(Dva odlomka iz romana koji je pred izlaskom iz štampe)
Stanovi, adrese. Na kojim su adresama i po kakvim stanovima Jablanovići boravili kroz nenavršeno desetljeće svojega zagrebačkog života – otkako su se 1937. uzeli, do Četrdesetpete kada je njega nestalo, i, potom, do 1947. kada je ona sve svoje zagrebačkō likvidirala i vratila se u Bosnu, u V.? U papirima se samo na jednom mjestu, bez drugih podataka, spominje Kačićeva ulica. Jesu li tu boravili sve tri godine od vjenčanja do 1940. i prelaska u Ljubljansku? Je li to bila neka Jablanovićeva još studentska adresa? Kako je ona savladavala taj novi strani grad i ritam nakon ušuškanog, sigurnog obiteljskog djetinjeg pa djevojačkog življenja u maloj katoličkoj mahali uspavane bosanske kasabe pod Grabežom. Kako je provodila onih dvanaest mjeseci s godine 1937. na godinu 1938. kada je on na odsluženju vojnoga roka pri Školi za rezervne pešadiske oficire u Sarajevu, iz koje izlazi kao rezervni pešadiski podnarednik? Misleći da dobro osjeća njezinu prirodu, prirodu njezine privrženosti svomečovjeku, baštinik je sklon misliti da je vedro i bez napora sređivala neki njihov privremeni log u Zagrebu, čekajući ga, i tiho se radujući svakome danu, prije nego da se za to vrijeme sklonila kod matere i oca u V. Potom, ona je kroz godinu 1939. trudna s prvim djetetom. Ta je godina u baštinikovu znanju sasvim zatamnjena. Tek, u novembru je rodila, djevojčicu, svijala se oko nje toplo i predano. Nije joj se posrećilo. Umrla je s nenavršenih pet mjeseci.
O Jablanovićevu prethodnom, studentskom životu u Zagrebu baštinik kućnih papira zna malo, više naslućuje. Sačuvala se mala, pohabana portretna fotografija na prednjem listu Nacionala, napravljena u danima kada se kao svršeni đak franjevačke gimnazije u Visokome godine 1933. u rujnu upisuje na studije u Zagrebu. Na slici je blijed mladić uska lica i slabe svijetle kose, senzualnih usana, u iznošenom sakou pogužvanih revera pod kojim je bjeličasta košulja nimalo boljega stanja. Podaci iz Nacionala o uplaćenim pristojbama za Univerzitetsku bibliotekuDin 20, za zdravstveni fondDin 50 i za akademičke menzeDin 5 govore o tomu gdje je mogao učiti, gdje se hranio, te da je imao nekakvu osnovnu zdravstvenu skrb. Gdje i u kakvim stanovima je živio, koliko ih je promijenio, koliko plaćao, s kakvim gazdama i gazdaricama imao posla, nepoznato je. Na 300 dinara Napretkove stipendije iz Sarajeva sigurno je morao namicati još novaca. Od amidže župnika u V. nije mogao mnogo očekivati. Okretan i bistar, vesele prirode, izrazito muzikalan, topla baritona a vješt gitari, pjevao je i svirao na zabavama i od toga valjda imao neke koristi. Ovakve i onakve. O tome je majka ponešto znala i katkad spominjala, ali bez pojedinosti i kao s nekim hladnim ustezanjem: bio je to njegov život prije nje. Nekoliko je puta suho nabacila da se sa studija znao i prijateljevao s Nadom Kesterčanek, rođenom Sarajkom. Tri godine mlađa od njega, ta je književnica skromna dara i malena opusa maknula Četrdesetpete, prvo u Argentinu, zatim u Ameriku, gdje je poživjela kao knjižničarka u gradu Wilkes-Barreu (Pensilvanija) sa svojim mužem, povjesničarom Stankom Vujicom. Čega je još moglo biti u tim studentskim godinama: kojih tegoba i kojih ljepota, kakvih padova a kakvih uzleta, mogućih zanosa u toplini ženskoga krila – o tome majka nije znala ili nije htjela znati ništa.
Priču o njihovom nesuđenom stanu na Gornjem Gradu započinjala je više puta, s toplom sjetom u početku, a onda bi to svaki put naglo prekidala i ostavljala neispričano. Ostalo je na ovome: tokom studija Ivana je s njegove darovitosti i vedre prirode jako zavolio profesor Franjo Fancev, eminentni hrvatski filolog i književni povjesničar. Bez djece, on i žena živjeli su u Opatičkoj ulici na broju 16. Ivan im je znao katkad pomoći oko opskrbe ogrevom ili donoseći iz grada kabastije namirnice. Još u snazi, u šezdesetprvoj godini, profesor u proljeće 1943. godine iznenada umre, i žena ostane za njim potpuno izgubljena i nesnađena. Imali su u Donjem Gradu neki stančić u kojemu je profesor znao zakonačiti kad bi nekim poslom ostao do kasno. Kad se malo sabrala, ona odluči da prijeđe u taj stan jer joj je nezamislivo ostati sama na Gornjem Gradu, a stan u Opatičkoj ponudi Jablanoviću da se s obitelji useli u nj.
To je veliki stan čudnovatoga rasporeda u staroj gornjogradskoj kući podignutoj na temeljima istočnoga obrambenog bedema srednjovjekovnoga Gradeca, kao i sva ta ulica koja se uspinje od jednih do drugih bivših gradskih vrata – Kamenitih na jugu do Novih ili Opatičkih, davno porušenih, na sjeveru. U gradskim knjigama, pod nazivom Kuća Štajdaher, stoji da je sagrađena godine 1824-26. za gradskog bilježnika Josipa Štajdahera, na zemljištu na kojem se do 1820. nalazio dio vrta nekadašnjeg samostana klarisa. Pripisuje se graditelju Bartolu Felbingeru, a stilski vuče na bidermajer. Kad je 1857. prešla u ruke odvjetnika Andrije Jakčina, protagonista ilirskog pokreta, gradskog zastupnika, potpredsjednika Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva, salon njegove društveno ambiciozne i rodoljubive žene Marije (Svagelli-Begavečke) bio je omiljeno sastajalište iliraca. Sjevernim zidom kuća se naslanja na velebnu palaču Draškovića izgrađenu 1836, poznatu Ilirsku dvoranu ili Narodni dom, u novo doba Akademijin Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe. S južne strane sljubljena je sa širokom palačom izvorno sagrađenom krajem XVIII stoljeća za grofa Krstu Oršića, a početkom XIX stoljeća prenamijenjenom za djevojački internat.
Kuća na broju 16 sagrađena je na strmini, pa je stan prizeman s ulične strane, s koje se u kućno dvorište ulazi kroz velika, polulučno svedena kolska vrata, a sa suprotne je na visokome prvom katu, s kojega se iz dviju velikih soba visokih stropova, sa širokim prozorima i malim balkonom u sredini, otvara ogroman vidik na istočni zagrebački horizont, na cijeli Kaptol s tornjem franjevačke crkve i dva dominantna tornja katedrale. Kroz kuću se iz dvorišta silazi ogromnim tunelom po širokim stepenicama od čvrsta, bit će hràstova drveta. Na dnu je dvodijelni kućepaziteljski stan. Iz njega se izlazi na uski zaravanak s kojega se na Radićevu ulicu, starinski zvanu Duga, obara strm vrt. Jest malen, ali je svega u njemu: voćaka, gredica s povrćem, motaka uz koje se veru loze graha… Od Duge ulice na dnu, te od vrtova Ilirske dvorane i ženskoga internata s lijeve i desne strane odvajaju ga visoki zidovi, pa živi svojim životom, zaklonjen i intiman.
