“Pošao sam iz Zagreba (…) kao što ide vol na klaonicu, neki unutarnji osjećaj mi je govorio da to sve ne će dobro svršiti, ali ja sam pošao iz komoditeta beskarakternosti. To zvuči paradoksalno, ali to je tako. Ja sam od prirode komotan, i na takav korak bih se vjerojatno vrlo teško odlučio (…) Ja sam popustio iz komoditeta, a jer su mi svi tumačili da sam vrlo spretan dečko, da ću se vrlo lako snaći i da sve to skupa nije tako strašno (kako uistinu i nije)…”
Ovako u svome dnevniku, koji piše u talijanskom židovskom izbjegličkom logoru u Kraljevici, okolnosti svog bijega iz Zagreba objašnjava student Vladimir Gottlieb. Godina je 1941. ili već 1942, Europa je u plamenu, europski Židovi nestaju u dimu, Nezavisna Državna Hrvatska primitivni je stroj za njihovo uništenje, i ništa nije preostalo od svijeta koji je samo tri-četiri godine ranije živio i funkcionirao u skladu s načinima i običajima devetnaestvjekovnoga građanstva, ali on, zagrebački dečko, svejedno kao da osjeća nekakvo grizodušje jer je pobjegao iz grada na koji ima pravo. Ili se ne radi o grizodušju, može biti da se samo pravi važan. Za razliku od tolikih koji su nestali na tom putu do primorja, u talijansku zonu i u spas, i još tolikih koji se nisu usudili bježati, Vladimir Gottlieb kaže da je sve to ništa. Ali doista, u njegovim godinama, za njegovu generaciju jest ništa. Mladost koješta podnese, a malo toga ozbiljno shvaća. Konačno, tek mnogo kasnije čovjeka hvata strah, tek kasnije uviđa što se zbilja zbilo i kakvu je ulogu sam imao u toj velikoj povijesti.
Vladimir Gottlieb neće, međutim, imati vremena da shvati. U trenucima dok ispisuje svoj dnevnik – koji će nekim čudom biti sačuvan, pa pola stoljeća zatim pronađen i objelodanjen skupa s nizom logorskih dokumenata i svjedočanstava – Vladimir pred sobom ima tek malo više od dvije godine života. Stradat će 1944. u Bariju, kamo je putovao s ocem partizanom, u prometnoj nesreći, kao motociklist. Okolnosti njegova stradanja nije više moguće istražiti. Svjedoci su mrtvi, sjećanja nisu zapisana, jer nikome možda nije bilo važno što se zapravo dogodilo, ako se najgore već dogodilo. Ali i po ovom što znamo, Vladimir Gottlieb usred je rata, u najstrašnije vrijeme vijeka, poginuo mirnodopskom, dječačkom smrću, onom kojom će tek ginuti besmrtni filmski junaci dvadesetog stoljeća.
Na taj put spasa, mati Ruža prije nego otac Hinko, slala je jednoga od dvojice sinova. Naravno, starijeg. Za mlađeg Danka, ili Danijela, plašila se. Ili ga nije ni bila u prilici slati da bježi prema talijanskoj zoni. Ni o tome više ne znamo ništa. Danko je ubijen u prvom ustaškom koncentracijskom logoru, u koprivničkoj Danici.
Smrt mladog čovjeka cinična je sama po sebi. Ali smrt židovskog mladića, 1944. na motociklu u Bariju, nepodnošljiv je cinizam sudbine. Tako je to, kad stvari gledamo sa strane, zaštićeni prividom života u budućnosti. Životi i stradanja jedne zagrebačke židovske obitelji nama su poput priče za koju znamo da je fakcija, a ne fikcije.
Hinku i Ruži Gottlieb, rođenoj Löwenstein, smrt i drugoga sina bila je na neki način kraj svakog smisla. Otkad za njihove živote i za živote njihove djece znam usuđujem se razmišljati o tome bi li im bilo lakše, i bi li, nakon što su ostali sami, ipak poživjeli i pronašli smisla da je i drugi sin stradao u skladu s epohom? Pruža li svijest o velikom kolektivnom stradanju ikakvu utjehu onima čije su pojedinačne smrti i žrtve ugrađene u to stradanje? Ili je smrt bližnjega samo smrt bližnjega. U ustaškom koncentracijskom logoru, na motociklu.
Hinko Gottlieb rodio se u Đurđevcu, u Podravini, kao Heinrich. Godina je 1886. Život će proživjeti kao Hinko, umrijet će u Erec Izraelu kao Haim. Završio je gornjogradsku gimnaziju u Zagrebu. U Beču studira medicinu, pa se prebacuje na pravo, koje završava u Zagrebu. Radi na bjelovarskom sudu i po odvjetničkim uredima. Mobiliziran je već 1914, ratuje na albanskom ratištu, a zatim na Cetinju uređuje novine, koje izdaje vojna komanda okupacijske austrougarske vojske. Naziv novina je Cetinjer Zeitung, i izlaze nedjeljom i četvrtkom. Uz njemačko postojalo je i izdanje na srpskohrvatskom, tojest crnogorskom jeziku. Uredništvo je planiralo i madžarsko, te albansko izdanje, ali od toga, koliko se zna, nije bilo ništa. Nakon rata, Gottlieb je odvjetnik u Bjelovaru, pa u Zagrebu. Židovski je aktivist, jedan od pionira cionizma, inteligentan i obrazovan. Cijeloga svog života, dosljedno je izgrađivao dvije svoje identitetske persone, dvije sjenke pod suncem: jednu židovsku, drugu hrvatsku ili jugoslavensku. U oba smisla ili u oba oblika bio je cijelim svojim bićem, i bio je vrlo temeljit. Dvije sjenke, koje nipošto ne treba shvatiti kao dva lica, jer je u njega bilo samo jedno lice – vrlo markantna i čvrsta čovjeka, bile su karakteristične u svemu što je radio. Bio je odvjetnik, ali istodobno bio je svo vrijeme i novinar i novinski pisac. Također i prevoditelj, naročito Heinricha Heinea. Ali nije bio ni samo novinar, nego je bio i pjesnik i prozni pisac.
