Đed Niko je za unuke osvojio dva dobra jatagana. Za starijeg je namijenio sječivo s drškom koja je imala tragove bijele kosti, s utisnutim cvjetnim ukrasima i drvenim koricama obloženim kožom. Stevovo je imalo srebrni balčak i naizgled bilo mnogo jednostavnije. Začikavao je brata oko toga, ali samo kada je imao gdje da pobjegne.
– Moj je od pravoga junaka, a ovaj tvoj je od neke mješine. Možda mu je valjao da bere cvijeće.
– Ako te dovatim džaba će ti biti i junaštva i jatagana – prijetio mu je Marko.
Stevan se rijetko odvajao od đedovog dara. Godine će proći dok sječivo prestane da bude igračka i alat i postane oružje. Imao je utisnute neobične ukrase i žice, bio je vrlo oštar i sasvim blago povijen sa nepravilnom drškom koja se stapala sa šakom. Na njemu su se presijavala izblijedjelim zlatom ugravirana arapska slova. Sa drugovima se dječak često zabavljao „čitajući“ majstorsku posvetu sa desna na lijevo.
– Iskovali smo ga za tebe, a ti nas, kumimo te Stevane, udri tupom stranom! Tako piše na ovom prvom – naizust pročita mali Jovan.
– Daj mi ga ovamo – poviknu Stevo i poče da tumači šare.
– Ja sam sivi soko, razbijam oblake i junake! Bog će te munjom fištiti, ako li sa mnom budeš krtolu kopao.
Svi popadaše po livadi, lica i stomaci su im se grčili od smijeha. Jedino je Stevan i dalje sjedio i razvučenog osmijeha držao oružje u krilu. Odjednom se uozbilji, kako su sunčevi zraci prelazili po jataganu učinilo mu se da slova igraju i da su oživjela.
Da je imao nekoga da mu prevede i pročita čuo bi da na prvoj poruci piše:
„O moj Bože, tvojom pomoću neka neprijatelj bude raspršen.“
Na sljedećoj su utisnute riječi poručivale: „Neka od straha od ovog noža zamuknu čarolije.“
Sa druge strane sječiva tauširanjem su bila ugravirana imena sedam spavača iz špilje. Iznad njih je pisalo: „Bože, olakšaj posao tankom Ahmedu.“
Osim vlasnika, natpisi su otkrivali i da je jatagan 1809. godine, 1224. po Hidžri, izradio majstor Osman.
Bio je vrijedan i spretan čovjek, njegova radionica u Skadru je bila među najboljima. Nije svako od Osmana mogao poručiti da mu iskuje oružje, osim novca morao je imati ugled. I kao čovjek i kao ratnik. Čaršija ga je cijenila kao izuzetnog zanatliju, ali su ga smatrali osobenjakom. Nije se ni sa kim družio, a bilo koji mušterijin pokušaj razgovora grubo je prekidao direktnim pitanjem o poslu koji se dogovara.
Sirijski čaj se hladio i Osman blago zaljulja čašu prije nego što otpi sitan gutljaj. Miris mu lagano zabaci glavu, svaki put je u ovoj mješavini osjetio novo spajanje biljaka. Ovoga puta to bijahu lipa, ruža i badem. Badem kao oči one koju je jedino volio, iako ju je tek nekoliko puta u prolazu vidio. Kao oči one koju nije mogao nikada imati i o kojoj je bio grijeh i misliti. U jednoj noći bez kraja i sna gutao je Osman kugle od tuge, velike, veće od najvećeg oraha. Tad se najtvrđe zakleo da žensko više neće pogledati i da će mu ova radionica biti čitav svijet. I kuća i čaršija i žena i porodica.
