Pogovor za zbirku pjesama Luka Paljetka “Opći pojmovi” (Naklada Bošković, ljeto 2023.)
Nižu se, jedan za drugim, savršeno pravilni četrnaesterci, bez rime, jer rima bi u Općim pojmovima djelovala umjetno i ceremonijalno. A Lukove pjesme iz ovoga doba i ove faze nikako ne bi htjele biti ceremonijalne, još manje umjetne. On ih piše tako kao da piše dnevnik. U tom dnevniku nisu, međutim, zapisani njegovi poslovi, sitni dnevni rituali, cijena zeleni na tržnici, kao što to biva u dnevnicima, nego je u njemu život, sadašnji i prošli, u kojemu je sve, pa i patnja i žalost, pretočeno i pretvoreno u stih. A taj stih Luku je lak, oduvijek je bilo tako, i valjda nitko od pjesnika naših dvadesetog i ovog sljedećeg stoljeća nije emitirao takvu lakoću privodeći riječi stihu, i što je pjesnik iskusniji, to je više lakoće u tom pristajanju riječi na ritam poezije. Na kraju, čitatelju se može učiniti, dok čita te pjesme od po tri, katkad i dva, i četiri katrena, da je pjesma, eto, prirodna forma i stanište hrvatskog jezika. Može mu se učiniti da je ovaj jezik izuzetak među svim drugim jezicima, jer mu, eto, stanište nije u brbljivoj rečenici djeteta koje samo što je progovorilo, niti u razgovoru dvojice ljudi u vlaku, u međusobnom dobacivanju na trgu i tržnici, nego u mekom okovu dvostrukih heptametara. Naravno da je to privid, da je iluzija, možemo reći i čarolija, koja je, međutim, pouzdan znak velikoga pjesništva. Ali i nečega u ljudskom karakteru, plemenitog.
Godine su i godine potrošili najveći naši glumci, i grdne su muke prošli trudeći se da dramske klasike, pisane pa prevođene u stihu, na sceni nauče izgovarati, a da ne zvuče kao dvotaktni Trabantov motor ili kao vergl. Pa bi se obično govorilo da je to stoga što se naš divlji jezik, jezik nepismenog svijeta, ne da bez otpora u forme i oblike kulturnoga svijeta. Pokušate li, međutim, naglas čitati pjesmu Limun, ovom čitatelju jednu od najdražih u Općim pojmovima, pisanu u renesansnom stihu, u stihu balada i bugarštica, i nekog davnog Dubrovnika, iznenadit ćete se kako je jezik u njemu slobodan, pa riječi koje čujete ne zvuče kao ciklična dječja brojalica, kao dvotaktni motor i verg, nego se nižu u posve prirodne rečenice. I u njima je, u tim rečenicama, skrivena pjesma, koja završava ovako: “…limune, nemoj biti/ tužan, prepusti meni tugu, a ti se raduj!” Zašto imam potrebu naglasiti kako završava pjesma? Zato što čitatelj, čitajući pjesme, uvijek ima tu potrebu da naglašava riječi, fraze, stihove kojima je ostao zatravljen. Kao što ima potrebu, pa se protiv nje bori, jer je smatra nedostojnom djetinjarijom, da naokolo prepričava pročitane pripovijesti i romane. A zapravo, treba to činiti! I sam nam Luko Paljetak pokazuje kako se u kasna doba ovoga svijeta biva dijete.
Osim što je sav u pravilnim dvostrukim heptametrima, kao da su oni njegovo prirodno stanje, jezik Luka Paljetka pripada nekoj tek malo izmaknutoj svakodnevici. Oduvijek je svijet njegove poezije, one koja izlazi u edicijama za odrasle, ali i one koja je tobož za djecu, zahvaćao ono što je sitno i sasvim obično, pa i ono što je nisko i trivijalno. Ali u raspoloženju malo fibroznom, u emocijama malo pojačanim, kao s pozornice kakvoga starinskog lutkarskog teatra. Luko se umije rugati, onako kako se već odavna pjesnici ne rugaju, ali se, suprotno Palmotiću i Marinu Držiću, on, ipak, najčešće naruga sebi. Pogotovu otkako se spletom ponekad tužnih životnih okolnosti ritam njegova života promijenio, a pogled na svijet se pounutrio i sve više sveo na pogled u samoga sebe i na sve mile i drage koji negdje unutra žive.