I danas, tko zaroni dovoljno duboko u utrobu nekog od još uvijek brojnih zagrebačkih antikvarijata, ili prekopa po bibliotečkim policama preostalih građanskih stanova u centru grada, lako bi mogao pronaći neveliku knjižicu, od jedva četrdesetak stranica, naslova “Ijar, jevrejski maj”. Potpisani autor je H. Gottlieb, izdavač Naklada edicije Omanut. Knjiga je odštampana u Tiskari Dragutina Bekera, Frankopanska 12, godine 1935. Sveščica je to, pola pedlja širine, ni pedlja dužine, bez hrpta, tvrdoukoričena u platno i karton. Pjesme hajneovske forme i svjetovnog ugođaja, satirične, ironične, gorko-vedre, posvećene židovima, židovskoj sudbini i suvremenoj Europi. Pjesme pouke, prosvjete i angažmana, pomalo već i pjesme očaja. U njima Gottlieb pjeva o onom što se dogodilo i što će se tek dogoditi. Godina je, rekli smo 1935, ili ona koja joj prethodi, Hitler je kratko na vlasti, Europljani još ne znaju što im se događa, u Engleskoj i Americi slave vođu novog doba, a Gottlieb piše “Kotu 356”, koju vrijedi glasno, makar i u fragmentima, ovdje izgovoriti: “Uz kotu tristapedesetišestu/ Sačuvo krst se neki jednostavni./ Šezdeset ljudi tu na istom mjestu/ Sa zemljom jedna mina sravni./ Iz grupe bjehu generala Kluka/ Od dvjestatridesetipetog puka./// Odonda leže posred grobnog mira,/ A podjednako crv im kosti brusi,/ Trojca bjehu: Bondi, Kon, Šapira,/ A preostali čistokrvni Prusi./ Osamnaest ljeta ležali su tako/ U dvoredima. Propisno, dakako./// I ležali bi tu do onog doba,/ Pozaune dok se jave sudnjeg dana,/ Da nije dopro zov iz tmine groba/ Iz Hitlerovog glavnog stana./ Pronesoše ga potsdamska sva zvona/ I Gebelsovih petsto megafona./// Od Rajne pa do Memlja i još dalje,/ Od Insbruka do Sjevernog Mora,/ A širom na sva usta, na sve ralje,/ Zaurlala je iznad sviju gora/ Bjesomučna parola, divlja, ljuda: Ugini Juda! Crkni Juda! (…) U čudu svijet promatra što se zbiva/ I gleda sile što se nove digle,/ Sintezu ovu herojstva i piva/ I novo doba rođeno iz krigle./ Snebiva svijet se, sluša, motri, vidi/ I vlastitog se svjedočanstva stidi./// A mrtva sluša poredana četa/ tu neobičnu budnicu iz vana,/ Osamnaest tu je prosnivala ljeta/ Iščekujući saziv sudnjeg dana. I tuđ joj jezik njemački sad zvuči/ I mora tek da na nj svoj sluh priuči./// U grobnoj tami nesta tako mira/ A samo crv i dalje kosti brusi./ Uzbuniše se Bondi, Kon, Šapira/ Uzbuniše se čistokrvni Prusi,/ A svima odjedanput posta svijesno/ U skupnom da je grobu za sve tijesno./// Iz ovog, eto, idejnoga smjera/ Porodila se i u grobnoj tami/ Prenapeta ko neka atmosfera,/ Jer Prusi hoće grob svoj za se sami/ I neće da ga s njima tkogod dijeli: To traži duh i pruski ponos smjeli.”
I dalje se, u tonu i u kajdi koju Gottlieb preuze od svijetlih prethodnika, plete sudbina kostiju vojnika iz Velikog rata, trojice Židova među šezdesetoricom Prusa, da bi poemi ovakav došao kraj: “No jedno treba da sad znate i vi:/ U zadnjem našem raspršenom trunu/ Naš preporodni smisao dalje živi/ I dok će Juda samo živjet htjeti/ Na ovoj mjesta naći će planeti./// Uz kotu tristapedesetišestu/ Sačuvo krst se neki jednostavni/ Šezdeset ljudi tu na istom mjestu/ Sa zemljom jedna mina sravni./ Trojice po tom iz tog groba nesta,/ Jer u njem za njih nije bilo mjesta…” “Kota 356”, kao i većina pjesama u ovoj samotnoj knjižici, koju ne spominje nijedna hrvatska književna povijest, onog je satiričnog, rugalačkog, vapijuće prosvjetiteljskog duha iz pjesama dvojice pjesnika iz Gottliebu nedohvatljivo daleke budućnosti: Predraga Lucića i Borisa Dežulovića. Premda ova dvojica knjižicu “Ijar, jevrejski maj” nisu držali u rukama, niti im je poznat bio ijedan jedini Gottliebov stih, srodnici su i pjesnički potomci svoga zlosretnog pretka. Nije ih takvim učinila pjesnička povijest, jer Gottlieba, rekli smo, čitali nisu. Srodnost je to po jeziku i ljudskoj sudbini. Srodnost po karakteru.
Hinko Gottlieb u Zagrebu se kao odvjetnik redovito pojavljivao u političkim procesima. Često je branio komuniste, tako da su ga mnogi, vjerojatno i s razlogom, smatrali komunističkim simpatizerom. Već u to je vrijeme dobro poznavao Josipa Broza Tita, održavao je s njim kontakte, možda u nekom arhivu, u nekoj policijskoj kartoteci, leži odgovor koliko su ti kontakti bili duboki. Čim je osnovana Nezavisna Država Hrvatska, Gestapo je uhitio Gottlieba. Sproveden je u Graz, skupa s pedesetak uglednih zagrebačkih Židova, redom intelektualaca, ali je pušten, i dobio je propusnicu za odlazak na talijanski teritorij. Tako se, nizom sretnih okolnosti, našao u logorima Kraljevica i Kampor, zajedno s Vladimirom. S padom Italije, otac i sin priključuju se partizanima. Vladimir se bori u Sedmoj banijskoj diviziji, a Hinko kao pravnik biva imenovan u ZAVNOH-ovu Komisiju za utvrđivanje zločina okupatora. U tom trenutku sudbina obitelji Gottlieb takva je da bi netko još mogao reći da su imali sreće, a možda i da su među sretnijim zagrebačkim židovskim obiteljima. Živi su svi osim Danka. Tako se u lipnju 1944. obitelj okuplja na Visu, odakle sve troje putuju u Bari, gdje je Hinko Gottlieb zadužen da ispred Vrhovnog štaba sudjeluje u prikupljanju pomoći za narod i vojsku.