Stepenice, kojima se kroz kuću silazi u vrt, na sredini se prekidaju malim odmorištem, a na njegovoj lijevoj strani zjapi mračan otvor. Kroz njega se pristupa drugim stepenicama, niz koje se silazi u dubok podrum. To je mračna i memljiva spilja, isparcelirana ogradama od drvenih letava. Visoki stropovi, građeni ciglom, na luk, čađavi i gusto zastrti prastarom prašinom i paučinom, jedva se naziru pri svjetlu slabe žarulje. Tu se skladišti ugljen i drva za potpalu. U dubini, uza zid, stoje neki paketi u modrom pakpapiru zavezani kanafom. Mnogo kasnije baštiniku uspomena bit će ponuđeno da ih raspakira i preuzme: „to su knjige, ostale su iza tvoga oca, sada su tvoje“. Gotovo da se nije imalo što preuzeti, sve je odavno i temeljito prožela podmukla podrumska memla i vonj.
Dokle su Jablanovići mogli stići s useljavanjem u novi stan tih dana marta-aprila godine 1943? Prvome sinu još nisu dvije godine, drugoga ona teško nosi i svaki čas bit će joj vrijeme da rodi. Od kapitulacije von Paulusovih armija pod Staljingradom, i u njima hrvatskih četa, već je više od mjesec dana, u Zagrebu stalne uzbune i trčanje u skloništa pred naletima savezničkih aviona, svevlast crne berze, skupoća, nestašica hrane, pa pisac dnevnika kao o čudu piše: „Danas smo dobili žemičke. Prodaju se slobodno. Žemička je postala simbol mira. No ove su tek neka tlapnja. Kao i mir.“ Iz V. dolaze ružne vijesti, da su otac i mati pred bijesnim partizanima dojučerašnjega četnika Đurđevića, koji s otkočenim pištoljem traži kulaka Matiju da ga lično ubije, morali ostaviti kuću, blago, zemlju i pobjeći sinu u Banju Luku. Matiji je to bilo kao spram mrtve glave. Kako se dogodilo da se u tome stanu nikada ne ustale, nego da se poslije svega u njemu smjesti majčin brat Mirko s obitelji nakon što se iz V. bio preselio u Banju Luku, a onda, kada svi promućurni već jasno vide da se svijet upravo stubokom mijenja, likvidirao banjalučku trgovinu i doselio u Zagreb – to baštinik uspomena nikada neće saznati. Bilo je u tome nečega zazornog, pa se šutjelo, a on to i sam osjećao, pa – stegnut i manijakalno obazriv, kakav će ostati cijela svog vijeka – nije imao riješenosti da pita. Kada kasnije u tom stanu proživi četiri gimnazijske godine, dodirivat će se svakodnevno s njihovim stvarima – s golemim stolom na razvlačenje zaobljenih uglova od tamnoga mahagonija, blistavim kao ogledalo, u vitrini istoga stila i izrade zaglédati njihove knjige koje novi domaćini nisu bacili u podrum (dugački niz svezaka Meyersova leksikona, plave Binozine sveske sabranoga Matoša…). No, historija, čiji su nijemi svjedoci ti materijalni ostaci jednoga propalog života, nije ga zgrabila tada; drugim tragovima, i za drugim milinama i očajima išao je u tim godinama njegov put. Tek tu i tamo poneki munjeviti plamsaj emocije, koju nije razumijevao jer nije htio da joj podari ni trenutak pažnje i htijenja za razumijevanjem. Svojom neopozivošću – gustinom tuge i gorčinom besmisla – ta će ga historija sustići kasnije, a onda se otkriti kao njegov fatum, oduvijek, od početka.
Povlačenje. Još u subotu 5. maja Četrdesetpete vojnim nadleštvima u Zagrebu iz Pavelićeva Glavnog stana odlazi direktiva: „Po želji Poglavnika N.D.H., dr. Ante Pavelića, glavni grad Hrvatske Zagreb, branit će se do posljednjeg čovjeka, odnosno naboja.“ – Dano u Glavnom stanu Poglavnika, dne 5. svibnja 1945. – Glavar Glavnog stana Poglavnika general Grujić, v.r. A već sutradan, u nedjelju 6. maja poslije podne, počinje pokret u pravcu Slovenije na najdulje osam dana, a možda i manje, jer da se Zagreb ne će braniti.
Zagreb je u potpunom kaosu. Pun je muhadžera, kako po bosanski zovu silan svijet koji se u grad već tjednima slijeva s juga Endehazije u bijegu ispred komunista i šumnjaka. Po nekim procjenama nabijen je s milijunomduša. Po ministarstvima i nadleštvima panično se pale papiri i dokumenti. Okolicu Trga Kulina bana s „Pavelićevom džamijom“, gdje su mnoge upravne zgrade i Ministarstvo oružanih snaga u Zvonimirovoj ulici, zamračila je crna mećava masnih čađavih leptira koji sporo lelujajući padaju po krovovima, po tlima, po ljudima, lijepe se za kožu, prljaju odjeću, a od ljutoga dima oči peku i nosovi cure.
Sutradan, u ponedjeljak, bježi se već masovno, dok po gradu odjekuju eksplozije i plamsaju požari. Kretalo se sporo naprijed kroz Prilaz sve negdje do Primorske ulice, a zatim skrenusmo u Ilicu i produžismo prema Črnomercu – sjeća se preživjeli očevidac, član vojne postrojbe. Donja Ilica bivala je sve svjetlija što smo se sve više bližili bivšim Topničkim vojarnama, a ovdje je već izgledala kao pravo razbojište. Plamenovi gorućih vojnih skladišta i zgrada osvjetljavali su cijelu okolicu, kao da je pod punom rasvjetom. Kuće uzduž donje Ilice bile su većinom bez prozora – razbijeni eksplozijama vojnih skladišta sada su pokrivali ulice. Pod kotačima vozila, kao i pod nogama pješaka, staklo je pucalo i škripalo. Po ulicama i pločnicima bilo je puno busenja, koje su eksplozije nosile zrakom. Nepregledno mnoštvo naroda – civila, žena, djece – otežava pokret i napredovanje. Mnogi pješaci pokušavaju da se uspnu na vozila u pokretu, zaklinjući da ih se primi.
Nailazimo i na srpske četnike, koji su se povješali na njemačke teretnjake za prijevoz pogonskoga goriva. Ima i srbijanskih nedićevaca kojima je nedavno hrvatska Vlada zajamčila prolaz iz Srbije u Hrvatsku, te ih prihvatila i dala im smještaj u velikim Muellerovim ciglanama na Črnomercu. Susrećemo i pripadnike Crnogorske narodne vojske Sekule Drljevića i generala Agrama. Konačno, tu su i hrvatski stražari i vatrogasci iz pokrajine u svojim odorama, a o ustašama i domobranima, kao i o zaostalim Nijemcima, da se i ne govori. Čini se da su svi uvjereni da ćemo se najdulje za 48 sati susresti s Englezima i staviti im se na raspolaganje, kako je tvrdila propaganda prije polaska iz Zagreba. Bit će da je zbog toga prema Sloveniji pošlo i toliko građanskoga svijeta pješice, ne sluteći da su te zvučne i zavodljive riječi bile pusta opsjena, kao što nije bila istina ni to da je dr. Pavelić prije četiri dana pošao u Ljubljanu na pregovore s Englezima, kako su to objavile službene novine.
Kad se razdanilo sustigla nas je glad. Očekujemo da će se uskoro odrediti sastanak i podijeliti crna kava ili što drugo iz vojničkih kuhinja. Ubrzo razočaranje: saznajemo da nema ni vojne kuhinje ni hrane za nas. Zašto nam se nije reklo bar da ponesemo suhe hrane za nekoliko dana. A nije se zaboravilo zabraniti da se ponese civilno odijelo.
Kojega je dana od početka povlačenja Ivan Jablanović poljubio ženu i dvojicu sinova, jednomu su nepune četiri godine, drugome nepune dvije, i zatvorio za sobom kućna vrata zauvijek? Kako je mogao izgledati rastanak? On ih grli, utješljivo govori o skorom povratku i pobjedi, ona tiho plače, sinovi mu se vješaju o uniformu, stariji plače s majkom, mlađi samo ponavlja: tata, tata? Ona prihvaća njegove riječi, varajući samu sebe, u duši sluti, zna, da su prazne.