Opći pojmovi su, kao i nekoliko prethodnih njegovih knjiga, na neki čudan način dijaristička knjiga. Ne znam piše li gospar Luko dnevnik, ne bih ga to ni pitao, jer sam ove pjesme čitao i doživljavao kao njegov dnevnik. Nije do toga što je svaka u dnu datirana. I kad ne bi bila, osjetilo bi se u njima nešto svakodnevno, nešto što se tiče čuda svakoga sljedećeg doživljenog dana. I žalosti upravo tog dana! Tako pjesma Mali Puž najprije dozove čudesnu u svojoj djetinjoj metaforici, pjesmu koju je napisao i otpjevao Šaban Bajramović, da bi se zatim pretvorila u epitaf, u tužbalicu za fra Iva Kramara, fratra iz samostana u Pridvorju, rodom iz Guče Gore u Bosni, pjesnika i prijatelja Lukova, koji je nekoliko dana ranije, u listopadu 2022. stradao u prometnoj nesreći u Dubokoj Ljutoj. “Nećemo više nikad Malog Puža/ moliti da nam svoju kuću proda,/ nemamo para, nama samo ruža/ bila je sredstvo za plaćanje”, započinje pjesma, pa se tako nastavlja, ispunjena nekom nepodnošljivom tugom, koja se rađa iz tog karakteristično paljetkovskog spoja infantilne svijesti, popkulturnog motiva, tako običnog i pomalo šaljivog, s tamom smrti i konačnosti. Ima nečeg u ta četiri katrena Malog puža što čitatelja podsjeti na Goetheova Erlköniga. Samo što pjesnik nije više promatrač, kao u Kralju Vilovnjaku (u prijevodu Danila Kiša i Franje Tremenčića) ili Vilinskom kralju (u prijevodu Zorana Kravara), nego je pjesnik sudionik. I nema u pjesmi djeteta koje se susreće sa smrću, nego dvojica odraslih ljudi. I kao što je Goethe imao intertekstualnu inspiraciju u jednoj danskoj baladi, u Herderovom prijevodu, tako je Paljetak našao inspiraciju u pjesmi Šabana Bajramovića. Pritom, motiv malog puža dvostruko je efektan, jer je zaključan u dvostruku metaforu: pjesma pjeva o beskućništvu i bezdomništvu: “…roda/// nomadskog smo bili ispod svoda/ zvjezdanog, ovog, koji sada pruža/ krov tebi, čvrst, a ipak kroza nj voda/ kvasi mi oči i noć svaka duža/ od dana mi je…” Ali puž osim što je skućen u svom vječnom bezdomništvu, pa svoju kuću i svoj zavičaj, baš kao fra Ivo Kramar svoju Guču Goru, na sebi nosi, puž je i metafora sporosti. Ubija ga, kao i prijatelja iz pjesme, samo brzina.
Luko Paljetak je genij nemoguće pjesničke slike. Koja je opet, neka mi oprosti, tako djetinja. A tako geteovska. Naime, nakon što nas je u pjesmi svojoj izvijestio da je razlog što više nikad njih dvojica neće malog puža moliti da im svoju kuću proda taj što je prijatelj stekao krov zvjezdani, krov nebeski, koji se u našem shvaćanju samo smrću stekne, Luko je konstatirao nešto što će u prvi mah zvučati blasfemično. Nebesa ti, Gospodine Bože, prokišnjavaju, i Emanuelu Kantu njegov krov zvjezdani! Ako Nebesa prokišnjavaju, Gospodin nije savršen krovopokrivač. A prokišnjavaju, to se vidi, jer njemu, koji je od dvojice u pjesmi ostao sam, voda kvasi oči. Koja genijalna slika, kakav nemoguć prizor!
