Te prve noći u Razijinoj kući, u tuđoj sobi, u tuđoj postelji, nije oka sklopio. Zurio je u tavan, pratio okom pukotine po njemu i plakalo mu se. Sve se jasno vidjelo iako je bila noć, iako je svijetlo u sobi bilo ugašeno mogao je gledati u tužne oči srne i jelena na zidu naspram njegovog kreveta.
Ustao je, razmakao zavjesu i zagledao se u dvorište što se zgučilo i stislo između tri kuće, stare i ruševne. Na sred dvorišta, prekrivenog kaldrmom, sa grane oraha visila je velika sijalica, bacala svjetlost baš na njegov prozor i skupljala sve mušice što ih je na svijetu bilo.
Mislio je na svoju kuću, na svoj krevet, na svoje društvo, na bivšu školu. Lako je bilo odlučiti da se školovanje nastavi u velikom gradu kada je to bilo daleko, kada je pomisao na Sarajevo bila samo Baščaršija i njeni opojni mirisi, Vrelo Bosne i Aleja, Bijelo Dugme i Indexi… Sad je ovdje trebao ići u školu gdje nikoga ne poznaje, vraćati se u kuću koja mu je tuđa, misliti na hranu, na čiste čarape i gaće. Znao je da će ponekad da se kašlje, da se ima temperatura i proliv… trebalo je ovdje da se živi.
Otac nije ostao da noći kod teta Razije, iako ga je molila i preklinjala.
– Za malog ne brini, to je sad moje dijete. Sto godina još da živim ne bih vam se odužila za sve što ste vi za rahmetliju i mene činili – rekla mu je Razija prateći ga do kapije. On joj je pružio ruku, zahvalio se i zatim jako zagrlio Amira, stisnuo ga kao nikada do tada. Amiru se učinilo kao da se otac malo i zagrcnuo, dok mu je govorio da bude dobar, da uči i da se čuva.
Teta Raziju je znao od malena. Svakog ljeta je po mjesec dana sa svojim Akifom provodila kod njih, na moru. Toliko su se sa njima zbližili da ih već odavno nisu dočekivali kao turiste, već kao rod rođeni. Samo se jedna sofra prostirala, ponekad su zajedno išli na plažu, a svake su večeri do kasno u noć, u dvorištu pod lozom, vodili duge i duge razgovore.
Smjestila ga je u sobu u prizemlju, kraj samih ulaznih vrata. Ispod stepeništa što je vodilo do ostale dvije Razijine sobe na spratu, nalazila se mala banja i do nje šupa. Soba je bila velika i na sred nje bio je prostrijet teški šareni ćilim, a golu sijalicu mogao je dotaći glavom. Na prozoru niskom i uskom bile su gvozdene rešetke, a na njegovom pragu dvije kantice od marmalade u kojima je rastao bosiok. ‘U zatvoru sam, a napolje je prokleta avlija, isto zatvor, nema mi spasa’, mislio je zagledan kroz prozor, sjećajući se školske lektire i stiskao se da iz njega ne provali more suza, što su spremno, kraj očnih kapaka, čekale.
Prvo Amirovo sarajevsko jutro osvanulo je maglovito, ali je sunce brzo prevladalo i obećavalo lijep septembarski dan. Ležao je budan, pokriven do grla i nije znao što da radi. U školu ide tek poslijepodne i nema baš nikakvih obaveza. Čekao je da ga teta Razija pozove, da popije čaj ili šolju mlijeka, kao što je naučio kod kuće.
– Jesi li mi se naspavao, momčino? – bila je vesela i orna sa stepeništa – hajde, bolan, gore, mi već pola sata kahvenišemo.
Obukao se i umio i krenuo se stidljivo i s nelagodom penjati stepenicama, pa je na pola njih zastao i slušao. Razija je nekome glasno pričala kako je godinama kod njegovih roditelja, sa svojim rahmetli Akifom, provodila ljeta. Muž je svojoj zaduhi tražio lijeka šetajući borovom šumom uz more, a ona je na najlon plaži molila Boga, sunce i sumpornu vodu da joj poklone dijete, što je za njim gorila i pregorila
– I Akifove gaće sam tri put oko stijene u moru pronosala, kako su me učili, i pržila se po cijeli dan na božijoj zvijezdi, i sumpornu vodu gadnu pila i ništa – čuo je Raziju kako uzdiše…
– Trebao je, Rozi bona, tebe Akif da svaki dan dobro napuca, pa da vidiš – kakvo more i bakrači – raskalašno se smijala gošća.
– Pi, rospijo, samo ti je to na pameti – smijala se i Razija.
Kada je kasnije upoznao komšiluk, Amir je vidio da Semra, komšinica iz susjedne, Dedine kuće, nikada nije mogla naljutiti Rozi, kako je šeretski zvala. Razija je voljela i sve joj praštala, njoj, najmanje dvije decenije, mlađoj.
Pio je mlijeko, nudile su ga kafom i duvanom. Semra ga je veselo propitivala o školi, o svemu, ima i ona rođaka studenta, lijep momak, kao i Amir. ‘Vid’ mu oka, bona, vidi ga, pola Saraj’va će okrenut ovo tvoje dijete’ , smijala se i podbadala Raziju. Amir je postiđen nestrpljivo čekao da komšinica ode, samo mu je još ona falila, kao da mu nije dosta svoje muke…
Treće dva srednje usmjerene škole, zubotehnički smjer, bilo je lijepo i složno odjeljenje. Djevojke i dječaci iz grada, sa svojim forama i fazonima i svi se među sobom dobro znaju, a samo je on novi i to iz daleka. Iz škole je žurio kući, govorio da je gladan, da jedva čeka da večera, a u stvari bježao je u samoću svoje sobe, u sklonište od nepoznatih i tuđih. ‚Ne pripadam ja ovdje’, mislio je dok je Raziji odgovarao da ne može uveče izaći s društvom jer mora mnogo da uči. Jasna, slatka mala plavušica u klupi do njegove, pozvala ga je na rođendan, svi će iz razreda biti tu, pravi će dernek biti, stari su joj u vikendici, merak, pive vagon… Nije otišao, bojao se svojih novih, možda demode, cipela, plašio se svog akcenta, ne razumiju njegove šale, a on najčešće ne zna o čemu pričaju i čemu se toliko do besvjesti smiju…
Prozor, njegov pogled u dvorište, u taj mali svijet – jedini koji je ovdje već dobro znao – bio je mjesto kraj kojeg je najčešće živio svoju samoću. Teta Razijine pite i dolme, hurmašice i kadaif, Dedino vječito kuckanje dlijetom i čekićem i namćorasto mrmljanje, Semrino pjevanje i cijelodnevno pretrčavanje dvorišta, Šefikino i Tufino trčanje za Dinom, stresanje peruti s njegovog mantila… obojilo je njegovu sarajevsku ranu jesen…
– Oko, donesi kad se budeš vraćao iz škole ćevapa sa Čaršije, ajde majke ti, evo ti para, neka ih u somunu i s dosta luka. Hajde, oko, osevapi se, vidi kako sam oslabila, ljubi te Semra – veselo je potrčala za njim i tutnula mu dinare u ruke – uzmi i za tebe i Rozi, obavezno…
Jeli su ćevape, Semra, njena djeca, Razija i on. U susjednoj maloj sobici ležala je nepokretna njena svekrva i Semra joj je na tacni odnijela puru koju je ova svako veče jela.