Je li to bilo baš odmah, u nedjeljno poslijepodne 6. svibnja, ili u ponedjeljak, ili na kraju, u utorak 8. svibnja, kada se jutrom još bježi iz Zagreba, a već u 13:30 sati dr. Gjuro Kumičić, beznačajni šef saborske kancelarije, na Kaptolu partizanima službeno predaje grad, a to mu je ovlaštenje kao vruć krumpir gurnuo u ruke Pavelić čas prije nego što će ostaviti vlast i vojsku i državu ali neće zaboravitti državnu blagajnu, i klisnuti na Zapad kao anonimus, privatna osoba. Uz Kumičića je i Giuseppe Carmelo Masucci, tajnik vatikanskoga izaslanstva kod hrvatskog episkopata, kojemu dugujemo upečatljivu sliku događaja. Bilježi Talijan kako su stigla dvojica partizanskih komesara u prašnjavom automobilu, prekrivenom uvelim ružama. On im pristupi i kaže da je grad, kako se sami mogu uvjeriti, miran, sličan groblju. Ne čuje se nijedan hitac, psi ne laju, prozori i balkoni su zatvoreni. Zamoli ih, da budu velikodušni prema onima, koji su se predali. Predstavlja im Kumičića, prethodno nasmrt preplašenog, koji se sada ohrabrio i potpuno smirio, kad su ga ova dvojica zagrlila kao braća. Sutradan su ipak došli po njega, pa je nevoljni dr. Gjuro, sin znamenitoga pisca Eugena Kumičića, jednoga od prvaka hrvatskog realizma, stigao i do logora u Staroj Gradiški, jer su drugovi saznali da je 6. svibnja, igrajući svoju neželjenu ulogu, na radio-valovima proglasio Zagreb otvorenim gradom i upozorio Zagrepčane da ostanu mirni kada dođe neprijateljska vojska.
Slušao je mnogo puta mjesto iz majčinih sjećanja o očevu odlasku u povlačenje, uz njega je odrástaō. Ono je svaki put bilo isto, njegov odnos prema njemu mijenjao se onako kako se mijenjao on sam – kako je sazrijevao, kako mu se otkrivalo da istina o svijetu ne može biti određena ni omeđena granicom obiteljskoga bola, majčinog bola, njegovog najvlastitijeg bola. Od majčine neupitne vjere u očev idealizam i čistoću poriva, koje mu je tumačenje očeva odlaska zarana postalo najprije nedovoljno, zatim otužno, dospio je u zrelijim godinama do trenutaka i raspoloženja u kojima je pomišljao: krasni li su to bili junaci i idealisti, prije će biti neodgovorni muški kurvini sinovi i avanturisti, zamirisalo im da se oslobode kuće i obiteljskih obaveza a dobro im došao uzvišeni izgovor. Obuzimala ga je u tim raspoloženjima ljutnja, a sva nježnost i razumijevanje okretalo se prema majci i njezinoj sudbini. Nisu junaci ovi bijedni gubitnici, koji su to bili od samoga početka kad su se svrstali uz mračnoga vođu i njegov režim s onu stranu dobra i razuma. Ako ima junaka u žalosnoj ovoj hrvatskoj priči, to su ove majke što su ostavljene bez igdje ičega, same sa svojim bolom, da pronalaze način da žive, poslije svega, u tvrdoj stvarnosti nesklonoga svijeta i dižu svoju siročad kako najbolje znaju i umiju, ne nadajući se nikada više ni jednome jedinom danu sreće i zadovoljstva. I u snove mu je dolazila ta ljutnja, preoblikovala se u žive prizore. Jedan takav san pamti vrlo jasno, pamti i to kako je bio nekako sretan i ponosan na nj. Vozi se zagrebačkim tramvajem, zna čak i broj, četrnaestica Savski most – Mihaljevac, i čas prije nego će izaći, netko nepoznat sasvim familijarno toplo i suosjećajno pita ga o ocu, biva, je li mu bilo teško rasti bez njega, i boli li ga što je stari tako zaglavio, ili nešto slično. Resko i vedro, snokta, on u svome snu odgovara: „Nikada mi taj prevarant Odisej nije nedostajao.“
Od povratka iz Sanskoga Mosta i demobilizacije Četrdesetdruge do časa povlačenja, uniformu je Ivan Jablanović obukao samo jedanput – kad je bio pozvan na tečaj za pričuvne časnike u Domobranskoj središnjoj školi u ljeto 1943. godine, poslije kojega je pričuvni pješački natporučnik Ivan Jablanović dobio vojni raspored u Domobransku dobrovoljačku pukovniju Banja Luka. (Podatak iz Hrvatskoga državnog arhiva.) Primicanjem sloma, taj se raspored i status mijenjao onako kako se mijenjala organizacija cijele vojske. Poslije likvidacije urote Lorković-Vokić u kolovozu Četrdesetčetvrte i smjenjivanja njemačkog vojnog izaslanika von Horstenaua u Zagrebu, koji je bio uključen u tu prosavezničku urotu i zagovornik domobranstva kod Nijemaca, Pavelić je od Hitlera dobio dozvolu da vojsku objedini u tzv. Hrvatske oružane snage, i dalje pod njemačkim glavnim zapovjedništvom, a zapovjednikom stožera HOS-a pri Glavnom stanu Poglavnika imenovao je generala Đuru Gruića, hrvatskog Srbina, karijernog oficira u kojega su i Nijemci i Pavelić imali puno povjerenje. Reorganizacija započela je u listopadu Četrdesetčetvrte a dovršena u siječnju Četrdesetpete. O tome je Pavelićeva propaganda bubnjala kao o znaku „hrvatskoga borbenog jedinstva“, o „naoružanom hrvatskom narodu“ spremnom da vodi „hrvatski rat“. U toj reorganizaciji vojske pričuvni pješački natporučnik Ivan Jablanović promaknut je 18. siječnja 1945. u čin pričuvnog satnika upravne struke i postavljen za pomoćnika nadstojnika 4. odsjeka Osobnog odjela Upravnog stožera oružanih snaga. (Podatak iz arhiva.)
Drugi put oblači uniformu sada, kad je ona biljeg propasti, sramote i krivnje, pojedinačne i zajedničke. Zna li to, sluti li barem? Po spremnosti kojom se odlučuje na taj korak, prije će biti da na propast, sramotu i krivnju ni ne pomišlja, a da ga hrani čudnovat osjećaj ponosa u porazu, i vjera u sretan obrat.
Kakvo je bilo to Jablanovićevo putovanje? Dokle je stigao na povlačenju kroz Sloveniju i Austriju? O košmarnoj zbrci u kojoj se sve to događalo piše Harold Macmillan, britanski ratni ministar, jedan od nadležnih u kontroverznoj operaciji izručenja partizanskoj vojsci svega toga silnog ljudstva u bježaniji: „Na tisuće takozvanih ustaša i četnika, većinom sa ženama i djecom, panično bježe u ovo područje pred napredovanjem Jugoslavena. Ti izrazi, ustaše i četnici, označavaju sve, od gerilskih snaga Slovenaca, Hrvata i Srba koje su se borile protiv Tita, a koje su stvorili, naoružavali i snabdijevali Nijemci, pa do ljudi koji – bilo zato što su rimokatolici ili pristalice konzervativne politike ili iz bilo kojeg drugog razloga – nisu gajili nikakve simpatije prema revolucionarnom komunizmu.“
Je li se Jablanović našao u onome strašnom okršaju i uzajamnom klanju na mostu u Dravogradu? Gdje su ga uzeli vojnici partizanskoga generala Milana Baste? Na samome polju pod grofovskim dvorcem kod Bleiburga?