O čemu je mislio, što je osjećao i kakve je privatne planove Hinko Gottlieb imao tih dana u Bariju? Ono što je prethodno doživio, od onoga proljetnog dana 1941. kada je Gestapo došao po njega, od zatočenja u Grazu, pa do oslobođenja i boravka u talijanskim logorima, bila je kratka povijest holokausta, samo u tako ublaženom obliku da je na stradanje svoga naroda većinu tog vremena mogao gledati sa strane i nositi se vlastitom bespomoćnošću. U logoru u Kraljevici neko je vrijeme imao dužnost pročelnika Logorskog suda, koji je sudio prema odredbama koje su donosile talijanske vojne vlasti. U logoru nije bilo maltretiranja ni batinanja, životom su upravljali sami logoraši, koji su vodili i kuhinju, nabavljali namirnice, do neke granice upravljali logistikom. Ovaj logor, kao ni drugi talijanski logori u kojima su boravili izbjegli Židovi, nisu usporedivi s nacističkim ili ustaškim koncentracijskim logorima, ali u njemu svejedno nisu boravili slobodni ljudi. Gottlieba su morili tvrdičluk i samoživost među logorašima, odsustvo solidarnosti i zajedništva. Tu su se, u ipak grdnim okolnostima, na iskušenju našli njegovi snovi o Erec Izraelu. Bogati su u logoru nastojali skriti svoje bogatstvo, dok je sirotinja gladovala. Uslijedila su, naravno, međusobna optuživanja. Ljudi su se dijelili na one koji su ostali Židovi i one koji su konvenirali na kršćanstvo. Jedni su željeli slaviti jedne blagdane, drugi bi slavili druge blagdane. Gottlieb je i za jedne, i za druge pisao molbe upravi da im omogući bogosluženja, i uprava je tim molbama udovoljavala. U tom je dopisivanju jedna zanimljiva epizoda, koja Hinka Gottlieba prikazuje u izrazito idealističkom duhu: nakon što je molbama udovoljeno, on upravi šalje upozorenje neka se slučajno ne hvale i neka ne naglašavaju da su Židovima omogućili bogosluženje, budući da oni na to imaju jednako ljudsko pravo kao i katolici. Ne zna se jesu li mu Talijani na to što odgovorili. Vjerojatno nisu. Čitatelju ostaje da pretpostavi što je mislio i osjećao neznani talijanski časnik dok je čitao Gottliebovo upozorenje. Dok takva upozorenja stižu, čovječanstvo još uvijek postoji.
Kako je očito pretjerivao u tom razgovoru na ravnoj nozi, držeći svoj logorski narod ravnopravnim s onim drugim narodom, u uniformama i pod oružjem, zapovjednik logora je po nalogu Petog armijskog korpusa talijanske vojske zabranio Hinku Gottliebu “sva politička i religiozna predavanja”. On se, u svom odgovoru, povinuje zabrani političkih predavanja, ali oko propovijedi ima prigovor: “Svrha je propovijedi da utješi, umiri i ohrabri vjernika budeći i učvršćujući u njem vjeru i božansku pomoć, a svrha predavanja je omogućiti slušaču da dođe do izvjesnih znanstvenih spoznaja. Predavanjem se utiče na intelektualnu, a propovijeđu na emocionalnu sferu slušača.” Emocije se, osjećaji ljudi se, tako misli i vjeruje Gottlieb ne tiču talijanskih vojnih vlasti, kao što se ne mogu ticati nijednih drugih vlasti. Tema propovijedi ne stoji između čovjeka i vlasti, nego između čovjeka i onog u njemu, te između čovjeka i Boga. Gottlieb na kraju naglašava kako njegova interpretacija nemogućnosti zabrane propovijedi ne mora biti mjerodavna, ali on zahtijeva da se uprava oko nje nedvosmisleno izjasni. U tom inzistiranju ima nečeg od one jurističke nadmoći pred svakom vlašću, s kojom je Gottlieb branio komuniste u međuratnim političkim procesima, ali ima u tome i svojevrsne neiskazane prijetnje metafizičkim autoritetom. On protiv uprave ide vjerom na vjeru.
Još je tih Gottliebovih nadgornjavanja s talijanskim vlastima i logorskom upravom među slučajno sačuvanim dokumentima, dnevnicima, papirićima iz Kraljevice, među njima je i njegova ostavka na mjesto pročelnika Logorskog suda, opet s vrlo zanimljivim obrazloženjem, ali sve to je još uvijek neki relativno vedar život, unutar iluzije o čovječanstvu koje još uvijek postoji. Ta iluzija prestaje u njegovom očajničkom pokušaju da spasi, da nekamo evakuira djecu iz logora. U dopisu od 12. travnja 1943. Gottlieb ovako piše: “Židovska bogoštovna općina u Zagrebu sprovodi akciju da se židovska djeca od 7 do 16 godina iz Hrvatske smjeste u neutralno inozemstvo, a naročito u Tursku. Nadležne hrvatske vlasti ne prave zapreke toj akciji, pa je nedavno jedan transport židovske djece iz Zagreba preko Budimpešte već stigao na odredište (…) U logoru ima stotinjak djece oba spola koja spadaju u tu kategoriju. Na moj upit odgovorila mi je Židovska bogoštovna općina u Zagrebu da bi ova djeca mogla biti obuhvaćena ovom akcijom, pod uvjetom, da talijanske nadležne vlasti dadu za to pristanak (…) Iako mnogo zahvalni na gostoprimstvu, koje nama i našoj djeci iskazuje talijanska vlast, mi sebi ipak ne možemo zatajiti, da u odgojnom pogledu našoj djeci u logoru prijete nepopravljive štete, ako ovo stanje i dalje potraje. U godinama, u kojima djeca treba da prime najviše duševnog i tjelesnog obrazovanja, ona su prisiljena da se odavaju besposličenju i dangubi. Živeći na uskom prostoru u tijesnom kontaktu s odraslim zatočenicima, ona počinju poprimati sve poroke, koje takav život sa sobom donosi. Pa ako smo već imali sreću da tu djecu spasimo od fizičke propasti, mi bi željeli, da ih sačuvamo i u moralnom integritetu.” Uz dopis, Gottlieb prilaže presliku pisma što ga je dobio iz Zagreba, od glavnog rabina Miroslava Šaloma Freibergera, u kojem ga rabin moli da isposluje dopuštenje talijanskih vlasti, i još ga obavještava da će mu poslati neke školske knjige, pjesmarice i određenu količinu školskih bilježnica. Na to pismo Hinko Gottlieb rabinu Freibergeru odgovorit će 5. svibnja 1943. Šalje mu popis djece, informaciju da talijanske vlasti još uvijek ne odgovaraju na upit za odobrenje, obavještava ga da su dostojno proslavili Pesah, i moli ga da u Kraljevicu pošalje nekoliko talita i molitvenika, još školskih knjiga, te uvezane brojeve Omanuta, koji je Gottlieb i uređivao, a vidio ih je kad je zadnji put bio u prostorijama Općine.
