Upisali smo se oboje u tadašnju školu glume, u sarajevski Dramski studio, oboje ga poslije završili. Ona se udala i otišla iz Sarajeva. Ja se prestao baviti glumom, Svjetlana nastavila karijeru u Beogradu. Kada sam tamo došao poslije mnogo godina zamolio sam Svjetlanu da čita moje tekstove na promociji moje knjige Ukratko. Čitala krasno, s puno razumijevanja i topline. Prisutni je nagrdili aplauzom, a mi se dogovorismo da se opet vidimo. Sutradan poslije podne na Dunavu. Lijep dan, i večer takvo, večerat ćemo vani, imaju u jednom restoranu odlučnu riječnu ribu, a i kolači su dobri. Naš domaćin Tašo će voziti, njegova Dragana ga upozoravati na sve odreda, Damjana i ja ćemo sjesti pozadi, a Svjetlana će nas sačekati odmah u sljedećoj ulici, Miša, njen suprug, sada rijetko izlazi, ne može ni danas. Svjetlana i ja neprekidno pričamo, nismo se vidjeli dugo, dugo, nismo ovako dugo pričali još od Dramskog studija. Išli smo prvu godinu zajedno, spominjem da je Svjetlana krasno kazivala monolog iz Anuilheve Antigone, ali je onda ona kao nadarena balerina dobila stipendiju u Moskvi, velika počast koja se ne propušta. Ja sam završio Dramski studio, ubrzo se prestao baviti glumom, Svjetlana se vratila u Sarajevo, sada već zrelija, toliko lijepa da nisam vjerovao da me je jedan dan takva ljepotica na ulici pozdravila, i ona završila Dramski studio i onda saznam: udaje se za Mišu Janketića. I ode iz Sarajeva u Beograd, tamo će nastaviti karijeru. Dobila je angažman u pozorištu, pojavljivala se i na televiziji, u filmovima, novinama. A onda čuo da je dobila dijete, pa drugu, pa treće, pa četvrto, a i dalje radila. Znao sam, naravno, i tko joj je muž, jer sam ga gledao najprije nekoliko puta na televiziji, u drami Filipa Davida Zlatna vrata, onda poslije u jednoj komediji u kojoj je igrao „razmetnog sina”, mislim da se zvala Peta strana svijeta i rađena po tekstovima Brane Crnčevića. Mišo je bio toliko osobit i imao tako fascinantnu tehniku govora da su svi ubrzo upamtili njegovo ime: Miša Janketić. A govorio je kako to mogu samo glumci s najboljom dikcijom i tehnikom disanja, udahne i onda izgovori ogromnu, dugu tiradu bez zastoja, u visokom registru, sa takvim patosom koji trajno ostaje u njegovom gledatelju. Uz ovu neosporno vrhunsku tehniku, Miša je u cijelom biću, u načinu kako je igrao svoje uloge, iskazivao jednu prvobitnu ranjivost, osjećaj gubitka, koji je vjerojatno bio potaknut njegovim teškim djetinjstvo, njegovim gubitkom oba roditelja u Drugom svjetskom ratu i odrastanjem u domu, u kojem se već isticao kao nadareno dijete, pa bi se na školskim priredbama popeo na stolicu i zapjevao “Siroče sam jedno ja”, a cijela sala bi zaplakala…
Poslije sam ga gledao u filmovima, a kada su gostovali u Sarajevu na sceni kao Hugoa u Sartreovim Prljavim rukama, a u režiji nekadašnjeg sarajevskog redatelja Bore Draškovića. Hoederera je igrao Ljuba Tadić. Njih dvojica su igrali i u zabranjenoj predstavi Kad su cvetale tikve, a ja sam ih opet gledao u sjajnoj adaptaciji romana F. M. Dostojevskog Zločin i kazna, a u režiji još jednog Sarajlije, Miroslava Belovića. Nisam tada, a ni danas ne bih mogao reći koji je od njih dvojice bio bolji, jer su obojica bili izvrsni. Oni su toliko bili svoje uloge, da kada sam prije koju godinu ponovo čitao ovo djelo Dostojevskog Porfirija Petroviča sam vidio kao Ljubu Tadića, a Raskoljnikova zamišljao kao Mišu Janketića. Ljuba Tadić je umro ima nekoliko godina, a sada, kada je ovaj svijet napustio i Miša, pomislih da je moguće bolju glumačku podjelu napraviti na onom, nego na ovom svijetu.