Po povraku s blajburškoga polja u Mariboru je obavljana trijaža – razvrstavani su na civile, obične vojnike i pripadnike vodstva, pa gradirani na krive i nešto manje krive. U prvih nekoliko tjedana masovno su ubijani i na razne načine sklanjani. Punjen je njima tenkovski rov u Teznom kod Maribora, punjene jame i rudnici kod Hude jame u celjskom kraju, krške jame na Kočevskom rogu, tamne šume u Maceljskoj gori, šumska zabit kod Podgradaca Gornjih u Bosni. Zatrpavani su i po obodima gradova – Zagreb, Karlovac, Križevci, Sisak, Čapljina…. Među masom vojničkih leševa evidentirani su i ostaci civila, žena i djece.
Najmanje krivi, a bilo ih je na hiljade, gonjeni su u golemim skupinama na marševima smrti od jednoga do drugog improviziranoga logora kroz cijelu Slavoniju i Vojvodinu, a ima svjedočkih uspomena da su stizali i u Bosnu, Dalmaciju, Crnu Goru, sve do Makedonije. Poznati su glavni pravci kojima su se kretali. Jablanović je po svemu sudeći, nakon Dravograda, putovao pravcem Maribor – Ptuj – Varaždin – Koprivnica – Virovitica – Slatina – Našice – Osijek, a potom preko Vukovara, Vinkovaca, Srijemske Mitrovice i Pančeva do logora u Vršcu.
Ništa o svemu tome ne može se pouzdano znati, jedina čvrsta stvar kojom je majka raspolagala bilo je pisamce Angele K. i činjenica da je poslano iz Vršca u ljeto Četrdesetpete. (Pa je i ono nakon pakla Grbavice u proljeće-ljeto Devedesetdruge prešlo u nepostojanje. U nepostojanje, i u već poljuljanu sigurnost da je ikada postojalo.)
Vršac – to ime kobnoga zvuka, vlasnika uspomena prati duž cijela života. Istraživao je i kopao po bezbrojnim fragmentima iz sjećanja, koja su postala dostupna nakon propasti Jugoslavije. Po dolasku u Vršac, spremljeni su u napuštene avionske hangare. Sami su podignuli bodljikavu žicu oko logora i iskopali poljske nužnike. Oficiri i podoficiri nisu izlazili iz logora, obični vojnici išli su u Belu Crkvu okopavati kukuruz. Potom je obavljeno razdvajanje: u vršačkom logoru ostali su oficiri, koje Ozna još nije stigla preispitati, provjeriti identitet i odrediti im sudbinu. U izvještaju koji je poslan šefu Ozne Aleksandru Rankoviću polovicom srpnja Četrdesetpete stoji da je u logoru bilo 68 ustaških i 1.734 domobranska oficira, a „smeštaj je vrlo gust, vode nema, pa su se zbog toga pojavile zarazne bolesti“. U sjećanjima nekih peživjelih govori se o sadističkim mučenjima kojima su se preispitivači pomagali u svome poslu. S osobitim žarom obrađivali su one, za koje bi bilo utvrđeno da su nosioci kakvoga odlikovanja. Pošto su u NDH vojnička odlikovanja, naročito ona nižerangirana, bila masovna, posla je bilo mnogo. Obrađeni oficiri su u grupama od po desetak dnevno izvođeni iz logora, vraćali se nisu, niti se među logorašima poslije o njima išta čulo. Iz raznovrsnih, međusobno ipak uskladivih sjećanja razvidno je da su preostali vršački logoraši preseljeni u logor u Kovinu kod Pančeva. Tamo ih je zatekla amnestija, proglašena 3. kolovoza 1945, koja je obuhvatila sve koji su pripadali četničkim i nedićevskim formacijama, te slovenskim i hrvatskim domobranima. Od amnestije bili su izuzeti ustaše, ljotićevci i pripadnici ruskoga dobrovoljačkog korpusa.
Vršac. Jest baštinik uspomena pomišljao otići tamo, nadomak Rumunjskoj, kopkalo ga je, ali to nikada nije učinio, znajući da je besmisleno, da tamo neće naći ništa što bi moglo pomoći njegovoj potrazi, nakon što su svi tragovi davno potrveni. Ipak, trebalo je: da mu oči upiju krajolik koji su gledale Jablanovićeve, da mu stopala dodirnu tle koje su dodirivala njegova, da usnama i jezikom osjeti pustu ravničarsku prašinu koju su gutala njegova žedna usta, možda zadnji put. Ne može znati ništa o tome kako i gdje je zaglavio. U samome Vršcu od dizenterije, ili od metka iz Ozninog pištolja u nekoj zabiti? Ili u nekom od bezbrojnih ruskih radnih logora i rudnika od Ukrajine do Kolime? U vrletima Šar-planine na proputovanju kroz Skopje? Ili, možda, u Borskom rudniku, u kojemu su, po službenom Udbinom podatku, još 1. marta 1946. godine na radu 2.382 hrvatska zarobljenika?
Kad je već odavno sve to bila daleka prošlost, javio se ostarjeli general Basta, onaj što je kao mladi partizanski kapetan pregovarao s Englezima o predaji Hrvata kod Bleiburga, a mnogo kasnije napisao o svemu tome knjigu, partizanski pravovjernu, ali napisanu plastično i u mnogim stvarima pouzdano. Veli, pokušavao je doći do svemoćnoga Vladimira Bakarića, s prijedlogom: da odvojimo Bleiburg od Križnog puta, jer to nije isto, i da se mučenicima s Križnog puta odužimo jednom lijepom gestom – javnim priznanjem, a zašto ne i spomenikom. Svemoćni (kojega su drugovi intimno zvali dvama nadimcima: Svileni i Mrtvac) nije se odazvao, bio je na liječničkim pregledima jer se nešto nije osjećao dobro, rekli su Basti iz kabineta. Ojađen i depresivan, Basta zaključuje: „Nastavlja se ratna priča.“
Paradoks groba: pomama štovanja i obilježavanja zemnih ostataka, makar simboličnim kenotafom. Iz toga od drevnih vremena do danas raste fantastična umjetnost grobne plastike, arhitekture. A istovremeno, od početka svijeta mirijade leže usijanih kostiju za koje nitko ne zna niti će ikada znati – ni mjesto, ni način, ni vrijeme. Koliko je takvih samo u našem dobu: od pacifičkih dubina kod Gvadalkanala do normandijskih plaža, od Volge i Staljingrada do Alpa, da se o drugim kontinentima i drugim vremenima ne govori. Blagoslovljene su kulture i vjerovanja, u kojima se s mrtvima postupa čisto, bez tereta groba i čuvanja ostataka. One druge, pak, važnost groba zasnivaju na ideji oživljavanja i drugoga života u vječnoj slavi, ili u vječnoj kazni. Ali, ako je sve to, i ako smo svi, živi i mrtvi, u ruci Svemogućega, zar onda ne bi trebalo biti svejedno, jer On sve vidi, sve zna i svime upravlja? Zar Njemu može biti smetnja ono što je smetnja ljudskome neznanju.
Opet, u isto vrijeme dok o grobovima razmišlja tako, nasljednik uspomena i sam je privržen grobljanskoj kulturi, a pomisao na oca i njegov nepoznati grob ne ostavlja ga hladnim. Zapazio je davno u drugog svojega omiljenog pisca jednu sitnu dnevničku opasku-pitanje, i zapamtio ju zauvijek:
„Stav spram macabre pitanja: u građanskim ratovima ni grobovi nisu ravnopravni.“
Bilješke o citatima
„Danas smo dobili žemičke. Prodaju se slobodno. Žemička je postala simbol mira. No ove su tek neka tlapnja. Kao i mir.“ (Josip Horvat, Preživjeti u Zagrebu. Dnevnik 1943-1945, Zagreb 1989.)
„Stav spram macabre pitanja: u građanskim ratovima ni grobovi nisu ravnopravni.“ (Miroslav Krleža, Dnevnik, knjiga 5, nadnevak 13. X. 1967, str. 173, Sarajevo 1977.)