Ne zna se kojeg je datuma pismo stiglo u Zagreb, ako je ikad stiglo, i tko ga je u Zagrebu pročitao. Rabin Freiberger nije. Niti je saznao za Gottliebovo raspitivanje za uvezane brojeve Omanuta. Rabin i supruga Irena uhićeni su u svome domu, u noći 2. na 3. svibnja. U ponedjeljak 3. svibnja 1943. s Glavnog kolodvora deportirani su u Auschwitz, gdje je Miroslav Šalom Freiberger ubijen odmah pri dolasku, navodno zato što je prosvjedovao protiv neljudskog postupanja prema pripadnicima svoje zajednice. Bila je to subota, 8. svibanj 1943.
Kada je i kako Hinko Gottlieb doznao za sudbinu rabina Freibergera, to nam također nije poznato. No, pisao mu je dok se vlak za Auschwitz, s preostalim zagrebačkim Židovima, polagano preko Centralne Europe, kretao prema svome cilju. Operacija spašavanja židovske djece zaustavljena je, a očajni Gottlieb istog tog svibnja piše u Budimpeštu, tamošnjoj Izraelskoj kulturnoj zajednici. U tom su pismu i ove riječi: “neke naznake me upućuju na to da je Zajednica iz Zagreba u međuvremenu prestala postojati”. Tek 31. svibnja, uz birokratsku sporost iz neke paralelne stvarnosti, od talijanskog vojnog zapovjedništva Hinko Gottlieb dobio je dopuštenje za evakuaciju djece. Bilo ih je 69, 48 židovske, 21 rimokatoličke vjeroispovijesti. Prema sačuvanim dokumentima iz Kraljevice nije moguće ustanoviti jesu li djeca ipak evakuirana ili su na neki drugi način spašavana.
Roman “Ključ od velikih vrata” Hinko Gottlieb zapravo je dvaput pisao. Nakon što je prvi put, u ratnim i logorskim premještajima, rukopis izgubljen, on ga je mogao, kako to kažu, nanovo rekonstruirati. A zapravo je, po svoj prilici, još jednom morao napisati istu knjigu. Tko god je pisao, zna koliko je to teško, i koliko je protivno čovjekovoj pameti i volji. Knjigu je završavao u Bariju i u Palestini, da bi ona zatim, u prijevodu na engleski, bila objavljena u New Yorku. Godina je već bila 1947, život je u međuvremenu naglo okračao, knjiga je doživjela blagonaklone kritike, ali je zapravo ostala neprimijećena. Danas kada čitamo Hinka Gottlieba pomalo nam je i jasno zašto: u toj mračnoj i neutješnoj židovskoj priči nitko tada nije želio sudjelovati. Rat se tek završio, i ljudi su najprije htjeli sve da zaborave, e da bi se tak kasnije, nakon što čovječanstvo zacijeli, počeli prisjećati. Gottlieb, međutim, nije više imao vremena: knjigu je posvetio mrtvim sinovima.
Dvije godine nakon što su, jedno za drugim, umrli Hinko i Ruža Gottlieb, roman je izašao i na ivritu, u prijevodu Cvija Rotema (Erich Rothmüller), mlađeg Gottliebovog kolege pravnika, zagrebačkog cionista, koji je u Palestinu emigrirao već 1935. Do hrvatskog izdanja “Ključ od velikih vrata” čekao je punih sedamdeset, pa još jednu godinu preko sedamdeset. Za to vrijeme ime Hinka Gottlieba pojavljivalo se na stranicama hrvatskih knjiga i časopisa uglavnom usput, u kontekstu velikih i strašnih tema jedne velike i strašne povijesti.
Danas dok ga čitamo, može nam se učiniti da je riječ o jednom od onih proznih dijela koja su nedostajala u mozaiku našega jezika i svih njegovih književnosti. Kako bi izgledala hrvatska književnost da je 1947, kad i u New Yorku, u nas objavljen “Ključ od velikih vrata”? To ne znamo. Izgledala bi upravo onako kakvom bi je učinili čitatelji Gottliebova romana, koji su istovremeno bili i čitatelji drugih naših proznih knjiga. Židovska bi proza našega jezika uz Isaka Samokovliju dobila drugoga velikog pripovjedača, koji je, za razliku od Samokovlije, prilično udaljen od socijalne književnosti i realističnih proznih obrazaca svoga doba. Mali Gottliebov roman je te 1947. poput najave Isaka Bashevisa Singera, koji će nam tek doći jednoga dalekog dana. Gottlieb je stariji rođak Filipu Davidu, koji te godine tek polazi u školu…
Nema baš nikakve utjehe za Hinka Gottlieba i njegovu gospođu Ružu. Nema je u zemlji Izraelovoj, nema je ovdje, u Zagrebu, u koji se 1945. nije vraćao, nego je odmah produžio za Palestinu. Strašan je bio njegov očaj. Od očaja branio se alegorijom, legendom i bajkom. Ali do kraja je ostao svjestan svoje situacije i bezizlaznog konteksta u kojem se zatekao sa svojim sve sitnijim i nevažnijim životnim slučajem. O četvrtoj godišnjici sinovljeve smrti, dva mjeseca prije nego što će umrijeti, ovako piše: “Smrtni dan moga nesrećnog Vlade. Izgubismo ga, kad smo već vjerovali i bili stalni da smo ga sačuvali. O nesrećo naša nepodnosiva! Ponosio sam se njime i trebalo je da u životu postigne sve ono što ja nisam mogao doseći. Od poroda njegova bdio sam nad njime i strahovao za njega, jer sam negdje u dubini srca svoga slutio da mi zao udes vreba djecu. Vlado moj, rano moja nezacjeljiva!”