Tu je zavladao Osmanov red, njegovo carstvo na dva dijela podijeljeno nevidljivom linijom, koju gosti nikada nijesu prešli. Sve je u njoj imalo svoje mjesto, alati bijahu u savršenom skladu poređani po stolovima i debelim hrapavim zidovima. Poslije završenog posla ih je detaljno čistio i vraćao, toliko precizno da su se na tim mjestima stvorili obrisi. Na sredini prostorije se nalazio džinovski panj čiji su korijeni i dalje bili u zemlji. Na njemu je majstor izvodio najfinije radove. Jatagan je obično izrađivalo više majstora, nožari koje su zvali bičakdžije, zlatari-hašermdžije i kujundžije. Prvi bi iskovao sječivo, slao kod sljedećeg da ga ukrasi, a onaj treći bi načinio metalne korice. Jedino je Osman sve sam radio, prije nego što mu je prenio tajne kovanja, njegov učitelj Mehmed ga je poslao da izuči filigrantski zanat. Tu je proveo dvije godine i kada se vratio kod svog majstora počeo je da pomaže u pravljenju sječiva. Oponašao je njegove vješte i sigurne pokrete koje je činio sa pogledom uvijek prikovanim za bodež. Mehmed je zanat učio u Siriji, njegova porodica je dala poslednji imetak da ga tamo pošalje. U Damasku je naučio što nigdje drugo ne bi mogao, da napravi krvavi jatagan, oružje koje siječe sve pred sobom. Bio je tako iskovan da se ljudi ne mogu izvidati od rana koje je zadavao.
Proces izrade je bio dug i komplikovan, sa mnogo teško objašnjivih poteza. Zvali su ga damasciranje ili damaskinski postupak. Osmana trgnuše koraci, u radnju je polako ulazila jedna mršava tamna prilika. Kada joj lampa osvijetli lice, majstor se ukoči. Bio je to Ahmed aga, zapovjednik janjičara i jedan od najhrabrijih skadarskih vojnika. Njegovu rođenu sestru zvao je Bademove Oči. Kada se odledi, uzvrpolji se i poruši stvari po radionici. Dok je uvodio gosta iz usta su mu izlazile isprekidane rečenice sa malo smisla. Ahmedov je svaki pokret pokazivao dostojanstvo, on polako sjede na ponuđenu stolicu mirno posmatrajući domaćina. Glava mu je bila blago izvijena u desnu stranu.
– Veliki aga, kako li vam ja mogu biti od pomoći?
– Čuo sam, Osmane, da si nadmašio učitelja. Jatagan koji mi je rahmetli Mehmed iskovao oštetio sam na pušku jednog kaurina. Bog Veliki zna da me je dobro služio, ali, eto, vakat je da se novi iskuje.
– Biće mi čast da ga za vas izradim. Jeste li imali nešto posebno na umu, sa čime da ga ukrasim?
Aga je ćutao.
– Mogu staviti bijelu kost, na hašermu utisnuti zlatna slova, a na parazvanu…
Dugo je Osman nabrajao kako bi uljepšao dršku i njene spojeve, a Ahmed je već na početku prestao da ga sluša. Gledao je kroz njega i razmišljao kako se svašta priča o ovom zanatliji, a on je, izgleda, neko čestito biće. I još je mislio kako je lijepo kad je neko predan onome što radi i kako bi svima bolje bilo da je takvih više, ali za nevolju, uvijek ih je mnogo manje od ostalih.
– I šta kažete čestiti aga – prenu ga iz misli nožarevo pitanje.
– Svejedno mi je, ovo je tvoj zanat i tvoje majstorstvo, te ti odaberi. Nemoj žaliti ni zlata, a ni dragulja. Ali nije mi, dobri Osmane, to toliko važno.
– Šta vam je onda bitno, veliki Ahmede?
– Da bude čvrst da se ne može salomiti, a oštar da može nebo posijeći, da niko nema takvoga u čitavoj Carevini. Možeš li ti to napraviti?
– Pokušaću, a biće Božija volja. Evo vam dok čekate jedan moj dobar jatagan, skoro sam ga izradio. Da se ne požurujemo, da iskujem kako valja oružje koje ćete na ponos nositi – reče ispraćajući ga.
Za majstora su govorili da, dok je radio, nije izlazio iz radionice i bezmalo da su bili u pravu. Za jedno nisu znali, kada se alat i glava umore, ruke nijesu nikad, iskradao se i bježao iz grada da vazduhom osvježi misli.