– Lijepo je pazi – prošapta mu Razija – ima ti ona srce…
– …veće od sise – ulijeće Semra smijući se, pa se uozbilji, pogleda u Amira i reče mu da uživa dok je tako mlad, bezbrižan, dok ga život ne stisne sa svih strana; govorila je to dječaku koji je bio siguran da većeg mučenika od njega nema na cijelom svijetu.
– Je l’ se javljao Harun, hoće l’ skoro ’vamo? – znala je Razija što je muči.
– Treba tamo krajem sljedećeg mjeseca, ako ga puste. Oni su ti tamo na tom gradilištu u Iraku, kao u zatvoru, ničega i nikoga nema, pustinja, bona, samo što im je plata dobra. Evo ti imam para, ništa mi ne fali, a sve mi fali. Misliš da ga je meni lako samoj s dvoje djece – Midhad prvi razred, treba mu pomoći a ja ti ništa ne znam, Amra tek u obdaništu, a ona sirota tamo u onoj sobi sama, ne pitaj, znaš… ti bar znaš! Nego je Semru Bog dao živu, veselu, ne dam se ja Rozi moja, ne dam, pjevam i kad mi se plače – duboko je uzdahnula.
– Znam, sve znam, sve ti muke znam. I kako te ovaj baksuzni Dedo svakog prvog spopadne za pare i kako moraš slat svaki čas onima tvojima u ‘Ercegovini i kako je biti bez čovjeka, sve znam. No ti je Allah dragi podario zlatnu djecu, obradovao te njima, neka ti ih čuva, duše Rozine…
Amir je gledao kako Semra sočno grize veliku zelenu jabuku, gledao je njene zube, zdrave, oštre, gledao je kako joj niz bradu curi kiseli sok. Prvi put je pomislio kako je ona lijepa, kako je ona vesela, kako mu je sa njom zabavno, mnogo zabavnije nego sa drugaricama u školi, iako ima, ni sam ne zna koliko, oko trideset godina…
U subotu je ustao kasnije nego obično, stao kraj prozora i vidio Dina kako prilazi Dedi. Tražio je da pripali cigaretu od njega, a Dedo mu je osorno odbrusio da se dolje, niz sokak, nalazi kiosk i da u njemu ima tona šibica, pa nek sebi kupi. Dino se samo osmjehnuo i otišao preko kapije. Istog časa na prag njegove kuće, prve do ulaza u dvorište, iskočili su njegovi otac i majka i zabrinuto gledali u zatvorenu kapiju za kojom je zamakao njihov sin.
Dino je bio – sve su mu već ispričale – student druge godine žurnalistike, a već glavni novinar u ‚Našim danima’. Zbog njegovih tekstova novina se najviše i prodavala. A bio je sav modar u licu, s još modrijim kolutovima oko očiju, usukan, visok i pogrbljen. Vječito masnu dugu kosu rukama je zabacivao pozadi, a na kraj usana uvijek je visio pikavac… ličio mu je na jedan lik iz stripa, nije se moga sjetiti koji.
– Kažem ti ja, Rozi, ne prave se djeca pod starost, od starog materijala slaba roba. Vidi ga kakav je sav nikakav, ružan, ćutljiv, smrknut – Semra je bila znalac, a Razija bi joj na to uvijek odvratila da je mali dobro i pametno dijete, al’ će ga ovi baksuzi stari načisto izludjeti. Sve za njim trče, te obuci se, te svuci se, te jesi l’ jeo, te jesi l’ pio, piškio, srao… Mnogo je ove godine oslabio, sav se usukao, uvukao u ramena, boja mu je nikakva.
Isto veče, kad se Amir spremao da spava, nakon ko zna koji put pročitanih svih Alan Fordova što ih je u sobi bilo, kroz prozor je vidio kako osijenčenim krajem dvorišta, sasvim pri zidu blizu kapije, zamiče prilika. Prepoznao je Irfana, Semrinog rođaka – studenta i začudio se što tako i u to doba odlazi od svoje rodice.
Probudilo ga je Semrino pjevanje. Pustila je glas, zdrav, seljački, kako je jedino i znala. Ustao je nevoljno, pogledao kroz prozor i vidio je kako na sred dvorišta riba ćilim. Na nogama je imala kratke gumene čizme, a kućnu haljinu je bila zadigla na po butina, stisla je između nogu i golim je koljenima klečala na oštrom ćilimu ručnog tkanja. Amir je gledao u njene bijele noge, gledao joj grudi slobodne i velike pod širokom haljinom, gledao je kako krivi usne duvajući da sa lica skloni pramen kose. Stajao je iza zavjese kao ukopan, a kada je ka njemu okrenula svoju veliku, oblu zadnjicu, kada je ugledao njene skroz obnažene butine, malo neravne kože i sniježno bijele, zadrhtao je. Zabljesnula ga je načas bijelina njenih gaća, što joj ih je zadnjica gutala i zastao mu je dah.Nije primjetio na vratima sobe teta Raziju kad je ušla da ga probudi, a ona kad je spazila kako je zaokupljen gledanjem kroz prozor, istrčala je napolje i Amir je video kako nešto ljutito i nervozno govori Semri. Ova se samo nasmijala i čim je Rozi ušla u kuću, okrenula se, pogledala put njegovog prozora i namignula mu.