Hinko Gottlieb, jedan život
“Pošao sam iz Zagreba (…) kao što ide vol na klaonicu, neki unutarnji osjećaj mi je govorio da to sve ne će dobro svršiti, ali ja sam pošao iz komoditeta beskarakternosti. To zvuči paradoksalno, ali to je tako. Ja sam od prirode komotan, i na takav korak bih se vjerojatno vrlo teško odlučio (…) Ja sam popustio iz komoditeta, a jer su mi svi tumačili da sam vrlo spretan dečko, da ću se vrlo lako snaći i da sve to skupa nije tako strašno (kako uistinu i nije)…”
Ovako u svome dnevniku, koji piše u talijanskom židovskom izbjegličkom logoru u Kraljevici, okolnosti svog bijega iz Zagreba objašnjava student Vladimir Gottlieb. Godina je 1941. ili već 1942, Europa je u plamenu, europski Židovi nestaju u dimu, Nezavisna Državna Hrvatska primitivni je stroj za njihovo uništenje, i ništa nije preostalo od svijeta koji je samo tri-četiri godine ranije živio i funkcionirao u skladu s načinima i običajima devetnaestvjekovnoga građanstva, ali on, zagrebački dečko, svejedno kao da osjeća nekakvo grizodušje jer je pobjegao iz grada na koji ima pravo. Ili se ne radi o grizodušju, može biti da se samo pravi važan. Za razliku od tolikih koji su nestali na tom putu do primorja, u talijansku zonu i u spas, i još tolikih koji se nisu usudili bježati, Vladimir Gottlieb kaže da je sve to ništa. Ali doista, u njegovim godinama, za njegovu generaciju jest ništa. Mladost koješta podnese, a malo toga ozbiljno shvaća. Konačno, tek mnogo kasnije čovjeka hvata strah, tek kasnije uviđa što se zbilja zbilo i kakvu je ulogu sam imao u toj velikoj povijesti.
Vladimir Gottlieb neće, međutim, imati vremena da shvati. U trenucima dok ispisuje svoj dnevnik – koji će nekim čudom biti sačuvan, pa pola stoljeća zatim pronađen i objelodanjen skupa s nizom logorskih dokumenata i svjedočanstava – Vladimir pred sobom ima tek malo više od dvije godine života. Stradat će 1944. u Bariju, kamo je putovao s ocem partizanom, u prometnoj nesreći, kao motociklist. Okolnosti njegova stradanja nije više moguće istražiti. Svjedoci su mrtvi, sjećanja nisu zapisana, jer nikome možda nije bilo važno što se zapravo dogodilo, ako se najgore već dogodilo. Ali i po ovom što znamo, Vladimir Gottlieb usred je rata, u najstrašnije vrijeme vijeka, poginuo mirnodopskom, dječačkom smrću, onom kojom će tek ginuti besmrtni filmski junaci dvadesetog stoljeća.
Na taj put spasa, mati Ruža prije nego otac Hinko, slala je jednoga od dvojice sinova. Naravno, starijeg. Za mlađeg Danka, ili Danijela, plašila se. Ili ga nije ni bila u prilici slati da bježi prema talijanskoj zoni. Ni o tome više ne znamo ništa. Danko je ubijen u prvom ustaškom koncentracijskom logoru, u koprivničkoj Danici.
Smrt mladog čovjeka cinična je sama po sebi. Ali smrt židovskog mladića, 1944. na motociklu u Bariju, nepodnošljiv je cinizam sudbine. Tako je to, kad stvari gledamo sa strane, zaštićeni prividom života u budućnosti. Životi i stradanja jedne zagrebačke židovske obitelji nama su poput priče za koju znamo da je fakcija, a ne fikcije.
Hinku i Ruži Gottlieb, rođenoj Löwenstein, smrt i drugoga sina bila je na neki način kraj svakog smisla. Otkad za njihove živote i za živote njihove djece znam usuđujem se razmišljati o tome bi li im bilo lakše, i bi li, nakon što su ostali sami, ipak poživjeli i pronašli smisla da je i drugi sin stradao u skladu s epohom? Pruža li svijest o velikom kolektivnom stradanju ikakvu utjehu onima čije su pojedinačne smrti i žrtve ugrađene u to stradanje? Ili je smrt bližnjega samo smrt bližnjega. U ustaškom koncentracijskom logoru, na motociklu.
Hinko Gottlieb rodio se u Đurđevcu, u Podravini, kao Heinrich. Godina je 1886. Život će proživjeti kao Hinko, umrijet će u Erec Izraelu kao Haim. Završio je gornjogradsku gimnaziju u Zagrebu. U Beču studira medicinu, pa se prebacuje na pravo, koje završava u Zagrebu. Radi na bjelovarskom sudu i po odvjetničkim uredima. Mobiliziran je već 1914, ratuje na albanskom ratištu, a zatim na Cetinju uređuje novine, koje izdaje vojna komanda okupacijske austrougarske vojske. Naziv novina je Cetinjer Zeitung, i izlaze nedjeljom i četvrtkom. Uz njemačko postojalo je i izdanje na srpskohrvatskom, tojest crnogorskom jeziku. Uredništvo je planiralo i madžarsko, te albansko izdanje, ali od toga, koliko se zna, nije bilo ništa. Nakon rata, Gottlieb je odvjetnik u Bjelovaru, pa u Zagrebu. Židovski je aktivist, jedan od pionira cionizma, inteligentan i obrazovan. Cijeloga svog života, dosljedno je izgrađivao dvije svoje identitetske persone, dvije sjenke pod suncem: jednu židovsku, drugu hrvatsku ili jugoslavensku. U oba smisla ili u oba oblika bio je cijelim svojim bićem, i bio je vrlo temeljit. Dvije sjenke, koje nipošto ne treba shvatiti kao dva lica, jer je u njega bilo samo jedno lice – vrlo markantna i čvrsta čovjeka, bile su karakteristične u svemu što je radio. Bio je odvjetnik, ali istodobno bio je svo vrijeme i novinar i novinski pisac. Također i prevoditelj, naročito Heinricha Heinea. Ali nije bio ni samo novinar, nego je bio i pjesnik i prozni pisac.