Radnja je izlazila na glavnu ulicu, mnogo je svijeta tu prolazilo. Osman zamandali vrata i proviri kroz izlaz na dvorištu da provjeri da li neko prolazi. Ne bi nikoga i krenu prema brdu koje se nadvijalo nad gradom. Na njegovom vrhu je samovala Rozafa, tvrđava u koju se morala uzidati jedna žena da bi je podignuli. Pričaju ljudi da je neka jaka sila rušila radove. Uspentra se do dijela gdje ga vojnici i prolaznici nijesu mogli vidjeti i tamo kao i svakog dana ostade satima da posmatra ptice koje su nadlijetale krivudavu rijeku. Tekla je tiho i vijugala poput velike zmije. Nebo su prekrivale ptice koje su u talasima dolijetale sa jezera. Prepoznavao ih je sa velike daljine po načinu leta. Pelikani su bili lukavi strpljivi lovci koji su čekali da im kormorani nađu ribu, divlje patke su štedljivo, rijetkim zamasima krila, osvajale prostor, a galebovi su jezdili na vazdušnim strujama.
Najviše je uživao gledajući neke džinovske ružičaste močvarice za koje kažu da su samo jednog proljeća doletjele iz Afrike.
Bog im je dao ljepotu, ali nije glas. Zvuk koje su ispuštale da nadglasaju jedna drugu podsjećao ga je nekada na njakanje ljutog magarca, a nekad na glasanje dosadne guske. Jedno ili drugo, nikada nije bio siguran. Kada prestadoše da njaču i gaču, on zažmuri, duboko udahnu i poče polako da ispušta vazduh dok je zamišljao Ahmeda u borbi sa jataganom. Dugo je maštao da iskuje savršeno sječivo, osjećao je da je sad došlo vrijeme. Vidio je srebrni polumjesec u njegovim dugim rukama kako sija i siječe sve pred sobom.
Čim siđe sa brda uputi se kod najboljeg gradskog trgovca i poruči najskuplji čelik koji je tada postojao. Na pošiljku je čekao devet dana. Kada je pristigla, radionice nije napuštao dok ga nije iskovao. U vrijednu leguru je dodavao po malo gvožđa i mekšeg i prljavijeg čelika. Topio ih je i spajao u jedno. I tako mnogo puta, sve dok se jedna smjesa potpuno ne sjedini. Gledao je kako se hladi i podsjeti da ga na orlovo krilo, tako ga i nazva, samo za sebe. Zatvori oči, dlanom pređe preko ohlađenog sječiva, zatim ga uze i baci duboko u đubre.
U čaršiji počeše čudom da se čude. Osman je šetao ulicama, pričao s ljudima i svraćao na čaj. Obilazio je radnje i trgovao bez cjenkanja. Pazario je plemenite metale i najfinije dragulje, a s lica mu se nije micao zadovoljni izraz čije porijeklo niko nije mogao ni da pretpostavi. Ispredali su različite priče koje su bile, kao i većina sličnih spletkarenja, bez osnova i pouzdanog saznanja. Najčešće su imale ljubavnu potku, ali nijesu bili ni blizu uzroka, koji je ležao u smeću. Poslije mjesec, za njega nikada dužih dana, ponovo se zatvori u radionicu.
Došlo je vrijeme da iz otpada izvadi oštricu. Kisjelina iz poluraspadnute hrane je izjela sve slabije i mekše djelove i mogao je da počne da radi ono u čemu je bio najbolji. Danima je brusio sječivo, kratkim i spretnim potezima, pazeći da ne naruši sklad. Kada stiže do poliranja počeše da se iscrtavaju munje. Osmijeh mu ublaži izbrazdano lice, znao je da je uspio. Napravio je neuništivi metal, sječivo koje pravi rane, sije smrt, prolazi i kida gdje god može, a gdje ne može uvija se i ostaje u čvrstoj ratničkoj ruci.
Nekoliko je dana uživao u zatamnjenoj radionici, pio čajeve jedan za drugim i s ponosom gledao u svjetlost koju je oružje isijavalo. Smislio je kako će ga ukrasiti, a da mu ne pokvari izvornu ljepotu. Zlatnim slovima utisnu posvetu Ahmedu, dodade imena sedam spavača iz pećine i još nekoliko želja upućenih nebesima. Najteži posao ga je čekao kod umetanja simbola, čvrsto je vjerovao u snagu petokrake. Zvijezda koju je uspio da iscrta iz jednog poteza trebalo bi da donese magijsku moć i pruži zaštitu vlasniku jatagana. Za svoju dušu ureza badem i na njemu napisa četiri slova njenog imena, toliko sitno da ga niko nikada nije pročitao.