Cijeli je dan proveo u nekom do tad nepoznatom bunilu. Nigdje nije izašao, nije mogao ni da ruča, pa se Razija zabrinula i svaki čas je silazila da ga obiđe. Ležao je i sjećao se ljetošnje Olge Prohazkove, gošće hotela gdje je dva mjeseca konobarisao. Sa njom, sa tom ne baš prelijepom djevojkom iz Praga, zamalo što nije. Od nje su bile mnogo ljepše i privlačnije i Ute Reich, i Renata Witkova, i s njima je ponosno šetao korzoom, išli su na muziku, igrali i plesali, ljubili se i mazili, ali Olga je htjela, ona je pristala! Ona se poslije ponoći, na hotelskoj plaži potpuno predala, malo je falilo, ma kojii minut…Olllgggaaaa…prolomila se tek utišalom obalom već panična vriska njene majke. U kućnom ogrtaču izašla je iz hotela da je traži, poludjela je od brige, i našla je baš kad… a ležala je kraj njega, gaćice je već bila smakla, disala je onako…
– Oko, kaži Dedi što se dobija ako sad neko njega, ovakvog, Bosančerosa, prelije vrelom vodom? – začikavala je svog stanodavca šašava Semra.
– Čaj od bukve – nevoljno je učestvovao đak – trećak.
– Mali, a što dobiješ ako Heru zaviješ u jufku, a? – pitu od govana! – sam je odgovarao i uživao stari, okrugli, crveni namćor što se samo zlobno znao smijati. Po cijeli dan sjedio je pred svojim pragom i djeljao neko drvo. Kad bi kogod prišao, a takvi su bili rijetki, pokrivao je svoju rukotvorinu za to spremnom krpom. Nikada se nije ženio, pa ga je Semra čarkala da bi mogao uzeti Rozi, sad kad je udovica, na što je on smijuljio i krivio krajičak usana.
– Ovaj? – poslije onakvog Akifa?… ne dao mi Bog, to bi bilo ko da poslije baklave staviš u usta čemer – grozila se Razija, a Dedo se smijao što je Akif postao baklava…
Novembar je žestoko gazio, vidjeli su već i prvi snijeg, a Amir se dobro ušuškan pod jorganom, prije sna, dohvatio svog ‚Starta’ i pažljivo ‚čitao’ duplericu. Tiho kucanje na vratima, zatim škripa , natjerali su ga da novinu najhitrije što je mogao baci pod krevet. U sobu je uletjela Semra, u spavaćici, ogrnuta džemperom, a na nogama je imala crne zepe. Rekla mu je brzo i za nju neobično nervozno da nije mogla zaspati, a vidjela je svijetlo u njegovoj sobi, pa je došla da se malo druže, da pričaju…
Amir je bio skamenjen, kao lopov uhvaćen na djelu i zbunjeno je zurio u nju.
– Pa zar nećeš da pričamo, da odem ja? – čak je i ona bila nesigurna.
– Ne,ne, nikako, ostani, naravno – promucao je napokon.
– Brrr, hladno je ovdje, de se malo pomakni da uđem pod tvoj jorgan, smrznuću se – rekla je Semra i ne čekajući odgovor uvukla se pod pokrivač. Ležali su i ćutali, a on se sav skupio, smanjio, ušao u sebe. Osjećao je krupno toplo tijelo kraj svoga, ona se pripila uz njega, grijala se. Njene dojke, meke i oslobođene stega obujmile su njegovo tanko tijelo, a stopalo je uvukla među njegova i blago ga škakljila. To ga je malo opustilo i stidljivo je obgrlio rukom, podvukao je pod njeno rame i naslonio njenu glavu na svoje. Muškarci su uvijek tako radili u svim filmovima koje je gledao.
Stavila je ruku na njegov stomak, uvukla je pod pidžamu i stala ga maziti oko pupka. Sklopio je oči i nije vjerovao da se ovo događa. ‘Pa zar to ovako, sad, ovdje…’ ? letjelo mu je mislima, dok se njena ruka igrala lastikom od njegovih gaća. Tako je želio, toliko mu je trebao njen dodir, bio je velik, činilo mu se ogroman, kao nikada prije, a opet se bojao da se ona ne nasmije, da se ne razočara, da mu se ne naruga. Dotakla ga je tvrdog kao kamen, pulsirajućeg, poludjelog….
– Mašala, mašala, rodilo se, rodilo…- i sad, u najozbiljnijem trenutku njegovog života, njoj je bilo do šale.
Obujmila ga je rukom, čudesnom rukom što se toliko razlikovala od njegove koja je to često radila. Uzela je njegovu i stavila je na dno svog trbuha. Bila je gola i ruka mu je lutala kroz gusto obraslo međunožje. Kada joj je dotakao sočnu, oteklu rasjeklinu, eksplodirao je. Razlio je svoje sokove, mnogo njih, po njenoj ruci, po posteljini, prskao je po stomaku. Umirio se ubrzo i želio da od stida potone.
Semra je još koji minut teško disala, stiskala se nogama, uvijala, pa je utihla. Onda je opet bila živa i preživa, šalila se sa njim, štipkala ga, škakljila, dirala svuda, rugala mu se kako je sad mali, malecan, ovolicki… On je želio da zaplače, da pobjegne, da vrisne, da ga ne bude.