Najljepše će pjesme o Bogu pisati nevjernici. Ili oni koji, poput Nikole Šopa, vjeruju na nepropisan način, da bi se zatim njihove pjesme podizale na razinu vjerskih propisa. Nitko to ne može znati, pa možda ni on sam, je li Luko Paljetak vjernik. Ali pjesma Mali Puž jest pjesma o Bogu, jedna od ljepših na ovaj dan. I njezin kraj, pa četvrtu strofu vrijedilo bi izgovoriti u nekoj savršeno akustičnoj prostoriji: “…svi će svisnut/// kad vide našu zajedničku kuću/ u kojoj, Mali Pužu, stoji kutak/ pun suhog smilja za postelju vruću;/ o, Mali Pužu, vječnost je trenutak.”
Kada bi u nas još bilo istinskih tumača poezije, pa kad bi jedan takav ispisao veliku romansiranu raspravu o pjesmama Luka Paljetka i o njegovu životu, koja bi bila tiskana u tri debela toma, što bismo ih čitali onako kako se u dobra vremena čitaju veliki romani, takva bi knjiga mogla imati naslov Vječnost je trenutak. U njemu, naime, u tom naslovu istovremeno je lukavstvo ateizma i odistinske vjere. Ali u njemu je, u tom naslovu, bit pjesničkih strategija Paljetkovih. On nije u potrazi za bezvremenim, za vječnim, za trajnim… On je čvrsto uvremenjen, za svoje vrijeme se drži kao noktima za stijenu iznad provalije, on je radosni kroničar prolaznosti, on je najlokalniji od svih naših lokalnih i zavičajnih pjesnika. On u sitnici koja postoji baš sad i upravo tu, slavi vječnost. Jer vječnost je trenutak.
Prije mnogo, mnogo godina, ali ipak duboko unutar naših života, u Sarajevu hrvatski je pjesnik Veselko Koroman napisao i objavio pjesmu Doći će vrijeme, i u pjesmi rečenicu što se ponavlja kao pripjev u sva tri njezina katrena: “Doći će vrijeme blagog naroda”. Bilo je to doba još dubokog komunizma, kada su komesari po novinskim redakcijama pažljivo čitali pjesme, i kada je policija imala stalno zaposlene tumače poezije. Oni su jasno sugerirali da je to nacionalistički ispad. Pomalo zahvaljujući njihovoj sugestiji, a pomalo i duhu vremena unutar kojeg je Koroman ispjevao svoju pjesmu, znalo se najednom koji je to narod, premda mu pjesnik nije spomenuo imena. I tako je nastala jedna od posljednjih stvarno velikih hrvatskih identitarnih pjesama. Onih pjesama koje su se govorile tiho, uz primjerenu mjeru očaja, a moguće su samo u vremenima kada komesari i policajci vrebaju na trenutak njihova nastanka. Nema identiteta tamo gdje nema pritiska i suprotne sile.
Nakon što je sve to, dakle, prošlo i već je pomalo prestalo biti tema, Luko Paljetak u svojim je unutarnjim razgovorima, inače karakterističnim za dnevnički žanr, stigao do Veselka Koromana, i u dijalogu s njegovom pjesmom napisao pjesmu Blagi, koja započinje strašnim, a tako istinitim riječima: “Zaista narod blagi krenuo je, međutim/ usput podivljao je potpuno…”. No, to je samo dio rečenice, koja se zatim kroz pjesmu, kroz stihove, nastavlja moćno, jedna jedina, u tri katrena: “…brzi konji/ naprotiv ostali su blagi i krotki, oči/ gledale su im modru beskonačnost, a vjetar/// solio im je usne, tako da plakali su/ kao sva djeca kada prvi put ugledaju/ majčinu bradavicu;/ bijah li s njima, ne znam,/ početak bio blag je, a zatim žestok, mahnit;/// brat mi je Pennes, Daors, rekao sam im kada/ upitali su me koga imam, a nemam, ali jesam:/ s narodom blagim tu sam stigao, žito svoje, i otimače, noktom mjeseca svog sam žnjeo.”
Položimo li ih jednu uz drugu, a svakako bi to vrijedilo učiniti, Koromanovu i Paljetkovu pjesmu, jedna će se prema drugoj odnositi polemički. Samo što to neće biti polemika o tome koja je pjesma u pravu, jer nijedna pjesma, ako je dobra, nije u pravu. To će biti rasprava u vremenu i o vremenu, o dva tako različita trenutka, o dvije tako različite vječnosti. Pritom oba su trenutka savršeno autentična, jer oba su vječnost.