Svjetlana mi je pričala kako joj je jedan pametni sarajevski glumac još dok je ona bila mala rekao da će jednom imati “puno djece”, ona se smijala, a onda ona i Miša dobili četvero, od njih je troje već napravilo lijepe baletske, odnosno glumačke karijere, pa su baš postali poput onih slavnih, velikih glumačkih obitelji kakvima se diče zapadni teatri. U povratku nas Svjetlana pozva na piće, ali već je odmakla noć, za rakiju bilo prekasno, za kavu prerano, “Drugi put”, i ne popesmo se do njenog i Mišinog stana. A silno sam htio upoznati velikog Mišu, pozdraviti se s njim, reći mu koliko ga kao glumca cijenim, a pošto sam čitao njegovu spomenicu, reći mu da kao i Danilo Kiš mislim da je bio “rođeni pisac”. Ništa mu od toga ne rekoh, ali to napisah i najprije poslah Svjetlani. Mojoj drugarici, koju sam gledao u filmovima i na televiziji, s njom tako sačuvao vezu, baš kao što sam je kroz tekstove održavao i s prijateljima piscima, s kojima fizički odavno nisam u kontaktu. A kada sam poslije mnogo vremena opet vidio Svjetlanu, ustanovih da je ostala onakva kakva je bila: nadarena, prelijepa, predivna. Kao osoba Srce. Pa mi drago da smo bili, a zapravo i sada smo iz istog svijeta.
Svjetlana Knežević i muž joj Miša Janketić
Upisali smo se oboje u tadašnju školu glume, u sarajevski Dramski studio, oboje ga poslije završili. Ona se udala i otišla iz Sarajeva. Ja se prestao baviti glumom, Svjetlana nastavila karijeru u Beogradu. Kada sam tamo došao poslije mnogo godina zamolio sam Svjetlanu da čita moje tekstove na promociji moje knjige Ukratko. Čitala krasno, s puno razumijevanja i topline. Prisutni je nagrdili aplauzom, a mi se dogovorismo da se opet vidimo. Sutradan poslije podne na Dunavu. Lijep dan, i večer takvo, večerat ćemo vani, imaju u jednom restoranu odlučnu riječnu ribu, a i kolači su dobri. Naš domaćin Tašo će voziti, njegova Dragana ga upozoravati na sve odreda, Damjana i ja ćemo sjesti pozadi, a Svjetlana će nas sačekati odmah u sljedećoj ulici, Miša, njen suprug, sada rijetko izlazi, ne može ni danas. Svjetlana i ja neprekidno pričamo, nismo se vidjeli dugo, dugo, nismo ovako dugo pričali još od Dramskog studija. Išli smo prvu godinu zajedno, spominjem da je Svjetlana krasno kazivala monolog iz Anuilheve Antigone, ali je onda ona kao nadarena balerina dobila stipendiju u Moskvi, velika počast koja se ne propušta. Ja sam završio Dramski studio, ubrzo se prestao baviti glumom, Svjetlana se vratila u Sarajevo, sada već zrelija, toliko lijepa da nisam vjerovao da me je jedan dan takva ljepotica na ulici pozdravila, i ona završila Dramski studio i onda saznam: udaje se za Mišu Janketića. I ode iz Sarajeva u Beograd, tamo će nastaviti karijeru. Dobila je angažman u pozorištu, pojavljivala se i na televiziji, u filmovima, novinama. A onda čuo da je dobila dijete, pa drugu, pa treće, pa četvrto, a i dalje radila. Znao sam, naravno, i tko joj je muž, jer sam ga gledao najprije nekoliko puta na televiziji, u drami Filipa Davida Zlatna vrata, onda