevskom groblju Sveti Josip u obiteljsku grobnicu s ocem Zvonimirom, književnikom, djedom Matom i bakom Evom. Doktorica Hizreta je ostala uz njih kao s najodanijim predratnim, ratnim i poratnim prijateljima. Oni s njom još uvijek čekaju da im se predratni prijatelji vrate iz raznih europskih i svjetskih gradova i gradića. Ima ih mnogo. Oni koji su se vratili, nisu isti. Niti povratnici razumiju njih, niti oni razumiju povratnike. Sporazumijevaju se nekako s pola srca i s polovinom zdravog razuma. I jedni i drugi su gubitnici, i zdravog i mekog srca. Progon i izgnanstvo, kao i ostanak u Sarajevu, imaju iste posljedice na sve.
U svibnju se s doktoricom Hizretom počinju ponovno sastajati u Sanelinoj BFAZI. Toplije dane svi gosti provode u bašči, Ljiljana bježi od mjesta gdje je pala. Zaobilazi ga, traži najudaljeniji stol od njega. Desnu ruku drži u povezu od marame, radoznalcima detaljno opisuje pad, pokazuje im slike od prvih dana iz njegova mobitela. Opisuje poslove koje on obavlja umjesto nje, sažalijeva ga, zahvaljuje mu pred njima na strpljenju koje ima s njom dok se oporavlja. U hodu je priljubljena uz njega, lijevom rukom čvrsto drži njegovu desnu, u kojoj je njegov štap, u lijevoj je uvijek jedna ili dvije vrećice namirnica za dnevne potrebe. On se pred drugima ni na što ne žali, a imao bi mnogo toga za žalbu, ona pred drugima do detalja sve opisuje i podcrtava.
U stanu mu pomaže koliko može i što joj on dozvoli, s Danicom su i prijepodne i poslijepodne po nekoliko sati zajedno. Ona joj obloge stavlja i skida s rutinom, on pažljivo prati i povremeno je zamjenjuje. Doručkuju iza devet sati, potom piju kavu, potom on, kad s njom ne izlazi do Saneline BFAZE, odlazi u Avdinu prodavaonu, po kruh, vodu, pavlaku, proljetnu smjesu, đuveč, rižoto. Pastrmku kupuje u prodavaonici Brojler koji je u blizini BFAZE, teletinu za gulaš, filete, očišćene batake i teleće šnicle kod Amira. Dok je u nabavci, Danica je s njom. Pripremu ručka započinje iza dvanaest, iza TV Dnevnika. Ručaju iza trinaest sati, odmaraju od dva do pola četiri. Onda opet zajedno piju kavu, on je napušta čim se pojavi Danica da joj promijeni obloge i odlazi do svog računala u drugoj sobi, kraj kojeg je od dana njezine povrede njegov ratni dnevnik. Ipak, stranicu-dvije, dok ga ne zamoli da dođe i da joj u nečemu pomogne, čita iz mape u kojoj je pohranjen otkad je u nju skeniran nakon kupnje računala. S Danicom je ostavlja oko pet, dok joj ona ruku masira Liotonom, on je ponovno uz računalo i svoj ratni dnevnik.
Svakodnevno je raspet između onog što je dužan pružiti njoj i onog što nastoji književno uobličiti u svom novom proznom projektu. Ona je osuđena samo na njega, bez majke je od šesnaestog prosinca 2000. godine. Sahranili su je u Barama, na sprovodu je bilo vrlo malo ljudi. Godinu poslije nje, on je 31. listopada ostao bez brata Marka, njegovo vječno počivalište, umjesto u rodnoj Tramošnici, nalazi se u Županji, gdje mu se od 23. rujna 2011. pridružila i starija sestra Manda. Nedavno im se pridružio i sin i bratić Zvonko. U Tramošnici je i dandanas njihova zavičajna kuća pusta, imanje od 1992. neobrađeno i zapušteno. Njih dvoje su u Sarajevu dva stabla čiji se korijeni suše, čije stablo postepeno gubi svoje glavne grane.
Tek u lipnju oteklina njezine desne ruke se povlači, koži se vraća prirodna boja, ali bol u nadlaktici još je živ, posebno u krevetu, noću. Pridružuje mu se u kupnji, pomaže u kuhinji. Danica im navraća na kavu, više joj na ozlijeđenu ruku ne stavlja obloge, ponekad je utrlja Liotonom umjesto njega.
On joj tih dana pokazuje izraslinu kraj lijevog oka, to je obična bradavica, govori mu kad god to čini. Izraslina u tom mjesecu rapidno raste, mrka je, pri koži je krvava.