Kada je Ahmed drugi put ušao u radionicu kod Osmana nije bilo one nespretnosti. Bio je mnogo smireniji i svečano dočeka agu.
– Javiše mi da je gotov.
– Za vašu sam ga ruku napravio, nadam se da će pristajati.
Ahmedu zasijaše oči dok je majstor podizao jatagan. Prihvati ga sa poštovanjem, izvuče ga iz korica i zamahnu nekoliko puta po radionici.
Začuše nešto što nijesu do tada, zvuk koji ispuni prostoriju podsjećao je na spajenje zvižduka i pucnja biča. Osman je sa dvije ruke držao debeo komad štavljene kože. Ponudi mu da ga zasiječe, aga pređe oštricom, a koža se zapara kao list papira.
– Napravio si kako sam tražio. Samo da znaš da će i tvoje ime spominjati, ako bude sjekao kako mislim da hoće. Je li bilo dovoljno para, jesam li dužan još nešto?
– Ne, naprotiv, veliki aga. Ostalo je zlata i dragulja i od viška sam napravio ogrlicu. Možete je pokloniti majci, sestri ili kome vam je drago-.
Ruka sa pruženim nakitom stajala je u vazduhu nekoliko trenutaka. Aga je ispod oka gledao čas u nju, čas u majstorovo spokojno lice. Prihvati je, kratko pogleda i gurnu u kesu sa novcem.
Orlovo krilo poče nemilice da siječe, u narednih nekoliko godina Ahmed je gasio bune i smirivao nesmirene. Išao je na protivnike bez straha i zazora, cijepao ih, kidao i lomio i sablje i puške.
Poče da napreduje u službi, ali mu to ni izbliza nije značilo koliko što ga je pratio glas velikog junaka. Raščulo se širom carevine da su mu iskovali jatagan koji se u njegovoj ruci ne može salomiti, niti pobijediti. Pjesnici su mu davali magijska svojstva, djeca su o njemu šaputala kada su plašila jedna druge, a vojnici bili ponosni što se najbolji među njima ne može poraziti.
Osmanovo sječivo postade simbol snage i nadmoći. Neobjašnjivom brzinom među ljudima poče da se širi priča o ovom jataganu i njegovom vlasniku.
„Ko je njih dvojicu sreo, nije se više vode napio“, govorili su, a grudi su im se ponosno nadimale. Koliko je nešto oštro opisivali su riječima: „Siječe kao Ahmedov jatagan“, a nevrijeme i nevolje sa neba sa „Sijevalo je kao da je Ahmed sabljom mahao“.
Kada mu siva boja preplavi i glavu i bradu, Ahmed svom nasledniku Mustafi pokloni oružje. Mladić je morao da ide na kazneni pohod baš tamo odakle su se najčešće vraćali pognute glave. Ali nijesu odustajali, htjeli su još jednom da probaju da pokore divlja plemena. Njegov otac ga, pomalo zbunjenog, zagrli na odlasku.
– Ne brini se, sine. To su divljaci, ali dok ti je vjera u oku i ovaj jatagan u ruci, ne možeš poginuti.
Putovali su dugo, u planinsko bespuće stigoše pri kraju trećega dana, odmah razapeše šatore i napraviše logor. San im nije dolazio na oči, vukovi su zavijali cijelu noć. Mladić je stiskao jatagan i hrabrio se očevim riječima. U osvit zore po vrhovima okolnih planina počeše da se pojavljuju siluete. Spuštali su se niz stijene kao divlje koze i svakog trenutka ih je bilo sve više i bili su sve bliže. Kada ih više od polovine stiže do padine počeše da jurišaju uz jezivu viku koju su planine vraćale i pojačavale. U logoru dadoše uzbunu, a Mustafa se ukoči od straha.
Jedan od napadača se ustremio baš na njega, niko drugi ga nije zanimao. Vidio mu je jake kratke noge, široka ramena i uvis podignute obrve. Zamahnu prema njemu, Mustafa se odbrani, ali mu Osmanovo majstorstvo ispade iz ruke.
Neki tren kasnije imao je snage da samo još jednom podigne pogled i vidi tog ratnika kako sa dva jatagana rastjeruje njegovim stradanjem preplašenu vojsku.