Iskobeljala se iz kreveta, rekla da je već kasno i ustala. Spavaćica joj je bila visoko zadignuta na leđima i Amir je kao omamljen gledao u njen guz, kako je ona voljela reći, što se bijelio na dvorišnom svijetlu. U trenu se razbudio, kad je najmanje očekivao, kad se uopšte nije nadao, bio je uspravan, bio je tvrd, htio je da pukne. Iskočio je iz kreveta i obujmio je rukama i tijelom s leđa, ljubio joj vrat, a ruke gubio u njenim sisama. Naslonila se na prag prozora, kosa joj se rasula po bosioku i rukom mu pomogla da nađe put. Uklizao je u nju toplu do kraja, a ona ga je stisla i davila, gušila, htjela da ga otme, da ga upije, da ga zauvijek zadrži. Stavio je ruke na njene guzove, milovao ih, stiskao, štipao, grebao i svom silinom, o kojoj do tada nije ni slutio, uranjao u nju. Ona je drhtala, čupala noktima zavjesu, vrelim dahom maglila prozorsko okno, nabijala se na njegovo krhko tijelo. Uzela mu je ruku i u nju nemilosrdno zabila svoje zube poludjele bijesne kučke. Ugrizao se za usnu da ne zavrišti od bola i slasti. Tresao je, izvijao se i grčio , a ona ga je međunožjem stiskala i držala, usisavala i cijedila…
Utihli su istovremeno, teško disali, pa sve tiše. Amir je oslonjen na njena leđa vidio kako Dino neobično nakrivljen sjedi blizu praga svoje kuće. ‘Sigurno je pijan’, pomislio je i svom se težinom bacio na svoju postelju. Legla i ona kraj njega, zagrlila ga, poljubila u obraz i ubrzo se smirila. Nije mogao da vjeruje da ona već spava, ali njeno disanje, duboko i ravnomjerno, nije ostavljalo sumnje. Ležao je, gledao joj profil, bio je izgubljen, bio je srećan, bio je smušen, bio je ponosan, bila je lijepa, bila je njegova, sva, cijela, dala mu se, njemu…
Dirao joj je vrat, grudi, šetao prstenom bradavice, kružio oko pupka, čupkao rubne, rijetke dlačice. Uronio bi, zatim, u gusto bespuće, klizio rukom po vlažnim i ulijepljenim butinama, dodirivao ovlaš rascvjetali dosanjani san. Želio je opet, opet je bio snažan, opet je mogao, htio da je u njoj, da nikada ne izađe… Ona je spavala, ona je blaženo disala, dok je on smišljao kako da dođe do nje, a da je ne probudi – da li to uopšte može – pitao se. Rukom joj je, što je nježnije mogao, razmicao butine, nadvio se nad njom, lebdio je i lagano tražio svoj rajski vrt. Ušao je u nju i nježno se i oprezno pomjerao, da je ne probudi, dok ona najednom nije podigla noge i on se sav sjurio i propao u njoj. Nije znao da li je budna ili ne, ali ga to više nije ni zanimalo. Želio je samo da ovo traje, da nikada ne prestane, da tu umre, da se rastopi, prospe sav…
– Oko moje malo, ti si blesaviji i od mene – promrmljala je, dok se on dijelio s dušom i mučio da se dohvati zraka.
Probudila ih je vriska iz dvorišta. Iskočili su iz kreveta i vidjeli Šefiku kako vrišti i čupa kosu i Tufa kako kleči nad Dinom i muči se da ga pridigne i uspravi. Dvorištem je u dugim gaćama pretrčao Dedo i Amir pomisli kako ga sad prvi put vidi da hoda, prvi put je negdje van svoje stolice kraj kućnog praga. Istrčala je i Razija, ogrnuta ćebetom, zgrabila Dina, grubo ga protresla, pa se uhvatila za glavu i gledajući u mutno nebo zavriskala, piskavo, jezivo, glasom kojeg Amir nikad ranije nije čuo. Semra se izvukla iz sobe hitro da je niko ne primjeti i prišla Šefiki, zgrabila je, zagrlila i držala snažno kao da je davi, nešto joj neprestano govoreći… Dino je bio hladan, ukočen i modar, modriji nego ikad prije. ‘Izgleda da je pretjerao s dozom’, tiho je prošaptao ljekar, koji je stigao s hitnom pomoći.
Sjutradan popodne Dino je u tabutu zauvijek napustio svoje dvorište. Dok je dženaza silazila niz sokak, Dedo se kod kapije grčio od plača, a Razija nije glavu dizala, sva otekla, crna, gruba. Amir je pogledom tražio Semru. Bila je uvezana šamijom i služila je kafu…
Danima se nije postavljala sofra, niko u avliji nije ništa progovarao, a Šefika i Tufo, umrtvljeni sredstvima za smirenje, bili su tek biljke. Amir ih poslije nikada više nije ni vidio, a zna da je povremeno dolazila njena sestra, donosila ponešto s pijace i malo im po kući štogod poradila.
– Drago dijete, ti si mi izgladnio skroz naskroz, jadna sam ti ja. Nakuhaće tebi tvoja Razija graha i namjesit pita, nećeš mi ti po gradu svašta jest – dolazila je polako sebi dobra teta Rozi.
Poslije mjesec dana iz Iraka je stigao Harun, Semrin muž, snažni, glavati grmalj, srdačni galamdžija. Svima je donio darove, i Dedi, i po cijeli dan tjerao Semru da se sredi, napuca pravo – kako je volio reć – pa da hodaju svukuda po Čaršiji.
Jedne subote je pred kapiju parkirao narandžastog ‘tristaća’, skoro novog. Semra ga je ljubila, radovala se više od djece, Midhad je podizao i spuštao ručnu, a Harun je Raziju pod ruku doveo, na silu, da je provoza.
– Ajde, đak, dođi i ti– obratio se Amiru.
– Mene niko ne zove, e, ne bi se prevarili, ne dao Bog – oglasio se sa svog mjesta Dedo.
– Tebe ćemo vozat kad kupimo kamion – uživala je Semra, što joj je nadoš’o.
Letjeli su niz mahalsku padinu, a pod njima se maglom gušilo Sarajevo.
– Đak, ti ono učiš za zubara, a? – pitao je Harun.
– Zubotehničara, ne zubara, možda poslije… – tiho je odgovorio Amir.
– Pa, to – to mislim, a sad pod hitno da ti nađemo neku trebu, valja se – smijao se glupo.