U sjeni fantoma
(Dva odlomka iz romana koji je pred izlaskom iz štampe)
Stanovi, adrese. Na kojim su adresama i po kakvim stanovima Jablanovići boravili kroz nenavršeno desetljeće svojega zagrebačkog života – otkako su se 1937. uzeli, do Četrdesetpete kada je njega nestalo, i, potom, do 1947. kada je ona sve svoje zagrebačkō likvidirala i vratila se u Bosnu, u V.? U papirima se samo na jednom mjestu, bez drugih podataka, spominje Kačićeva ulica. Jesu li tu boravili sve tri godine od vjenčanja do 1940. i prelaska u Ljubljansku? Je li to bila neka Jablanovićeva još studentska adresa? Kako je ona savladavala taj novi strani grad i ritam nakon ušuškanog, sigurnog obiteljskog djetinjeg pa djevojačkog življenja u maloj katoličkoj mahali uspavane bosanske kasabe pod Grabežom. Kako je provodila onih dvanaest mjeseci s godine 1937. na godinu 1938. kada je on na odsluženju vojnoga roka pri Školi za rezervne pešadiske oficire u Sarajevu, iz koje izlazi kao rezervni pešadiski podnarednik? Misleći da dobro osjeća njezinu prirodu, prirodu njezine privrženosti svome čovjeku, baštinik je sklon misliti da je vedro i bez napora sređivala neki njihov privremeni log u Zagrebu, čekajući ga, i tiho se radujući svakome danu, prije nego da se za to vrijeme sklonila kod matere i oca u V. Potom, ona je kroz godinu 1939. trudna s prvim djetetom. Ta je godina u baštinikovu znanju sasvim zatamnjena. Tek, u novembru je rodila, djevojčicu, svijala se oko nje toplo i predano. Nije joj se posrećilo. Umrla je s nenavršenih pet mjeseci.
O Jablanovićevu prethodnom, studentskom životu u Zagrebu baštinik kućnih papira zna malo, više naslućuje. Sačuvala se mala, pohabana portretna fotografija na prednjem listu Nacionala, napravljena u danima kada se kao svršeni đak franjevačke gimnazije u Visokome godine 1933. u rujnu upisuje na studije u Zagrebu. Na slici je blijed mladić uska lica i slabe svijetle kose, senzualnih usana, u iznošenom sakou pogužvanih revera pod kojim je bjeličasta košulja nimalo boljega stanja. Podaci iz Nacionala o uplaćenim pristojbama za Univerzitetsku biblioteku Din 20, za zdravstveni fond Din 50 i za akademičke menze Din 5 govore o tomu gdje je mogao učiti, gdje se hranio, te da je imao nekakvu osnovnu zdravstvenu skrb. Gdje i u kakvim stanovima je živio, koliko ih je promijenio, koliko plaćao, s kakvim gazdama i gazdaricama imao posla, nepoznato je. Na 300 dinara Napretkove stipendije iz Sarajeva sigurno je morao namicati još novaca. Od amidže župnika u V. nije mogao mnogo očekivati. Okretan i bistar, vesele prirode, izrazito muzikalan, topla baritona a vješt gitari, pjevao je i svirao na zabavama i od toga valjda imao neke koristi. Ovakve i onakve. O tome je majka ponešto znala i katkad spominjala, ali bez pojedinosti i kao s nekim hladnim ustezanjem: bio je to njegov život prije nje. Nekoliko je puta suho nabacila da se sa studija znao i prijateljevao s Nadom Kesterčanek, rođenom Sarajkom. Tri godine mlađa od njega, ta je književnica skromna dara i malena opusa maknula Četrdesetpete, prvo u Argentinu, zatim u Ameriku, gdje je poživjela kao knjižničarka u gradu Wilkes-Barreu (Pensilvanija) sa svojim mužem, povjesničarom Stankom Vujicom. Čega je još moglo biti u tim studentskim godinama: kojih tegoba i kojih ljepota, kakvih padova a kakvih uzleta, mogućih zanosa u toplini ženskoga krila – o tome majka nije znala ili nije htjela znati ništa.
Priču o njihovom nesuđenom stanu na Gornjem Gradu započinjala je više puta, s toplom sjetom u početku, a onda bi to svaki put naglo prekidala i ostavljala neispričano. Ostalo je na ovome: tokom studija Ivana je s njegove darovitosti i vedre prirode jako zavolio profesor Franjo Fancev, eminentni hrvatski filolog i književni povjesničar. Bez djece, on i žena živjeli su u Opatičkoj ulici na broju 16. Ivan im je znao katkad pomoći oko opskrbe ogrevom ili donoseći iz grada kabastije namirnice. Još u snazi, u šezdesetprvoj godini, profesor u proljeće 1943. godine iznenada umre, i žena ostane za njim potpuno izgubljena i nesnađena. Imali su u Donjem Gradu neki stančić u kojemu je profesor znao zakonačiti kad bi nekim poslom ostao do kasno. Kad se malo sabrala, ona odluči da prijeđe u taj stan jer joj je nezamislivo ostati sama na Gornjem Gradu, a stan u Opatičkoj ponudi Jablanoviću da se s obitelji useli u nj.
To je veliki stan čudnovatoga rasporeda u staroj gornjogradskoj kući podignutoj na temeljima istočnoga obrambenog bedema srednjovjekovnoga Gradeca, kao i sva ta ulica koja se uspinje od jednih do drugih bivših gradskih vrata – Kamenitih na jugu do Novih ili Opatičkih, davno porušenih, na sjeveru. U gradskim knjigama, pod nazivom Kuća Štajdaher, stoji da je sagrađena godine 1824-26. za gradskog bilježnika Josipa Štajdahera, na zemljištu na kojem se do 1820. nalazio dio vrta nekadašnjeg samostana klarisa. Pripisuje se graditelju Bartolu Felbingeru, a stilski vuče na bidermajer. Kad je 1857. prešla u ruke odvjetnika Andrije Jakčina, protagonista ilirskog pokreta, gradskog zastupnika, potpredsjednika Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva, salon njegove društveno ambiciozne i rodoljubive žene Marije (Svagelli-Begavečke) bio je omiljeno sastajalište iliraca. Sjevernim zidom kuća se naslanja na velebnu palaču Draškovića izgrađenu 1836, poznatu Ilirsku dvoranu ili Narodni dom, u novo doba Akademijin Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe. S južne strane sljubljena je sa širokom palačom izvorno sagrađenom krajem XVIII stoljeća za grofa Krstu Oršića, a početkom XIX stoljeća prenamijenjenom za djevojački internat.
Kuća na broju 16 sagrađena je na strmini, pa je stan prizeman s ulične strane, s koje se u kućno dvorište ulazi kroz velika, polulučno svedena kolska vrata, a sa suprotne je na visokome prvom katu, s kojega se iz dviju velikih soba visokih stropova, sa širokim prozorima i malim balkonom u sredini, otvara ogroman vidik na istočni zagrebački horizont, na cijeli Kaptol s tornjem franjevačke crkve i dva dominantna tornja katedrale. Kroz kuću se iz dvorišta silazi ogromnim tunelom po širokim stepenicama od čvrsta, bit će hràstova drveta. Na dnu je dvodijelni kućepaziteljski stan. Iz njega se izlazi na uski zaravanak s kojega se na Radićevu ulicu, starinski zvanu Duga, obara strm vrt. Jest malen, ali je svega u njemu: voćaka, gredica s povrćem, motaka uz koje se veru loze graha… Od Duge ulice na dnu, te od vrtova Ilirske dvorane i ženskoga internata s lijeve i desne strane odvajaju ga visoki zidovi, pa živi svojim životom, zaklonjen i intiman.