U Koromanovoj pjesmi važan je motiv mjeseca. Prvi put se pomene na kraju druge strofe, da bi se njegova varijacija izvela u poanti. “Doći će vrijeme blagog naroda (…) Naroda što je rasut, što živi dugo/ na sjeveru i jugu, u srpu mjeseca.” Te na kraju: “Doći će vrijeme blagog naroda (…) Naroda što misli, što velik je i miran/ na sjeveru i jugu, u srpu vremena.” Luko Paljetak preuzima motiv mjeseca, njime poantira, čime postiže savršenu duhovnu i stilsku simetriju svoje polemike (ili posvete), ali čini pomak u metafori. Zadnja dva stiha njegove pjesme glase: “s narodom blagim tu sam stigao, žito svoje,/ i otimača, noktom mjeseca svog sam žnjeo.”
Koroman se najprije poslužio općim mjestom: srp su u mjesecu mlađaku vidjeli i drugi prije njega, ali onda je u poanti u tom srpu vidio vrijeme. Dok smrt kosom kosi, vrijeme srpom plijevi. Paljetak mjesec je samo jednom spomenuo, u slici s kraja, ali tako što je rastavio pa nanovo sastavio Koromanovu produženu metaforu. A sastavio ju je tako što ju je usložnio i udvostručio. Naime, neće on žnjeti srpom, nego noktom, koji kad se obreže, podsjeti na srp ili kosu. A tom kosom, ili srpom, on, koji je stigao “s narodom blagim”, žanje svoje žito i njegova otimača. Jedna je pjesma pisana desetljećima prije rata, druga je pjesma pisana desetljećima nakon rata. Ovome njihovom čitatelju obje su istina njegova života. Više od onog što je u sretna vremena pristojno da poezija bude.
I tako bi se moglo dalje, pjesmu po pjesmu, napreskok, onako kako čitatelju odredi njegov vlastiti ritam i život. Ali ne bi to bilo pristojno, jer ovdje smo, ipak, u gostima kod gospara Luka, pa bi bilo i neljubazno, i nepristojno da ga do jutra i na prekomjernom broju stranica njegove knjige svojom nazočnošću mučimo. Stoga još samo nekoliko čitatelju važnih stvari.
Rukopis ove knjige, odštampan na pisaćem stroju, ispravljan rukom, a zatim kopiran u nekoj dubrovačkoj fotokopiraonici, pjesnik mi je poslao uz svoje pismo, pisano na istom pisaćem stroju, potpisano kemijskom olovkom, kojom su, uz upotrebu bijelog koreksa, unijete i neke ispravke. Sve je stiglo u bijeloj koverti – koju bismo, jezikom naših starih, radije nazvali kuvertom – uz službenu poštansku naznaku: prioritetno! U pismu gospar Luko pozove se na naš prethodni dogovor, te me na kraju moli da mu ovaj svoj tekst pošaljem na njegovu zemaljsku adresu, onom istom poštom, kojom je i on meni slao pjesme. “Jer ja se ne služim kompjuterom ni ičim takvim”, objašnjava takav postupak.
Pjesnik nije samo kad piše pjesme, kad prevodi ili kad čita poeziju. Pjesnik je uvijek. I on se od drugog čovjeka razlikuje po tome što drugi čovjek ne zna reći to “ni ičim takvim”, premda je i njemu isto na pameti, premda bi i on želio to isto reći.
Vječnost je trenutak
Pogovor za zbirku pjesama Luka Paljetka “Opći pojmovi” (Naklada Bošković, ljeto 2023.)