– Pusti, bolan, momka, što si se navrz’o, gledaj taj volan, hoćeš nas polomit – ljutila se Semra, pa stavila kasetu Halida Bešlića i sa njim pjevala o prvom poljupcu, davno zaboravljenom…
Amir S. u kandžama komšiluka
Te prve noći u Razijinoj kući, u tuđoj sobi, u tuđoj postelji, nije oka sklopio. Zurio je u tavan, pratio okom pukotine po njemu i plakalo mu se. Sve se jasno vidjelo iako je bila noć, iako je svijetlo u sobi bilo ugašeno mogao je gledati u tužne oči srne i jelena na zidu naspram njegovog kreveta.
Ustao je, razmakao zavjesu i zagledao se u dvorište što se zgučilo i stislo između tri kuće, stare i ruševne. Na sred dvorišta, prekrivenog kaldrmom, sa grane oraha visila je velika sijalica, bacala svjetlost baš na njegov prozor i skupljala sve mušice što ih je na svijetu bilo.
Mislio je na svoju kuću, na svoj krevet, na svoje društvo, na bivšu školu. Lako je bilo odlučiti da se školovanje nastavi u velikom gradu kada je to bilo daleko, kada je pomisao na Sarajevo bila samo Baščaršija i njeni opojni mirisi, Vrelo Bosne i Aleja, Bijelo Dugme i Indexi… Sad je ovdje trebao ići u školu gdje nikoga ne poznaje, vraćati se u kuću koja mu je tuđa, misliti na hranu, na čiste čarape i gaće. Znao je da će ponekad da se kašlje, da se ima temperatura i proliv… trebalo je ovdje da se živi.
Otac nije ostao da noći kod teta Razije, iako ga je molila i preklinjala.
– Za malog ne brini, to je sad moje dijete. Sto godina još da živim ne bih vam se odužila za sve što ste vi za rahmetliju i mene činili – rekla mu je Razija prateći ga do kapije. On joj je pružio ruku, zahvalio se i zatim jako zagrlio Amira, stisnuo ga kao nikada do tada. Amiru se učinilo kao da se otac malo i zagrcnuo, dok mu je govorio da bude dobar, da uči i da se čuva.
Teta Raziju je znao od malena. Svakog ljeta je po mjesec dana sa svojim Akifom provodila kod njih, na moru. Toliko su se sa njima zbližili da ih već odavno nisu dočekivali kao turiste, već kao rod rođeni. Samo se jedna sofra prostirala, ponekad su zajedno išli na plažu, a svake su večeri do kasno u noć, u dvorištu pod lozom, vodili duge i duge razgovore.
Smjestila ga je u sobu u prizemlju, kraj samih ulaznih vrata. Ispod stepeništa što je vodilo do ostale dvije Razijine sobe na spratu, nalazila se mala banja i do nje šupa. Soba je bila velika i na sred nje bio je prostrijet teški šareni ćilim, a golu sijalicu mogao je dotaći glavom. Na prozoru niskom i uskom bile su gvozdene rešetke, a na njegovom pragu dvije kantice od marmalade u kojima je rastao bosiok. ‘U zatvoru sam, a napolje je prokleta avlija, isto zatvor, nema mi spasa’, mislio je zagledan kroz prozor, sjećajući se školske lektire i stiskao se da iz njega ne provali more suza, što su spremno, kraj očnih kapaka, čekale.
Prvo Amirovo sarajevsko jutro osvanulo je maglovito, ali je sunce brzo prevladalo i obećavalo lijep septembarski dan. Ležao je budan, pokriven do grla i nije znao što da radi. U školu ide tek poslijepodne i nema baš nikakvih obaveza. Čekao je da ga teta Razija pozove, da popije čaj ili šolju mlijeka, kao što je naučio kod kuće.
– Jesi li mi se naspavao, momčino? – bila je vesela i orna sa stepeništa – hajde, bolan, gore, mi već pola sata kahvenišemo.
Obukao se i umio i krenuo se stidljivo i s nelagodom penjati stepenicama, pa je na pola njih zastao i slušao. Razija je nekome glasno pričala kako je godinama kod njegovih roditelja, sa svojim rahmetli Akifom, provodila ljeta. Muž je svojoj zaduhi tražio lijeka šetajući borovom šumom uz more, a ona je na najlon plaži molila Boga, sunce i sumpornu vodu da joj poklone dijete, što je za njim gorila i pregorila
– I Akifove gaće sam tri put oko stijene u moru pronosala, kako su me učili, i pržila se po cijeli dan na božijoj zvijezdi, i sumpornu vodu gadnu pila i ništa – čuo je Raziju kako uzdiše…
– Trebao je, Rozi bona, tebe Akif da svaki dan dobro napuca, pa da vidiš – kakvo more i bakrači – raskalašno se smijala gošća.
– Pi, rospijo, samo ti je to na pameti – smijala se i Razija.
Kada je kasnije upoznao komšiluk, Amir je vidio da Semra, komšinica iz susjedne, Dedine kuće, nikada nije mogla naljutiti Rozi, kako je šeretski zvala. Razija je voljela i sve joj praštala, njoj, najmanje dvije decenije, mlađoj.
Pio je mlijeko, nudile su ga kafom i duvanom. Semra ga je veselo propitivala o školi, o svemu, ima i ona rođaka studenta, lijep momak, kao i Amir. ‘Vid’ mu oka, bona, vidi ga, pola Saraj’va će okrenut ovo tvoje dijete’ , smijala se i podbadala Raziju. Amir je postiđen nestrpljivo čekao da komšinica ode, samo mu je još ona falila, kao da mu nije dosta svoje muke…
Treće dva srednje usmjerene škole, zubotehnički smjer, bilo je lijepo i složno odjeljenje. Djevojke i dječaci iz grada, sa svojim forama i fazonima i svi se među sobom dobro znaju, a samo je on novi i to iz daleka. Iz škole je žurio kući, govorio da je gladan, da jedva čeka da večera, a u stvari bježao je u samoću svoje sobe, u sklonište od nepoznatih i tuđih. ‚Ne pripadam ja ovdje’, mislio je dok je Raziji odgovarao da ne može uveče izaći s društvom jer mora mnogo da uči. Jasna, slatka mala plavušica u klupi do njegove, pozvala ga je na rođendan, svi će iz razreda biti tu, pravi će dernek biti, stari su joj u vikendici, merak, pive vagon… Nije otišao, bojao se svojih novih, možda demode, cipela, plašio se svog akcenta, ne razumiju njegove šale, a on najčešće ne zna o čemu pričaju i čemu se toliko do besvjesti smiju…
Prozor, njegov pogled u dvorište, u taj mali svijet – jedini koji je ovdje već dobro znao – bio je mjesto kraj kojeg je najčešće živio svoju samoću. Teta Razijine pite i dolme, hurmašice i kadaif, Dedino vječito kuckanje dlijetom i čekićem i namćorasto mrmljanje, Semrino pjevanje i cijelodnevno pretrčavanje dvorišta, Šefikino i Tufino trčanje za Dinom, stresanje peruti s njegovog mantila… obojilo je njegovu sarajevsku ranu jesen…
– Oko, donesi kad se budeš vraćao iz škole ćevapa sa Čaršije, ajde majke ti, evo ti para, neka ih u somunu i s dosta luka. Hajde, oko, osevapi se, vidi kako sam oslabila, ljubi te Semra – veselo je potrčala za njim i tutnula mu dinare u ruke – uzmi i za tebe i Rozi, obavezno…
Jeli su ćevape, Semra, njena djeca, Razija i on. U susjednoj maloj sobici ležala je nepokretna njena svekrva i Semra joj je na tacni odnijela puru koju je ova svako veče jela.