Stepenice, kojima se kroz kuću silazi u vrt, na sredini se prekidaju malim odmorištem, a na njegovoj lijevoj strani zjapi mračan otvor. Kroz njega se pristupa drugim stepenicama, niz koje se silazi u dubok podrum. To je mračna i memljiva spilja, isparcelirana ogradama od drvenih letava. Visoki stropovi, građeni ciglom, na luk, čađavi i gusto zastrti prastarom prašinom i paučinom, jedva se naziru pri svjetlu slabe žarulje. Tu se skladišti ugljen i drva za potpalu. U dubini, uza zid, stoje neki paketi u modrom pakpapiru zavezani kanafom. Mnogo kasnije baštiniku uspomena bit će ponuđeno da ih raspakira i preuzme: „to su knjige, ostale su iza tvoga oca, sada su tvoje“. Gotovo da se nije imalo što preuzeti, sve je odavno i temeljito prožela podmukla podrumska memla i vonj.
Dokle su Jablanovići mogli stići s useljavanjem u novi stan tih dana marta-aprila godine 1943? Prvome sinu još nisu dvije godine, drugoga ona teško nosi i svaki čas bit će joj vrijeme da rodi. Od kapitulacije von Paulusovih armija pod Staljingradom, i u njima hrvatskih četa, već je više od mjesec dana, u Zagrebu stalne uzbune i trčanje u skloništa pred naletima savezničkih aviona, svevlast crne berze, skupoća, nestašica hrane, pa pisac dnevnika kao o čudu piše: „Danas smo dobili žemičke. Prodaju se slobodno. Žemička je postala simbol mira. No ove su tek neka tlapnja. Kao i mir.“ Iz V. dolaze ružne vijesti, da su otac i mati pred bijesnim partizanima dojučerašnjega četnika Đurđevića, koji s otkočenim pištoljem traži kulaka Matiju da ga lično ubije, morali ostaviti kuću, blago, zemlju i pobjeći sinu u Banju Luku. Matiji je to bilo kao spram mrtve glave. Kako se dogodilo da se u tome stanu nikada ne ustale, nego da se poslije svega u njemu smjesti majčin brat Mirko s obitelji nakon što se iz V. bio preselio u Banju Luku, a onda, kada svi promućurni već jasno vide da se svijet upravo stubokom mijenja, likvidirao banjalučku trgovinu i doselio u Zagreb – to baštinik uspomena nikada neće saznati. Bilo je u tome nečega zazornog, pa se šutjelo, a on to i sam osjećao, pa – stegnut i manijakalno obazriv, kakav će ostati cijela svog vijeka – nije imao riješenosti da pita. Kada kasnije u tom stanu proživi četiri gimnazijske godine, dodirivat će se svakodnevno s njihovim stvarima – s golemim stolom na razvlačenje zaobljenih uglova od tamnoga mahagonija, blistavim kao ogledalo, u vitrini istoga stila i izrade zaglédati njihove knjige koje novi domaćini nisu bacili u podrum (dugački niz svezaka Meyersova leksikona, plave Binozine sveske sabranoga Matoša…). No, historija, čiji su nijemi svjedoci ti materijalni ostaci jednoga propalog života, nije ga zgrabila tada; drugim tragovima, i za drugim milinama i očajima išao je u tim godinama njegov put. Tek tu i tamo poneki munjeviti plamsaj emocije, koju nije razumijevao jer nije htio da joj podari ni trenutak pažnje i htijenja za razumijevanjem. Svojom neopozivošću – gustinom tuge i gorčinom besmisla – ta će ga historija sustići kasnije, a onda se otkriti kao njegov fatum, oduvijek, od početka.
Povlačenje. Još u subotu 5. maja Četrdesetpete vojnim nadleštvima u Zagrebu iz Pavelićeva Glavnog stana odlazi direktiva: „Po želji Poglavnika N.D.H., dr. Ante Pavelića, glavni grad Hrvatske Zagreb, branit će se do posljednjeg čovjeka, odnosno naboja.“ – Dano u Glavnom stanu Poglavnika, dne 5. svibnja 1945. – Glavar Glavnog stana Poglavnika general Grujić, v.r. A već sutradan, u nedjelju 6. maja poslije podne, počinje pokret u pravcu Slovenije na najdulje osam dana, a možda i manje, jer da se Zagreb ne će braniti.
Zagreb je u potpunom kaosu. Pun je muhadžera, kako po bosanski zovu silan svijet koji se u grad već tjednima slijeva s juga Endehazije u bijegu ispred komunista i šumnjaka. Po nekim procjenama nabijen je s milijunom duša. Po ministarstvima i nadleštvima panično se pale papiri i dokumenti. Okolicu Trga Kulina bana s „Pavelićevom džamijom“, gdje su mnoge upravne zgrade i Ministarstvo oružanih snaga u Zvonimirovoj ulici, zamračila je crna mećava masnih čađavih leptira koji sporo lelujajući padaju po krovovima, po tlima, po ljudima, lijepe se za kožu, prljaju odjeću, a od ljutoga dima oči peku i nosovi cure.
Sutradan, u ponedjeljak, bježi se već masovno, dok po gradu odjekuju eksplozije i plamsaju požari. Kretalo se sporo naprijed kroz Prilaz sve negdje do Primorske ulice, a zatim skrenusmo u Ilicu i produžismo prema Črnomercu – sjeća se preživjeli očevidac, član vojne postrojbe. Donja Ilica bivala je sve svjetlija što smo se sve više bližili bivšim Topničkim vojarnama, a ovdje je već izgledala kao pravo razbojište. Plamenovi gorućih vojnih skladišta i zgrada osvjetljavali su cijelu okolicu, kao da je pod punom rasvjetom. Kuće uzduž donje Ilice bile su većinom bez prozora – razbijeni eksplozijama vojnih skladišta sada su pokrivali ulice. Pod kotačima vozila, kao i pod nogama pješaka, staklo je pucalo i škripalo. Po ulicama i pločnicima bilo je puno busenja, koje su eksplozije nosile zrakom. Nepregledno mnoštvo naroda – civila, žena, djece – otežava pokret i napredovanje. Mnogi pješaci pokušavaju da se uspnu na vozila u pokretu, zaklinjući da ih se primi.
Nailazimo i na srpske četnike, koji su se povješali na njemačke teretnjake za prijevoz pogonskoga goriva. Ima i srbijanskih nedićevaca kojima je nedavno hrvatska Vlada zajamčila prolaz iz Srbije u Hrvatsku, te ih prihvatila i dala im smještaj u velikim Muellerovim ciglanama na Črnomercu. Susrećemo i pripadnike Crnogorske narodne vojske Sekule Drljevića i generala Agrama. Konačno, tu su i hrvatski stražari i vatrogasci iz pokrajine u svojim odorama, a o ustašama i domobranima, kao i o zaostalim Nijemcima, da se i ne govori. Čini se da su svi uvjereni da ćemo se najdulje za 48 sati susresti s Englezima i staviti im se na raspolaganje, kako je tvrdila propaganda prije polaska iz Zagreba. Bit će da je zbog toga prema Sloveniji pošlo i toliko građanskoga svijeta pješice, ne sluteći da su te zvučne i zavodljive riječi bile pusta opsjena, kao što nije bila istina ni to da je dr. Pavelić prije četiri dana pošao u Ljubljanu na pregovore s Englezima, kako su to objavile službene novine.
Kad se razdanilo sustigla nas je glad. Očekujemo da će se uskoro odrediti sastanak i podijeliti crna kava ili što drugo iz vojničkih kuhinja. Ubrzo razočaranje: saznajemo da nema ni vojne kuhinje ni hrane za nas. Zašto nam se nije reklo bar da ponesemo suhe hrane za nekoliko dana. A nije se zaboravilo zabraniti da se ponese civilno odijelo.
Kojega je dana od početka povlačenja Ivan Jablanović poljubio ženu i dvojicu sinova, jednomu su nepune četiri godine, drugome nepune dvije, i zatvorio za sobom kućna vrata zauvijek? Kako je mogao izgledati rastanak? On ih grli, utješljivo govori o skorom povratku i pobjedi, ona tiho plače, sinovi mu se vješaju o uniformu, stariji plače s majkom, mlađi samo ponavlja: tata, tata? Ona prihvaća njegove riječi, varajući samu sebe, u duši sluti, zna, da su prazne.