Nižu se, jedan za drugim, savršeno pravilni četrnaesterci, bez rime, jer rima bi u Općim pojmovima djelovala umjetno i ceremonijalno. A Lukove pjesme iz ovoga doba i ove faze nikako ne bi htjele biti ceremonijalne, još manje umjetne. On ih piše tako kao da piše dnevnik. U tom dnevniku nisu, međutim, zapisani njegovi poslovi, sitni dnevni rituali, cijena zeleni na tržnici, kao što to biva u dnevnicima, nego je u njemu život, sadašnji i prošli, u kojemu je sve, pa i patnja i žalost, pretočeno i pretvoreno u stih. A taj stih Luku je lak, oduvijek je bilo tako, i valjda nitko od pjesnika naših dvadesetog i ovog sljedećeg stoljeća nije emitirao takvu lakoću privodeći riječi stihu, i što je pjesnik iskusniji, to je više lakoće u tom pristajanju riječi na ritam poezije. Na kraju, čitatelju se može učiniti, dok čita te pjesme od po tri, katkad i dva, i četiri katrena, da je pjesma, eto, prirodna forma i stanište hrvatskog jezika. Može mu se učiniti da je ovaj jezik izuzetak među svim drugim jezicima, jer mu, eto, stanište nije u brbljivoj rečenici djeteta koje samo što je progovorilo, niti u razgovoru dvojice ljudi u vlaku, u međusobnom dobacivanju na trgu i tržnici, nego u mekom okovu dvostrukih heptametara. Naravno da je to privid, da je iluzija, možemo reći i čarolija, koja je, međutim, pouzdan znak velikoga pjesništva. Ali i nečega u ljudskom karakteru, plemenitog.
Godine su i godine potrošili najveći naši glumci, i grdne su muke prošli trudeći se da dramske klasike, pisane pa prevođene u stihu, na sceni nauče izgovarati, a da ne zvuče kao dvotaktni Trabantov motor ili kao vergl. Pa bi se obično govorilo da je to stoga što se naš divlji jezik, jezik nepismenog svijeta, ne da bez otpora u forme i oblike kulturnoga svijeta. Pokušate li, međutim, naglas čitati pjesmu Limun, ovom čitatelju jednu od najdražih u Općim pojmovima, pisanu u renesansnom stihu, u stihu balada i bugarštica, i nekog davnog Dubrovnika, iznenadit ćete se kako je jezik u njemu slobodan, pa riječi koje čujete ne zvuče kao ciklična dječja brojalica, kao dvotaktni motor i verg, nego se nižu u posve prirodne rečenice. I u njima je, u tim rečenicama, skrivena pjesma, koja završava ovako: “…limune, nemoj biti/ tužan, prepusti meni tugu, a ti se raduj!” Zašto imam potrebu naglasiti kako završava pjesma? Zato što čitatelj, čitajući pjesme, uvijek ima tu potrebu da naglašava riječi, fraze, stihove kojima je ostao zatravljen. Kao što ima potrebu, pa se protiv nje bori, jer je smatra nedostojnom djetinjarijom, da naokolo prepričava pročitane pripovijesti i romane. A zapravo, treba to činiti! I sam nam Luko Paljetak pokazuje kako se u kasna doba ovoga svijeta biva dijete.
Osim što je sav u pravilnim dvostrukim heptametrima, kao da su oni njegovo prirodno stanje, jezik Luka Paljetka pripada nekoj tek malo izmaknutoj svakodnevici. Oduvijek je svijet njegove poezije, one koja izlazi u edicijama za odrasle, ali i one koja je tobož za djecu, zahvaćao ono što je sitno i sasvim obično, pa i ono što je nisko i trivijalno. Ali u raspoloženju malo fibroznom, u emocijama malo pojačanim, kao s pozornice kakvoga starinskog lutkarskog teatra. Luko se umije rugati, onako kako se već odavna pjesnici ne rugaju, ali se, suprotno Palmotiću i Marinu Držiću, on, ipak, najčešće naruga sebi. Pogotovu otkako se spletom ponekad tužnih životnih okolnosti ritam njegova života promijenio, a pogled na svijet se pounutrio i sve više sveo na pogled u samoga sebe i na sve mile i drage koji negdje unutra žive.