Orlovo krilo
Đed Niko je za unuke osvojio dva dobra jatagana. Za starijeg je namijenio sječivo s drškom koja je imala tragove bijele kosti, s utisnutim cvjetnim ukrasima i drvenim koricama obloženim kožom. Stevovo je imalo srebrni balčak i naizgled bilo mnogo jednostavnije. Začikavao je brata oko toga, ali samo kada je imao gdje da pobjegne.
– Moj je od pravoga junaka, a ovaj tvoj je od neke mješine. Možda mu je valjao da bere cvijeće.
– Ako te dovatim džaba će ti biti i junaštva i jatagana – prijetio mu je Marko.
Stevan se rijetko odvajao od đedovog dara. Godine će proći dok sječivo prestane da bude igračka i alat i postane oružje. Imao je utisnute neobične ukrase i žice, bio je vrlo oštar i sasvim blago povijen sa nepravilnom drškom koja se stapala sa šakom. Na njemu su se presijavala izblijedjelim zlatom ugravirana arapska slova. Sa drugovima se dječak često zabavljao „čitajući“ majstorsku posvetu sa desna na lijevo.
– Iskovali smo ga za tebe, a ti nas, kumimo te Stevane, udri tupom stranom! Tako piše na ovom prvom – naizust pročita mali Jovan.
– Daj mi ga ovamo – poviknu Stevo i poče da tumači šare.
– Ja sam sivi soko, razbijam oblake i junake! Bog će te munjom fištiti, ako li sa mnom budeš krtolu kopao.
Svi popadaše po livadi, lica i stomaci su im se grčili od smijeha. Jedino je Stevan i dalje sjedio i razvučenog osmijeha držao oružje u krilu. Odjednom se uozbilji, kako su sunčevi zraci prelazili po jataganu učinilo mu se da slova igraju i da su oživjela.
Da je imao nekoga da mu prevede i pročita čuo bi da na prvoj poruci piše:
„O moj Bože, tvojom pomoću neka neprijatelj bude raspršen.“
Na sljedećoj su utisnute riječi poručivale: „Neka od straha od ovog noža zamuknu čarolije.“
Sa druge strane sječiva tauširanjem su bila ugravirana imena sedam spavača iz špilje. Iznad njih je pisalo: „Bože, olakšaj posao tankom Ahmedu.“
Osim vlasnika, natpisi su otkrivali i da je jatagan 1809. godine, 1224. po Hidžri, izradio majstor Osman.
Bio je vrijedan i spretan čovjek, njegova radionica u Skadru je bila među najboljima. Nije svako od Osmana mogao poručiti da mu iskuje oružje, osim novca morao je imati ugled. I kao čovjek i kao ratnik. Čaršija ga je cijenila kao izuzetnog zanatliju, ali su ga smatrali osobenjakom. Nije se ni sa kim družio, a bilo koji mušterijin pokušaj razgovora grubo je prekidao direktnim pitanjem o poslu koji se dogovara.
Sirijski čaj se hladio i Osman blago zaljulja čašu prije nego što otpi sitan gutljaj. Miris mu lagano zabaci glavu, svaki put je u ovoj mješavini osjetio novo spajanje biljaka. Ovoga puta to bijahu lipa, ruža i badem. Badem kao oči one koju je jedino volio, iako ju je tek nekoliko puta u prolazu vidio. Kao oči one koju nije mogao nikada imati i o kojoj je bio grijeh i misliti. U jednoj noći bez kraja i sna gutao je Osman kugle od tuge, velike, veće od najvećeg oraha. Tad se najtvrđe zakleo da žensko više neće pogledati i da će mu ova radionica biti čitav svijet. I kuća i čaršija i žena i porodica.