Jednog jutra, bunovan, ulazi u toalet i vjenčanim prstenom na lijevoj ruci dere tu izraslinu. Spušta poklopac wc školjke, potom stoji ispred ogledala i, preneražen, otkriva u njemu potočiće krvi na obrazu. Sagnut, na podu pronalazi odlomljeni vrh bradavice, uvija ga u listić toalet papira i čuva kraj svoga računala. Pokazuje ga Danici, tada i Ljiljani. Obje ga opet uvjeravaju da se ničeg ne plaši, predlažu da na ogoljelo mjesto što češće stavlja nevenovu mast. Čini to više dana, ali sumnja i dalje kljuca: to nije bezazleno, to je nešto opasno, i to na vrlo osjetljivom mjestu.
Utorak je, 26. lipnja 2018., zove taksi i odlazi u Eurofarm na Ilidži, dermatologinji Seani Bejtula.
– Ovo bi trebalo odmah operirati i poslati na histopatološku analizu. Ceratosiss scherhica, ali obvezno operirati.
Na njegov prijedlog da to učine odmah, odlazi kirurgu Aleksandru Semizu u susjednoj prostoriji i brzo se vraća s njim u svoj ured.
– Da, to se mora odmah ukloniti – govori dr. Semiz – na vrlo je nezgodnom mjestu. U ovoj godini nešto su učestali ti vražji melanomi. Dg: TU REG. TEMPORALLIS. Histopatološka analiza će nam reći istinu. Dok nam ne stigne, možemo samo nagađati.
S hodnika im se pridružuje Ljiljana kojoj je dermatologinja Bejtula prije toga pregledala povrijeđenu ruku, potom i njegovu otkinutu bradavicu, do tog pregleda čuvanu u pregradi novčanika, u papiriću, i mjesto na kojem je bila, već dobro smireno nevenovom mašću. On je upoznaje sa svojom odlukom da to učini bez odlaganja, odmah. Odlazi u operacijsku dvoranu na pripremu za operaciju, Ljiljanu ostavlja na hodniku. Pamti plačni izraz njezina lica, ispred vješalice skida komad po komad ljetne odjeće, na noge navlači papuče, u bolničkom mantilu sa sestrom odlazi u operacijsku dvoranu. Ona mu pomaže da se na operacijskom ležaju ugodno smjesti, prekriva mu cijelo tijelo, nepokriveno je samo mjesto koje će uskoro rezati kirurški nož. Sestra ga napušta, ostaje sam ispod velike rasvjete na plafonu, hladno mu je pod pokrivalom iako velika rasvjeta grije. Čeka. U glavi se nikako ne smiruje samo jedna riječ: melanom, melanom… ona je jedino njegovo zvučno društvo ispod velike rasvjete na plafonu.
Sestra se vraća s kirurgom, ubrzo osjeća ubod igle kraj lijevog oka, već osjeća i rez. Kirurg je brz, spretan i kad ušiva ranu, sestra ga previja, pomaže mu da se digne, dugo se oblači, na hodniku mu Ljiljana trči u zagrljaj.
– Je li sve prošlo kako treba? – drhti joj glas.
– Sve je prošlo kako treba. Bez imalo boli. Idemo na portu, moramo platiti. Šesto maraka operacija, svako previjanje trideset pet maraka.
– Neka je. Samo da se sve završi dobro.
– Isječak šalju na analizu. Rezultat će, kaže sestra, biti za petnaest dana.
– Bože, tko će to dočekati.
– Ovo će neko vrijeme i tebe i mene udaljiti od tvoje ruke – govori silazeći na stepenice u prizemlje gdje je prijemni odjel. – To će biti za oboje dobro. A nalaz, vidjet ćemo…
Razdoblje iščekivanja nalaza, međutim, bilo je za oboje vrijeme velike napetosti. Odlasci taksijem na nekoliko previjanja u Eurofarm na Ilidži i razgovori sa sestrom Melihom o uspješnom zarastanju rane njemu su nekako olakšavali i napetost i iščekivanje, njoj pojačavali. I nakon skidanja konaca sa zacijeljene rane, dočekivala ga je s pitanjem: je li stigao nalaz, a kad ga i petnaestog dana nije bilo, govorila je:
– Bože, to onda nešto nije na dobro. Što se ovo meni i tebi događa? Zašto smo oboje kažnjeni? Jesmo li toliko oboje grešni? Nije nam ovako bilo ni u ratu. Zaista, prema kome smo toliko griješili u ratu pa nam se sad vraća? Zar smo nas dvoje tako loši ljudi pa nam se u poraću sve nešto vrlo ružno događa. Možda smo stvarno i mi previše griješili prema drugima, koliko i drugi prema nama…
– Dok mi je ranu previjala, sestra Meliha mi je stalno ponavljala: nalaz će sigurno biti u redu, vaša rana tako lijepo zarasta. Rana vam od prvog dana izgleda tako lijepo, zdravo…
– Ma, što sestra zna… Nijedna rana niti je lijepa niti zdrava. Ne, ne, ovo kašnjenje nalaza nije nikako na dobro.