– Lijepo je pazi – prošapta mu Razija – ima ti ona srce…
– …veće od sise – ulijeće Semra smijući se, pa se uozbilji, pogleda u Amira i reče mu da uživa dok je tako mlad, bezbrižan, dok ga život ne stisne sa svih strana; govorila je to dječaku koji je bio siguran da većeg mučenika od njega nema na cijelom svijetu.
– Je l’ se javljao Harun, hoće l’ skoro ’vamo? – znala je Razija što je muči.
– Treba tamo krajem sljedećeg mjeseca, ako ga puste. Oni su ti tamo na tom gradilištu u Iraku, kao u zatvoru, ničega i nikoga nema, pustinja, bona, samo što im je plata dobra. Evo ti imam para, ništa mi ne fali, a sve mi fali. Misliš da ga je meni lako samoj s dvoje djece – Midhad prvi razred, treba mu pomoći a ja ti ništa ne znam, Amra tek u obdaništu, a ona sirota tamo u onoj sobi sama, ne pitaj, znaš… ti bar znaš! Nego je Semru Bog dao živu, veselu, ne dam se ja Rozi moja, ne dam, pjevam i kad mi se plače – duboko je uzdahnula.
– Znam, sve znam, sve ti muke znam. I kako te ovaj baksuzni Dedo svakog prvog spopadne za pare i kako moraš slat svaki čas onima tvojima u ‘Ercegovini i kako je biti bez čovjeka, sve znam. No ti je Allah dragi podario zlatnu djecu, obradovao te njima, neka ti ih čuva, duše Rozine…
Amir je gledao kako Semra sočno grize veliku zelenu jabuku, gledao je njene zube, zdrave, oštre, gledao je kako joj niz bradu curi kiseli sok. Prvi put je pomislio kako je ona lijepa, kako je ona vesela, kako mu je sa njom zabavno, mnogo zabavnije nego sa drugaricama u školi, iako ima, ni sam ne zna koliko, oko trideset godina…
U subotu je ustao kasnije nego obično, stao kraj prozora i vidio Dina kako prilazi Dedi. Tražio je da pripali cigaretu od njega, a Dedo mu je osorno odbrusio da se dolje, niz sokak, nalazi kiosk i da u njemu ima tona šibica, pa nek sebi kupi. Dino se samo osmjehnuo i otišao preko kapije. Istog časa na prag njegove kuće, prve do ulaza u dvorište, iskočili su njegovi otac i majka i zabrinuto gledali u zatvorenu kapiju za kojom je zamakao njihov sin.
Dino je bio – sve su mu već ispričale – student druge godine žurnalistike, a već glavni novinar u ‚Našim danima’. Zbog njegovih tekstova novina se najviše i prodavala. A bio je sav modar u licu, s još modrijim kolutovima oko očiju, usukan, visok i pogrbljen. Vječito masnu dugu kosu rukama je zabacivao pozadi, a na kraj usana uvijek je visio pikavac… ličio mu je na jedan lik iz stripa, nije se moga sjetiti koji.
– Kažem ti ja, Rozi, ne prave se djeca pod starost, od starog materijala slaba roba. Vidi ga kakav je sav nikakav, ružan, ćutljiv, smrknut – Semra je bila znalac, a Razija bi joj na to uvijek odvratila da je mali dobro i pametno dijete, al’ će ga ovi baksuzi stari načisto izludjeti. Sve za njim trče, te obuci se, te svuci se, te jesi l’ jeo, te jesi l’ pio, piškio, srao… Mnogo je ove godine oslabio, sav se usukao, uvukao u ramena, boja mu je nikakva.
Isto veče, kad se Amir spremao da spava, nakon ko zna koji put pročitanih svih Alan Fordova što ih je u sobi bilo, kroz prozor je vidio kako osijenčenim krajem dvorišta, sasvim pri zidu blizu kapije, zamiče prilika. Prepoznao je Irfana, Semrinog rođaka – studenta i začudio se što tako i u to doba odlazi od svoje rodice.
Probudilo ga je Semrino pjevanje. Pustila je glas, zdrav, seljački, kako je jedino i znala. Ustao je nevoljno, pogledao kroz prozor i vidio je kako na sred dvorišta riba ćilim. Na nogama je imala kratke gumene čizme, a kućnu haljinu je bila zadigla na po butina, stisla je između nogu i golim je koljenima klečala na oštrom ćilimu ručnog tkanja. Amir je gledao u njene bijele noge, gledao joj grudi slobodne i velike pod širokom haljinom, gledao je kako krivi usne duvajući da sa lica skloni pramen kose. Stajao je iza zavjese kao ukopan, a kada je ka njemu okrenula svoju veliku, oblu zadnjicu, kada je ugledao njene skroz obnažene butine, malo neravne kože i sniježno bijele, zadrhtao je. Zabljesnula ga je načas bijelina njenih gaća, što joj ih je zadnjica gutala i zastao mu je dah.Nije primjetio na vratima sobe teta Raziju kad je ušla da ga probudi, a ona kad je spazila kako je zaokupljen gledanjem kroz prozor, istrčala je napolje i Amir je video kako nešto ljutito i nervozno govori Semri. Ova se samo nasmijala i čim je Rozi ušla u kuću, okrenula se, pogledala put njegovog prozora i namignula mu.
