Ako se izuzmu umor, trošak, stres, razočarenja, mjeseci planiranja, i šparanja, i tome se još dodaju iznenadne popravke, probušene gume, krompirišća od puteva, otkazani letovi, stroga aerodromska pravila, ili nepregledne gužve pogubljenih turista s pametnim telefonima u rukama, putovanjima se, ipak, uvijek obradujemo. Noć prije potrpa se odjeća u kofere, hrana i piće u mini zamirzivače, knjige u rance, s peškirima i kremama, onda se zapalili još po jedna, pusti film na teveu, i kao dijete pred bajram, legne u krevet.
Za jutro se navije alarm, da se može popiti kafa i doručkovati prije polaska. Pregleda se posljedni put po kući, je li se šta zaboravilo; ključevi možda, punjači, uključena ringla, ili pegla. Popije se kahva, i u autu čeka još koji minut, da se žena još jednom vidi u ogledalu, da eventualno promijeni odjevnu kombinaciju, ili jednostavno da se pobrine da je sve na svome mjestu, kako i treba biti. Vrata se zaključaju, i na radiju naštima odgovarajuća muzika.
Vozi se po nekoliko sati. Pušači svako malo zaustavljaju pored, piju kahve, pale cigare, protežu noge, traže obližnji wc, ili grm kao alternativu. U vožnji se posmatra krajolik, oko ispružene ceste u nedogled. Prozor je otškrinut, tek toliko da blagi vjetrić nanese miris obližnjih šuma, ili urijetko smrad crknutog rakuna, pored kanalizacijskog otvora, nakon pljuska.
Na usputnom se odmaralištu pronađe kornjača, ne veća od nadlanice. Uputila se prema auto-cesti na ulazu u Zapadnu Virdžiniju. U hladovini obližnjih stabla ona je glavna atrakcija, i predmet porodičnog vijećanja. Ostane joj malo vode u posudi, sreća kao želja, i izgovor kako ipak ne bi podnijela nastavak putovanja.
Tako je barem bilo do prošle godine. Ove godine, u gradu u kojem živimo popularan je staycation, biva odmor od kuće, ili kod kuće. U Bosni je, primjećujem, to sasvim drugačije. Hoda se, putuje, ljetuje, odmara, uživa, sunča, pliva, kupa, jaše, skače, loče, mezeti, ispija kafa, ukratko, ćejfi.
Priznajem, jesmo posjetili kućicu na drvetu. U saveznoj državi Ohajo, među dalekim brdima amiških farmi. Signala više nije bilo, nakon skretanja s glavne ceste, tako da sam vozio, otprilike i napamet. Kad smo se valjano izgubili, prakirani uz kraj puta, na mjestu gdje se pojavio tračak signala na telefonima, da bi ga zatim nestalo, iz suprotnog pravca, pored nas je stao bijeli pikup. Nasmijan se stariji čovjek ljubazno ponudio da nam pomogne. Ako treba, ići će pred nama do najbliže, glavne rute, koja vodi do naše destinacije. Kućica na drvetu, zapravo je jedna od građevina na porodičnom imanju koje se proteže na nekoliko stotina dunuma. Makadamom se vozimo do bijele, ogromne, drvene štale, preuređene za goste. Iskustvo života na farmi ovdje se debelo naplaćuje. Srećemo se s ljubaznom vlasnicom, koja nas vodi dalje, niz brda, do kućice. Zavučena među stabla oraha i vrbi, pored malenog potoka, izgleda kao dječački san.
Drvene stepenice vode do prvog sprata, konstruisanog kao terasa, s pogledom na susjednu farmu, i urolane plastove sijena na obližnjem brdu, pored kojih se M. želi slikati. Na terasi je stol, stolice i zelena ljuljaška u koju Imany uskače. Na drugom je spratu prostorija za spavanje, s krevetom na napuhavanje do kojeg vode žute ljestve. S druge strane je krevet za jednu osobu na rasklapanje, kakve sam viđao u ratnim filmovima. U centralnom dijelu, uz sami zid je dreveni sanduk s dodatnom opremom, plinskom bocom, vlažnim maramicama i dekama. U jednom je ćošku druga, platneno bijela ljuljaška, a u drugom polica na kojoj je cvijeće, mini radio zvučnik, i knjige Vinstona Čerčila.
Poslijepodne smo proveli u istraživanju i prostom uživanju prvog iskustva. S prvim mrakom, uspeli smo se na obližnje brdo, da gledamo zalazak sunca. Crveni balon, iznad zelenih brda amiških farmi. Fotografija kojoj je još potreban jedino okvir. Spustivši se, naložili smo vatru, na kojoj ćemo peći ćevape. Dva će psa, bijela i rundava, privući miris roštilja. Prikolicu drva tu ćemo večer izložiti u odrezanom limenom buretu, pored potoka iz kojeg dopiru zvuci, gigantskih crvčaka. Grupa amiških mladića, u kočiji, u nekoliko će nam navrata mahnuti s puta. Jednom pred sami mrak, drugi put s fenjerima okačenim, umjesto farova.
Ne znam kako je s drugima, putovanja su za mene iskustvo, po mogućnosti prvo, neobično, i autentično, a to znači ne nužno skupo i luksuzno. U suštini, putovanja su dobra, ako ništa, radi promijene. Svakodnevnica i očima dojadi.