Tu je zavladao Osmanov red, njegovo carstvo na dva dijela podijeljeno nevidljivom linijom, koju gosti nikada nijesu prešli. Sve je u njoj imalo svoje mjesto, alati bijahu u savršenom skladu poređani po stolovima i debelim hrapavim zidovima. Poslije završenog posla ih je detaljno čistio i vraćao, toliko precizno da su se na tim mjestima stvorili obrisi. Na sredini prostorije se nalazio džinovski panj čiji su korijeni i dalje bili u zemlji. Na njemu je majstor izvodio najfinije radove. Jatagan je obično izrađivalo više majstora, nožari koje su zvali bičakdžije, zlatari-hašermdžije i kujundžije. Prvi bi iskovao sječivo, slao kod sljedećeg da ga ukrasi, a onaj treći bi načinio metalne korice. Jedino je Osman sve sam radio, prije nego što mu je prenio tajne kovanja, njegov učitelj Mehmed ga je poslao da izuči filigrantski zanat. Tu je proveo dvije godine i kada se vratio kod svog majstora počeo je da pomaže u pravljenju sječiva. Oponašao je njegove vješte i sigurne pokrete koje je činio sa pogledom uvijek prikovanim za bodež. Mehmed je zanat učio u Siriji, njegova porodica je dala poslednji imetak da ga tamo pošalje. U Damasku je naučio što nigdje drugo ne bi mogao, da napravi krvavi jatagan, oružje koje siječe sve pred sobom. Bio je tako iskovan da se ljudi ne mogu izvidati od rana koje je zadavao.
Proces izrade je bio dug i komplikovan, sa mnogo teško objašnjivih poteza. Zvali su ga damasciranje ili damaskinski postupak. Osmana trgnuše koraci, u radnju je polako ulazila jedna mršava tamna prilika. Kada joj lampa osvijetli lice, majstor se ukoči. Bio je to Ahmed aga, zapovjednik janjičara i jedan od najhrabrijih skadarskih vojnika. Njegovu rođenu sestru zvao je Bademove Oči. Kada se odledi, uzvrpolji se i poruši stvari po radionici. Dok je uvodio gosta iz usta su mu izlazile isprekidane rečenice sa malo smisla. Ahmedov je svaki pokret pokazivao dostojanstvo, on polako sjede na ponuđenu stolicu mirno posmatrajući domaćina. Glava mu je bila blago izvijena u desnu stranu.
– Veliki aga, kako li vam ja mogu biti od pomoći?
– Čuo sam, Osmane, da si nadmašio učitelja. Jatagan koji mi je rahmetli Mehmed iskovao oštetio sam na pušku jednog kaurina. Bog Veliki zna da me je dobro služio, ali, eto, vakat je da se novi iskuje.
– Biće mi čast da ga za vas izradim. Jeste li imali nešto posebno na umu, sa čime da ga ukrasim?
Aga je ćutao.
– Mogu staviti bijelu kost, na hašermu utisnuti zlatna slova, a na parazvanu…
Dugo je Osman nabrajao kako bi uljepšao dršku i njene spojeve, a Ahmed je već na početku prestao da ga sluša. Gledao je kroz njega i razmišljao kako se svašta priča o ovom zanatliji, a on je, izgleda, neko čestito biće. I još je mislio kako je lijepo kad je neko predan onome što radi i kako bi svima bolje bilo da je takvih više, ali za nevolju, uvijek ih je mnogo manje od ostalih.
– I šta kažete čestiti aga – prenu ga iz misli nožarevo pitanje.
– Svejedno mi je, ovo je tvoj zanat i tvoje majstorstvo, te ti odaberi. Nemoj žaliti ni zlata, a ni dragulja. Ali nije mi, dobri Osmane, to toliko važno.
– Šta vam je onda bitno, veliki Ahmede?
– Da bude čvrst da se ne može salomiti, a oštar da može nebo posijeći, da niko nema takvoga u čitavoj Carevini. Možeš li ti to napraviti?
– Pokušaću, a biće Božija volja. Evo vam dok čekate jedan moj dobar jatagan, skoro sam ga izradio. Da se ne požurujemo, da iskujem kako valja oružje koje ćete na ponos nositi – reče ispraćajući ga.
Za majstora su govorili da, dok je radio, nije izlazio iz radionice i bezmalo da su bili u pravu. Za jedno nisu znali, kada se alat i glava umore, ruke nijesu nikad, iskradao se i bježao iz grada da vazduhom osvježi misli.