Cijeli je dan proveo u nekom do tad nepoznatom bunilu. Nigdje nije izašao, nije mogao ni da ruča, pa se Razija zabrinula i svaki čas je silazila da ga obiđe. Ležao je i sjećao se ljetošnje Olge Prohazkove, gošće hotela gdje je dva mjeseca konobarisao. Sa njom, sa tom ne baš prelijepom djevojkom iz Praga, zamalo što nije. Od nje su bile mnogo ljepše i privlačnije i Ute Reich, i Renata Witkova, i s njima je ponosno šetao korzoom, išli su na muziku, igrali i plesali, ljubili se i mazili, ali Olga je htjela, ona je pristala! Ona se poslije ponoći, na hotelskoj plaži potpuno predala, malo je falilo, ma kojii minut…Olllgggaaaa…prolomila se tek utišalom obalom već panična vriska njene majke. U kućnom ogrtaču izašla je iz hotela da je traži, poludjela je od brige, i našla je baš kad… a ležala je kraj njega, gaćice je već bila smakla, disala je onako…
– Oko, kaži Dedi što se dobija ako sad neko njega, ovakvog, Bosančerosa, prelije vrelom vodom? – začikavala je svog stanodavca šašava Semra.
– Čaj od bukve – nevoljno je učestvovao đak – trećak.
– Mali, a što dobiješ ako Heru zaviješ u jufku, a? – pitu od govana! – sam je odgovarao i uživao stari, okrugli, crveni namćor što se samo zlobno znao smijati. Po cijeli dan sjedio je pred svojim pragom i djeljao neko drvo. Kad bi kogod prišao, a takvi su bili rijetki, pokrivao je svoju rukotvorinu za to spremnom krpom. Nikada se nije ženio, pa ga je Semra čarkala da bi mogao uzeti Rozi, sad kad je udovica, na što je on smijuljio i krivio krajičak usana.
– Ovaj? – poslije onakvog Akifa?… ne dao mi Bog, to bi bilo ko da poslije baklave staviš u usta čemer – grozila se Razija, a Dedo se smijao što je Akif postao baklava…
Novembar je žestoko gazio, vidjeli su već i prvi snijeg, a Amir se dobro ušuškan pod jorganom, prije sna, dohvatio svog ‚Starta’ i pažljivo ‚čitao’ duplericu. Tiho kucanje na vratima, zatim škripa , natjerali su ga da novinu najhitrije što je mogao baci pod krevet. U sobu je uletjela Semra, u spavaćici, ogrnuta džemperom, a na nogama je imala crne zepe. Rekla mu je brzo i za nju neobično nervozno da nije mogla zaspati, a vidjela je svijetlo u njegovoj sobi, pa je došla da se malo druže, da pričaju…
Amir je bio skamenjen, kao lopov uhvaćen na djelu i zbunjeno je zurio u nju.
– Pa zar nećeš da pričamo, da odem ja? – čak je i ona bila nesigurna.
– Ne,ne, nikako, ostani, naravno – promucao je napokon.
– Brrr, hladno je ovdje, de se malo pomakni da uđem pod tvoj jorgan, smrznuću se – rekla je Semra i ne čekajući odgovor uvukla se pod pokrivač. Ležali su i ćutali, a on se sav skupio, smanjio, ušao u sebe. Osjećao je krupno toplo tijelo kraj svoga, ona se pripila uz njega, grijala se. Njene dojke, meke i oslobođene stega obujmile su njegovo tanko tijelo, a stopalo je uvukla među njegova i blago ga škakljila. To ga je malo opustilo i stidljivo je obgrlio rukom, podvukao je pod njeno rame i naslonio njenu glavu na svoje. Muškarci su uvijek tako radili u svim filmovima koje je gledao.
Stavila je ruku na njegov stomak, uvukla je pod pidžamu i stala ga maziti oko pupka. Sklopio je oči i nije vjerovao da se ovo događa. ‘Pa zar to ovako, sad, ovdje…’ ? letjelo mu je mislima, dok se njena ruka igrala lastikom od njegovih gaća. Tako je želio, toliko mu je trebao njen dodir, bio je velik, činilo mu se ogroman, kao nikada prije, a opet se bojao da se ona ne nasmije, da se ne razočara, da mu se ne naruga. Dotakla ga je tvrdog kao kamen, pulsirajućeg, poludjelog….
– Mašala, mašala, rodilo se, rodilo…- i sad, u najozbiljnijem trenutku njegovog života, njoj je bilo do šale.
Obujmila ga je rukom, čudesnom rukom što se toliko razlikovala od njegove koja je to često radila. Uzela je njegovu i stavila je na dno svog trbuha. Bila je gola i ruka mu je lutala kroz gusto obraslo međunožje. Kada joj je dotakao sočnu, oteklu rasjeklinu, eksplodirao je. Razlio je svoje sokove, mnogo njih, po njenoj ruci, po posteljini, prskao je po stomaku. Umirio se ubrzo i želio da od stida potone.
Semra je još koji minut teško disala, stiskala se nogama, uvijala, pa je utihla. Onda je opet bila živa i preživa, šalila se sa njim, štipkala ga, škakljila, dirala svuda, rugala mu se kako je sad mali, malecan, ovolicki… On je želio da zaplače, da pobjegne, da vrisne, da ga ne bude.