I danas, tko zaroni dovoljno duboko u utrobu nekog od još uvijek brojnih zagrebačkih antikvarijata, ili prekopa po bibliotečkim policama preostalih građanskih stanova u centru grada, lako bi mogao pronaći neveliku knjižicu, od jedva četrdesetak stranica, naslova “Ijar, jevrejski maj”. Potpisani autor je H. Gottlieb, izdavač Naklada edicije Omanut. Knjiga je odštampana u Tiskari Dragutina Bekera, Frankopanska 12, godine 1935. Sveščica je to, pola pedlja širine, ni pedlja dužine, bez hrpta, tvrdoukoričena u platno i karton. Pjesme hajneovske forme i svjetovnog ugođaja, satirične, ironične, gorko-vedre, posvećene židovima, židovskoj sudbini i suvremenoj Europi. Pjesme pouke, prosvjete i angažmana, pomalo već i pjesme očaja. U njima Gottlieb pjeva o onom što se dogodilo i što će se tek dogoditi. Godina je, rekli smo 1935, ili ona koja joj prethodi, Hitler je kratko na vlasti, Europljani još ne znaju što im se događa, u Engleskoj i Americi slave vođu novog doba, a Gottlieb piše “Kotu 356”, koju vrijedi glasno, makar i u fragmentima, ovdje izgovoriti: “Uz kotu tristapedesetišestu/ Sačuvo krst se neki jednostavni./ Šezdeset ljudi tu na istom mjestu/ Sa zemljom jedna mina sravni./ Iz grupe bjehu generala Kluka/ Od dvjestatridesetipetog puka./// Odonda leže posred grobnog mira,/ A podjednako crv im kosti brusi,/ Trojca bjehu: Bondi, Kon, Šapira,/ A preostali čistokrvni Prusi./ Osamnaest ljeta ležali su tako/ U dvoredima. Propisno, dakako./// I ležali bi tu do onog doba,/ Pozaune dok se jave sudnjeg dana,/ Da nije dopro zov iz tmine groba/ Iz Hitlerovog glavnog stana./ Pronesoše ga potsdamska sva zvona/ I Gebelsovih petsto megafona./// Od Rajne pa do Memlja i još dalje,/ Od Insbruka do Sjevernog Mora,/ A širom na sva usta, na sve ralje,/ Zaurlala je iznad sviju gora/ Bjesomučna parola, divlja, ljuda: Ugini Juda! Crkni Juda! (…) U čudu svijet promatra što se zbiva/ I gleda sile što se nove digle,/ Sintezu ovu herojstva i piva/ I novo doba rođeno iz krigle./ Snebiva svijet se, sluša, motri, vidi/ I vlastitog se svjedočanstva stidi./// A mrtva sluša poredana četa/ tu neobičnu budnicu iz vana,/ Osamnaest tu je prosnivala ljeta/ Iščekujući saziv sudnjeg dana. I tuđ joj jezik njemački sad zvuči/ I mora tek da na nj svoj sluh priuči./// U grobnoj tami nesta tako mira/ A samo crv i dalje kosti brusi./ Uzbuniše se Bondi, Kon, Šapira/ Uzbuniše se čistokrvni Prusi,/ A svima odjedanput posta svijesno/ U skupnom da je grobu za sve tijesno./// Iz ovog, eto, idejnoga smjera/ Porodila se i u grobnoj tami/ Prenapeta ko neka atmosfera,/ Jer Prusi hoće grob svoj za se sami/ I neće da ga s njima tkogod dijeli: To traži duh i pruski ponos smjeli.”
I dalje se, u tonu i u kajdi koju Gottlieb preuze od svijetlih prethodnika, plete sudbina kostiju vojnika iz Velikog rata, trojice Židova među šezdesetoricom Prusa, da bi poemi ovakav došao kraj: “No jedno treba da sad znate i vi:/ U zadnjem našem raspršenom trunu/ Naš preporodni smisao dalje živi/ I dok će Juda samo živjet htjeti/ Na ovoj mjesta naći će planeti./// Uz kotu tristapedesetišestu/ Sačuvo krst se neki jednostavni/ Šezdeset ljudi tu na istom mjestu/ Sa zemljom jedna mina sravni./ Trojice po tom iz tog groba nesta,/ Jer u njem za njih nije bilo mjesta…” “Kota 356”, kao i većina pjesama u ovoj samotnoj knjižici, koju ne spominje nijedna hrvatska književna povijest, onog je satiričnog, rugalačkog, vapijuće prosvjetiteljskog duha iz pjesama dvojice pjesnika iz Gottliebu nedohvatljivo daleke budućnosti: Predraga Lucića i Borisa Dežulovića. Premda ova dvojica knjižicu “Ijar, jevrejski maj” nisu držali u rukama, niti im je poznat bio ijedan jedini Gottliebov stih, srodnici su i pjesnički potomci svoga zlosretnog pretka. Nije ih takvim učinila pjesnička povijest, jer Gottlieba, rekli smo, čitali nisu. Srodnost je to po jeziku i ljudskoj sudbini. Srodnost po karakteru.
Hinko Gottlieb u Zagrebu se kao odvjetnik redovito pojavljivao u političkim procesima. Često je branio komuniste, tako da su ga mnogi, vjerojatno i s razlogom, smatrali komunističkim simpatizerom. Već u to je vrijeme dobro poznavao Josipa Broza Tita, održavao je s njim kontakte, možda u nekom arhivu, u nekoj policijskoj kartoteci, leži odgovor koliko su ti kontakti bili duboki. Čim je osnovana Nezavisna Država Hrvatska, Gestapo je uhitio Gottlieba. Sproveden je u Graz, skupa s pedesetak uglednih zagrebačkih Židova, redom intelektualaca, ali je pušten, i dobio je propusnicu za odlazak na talijanski teritorij. Tako se, nizom sretnih okolnosti, našao u logorima Kraljevica i Kampor, zajedno s Vladimirom. S padom Italije, otac i sin priključuju se partizanima. Vladimir se bori u Sedmoj banijskoj diviziji, a Hinko kao pravnik biva imenovan u ZAVNOH-ovu Komisiju za utvrđivanje zločina okupatora. U tom trenutku sudbina obitelji Gottlieb takva je da bi netko još mogao reći da su imali sreće, a možda i da su među sretnijim zagrebačkim židovskim obiteljima. Živi su svi osim Danka. Tako se u lipnju 1944. obitelj okuplja na Visu, odakle sve troje putuju u Bari, gdje je Hinko Gottlieb zadužen da ispred Vrhovnog štaba sudjeluje u prikupljanju pomoći za narod i vojsku.