Je li to bilo baš odmah, u nedjeljno poslijepodne 6. svibnja, ili u ponedjeljak, ili na kraju, u utorak 8. svibnja, kada se jutrom još bježi iz Zagreba, a već u 13:30 sati dr. Gjuro Kumičić, beznačajni šef saborske kancelarije, na Kaptolu partizanima službeno predaje grad, a to mu je ovlaštenje kao vruć krumpir gurnuo u ruke Pavelić čas prije nego što će ostaviti vlast i vojsku i državu ali neće zaboravitti državnu blagajnu, i klisnuti na Zapad kao anonimus, privatna osoba. Uz Kumičića je i Giuseppe Carmelo Masucci, tajnik vatikanskoga izaslanstva kod hrvatskog episkopata, kojemu dugujemo upečatljivu sliku događaja. Bilježi Talijan kako su stigla dvojica partizanskih komesara u prašnjavom automobilu, prekrivenom uvelim ružama. On im pristupi i kaže da je grad, kako se sami mogu uvjeriti, miran, sličan groblju. Ne čuje se nijedan hitac, psi ne laju, prozori i balkoni su zatvoreni. Zamoli ih, da budu velikodušni prema onima, koji su se predali. Predstavlja im Kumičića, prethodno nasmrt preplašenog, koji se sada ohrabrio i potpuno smirio, kad su ga ova dvojica zagrlila kao braća. Sutradan su ipak došli po njega, pa je nevoljni dr. Gjuro, sin znamenitoga pisca Eugena Kumičića, jednoga od prvaka hrvatskog realizma, stigao i do logora u Staroj Gradiški, jer su drugovi saznali da je 6. svibnja, igrajući svoju neželjenu ulogu, na radio-valovima proglasio Zagreb otvorenim gradom i upozorio Zagrepčane da ostanu mirni kada dođe neprijateljska vojska.
Slušao je mnogo puta mjesto iz majčinih sjećanja o očevu odlasku u povlačenje, uz njega je odrástaō. Ono je svaki put bilo isto, njegov odnos prema njemu mijenjao se onako kako se mijenjao on sam – kako je sazrijevao, kako mu se otkrivalo da istina o svijetu ne može biti određena ni omeđena granicom obiteljskoga bola, majčinog bola, njegovog najvlastitijeg bola. Od majčine neupitne vjere u očev idealizam i čistoću poriva, koje mu je tumačenje očeva odlaska zarana postalo najprije nedovoljno, zatim otužno, dospio je u zrelijim godinama do trenutaka i raspoloženja u kojima je pomišljao: krasni li su to bili junaci i idealisti, prije će biti neodgovorni muški kurvini sinovi i avanturisti, zamirisalo im da se oslobode kuće i obiteljskih obaveza a dobro im došao uzvišeni izgovor. Obuzimala ga je u tim raspoloženjima ljutnja, a sva nježnost i razumijevanje okretalo se prema majci i njezinoj sudbini. Nisu junaci ovi bijedni gubitnici, koji su to bili od samoga početka kad su se svrstali uz mračnoga vođu i njegov režim s onu stranu dobra i razuma. Ako ima junaka u žalosnoj ovoj hrvatskoj priči, to su ove majke što su ostavljene bez igdje ičega, same sa svojim bolom, da pronalaze način da žive, poslije svega, u tvrdoj stvarnosti nesklonoga svijeta i dižu svoju siročad kako najbolje znaju i umiju, ne nadajući se nikada više ni jednome jedinom danu sreće i zadovoljstva. I u snove mu je dolazila ta ljutnja, preoblikovala se u žive prizore. Jedan takav san pamti vrlo jasno, pamti i to kako je bio nekako sretan i ponosan na nj. Vozi se zagrebačkim tramvajem, zna čak i broj, četrnaestica Savski most – Mihaljevac, i čas prije nego će izaći, netko nepoznat sasvim familijarno toplo i suosjećajno pita ga o ocu, biva, je li mu bilo teško rasti bez njega, i boli li ga što je stari tako zaglavio, ili nešto slično. Resko i vedro, snokta, on u svome snu odgovara: „Nikada mi taj prevarant Odisej nije nedostajao.“
Od povratka iz Sanskoga Mosta i demobilizacije Četrdesetdruge do časa povlačenja, uniformu je Ivan Jablanović obukao samo jedanput – kad je bio pozvan na tečaj za pričuvne časnike u Domobranskoj središnjoj školi u ljeto 1943. godine, poslije kojega je pričuvni pješački natporučnik Ivan Jablanović dobio vojni raspored u Domobransku dobrovoljačku pukovniju Banja Luka. (Podatak iz Hrvatskoga državnog arhiva.) Primicanjem sloma, taj se raspored i status mijenjao onako kako se mijenjala organizacija cijele vojske. Poslije likvidacije urote Lorković-Vokić u kolovozu Četrdesetčetvrte i smjenjivanja njemačkog vojnog izaslanika von Horstenaua u Zagrebu, koji je bio uključen u tu prosavezničku urotu i zagovornik domobranstva kod Nijemaca, Pavelić je od Hitlera dobio dozvolu da vojsku objedini u tzv. Hrvatske oružane snage, i dalje pod njemačkim glavnim zapovjedništvom, a zapovjednikom stožera HOS-a pri Glavnom stanu Poglavnika imenovao je generala Đuru Gruića, hrvatskog Srbina, karijernog oficira u kojega su i Nijemci i Pavelić imali puno povjerenje. Reorganizacija započela je u listopadu Četrdesetčetvrte a dovršena u siječnju Četrdesetpete. O tome je Pavelićeva propaganda bubnjala kao o znaku „hrvatskoga borbenog jedinstva“, o „naoružanom hrvatskom narodu“ spremnom da vodi „hrvatski rat“. U toj reorganizaciji vojske pričuvni pješački natporučnik Ivan Jablanović promaknut je 18. siječnja 1945. u čin pričuvnog satnika upravne struke i postavljen za pomoćnika nadstojnika 4. odsjeka Osobnog odjela Upravnog stožera oružanih snaga. (Podatak iz arhiva.)
Drugi put oblači uniformu sada, kad je ona biljeg propasti, sramote i krivnje, pojedinačne i zajedničke. Zna li to, sluti li barem? Po spremnosti kojom se odlučuje na taj korak, prije će biti da na propast, sramotu i krivnju ni ne pomišlja, a da ga hrani čudnovat osjećaj ponosa u porazu, i vjera u sretan obrat.
Kakvo je bilo to Jablanovićevo putovanje? Dokle je stigao na povlačenju kroz Sloveniju i Austriju? O košmarnoj zbrci u kojoj se sve to događalo piše Harold Macmillan, britanski ratni ministar, jedan od nadležnih u kontroverznoj operaciji izručenja partizanskoj vojsci svega toga silnog ljudstva u bježaniji: „Na tisuće takozvanih ustaša i četnika, većinom sa ženama i djecom, panično bježe u ovo područje pred napredovanjem Jugoslavena. Ti izrazi, ustaše i četnici, označavaju sve, od gerilskih snaga Slovenaca, Hrvata i Srba koje su se borile protiv Tita, a koje su stvorili, naoružavali i snabdijevali Nijemci, pa do ljudi koji – bilo zato što su rimokatolici ili pristalice konzervativne politike ili iz bilo kojeg drugog razloga – nisu gajili nikakve simpatije prema revolucionarnom komunizmu.“
Je li se Jablanović našao u onome strašnom okršaju i uzajamnom klanju na mostu u Dravogradu? Gdje su ga uzeli vojnici partizanskoga generala Milana Baste? Na samome polju pod grofovskim dvorcem kod Bleiburga?