Radnja je izlazila na glavnu ulicu, mnogo je svijeta tu prolazilo. Osman zamandali vrata i proviri kroz izlaz na dvorištu da provjeri da li neko prolazi. Ne bi nikoga i krenu prema brdu koje se nadvijalo nad gradom. Na njegovom vrhu je samovala Rozafa, tvrđava u koju se morala uzidati jedna žena da bi je podignuli. Pričaju ljudi da je neka jaka sila rušila radove. Uspentra se do dijela gdje ga vojnici i prolaznici nijesu mogli vidjeti i tamo kao i svakog dana ostade satima da posmatra ptice koje su nadlijetale krivudavu rijeku. Tekla je tiho i vijugala poput velike zmije. Nebo su prekrivale ptice koje su u talasima dolijetale sa jezera. Prepoznavao ih je sa velike daljine po načinu leta. Pelikani su bili lukavi strpljivi lovci koji su čekali da im kormorani nađu ribu, divlje patke su štedljivo, rijetkim zamasima krila, osvajale prostor, a galebovi su jezdili na vazdušnim strujama.
Najviše je uživao gledajući neke džinovske ružičaste močvarice za koje kažu da su samo jednog proljeća doletjele iz Afrike.
Bog im je dao ljepotu, ali nije glas. Zvuk koje su ispuštale da nadglasaju jedna drugu podsjećao ga je nekada na njakanje ljutog magarca, a nekad na glasanje dosadne guske. Jedno ili drugo, nikada nije bio siguran. Kada prestadoše da njaču i gaču, on zažmuri, duboko udahnu i poče polako da ispušta vazduh dok je zamišljao Ahmeda u borbi sa jataganom. Dugo je maštao da iskuje savršeno sječivo, osjećao je da je sad došlo vrijeme. Vidio je srebrni polumjesec u njegovim dugim rukama kako sija i siječe sve pred sobom.
Čim siđe sa brda uputi se kod najboljeg gradskog trgovca i poruči najskuplji čelik koji je tada postojao. Na pošiljku je čekao devet dana. Kada je pristigla, radionice nije napuštao dok ga nije iskovao. U vrijednu leguru je dodavao po malo gvožđa i mekšeg i prljavijeg čelika. Topio ih je i spajao u jedno. I tako mnogo puta, sve dok se jedna smjesa potpuno ne sjedini. Gledao je kako se hladi i podsjeti da ga na orlovo krilo, tako ga i nazva, samo za sebe. Zatvori oči, dlanom pređe preko ohlađenog sječiva, zatim ga uze i baci duboko u đubre.
U čaršiji počeše čudom da se čude. Osman je šetao ulicama, pričao s ljudima i svraćao na čaj. Obilazio je radnje i trgovao bez cjenkanja. Pazario je plemenite metale i najfinije dragulje, a s lica mu se nije micao zadovoljni izraz čije porijeklo niko nije mogao ni da pretpostavi. Ispredali su različite priče koje su bile, kao i većina sličnih spletkarenja, bez osnova i pouzdanog saznanja. Najčešće su imale ljubavnu potku, ali nijesu bili ni blizu uzroka, koji je ležao u smeću. Poslije mjesec, za njega nikada dužih dana, ponovo se zatvori u radionicu.
Došlo je vrijeme da iz otpada izvadi oštricu. Kisjelina iz poluraspadnute hrane je izjela sve slabije i mekše djelove i mogao je da počne da radi ono u čemu je bio najbolji. Danima je brusio sječivo, kratkim i spretnim potezima, pazeći da ne naruši sklad. Kada stiže do poliranja počeše da se iscrtavaju munje. Osmijeh mu ublaži izbrazdano lice, znao je da je uspio. Napravio je neuništivi metal, sječivo koje pravi rane, sije smrt, prolazi i kida gdje god može, a gdje ne može uvija se i ostaje u čvrstoj ratničkoj ruci.
Nekoliko je dana uživao u zatamnjenoj radionici, pio čajeve jedan za drugim i s ponosom gledao u svjetlost koju je oružje isijavalo. Smislio je kako će ga ukrasiti, a da mu ne pokvari izvornu ljepotu. Zlatnim slovima utisnu posvetu Ahmedu, dodade imena sedam spavača iz pećine i još nekoliko želja upućenih nebesima. Najteži posao ga je čekao kod umetanja simbola, čvrsto je vjerovao u snagu petokrake. Zvijezda koju je uspio da iscrta iz jednog poteza trebalo bi da donese magijsku moć i pruži zaštitu vlasniku jatagana. Za svoju dušu ureza badem i na njemu napisa četiri slova njenog imena, toliko sitno da ga niko nikada nije pročitao.