O čemu je mislio, što je osjećao i kakve je privatne planove Hinko Gottlieb imao tih dana u Bariju? Ono što je prethodno doživio, od onoga proljetnog dana 1941. kada je Gestapo došao po njega, od zatočenja u Grazu, pa do oslobođenja i boravka u talijanskim logorima, bila je kratka povijest holokausta, samo u tako ublaženom obliku da je na stradanje svoga naroda većinu tog vremena mogao gledati sa strane i nositi se vlastitom bespomoćnošću. U logoru u Kraljevici neko je vrijeme imao dužnost pročelnika Logorskog suda, koji je sudio prema odredbama koje su donosile talijanske vojne vlasti. U logoru nije bilo maltretiranja ni batinanja, životom su upravljali sami logoraši, koji su vodili i kuhinju, nabavljali namirnice, do neke granice upravljali logistikom. Ovaj logor, kao ni drugi talijanski logori u kojima su boravili izbjegli Židovi, nisu usporedivi s nacističkim ili ustaškim koncentracijskim logorima, ali u njemu svejedno nisu boravili slobodni ljudi. Gottlieba su morili tvrdičluk i samoživost među logorašima, odsustvo solidarnosti i zajedništva. Tu su se, u ipak grdnim okolnostima, na iskušenju našli njegovi snovi o Erec Izraelu. Bogati su u logoru nastojali skriti svoje bogatstvo, dok je sirotinja gladovala. Uslijedila su, naravno, međusobna optuživanja. Ljudi su se dijelili na one koji su ostali Židovi i one koji su konvenirali na kršćanstvo. Jedni su željeli slaviti jedne blagdane, drugi bi slavili druge blagdane. Gottlieb je i za jedne, i za druge pisao molbe upravi da im omogući bogosluženja, i uprava je tim molbama udovoljavala. U tom je dopisivanju jedna zanimljiva epizoda, koja Hinka Gottlieba prikazuje u izrazito idealističkom duhu: nakon što je molbama udovoljeno, on upravi šalje upozorenje neka se slučajno ne hvale i neka ne naglašavaju da su Židovima omogućili bogosluženje, budući da oni na to imaju jednako ljudsko pravo kao i katolici. Ne zna se jesu li mu Talijani na to što odgovorili. Vjerojatno nisu. Čitatelju ostaje da pretpostavi što je mislio i osjećao neznani talijanski časnik dok je čitao Gottliebovo upozorenje. Dok takva upozorenja stižu, čovječanstvo još uvijek postoji.
Kako je očito pretjerivao u tom razgovoru na ravnoj nozi, držeći svoj logorski narod ravnopravnim s onim drugim narodom, u uniformama i pod oružjem, zapovjednik logora je po nalogu Petog armijskog korpusa talijanske vojske zabranio Hinku Gottliebu “sva politička i religiozna predavanja”. On se, u svom odgovoru, povinuje zabrani političkih predavanja, ali oko propovijedi ima prigovor: “Svrha je propovijedi da utješi, umiri i ohrabri vjernika budeći i učvršćujući u njem vjeru i božansku pomoć, a svrha predavanja je omogućiti slušaču da dođe do izvjesnih znanstvenih spoznaja. Predavanjem se utiče na intelektualnu, a propovijeđu na emocionalnu sferu slušača.” Emocije se, osjećaji ljudi se, tako misli i vjeruje Gottlieb ne tiču talijanskih vojnih vlasti, kao što se ne mogu ticati nijednih drugih vlasti. Tema propovijedi ne stoji između čovjeka i vlasti, nego između čovjeka i onog u njemu, te između čovjeka i Boga. Gottlieb na kraju naglašava kako njegova interpretacija nemogućnosti zabrane propovijedi ne mora biti mjerodavna, ali on zahtijeva da se uprava oko nje nedvosmisleno izjasni. U tom inzistiranju ima nečeg od one jurističke nadmoći pred svakom vlašću, s kojom je Gottlieb branio komuniste u međuratnim političkim procesima, ali ima u tome i svojevrsne neiskazane prijetnje metafizičkim autoritetom. On protiv uprave ide vjerom na vjeru.
Još je tih Gottliebovih nadgornjavanja s talijanskim vlastima i logorskom upravom među slučajno sačuvanim dokumentima, dnevnicima, papirićima iz Kraljevice, među njima je i njegova ostavka na mjesto pročelnika Logorskog suda, opet s vrlo zanimljivim obrazloženjem, ali sve to je još uvijek neki relativno vedar život, unutar iluzije o čovječanstvu koje još uvijek postoji. Ta iluzija prestaje u njegovom očajničkom pokušaju da spasi, da nekamo evakuira djecu iz logora. U dopisu od 12. travnja 1943. Gottlieb ovako piše: “Židovska bogoštovna općina u Zagrebu sprovodi akciju da se židovska djeca od 7 do 16 godina iz Hrvatske smjeste u neutralno inozemstvo, a naročito u Tursku. Nadležne hrvatske vlasti ne prave zapreke toj akciji, pa je nedavno jedan transport židovske djece iz Zagreba preko Budimpešte već stigao na odredište (…) U logoru ima stotinjak djece oba spola koja spadaju u tu kategoriju. Na moj upit odgovorila mi je Židovska bogoštovna općina u Zagrebu da bi ova djeca mogla biti obuhvaćena ovom akcijom, pod uvjetom, da talijanske nadležne vlasti dadu za to pristanak (…) Iako mnogo zahvalni na gostoprimstvu, koje nama i našoj djeci iskazuje talijanska vlast, mi sebi ipak ne možemo zatajiti, da u odgojnom pogledu našoj djeci u logoru prijete nepopravljive štete, ako ovo stanje i dalje potraje. U godinama, u kojima djeca treba da prime najviše duševnog i tjelesnog obrazovanja, ona su prisiljena da se odavaju besposličenju i dangubi. Živeći na uskom prostoru u tijesnom kontaktu s odraslim zatočenicima, ona počinju poprimati sve poroke, koje takav život sa sobom donosi. Pa ako smo već imali sreću da tu djecu spasimo od fizičke propasti, mi bi željeli, da ih sačuvamo i u moralnom integritetu.” Uz dopis, Gottlieb prilaže presliku pisma što ga je dobio iz Zagreba, od glavnog rabina Miroslava Šaloma Freibergera, u kojem ga rabin moli da isposluje dopuštenje talijanskih vlasti, i još ga obavještava da će mu poslati neke školske knjige, pjesmarice i određenu količinu školskih bilježnica. Na to pismo Hinko Gottlieb rabinu Freibergeru odgovorit će 5. svibnja 1943. Šalje mu popis djece, informaciju da talijanske vlasti još uvijek ne odgovaraju na upit za odobrenje, obavještava ga da su dostojno proslavili Pesah, i moli ga da u Kraljevicu pošalje nekoliko talita i molitvenika, još školskih knjiga, te uvezane brojeve Omanuta, koji je Gottlieb i uređivao, a vidio ih je kad je zadnji put bio u prostorijama Općine.
