Obična, tankokosa i tankovijasta djevojčica, negdje tamo iz zadnjih klupa u srednjemu od tri reda, petog razreda osmoljetke usred radničkog dijela grada.
Ni odlikašica, a ni ponavljačica. Ni u čemu se ne ističe. Uredna u rukopisu. Brižna. Lako zaplače. Nastavnicima se čini – ni na što!
Možda se jedino po tim suzama ističe.
Ili ni po suzama. Treća je godina opsade. Glad i hladnoća, ponegdje i zarazne bolesti, kolera možda, jer nema čiste vode ni klora za kloriranje vodovoda, koji ionako ne radi u većini gradskih kvartova. Očevi umiru u rovovima. Za njima majke umiru od strave. A djeca se lako i često rasplaču.
Tako ne možemo reći ni da se po suzama isticala.
Sve dok jednoga dana, bilo je to u ožujku ili je već bio travanj, nastavnik fizike nije zapazio neobičnu stvar.
Dok je glas koji je dopirao iz starinskog zvučnika pod visokim stropom, u samom uglu učionice, kao i svakoga dana prije početka nastave izgovarao imena ljudi, muškaraca, žena i djece, koji su tokom jučerašnjega dana stradali u ratu, junački kao borci ili mučenički kao žrtve neprijateljskog terora, nastavnik je, zagledavši se u nju, primijetio da se djevojčica sa svakim novim imenom preobražava i raste. Možda to i nije vidljivo golom i neuvježbanom oku. Možda ne bi vidjele njegove kolege, nastavnici povijesti ili likovnog, ali njemu, fizičaru, veoma osjetljivom na svaku fizikalnu promjenu, s ugrađenom vagom koja je u stanju izmjeriti svaku fizičku i metafizičku masu i težinu, nikako nije moglo promaknuti.
Još je trajalo čitanje imena, još su đaci stajali u grobnom miru, uspravljeni protivno logici zemljine teže, i slušali koga sve više nema, još bi povremeno nekom muškiću zaigrao brk od komičnog spoja u nekom imenu i prezimenu, kad je on odskočio od katedre, potrčao do skladišta kabineta za fiziku, i odnekud izvukao nož, oštroga vrha iz kojeg su se širile dva poput britve oštra sječiva.
Nitko se nije pomakao, možda nitko nije ni vidio da je nastavniku nož u ruci. Ni ona se nije stigla pomaknuti, možda jednom je ili dvaput trepnula okom, mehanički, slučajno, po volji života i po logici organizma koji još uvijek radi, prije nego što joj je zabio nož u trbuh, i dok je još uvijek stajala, tako protivno logici gravitacije, u dva reza razrezao utrobu, od pubične sve do grudne kosti, pa od jedne do druge ladvice.
I dok se rušila, ispuštajući glas nalik dugom uzdahu između samoglasnika a i o, iz nje se, uz blijede djetinje unutarnje organe, po podnim daskama premazanim karbolineumom rasuo sadržaj najveće masovne grobnice u ljudskoj povijesti.
Muškarci, žene i djeca, uniformirani i neuniformirani, goli i odjeveni, zaustavljeni u pokretu, iznenađenih izraza lica, uplakani, u veličini srednjega zgloba na djevojčičinom kažiprstu, rasuli su se po podu svi oni čija su imena pred razredom pročitana od početka ovoga rata.
Učenica
Obična, tankokosa i tankovijasta djevojčica, negdje tamo iz zadnjih klupa u srednjemu od tri reda, petog razreda osmoljetke usred radničkog dijela grada.
Ni odlikašica, a ni ponavljačica. Ni u čemu se ne ističe. Uredna u rukopisu. Brižna. Lako zaplače. Nastavnicima se čini – ni na što!
Možda se jedino po tim suzama ističe.
Ili ni po suzama. Treća je godina opsade. Glad i hladnoća, ponegdje i zarazne bolesti, kolera možda, jer nema čiste vode ni klora za kloriranje vodovoda, koji ionako ne radi u većini gradskih kvartova. Očevi umiru u rovovima. Za njima majke umiru od strave. A djeca se lako i često rasplaču.
Tako ne možemo reći ni da se po suzama isticala.
Sve dok jednoga dana, bilo je to u ožujku ili je već bio travanj, nastavnik fizike nije zapazio neobičnu stvar.
Dok je glas koji je dopirao iz starinskog zvučnika pod visokim stropom, u samom uglu učionice, kao i svakoga dana prije početka nastave izgovarao imena ljudi, muškaraca, žena i djece, koji su tokom jučerašnjega dana stradali u ratu, junački kao borci ili mučenički kao žrtve neprijateljskog terora, nastavnik je, zagledavši se u nju, primijetio da se djevojčica sa svakim novim imenom preobražava i raste. Možda to i nije vidljivo golom i neuvježbanom oku. Možda ne bi vidjele njegove kolege, nastavnici povijesti ili likovnog, ali njemu, fizičaru, veoma osjetljivom na svaku fizikalnu promjenu, s ugrađenom vagom koja je u stanju izmjeriti svaku fizičku i metafizičku masu i težinu, nikako nije moglo promaknuti.
Još je trajalo čitanje imena, još su đaci stajali u grobnom miru, uspravljeni protivno logici zemljine teže, i slušali koga sve više nema, još bi povremeno nekom muškiću zaigrao brk od komičnog spoja u nekom imenu i prezimenu, kad je on odskočio od katedre, potrčao do skladišta kabineta za fiziku, i odnekud izvukao nož, oštroga vrha iz kojeg su se širile dva poput britve oštra sječiva.
Nitko se nije pomakao, možda nitko nije ni vidio da je nastavniku nož u ruci. Ni ona se nije stigla pomaknuti, možda jednom je ili dvaput trepnula okom, mehanički, slučajno, po volji života i po logici organizma koji još uvijek radi, prije nego što joj je zabio nož u trbuh, i dok je još uvijek stajala, tako protivno logici gravitacije, u dva reza razrezao utrobu, od pubične sve do grudne kosti, pa od jedne do druge ladvice.
I dok se rušila, ispuštajući glas nalik dugom uzdahu između samoglasnika a i o, iz nje se, uz blijede djetinje unutarnje organe, po podnim daskama premazanim karbolineumom rasuo sadržaj najveće masovne grobnice u ljudskoj povijesti.
Muškarci, žene i djeca, uniformirani i neuniformirani, goli i odjeveni, zaustavljeni u pokretu, iznenađenih izraza lica, uplakani, u veličini srednjega zgloba na djevojčičinom kažiprstu, rasuli su se po podu svi oni čija su imena pred razredom pročitana od početka ovoga rata.