poslije u jednoj komediji u kojoj je igrao „razmetnog sina”, mislim da se zvala Peta strana svijeta i rađena po tekstovima Brane Crnčevića. Mišo je bio toliko osobit i imao tako fascinantnu tehniku govora da su svi ubrzo upamtili njegovo ime: Miša Janketić. A govorio je kako to mogu samo glumci s najboljom dikcijom i tehnikom disanja, udahne i onda izgovori ogromnu, dugu tiradu bez zastoja, u visokom registru, sa takvim patosom koji trajno ostaje u njegovom gledatelju. Uz ovu neosporno vrhunsku tehniku, Miša je u cijelom biću, u načinu kako je igrao svoje uloge, iskazivao jednu prvobitnu ranjivost, osjećaj gubitka, koji je vjerojatno bio potaknut njegovim teškim djetinjstvo, njegovim gubitkom oba roditelja u Drugom svjetskom ratu i odrastanjem u domu, u kojem se već isticao kao nadareno dijete, pa bi se na školskim priredbama popeo na stolicu i zapjevao “Siroče sam jedno ja”, a cijela sala bi zaplakala…
Poslije sam ga gledao u filmovima, a kada su gostovali u Sarajevu na sceni kao Hugoa u Sartreovim Prljavim rukama, a u režiji nekadašnjeg sarajevskog redatelja Bore Draškovića. Hoederera je igrao Ljuba Tadić. Njih dvojica su igrali i u zabranjenoj predstavi Kad su cvetale tikve, a ja sam ih opet gledao u sjajnoj adaptaciji romana F. M. Dostojevskog Zločin i kazna, a u režiji još jednog Sarajlije, Miroslava Belovića. Nisam tada, a ni danas ne bih mogao reći koji je od njih dvojice bio bolji, jer su obojica bili izvrsni. Oni su toliko bili svoje uloge, da kada sam prije koju godinu ponovo čitao ovo djelo Dostojevskog Porfirija Petroviča sam vidio kao Ljubu Tadića, a Raskoljnikova zamišljao kao Mišu Janketića. Ljuba Tadić je umro ima nekoliko godina, a sada, kada je ovaj svijet napustio i Miša, pomislih da je moguće bolju glumačku podjelu napraviti na onom, nego na ovom svijetu.
Svjetlana mi je pričala kako joj je jedan pametni sarajevski glumac još dok je ona bila mala rekao da će jednom imati “puno djece”, ona se smijala, a onda ona i Miša dobili četvero, od njih je troje već napravilo lijepe baletske, odnosno glumačke karijere, pa su baš postali poput onih slavnih, velikih glumačkih obitelji kakvima se diče zapadni teatri. U povratku nas Svjetlana pozva na piće, ali već je odmakla noć, za rakiju bilo prekasno, za kavu prerano, “Drugi put”, i ne popesmo se do njenog i Mišinog stana. A silno sam htio upoznati velikog Mišu, pozdraviti se s njim, reći mu koliko ga kao glumca cijenim, a pošto sam čitao njegovu spomenicu, reći mu da kao i Danilo Kiš mislim da je bio “rođeni pisac”. Ništa mu od toga ne rekoh, ali to napisah i najprije poslah Svjetlani. Mojoj drugarici, koju sam gledao u filmovima i na televiziji, s njom tako sačuvao vezu, baš kao što sam je kroz tekstove održavao i s prijateljima piscima, s kojima fizički odavno nisam u kontaktu. A kada sam poslije mnogo vremena opet vidio Svjetlanu, ustanovih da je ostala onakva kakva je bila: nadarena, prelijepa, predivna. Kao osoba Srce. Pa mi drago da smo bili, a zapravo i sada smo iz istog svijeta.