Ne zna se kojeg je datuma pismo stiglo u Zagreb, ako je ikad stiglo, i tko ga je u Zagrebu pročitao. Rabin Freiberger nije. Niti je saznao za Gottliebovo raspitivanje za uvezane brojeve Omanuta. Rabin i supruga Irena uhićeni su u svome domu, u noći 2. na 3. svibnja. U ponedjeljak 3. svibnja 1943. s Glavnog kolodvora deportirani su u Auschwitz, gdje je Miroslav Šalom Freiberger ubijen odmah pri dolasku, navodno zato što je prosvjedovao protiv neljudskog postupanja prema pripadnicima svoje zajednice. Bila je to subota, 8. svibanj 1943.
Kada je i kako Hinko Gottlieb doznao za sudbinu rabina Freibergera, to nam također nije poznato. No, pisao mu je dok se vlak za Auschwitz, s preostalim zagrebačkim Židovima, polagano preko Centralne Europe, kretao prema svome cilju. Operacija spašavanja židovske djece zaustavljena je, a očajni Gottlieb istog tog svibnja piše u Budimpeštu, tamošnjoj Izraelskoj kulturnoj zajednici. U tom su pismu i ove riječi: “neke naznake me upućuju na to da je Zajednica iz Zagreba u međuvremenu prestala postojati”. Tek 31. svibnja, uz birokratsku sporost iz neke paralelne stvarnosti, od talijanskog vojnog zapovjedništva Hinko Gottlieb dobio je dopuštenje za evakuaciju djece. Bilo ih je 69, 48 židovske, 21 rimokatoličke vjeroispovijesti. Prema sačuvanim dokumentima iz Kraljevice nije moguće ustanoviti jesu li djeca ipak evakuirana ili su na neki drugi način spašavana.
Roman “Ključ od velikih vrata” Hinko Gottlieb zapravo je dvaput pisao. Nakon što je prvi put, u ratnim i logorskim premještajima, rukopis izgubljen, on ga je mogao, kako to kažu, nanovo rekonstruirati. A zapravo je, po svoj prilici, još jednom morao napisati istu knjigu. Tko god je pisao, zna koliko je to teško, i koliko je protivno čovjekovoj pameti i volji. Knjigu je završavao u Bariju i u Palestini, da bi ona zatim, u prijevodu na engleski, bila objavljena u New Yorku. Godina je već bila 1947, život je u međuvremenu naglo okračao, knjiga je doživjela blagonaklone kritike, ali je zapravo ostala neprimijećena. Danas kada čitamo Hinka Gottlieba pomalo nam je i jasno zašto: u toj mračnoj i neutješnoj židovskoj priči nitko tada nije želio sudjelovati. Rat se tek završio, i ljudi su najprije htjeli sve da zaborave, e da bi se tak kasnije, nakon što čovječanstvo zacijeli, počeli prisjećati. Gottlieb, međutim, nije više imao vremena: knjigu je posvetio mrtvim sinovima.
Dvije godine nakon što su, jedno za drugim, umrli Hinko i Ruža Gottlieb, roman je izašao i na ivritu, u prijevodu Cvija Rotema (Erich Rothmüller), mlađeg Gottliebovog kolege pravnika, zagrebačkog cionista, koji je u Palestinu emigrirao već 1935. Do hrvatskog izdanja “Ključ od velikih vrata” čekao je punih sedamdeset, pa još jednu godinu preko sedamdeset. Za to vrijeme ime Hinka Gottlieba pojavljivalo se na stranicama hrvatskih knjiga i časopisa uglavnom usput, u kontekstu velikih i strašnih tema jedne velike i strašne povijesti.
Danas dok ga čitamo, može nam se učiniti da je riječ o jednom od onih proznih dijela koja su nedostajala u mozaiku našega jezika i svih njegovih književnosti. Kako bi izgledala hrvatska književnost da je 1947, kad i u New Yorku, u nas objavljen “Ključ od velikih vrata”? To ne znamo. Izgledala bi upravo onako kakvom bi je učinili čitatelji Gottliebova romana, koji su istovremeno bili i čitatelji drugih naših proznih knjiga. Židovska bi proza našega jezika uz Isaka Samokovliju dobila drugoga velikog pripovjedača, koji je, za razliku od Samokovlije, prilično udaljen od socijalne književnosti i realističnih proznih obrazaca svoga doba. Mali Gottliebov roman je te 1947. poput najave Isaka Bashevisa Singera, koji će nam tek doći jednoga dalekog dana. Gottlieb je stariji rođak Filipu Davidu, koji te godine tek polazi u školu…
Nema baš nikakve utjehe za Hinka Gottlieba i njegovu gospođu Ružu. Nema je u zemlji Izraelovoj, nema je ovdje, u Zagrebu, u koji se 1945. nije vraćao, nego je odmah produžio za Palestinu. Strašan je bio njegov očaj. Od očaja branio se alegorijom, legendom i bajkom. Ali do kraja je ostao svjestan svoje situacije i bezizlaznog konteksta u kojem se zatekao sa svojim sve sitnijim i nevažnijim životnim slučajem. O četvrtoj godišnjici sinovljeve smrti, dva mjeseca prije nego što će umrijeti, ovako piše: “Smrtni dan moga nesrećnog Vlade. Izgubismo ga, kad smo već vjerovali i bili stalni da smo ga sačuvali. O nesrećo naša nepodnosiva! Ponosio sam se njime i trebalo je da u životu postigne sve ono što ja nisam mogao doseći. Od poroda njegova bdio sam nad njime i strahovao za njega, jer sam negdje u dubini srca svoga slutio da mi zao udes vreba djecu. Vlado moj, rano moja nezacjeljiva!”