Iskobeljala se iz kreveta, rekla da je već kasno i ustala. Spavaćica joj je bila visoko zadignuta na leđima i Amir je kao omamljen gledao u njen guz, kako je ona voljela reći, što se bijelio na dvorišnom svijetlu. U trenu se razbudio, kad je najmanje očekivao, kad se uopšte nije nadao, bio je uspravan, bio je tvrd, htio je da pukne. Iskočio je iz kreveta i obujmio je rukama i tijelom s leđa, ljubio joj vrat, a ruke gubio u njenim sisama. Naslonila se na prag prozora, kosa joj se rasula po bosioku i rukom mu pomogla da nađe put. Uklizao je u nju toplu do kraja, a ona ga je stisla i davila, gušila, htjela da ga otme, da ga upije, da ga zauvijek zadrži. Stavio je ruke na njene guzove, milovao ih, stiskao, štipao, grebao i svom silinom, o kojoj do tada nije ni slutio, uranjao u nju. Ona je drhtala, čupala noktima zavjesu, vrelim dahom maglila prozorsko okno, nabijala se na njegovo krhko tijelo. Uzela mu je ruku i u nju nemilosrdno zabila svoje zube poludjele bijesne kučke. Ugrizao se za usnu da ne zavrišti od bola i slasti. Tresao je, izvijao se i grčio , a ona ga je međunožjem stiskala i držala, usisavala i cijedila…
Utihli su istovremeno, teško disali, pa sve tiše. Amir je oslonjen na njena leđa vidio kako Dino neobično nakrivljen sjedi blizu praga svoje kuće. ‘Sigurno je pijan’, pomislio je i svom se težinom bacio na svoju postelju. Legla i ona kraj njega, zagrlila ga, poljubila u obraz i ubrzo se smirila. Nije mogao da vjeruje da ona već spava, ali njeno disanje, duboko i ravnomjerno, nije ostavljalo sumnje. Ležao je, gledao joj profil, bio je izgubljen, bio je srećan, bio je smušen, bio je ponosan, bila je lijepa, bila je njegova, sva, cijela, dala mu se, njemu…
Dirao joj je vrat, grudi, šetao prstenom bradavice, kružio oko pupka, čupkao rubne, rijetke dlačice. Uronio bi, zatim, u gusto bespuće, klizio rukom po vlažnim i ulijepljenim butinama, dodirivao ovlaš rascvjetali dosanjani san. Želio je opet, opet je bio snažan, opet je mogao, htio da je u njoj, da nikada ne izađe… Ona je spavala, ona je blaženo disala, dok je on smišljao kako da dođe do nje, a da je ne probudi – da li to uopšte može – pitao se. Rukom joj je, što je nježnije mogao, razmicao butine, nadvio se nad njom, lebdio je i lagano tražio svoj rajski vrt. Ušao je u nju i nježno se i oprezno pomjerao, da je ne probudi, dok ona najednom nije podigla noge i on se sav sjurio i propao u njoj. Nije znao da li je budna ili ne, ali ga to više nije ni zanimalo. Želio je samo da ovo traje, da nikada ne prestane, da tu umre, da se rastopi, prospe sav…
– Oko moje malo, ti si blesaviji i od mene – promrmljala je, dok se on dijelio s dušom i mučio da se dohvati zraka.
Probudila ih je vriska iz dvorišta. Iskočili su iz kreveta i vidjeli Šefiku kako vrišti i čupa kosu i Tufa kako kleči nad Dinom i muči se da ga pridigne i uspravi. Dvorištem je u dugim gaćama pretrčao Dedo i Amir pomisli kako ga sad prvi put vidi da hoda, prvi put je negdje van svoje stolice kraj kućnog praga. Istrčala je i Razija, ogrnuta ćebetom, zgrabila Dina, grubo ga protresla, pa se uhvatila za glavu i gledajući u mutno nebo zavriskala, piskavo, jezivo, glasom kojeg Amir nikad ranije nije čuo. Semra se izvukla iz sobe hitro da je niko ne primjeti i prišla Šefiki, zgrabila je, zagrlila i držala snažno kao da je davi, nešto joj neprestano govoreći… Dino je bio hladan, ukočen i modar, modriji nego ikad prije. ‘Izgleda da je pretjerao s dozom’, tiho je prošaptao ljekar, koji je stigao s hitnom pomoći.
Sjutradan popodne Dino je u tabutu zauvijek napustio svoje dvorište. Dok je dženaza silazila niz sokak, Dedo se kod kapije grčio od plača, a Razija nije glavu dizala, sva otekla, crna, gruba. Amir je pogledom tražio Semru. Bila je uvezana šamijom i služila je kafu…
Danima se nije postavljala sofra, niko u avliji nije ništa progovarao, a Šefika i Tufo, umrtvljeni sredstvima za smirenje, bili su tek biljke. Amir ih poslije nikada više nije ni vidio, a zna da je povremeno dolazila njena sestra, donosila ponešto s pijace i malo im po kući štogod poradila.
– Drago dijete, ti si mi izgladnio skroz naskroz, jadna sam ti ja. Nakuhaće tebi tvoja Razija graha i namjesit pita, nećeš mi ti po gradu svašta jest – dolazila je polako sebi dobra teta Rozi.
Poslije mjesec dana iz Iraka je stigao Harun, Semrin muž, snažni, glavati grmalj, srdačni galamdžija. Svima je donio darove, i Dedi, i po cijeli dan tjerao Semru da se sredi, napuca pravo – kako je volio reć – pa da hodaju svukuda po Čaršiji.
Jedne subote je pred kapiju parkirao narandžastog ‘tristaća’, skoro novog. Semra ga je ljubila, radovala se više od djece, Midhad je podizao i spuštao ručnu, a Harun je Raziju pod ruku doveo, na silu, da je provoza.
– Ajde, đak, dođi i ti– obratio se Amiru.
– Mene niko ne zove, e, ne bi se prevarili, ne dao Bog – oglasio se sa svog mjesta Dedo.
– Tebe ćemo vozat kad kupimo kamion – uživala je Semra, što joj je nadoš’o.
Letjeli su niz mahalsku padinu, a pod njima se maglom gušilo Sarajevo.
– Đak, ti ono učiš za zubara, a? – pitao je Harun.
– Zubotehničara, ne zubara, možda poslije… – tiho je odgovorio Amir.
– Pa, to – to mislim, a sad pod hitno da ti nađemo neku trebu, valja se – smijao se glupo.
– Pusti, bolan, momka, što si se navrz’o, gledaj taj volan, hoćeš nas polomit – ljutila se Semra, pa stavila kasetu Halida Bešlića i sa njim pjevala o prvom poljupcu, davno zaboravljenom…