Po povraku s blajburškoga polja u Mariboru je obavljana trijaža – razvrstavani su na civile, obične vojnike i pripadnike vodstva, pa gradirani na krive i nešto manje krive. U prvih nekoliko tjedana masovno su ubijani i na razne načine sklanjani. Punjen je njima tenkovski rov u Teznom kod Maribora, punjene jame i rudnici kod Hude jame u celjskom kraju, krške jame na Kočevskom rogu, tamne šume u Maceljskoj gori, šumska zabit kod Podgradaca Gornjih u Bosni. Zatrpavani su i po obodima gradova – Zagreb, Karlovac, Križevci, Sisak, Čapljina…. Među masom vojničkih leševa evidentirani su i ostaci civila, žena i djece.
Najmanje krivi, a bilo ih je na hiljade, gonjeni su u golemim skupinama na marševima smrti od jednoga do drugog improviziranoga logora kroz cijelu Slavoniju i Vojvodinu, a ima svjedočkih uspomena da su stizali i u Bosnu, Dalmaciju, Crnu Goru, sve do Makedonije. Poznati su glavni pravci kojima su se kretali. Jablanović je po svemu sudeći, nakon Dravograda, putovao pravcem Maribor – Ptuj – Varaždin – Koprivnica – Virovitica – Slatina – Našice – Osijek, a potom preko Vukovara, Vinkovaca, Srijemske Mitrovice i Pančeva do logora u Vršcu.
Ništa o svemu tome ne može se pouzdano znati, jedina čvrsta stvar kojom je majka raspolagala bilo je pisamce Angele K. i činjenica da je poslano iz Vršca u ljeto Četrdesetpete. (Pa je i ono nakon pakla Grbavice u proljeće-ljeto Devedesetdruge prešlo u nepostojanje. U nepostojanje, i u već poljuljanu sigurnost da je ikada postojalo.)
Vršac – to ime kobnoga zvuka, vlasnika uspomena prati duž cijela života. Istraživao je i kopao po bezbrojnim fragmentima iz sjećanja, koja su postala dostupna nakon propasti Jugoslavije. Po dolasku u Vršac, spremljeni su u napuštene avionske hangare. Sami su podignuli bodljikavu žicu oko logora i iskopali poljske nužnike. Oficiri i podoficiri nisu izlazili iz logora, obični vojnici išli su u Belu Crkvu okopavati kukuruz. Potom je obavljeno razdvajanje: u vršačkom logoru ostali su oficiri, koje Ozna još nije stigla preispitati, provjeriti identitet i odrediti im sudbinu. U izvještaju koji je poslan šefu Ozne Aleksandru Rankoviću polovicom srpnja Četrdesetpete stoji da je u logoru bilo 68 ustaških i 1.734 domobranska oficira, a „smeštaj je vrlo gust, vode nema, pa su se zbog toga pojavile zarazne bolesti“. U sjećanjima nekih peživjelih govori se o sadističkim mučenjima kojima su se preispitivači pomagali u svome poslu. S osobitim žarom obrađivali su one, za koje bi bilo utvrđeno da su nosioci kakvoga odlikovanja. Pošto su u NDH vojnička odlikovanja, naročito ona nižerangirana, bila masovna, posla je bilo mnogo. Obrađeni oficiri su u grupama od po desetak dnevno izvođeni iz logora, vraćali se nisu, niti se među logorašima poslije o njima išta čulo. Iz raznovrsnih, međusobno ipak uskladivih sjećanja razvidno je da su preostali vršački logoraši preseljeni u logor u Kovinu kod Pančeva. Tamo ih je zatekla amnestija, proglašena 3. kolovoza 1945, koja je obuhvatila sve koji su pripadali četničkim i nedićevskim formacijama, te slovenskim i hrvatskim domobranima. Od amnestije bili su izuzeti ustaše, ljotićevci i pripadnici ruskoga dobrovoljačkog korpusa.
Vršac. Jest baštinik uspomena pomišljao otići tamo, nadomak Rumunjskoj, kopkalo ga je, ali to nikada nije učinio, znajući da je besmisleno, da tamo neće naći ništa što bi moglo pomoći njegovoj potrazi, nakon što su svi tragovi davno potrveni. Ipak, trebalo je: da mu oči upiju krajolik koji su gledale Jablanovićeve, da mu stopala dodirnu tle koje su dodirivala njegova, da usnama i jezikom osjeti pustu ravničarsku prašinu koju su gutala njegova žedna usta, možda zadnji put. Ne može znati ništa o tome kako i gdje je zaglavio. U samome Vršcu od dizenterije, ili od metka iz Ozninog pištolja u nekoj zabiti? Ili u nekom od bezbrojnih ruskih radnih logora i rudnika od Ukrajine do Kolime? U vrletima Šar-planine na proputovanju kroz Skopje? Ili, možda, u Borskom rudniku, u kojemu su, po službenom Udbinom podatku, još 1. marta 1946. godine na radu 2.382 hrvatska zarobljenika?
Kad je već odavno sve to bila daleka prošlost, javio se ostarjeli general Basta, onaj što je kao mladi partizanski kapetan pregovarao s Englezima o predaji Hrvata kod Bleiburga, a mnogo kasnije napisao o svemu tome knjigu, partizanski pravovjernu, ali napisanu plastično i u mnogim stvarima pouzdano. Veli, pokušavao je doći do svemoćnoga Vladimira Bakarića, s prijedlogom: da odvojimo Bleiburg od Križnog puta, jer to nije isto, i da se mučenicima s Križnog puta odužimo jednom lijepom gestom – javnim priznanjem, a zašto ne i spomenikom. Svemoćni (kojega su drugovi intimno zvali dvama nadimcima: Svileni i Mrtvac) nije se odazvao, bio je na liječničkim pregledima jer se nešto nije osjećao dobro, rekli su Basti iz kabineta. Ojađen i depresivan, Basta zaključuje: „Nastavlja se ratna priča.“
Paradoks groba: pomama štovanja i obilježavanja zemnih ostataka, makar simboličnim kenotafom. Iz toga od drevnih vremena do danas raste fantastična umjetnost grobne plastike, arhitekture. A istovremeno, od početka svijeta mirijade leže usijanih kostiju za koje nitko ne zna niti će ikada znati – ni mjesto, ni način, ni vrijeme. Koliko je takvih samo u našem dobu: od pacifičkih dubina kod Gvadalkanala do normandijskih plaža, od Volge i Staljingrada do Alpa, da se o drugim kontinentima i drugim vremenima ne govori. Blagoslovljene su kulture i vjerovanja, u kojima se s mrtvima postupa čisto, bez tereta groba i čuvanja ostataka. One druge, pak, važnost groba zasnivaju na ideji oživljavanja i drugoga života u vječnoj slavi, ili u vječnoj kazni. Ali, ako je sve to, i ako smo svi, živi i mrtvi, u ruci Svemogućega, zar onda ne bi trebalo biti svejedno, jer On sve vidi, sve zna i svime upravlja? Zar Njemu može biti smetnja ono što je smetnja ljudskome neznanju.
Opet, u isto vrijeme dok o grobovima razmišlja tako, nasljednik uspomena i sam je privržen grobljanskoj kulturi, a pomisao na oca i njegov nepoznati grob ne ostavlja ga hladnim. Zapazio je davno u drugog svojega omiljenog pisca jednu sitnu dnevničku opasku-pitanje, i zapamtio ju zauvijek:
„Stav spram macabre pitanja: u građanskim ratovima ni grobovi nisu ravnopravni.“
Bilješke o citatima
„Danas smo dobili žemičke. Prodaju se slobodno. Žemička je postala simbol mira. No ove su tek neka tlapnja. Kao i mir.“ (Josip Horvat, Preživjeti u Zagrebu. Dnevnik 1943-1945, Zagreb 1989.)
„Stav spram macabre pitanja: u građanskim ratovima ni grobovi nisu ravnopravni.“ (Miroslav Krleža, Dnevnik, knjiga 5, nadnevak 13. X. 1967, str. 173, Sarajevo 1977.)