Čemu putovanja
Ako se izuzmu umor, trošak, stres, razočarenja, mjeseci planiranja, i šparanja, i tome se još dodaju iznenadne popravke, probušene gume, krompirišća od puteva, otkazani letovi, stroga aerodromska pravila, ili nepregledne gužve pogubljenih turista s pametnim telefonima u rukama, putovanjima se, ipak, uvijek obradujemo. Noć prije potrpa se odjeća u kofere, hrana i piće u mini zamirzivače, knjige u rance, s peškirima i kremama, onda se zapalili još po jedna, pusti film na teveu, i kao dijete pred bajram, legne u krevet.
Za jutro se navije alarm, da se može popiti kafa i doručkovati prije polaska. Pregleda se posljedni put po kući, je li se šta zaboravilo; ključevi možda, punjači, uključena ringla, ili pegla. Popije se kahva, i u autu čeka još koji minut, da se žena još jednom vidi u ogledalu, da eventualno promijeni odjevnu kombinaciju, ili jednostavno da se pobrine da je sve na svome mjestu, kako i treba biti. Vrata se zaključaju, i na radiju naštima odgovarajuća muzika.
Vozi se po nekoliko sati. Pušači svako malo zaustavljaju pored, piju kahve, pale cigare, protežu noge, traže obližnji wc, ili grm kao alternativu. U vožnji se posmatra krajolik, oko ispružene ceste u nedogled. Prozor je otškrinut, tek toliko da blagi vjetrić nanese miris obližnjih šuma, ili urijetko smrad crknutog rakuna, pored kanalizacijskog otvora, nakon pljuska.
Na usputnom se odmaralištu pronađe kornjača, ne veća od nadlanice. Uputila se prema auto-cesti na ulazu u Zapadnu Virdžiniju. U hladovini obližnjih stabla ona je glavna atrakcija, i predmet porodičnog vijećanja. Ostane joj malo vode u posudi, sreća kao želja, i izgovor kako ipak ne bi podnijela nastavak putovanja.
Tako je barem bilo do prošle godine. Ove godine, u gradu u kojem živimo popularan je staycation, biva odmor od kuće, ili kod kuće. U Bosni je, primjećujem, to sasvim drugačije. Hoda se, putuje, ljetuje, odmara, uživa, sunča, pliva, kupa, jaše, skače, loče, mezeti, ispija kafa, ukratko, ćejfi.
Priznajem, jesmo posjetili kućicu na drvetu. U saveznoj državi Ohajo, među dalekim brdima amiških farmi. Signala više nije bilo, nakon skretanja s glavne ceste, tako da sam vozio, otprilike i napamet. Kad smo se valjano izgubili, prakirani uz kraj puta, na mjestu gdje se pojavio tračak signala na telefonima, da bi ga zatim nestalo, iz suprotnog pravca, pored nas je stao bijeli pikup. Nasmijan se stariji čovjek ljubazno ponudio da nam pomogne. Ako treba, ići će pred nama do najbliže, glavne rute, koja vodi do naše destinacije. Kućica na drvetu, zapravo je jedna od građevina na porodičnom imanju koje se proteže na nekoliko stotina dunuma. Makadamom se vozimo do bijele, ogromne, drvene štale, preuređene za goste. Iskustvo života na farmi ovdje se debelo naplaćuje. Srećemo se s ljubaznom vlasnicom, koja nas vodi dalje, niz brda, do kućice. Zavučena među stabla oraha i vrbi, pored malenog potoka, izgleda kao dječački san.
Drvene stepenice vode do prvog sprata, konstruisanog kao terasa, s pogledom na susjednu farmu, i urolane plastove sijena na obližnjem brdu, pored kojih se M. želi slikati. Na terasi je stol, stolice i zelena ljuljaška u koju Imany uskače. Na drugom je spratu prostorija za spavanje, s krevetom na napuhavanje do kojeg vode žute ljestve. S druge strane je krevet za jednu osobu na rasklapanje, kakve sam viđao u ratnim filmovima. U centralnom dijelu, uz sami zid je dreveni sanduk s dodatnom opremom, plinskom bocom, vlažnim maramicama i dekama. U jednom je ćošku druga, platneno bijela ljuljaška, a u drugom polica na kojoj je cvijeće, mini radio zvučnik, i knjige Vinstona Čerčila.
Poslijepodne smo proveli u istraživanju i prostom uživanju prvog iskustva. S prvim mrakom, uspeli smo se na obližnje brdo, da gledamo zalazak sunca. Crveni balon, iznad zelenih brda amiških farmi. Fotografija kojoj je još potreban jedino okvir. Spustivši se, naložili smo vatru, na kojoj ćemo peći ćevape. Dva će psa, bijela i rundava, privući miris roštilja. Prikolicu drva tu ćemo večer izložiti u odrezanom limenom buretu, pored potoka iz kojeg dopiru zvuci, gigantskih crvčaka. Grupa amiških mladića, u kočiji, u nekoliko će nam navrata mahnuti s puta. Jednom pred sami mrak, drugi put s fenjerima okačenim, umjesto farova.
Ne znam kako je s drugima, putovanja su za mene iskustvo, po mogućnosti prvo, neobično, i autentično, a to znači ne nužno skupo i luksuzno. U suštini, putovanja su dobra, ako ništa, radi promijene. Svakodnevnica i očima dojadi.