Kada je Ahmed drugi put ušao u radionicu kod Osmana nije bilo one nespretnosti. Bio je mnogo smireniji i svečano dočeka agu.
– Javiše mi da je gotov.
– Za vašu sam ga ruku napravio, nadam se da će pristajati.
Ahmedu zasijaše oči dok je majstor podizao jatagan. Prihvati ga sa poštovanjem, izvuče ga iz korica i zamahnu nekoliko puta po radionici.
Začuše nešto što nijesu do tada, zvuk koji ispuni prostoriju podsjećao je na spajenje zvižduka i pucnja biča. Osman je sa dvije ruke držao debeo komad štavljene kože. Ponudi mu da ga zasiječe, aga pređe oštricom, a koža se zapara kao list papira.
– Napravio si kako sam tražio. Samo da znaš da će i tvoje ime spominjati, ako bude sjekao kako mislim da hoće. Je li bilo dovoljno para, jesam li dužan još nešto?
– Ne, naprotiv, veliki aga. Ostalo je zlata i dragulja i od viška sam napravio ogrlicu. Možete je pokloniti majci, sestri ili kome vam je drago-.
Ruka sa pruženim nakitom stajala je u vazduhu nekoliko trenutaka. Aga je ispod oka gledao čas u nju, čas u majstorovo spokojno lice. Prihvati je, kratko pogleda i gurnu u kesu sa novcem.
Orlovo krilo poče nemilice da siječe, u narednih nekoliko godina Ahmed je gasio bune i smirivao nesmirene. Išao je na protivnike bez straha i zazora, cijepao ih, kidao i lomio i sablje i puške.
Poče da napreduje u službi, ali mu to ni izbliza nije značilo koliko što ga je pratio glas velikog junaka. Raščulo se širom carevine da su mu iskovali jatagan koji se u njegovoj ruci ne može salomiti, niti pobijediti. Pjesnici su mu davali magijska svojstva, djeca su o njemu šaputala kada su plašila jedna druge, a vojnici bili ponosni što se najbolji među njima ne može poraziti.
Osmanovo sječivo postade simbol snage i nadmoći. Neobjašnjivom brzinom među ljudima poče da se širi priča o ovom jataganu i njegovom vlasniku.
„Ko je njih dvojicu sreo, nije se više vode napio“, govorili su, a grudi su im se ponosno nadimale. Koliko je nešto oštro opisivali su riječima: „Siječe kao Ahmedov jatagan“, a nevrijeme i nevolje sa neba sa „Sijevalo je kao da je Ahmed sabljom mahao“.
Kada mu siva boja preplavi i glavu i bradu, Ahmed svom nasledniku Mustafi pokloni oružje. Mladić je morao da ide na kazneni pohod baš tamo odakle su se najčešće vraćali pognute glave. Ali nijesu odustajali, htjeli su još jednom da probaju da pokore divlja plemena. Njegov otac ga, pomalo zbunjenog, zagrli na odlasku.
– Ne brini se, sine. To su divljaci, ali dok ti je vjera u oku i ovaj jatagan u ruci, ne možeš poginuti.
Putovali su dugo, u planinsko bespuće stigoše pri kraju trećega dana, odmah razapeše šatore i napraviše logor. San im nije dolazio na oči, vukovi su zavijali cijelu noć. Mladić je stiskao jatagan i hrabrio se očevim riječima. U osvit zore po vrhovima okolnih planina počeše da se pojavljuju siluete. Spuštali su se niz stijene kao divlje koze i svakog trenutka ih je bilo sve više i bili su sve bliže. Kada ih više od polovine stiže do padine počeše da jurišaju uz jezivu viku koju su planine vraćale i pojačavale. U logoru dadoše uzbunu, a Mustafa se ukoči od straha.
Jedan od napadača se ustremio baš na njega, niko drugi ga nije zanimao. Vidio mu je jake kratke noge, široka ramena i uvis podignute obrve. Zamahnu prema njemu, Mustafa se odbrani, ali mu Osmanovo majstorstvo ispade iz ruke.
Neki tren kasnije imao je snage da samo još jednom podigne pogled i vidi tog ratnika kako sa dva jatagana rastjeruje njegovim stradanjem preplašenu vojsku.