Opći pojmovi su, kao i nekoliko prethodnih njegovih knjiga, na neki čudan način dijaristička knjiga. Ne znam piše li gospar Luko dnevnik, ne bih ga to ni pitao, jer sam ove pjesme čitao i doživljavao kao njegov dnevnik. Nije do toga što je svaka u dnu datirana. I kad ne bi bila, osjetilo bi se u njima nešto svakodnevno, nešto što se tiče čuda svakoga sljedećeg doživljenog dana. I žalosti upravo tog dana! Tako pjesma Mali Puž najprije dozove čudesnu u svojoj djetinjoj metaforici, pjesmu koju je napisao i otpjevao Šaban Bajramović, da bi se zatim pretvorila u epitaf, u tužbalicu za fra Iva Kramara, fratra iz samostana u Pridvorju, rodom iz Guče Gore u Bosni, pjesnika i prijatelja Lukova, koji je nekoliko dana ranije, u listopadu 2022. stradao u prometnoj nesreći u Dubokoj Ljutoj. “Nećemo više nikad Malog Puža/ moliti da nam svoju kuću proda,/ nemamo para, nama samo ruža/ bila je sredstvo za plaćanje”, započinje pjesma, pa se tako nastavlja, ispunjena nekom nepodnošljivom tugom, koja se rađa iz tog karakteristično paljetkovskog spoja infantilne svijesti, popkulturnog motiva, tako običnog i pomalo šaljivog, s tamom smrti i konačnosti. Ima nečeg u ta četiri katrena Malog puža što čitatelja podsjeti na Goetheova Erlköniga. Samo što pjesnik nije više promatrač, kao u Kralju Vilovnjaku (u prijevodu Danila Kiša i Franje Tremenčića) ili Vilinskom kralju (u prijevodu Zorana Kravara), nego je pjesnik sudionik. I nema u pjesmi djeteta koje se susreće sa smrću, nego dvojica odraslih ljudi. I kao što je Goethe imao intertekstualnu inspiraciju u jednoj danskoj baladi, u Herderovom prijevodu, tako je Paljetak našao inspiraciju u pjesmi Šabana Bajramovića. Pritom, motiv malog puža dvostruko je efektan, jer je zaključan u dvostruku metaforu: pjesma pjeva o beskućništvu i bezdomništvu: “…roda/// nomadskog smo bili ispod svoda/ zvjezdanog, ovog, koji sada pruža/ krov tebi, čvrst, a ipak kroza nj voda/ kvasi mi oči i noć svaka duža/ od dana mi je…” Ali puž osim što je skućen u svom vječnom bezdomništvu, pa svoju kuću i svoj zavičaj, baš kao fra Ivo Kramar svoju Guču Goru, na sebi nosi, puž je i metafora sporosti. Ubija ga, kao i prijatelja iz pjesme, samo brzina.
Luko Paljetak je genij nemoguće pjesničke slike. Koja je opet, neka mi oprosti, tako djetinja. A tako geteovska. Naime, nakon što nas je u pjesmi svojoj izvijestio da je razlog što više nikad njih dvojica neće malog puža moliti da im svoju kuću proda taj što je prijatelj stekao krov zvjezdani, krov nebeski, koji se u našem shvaćanju samo smrću stekne, Luko je konstatirao nešto što će u prvi mah zvučati blasfemično. Nebesa ti, Gospodine Bože, prokišnjavaju, i Emanuelu Kantu njegov krov zvjezdani! Ako Nebesa prokišnjavaju, Gospodin nije savršen krovopokrivač. A prokišnjavaju, to se vidi, jer njemu, koji je od dvojice u pjesmi ostao sam, voda kvasi oči. Koja genijalna slika, kakav nemoguć prizor!
Najljepše će pjesme o Bogu pisati nevjernici. Ili oni koji, poput Nikole Šopa, vjeruju na nepropisan način, da bi se zatim njihove pjesme podizale na razinu vjerskih propisa. Nitko to ne može znati, pa možda ni on sam, je li Luko Paljetak vjernik. Ali pjesma Mali Puž jest pjesma o Bogu, jedna od ljepših na ovaj dan. I njezin kraj, pa četvrtu strofu vrijedilo bi izgovoriti u nekoj savršeno akustičnoj prostoriji: “…svi će svisnut/// kad vide našu zajedničku kuću/ u kojoj, Mali Pužu, stoji kutak/ pun suhog smilja za postelju vruću;/ o, Mali Pužu, vječnost je trenutak.”
Kada bi u nas još bilo istinskih tumača poezije, pa kad bi jedan takav ispisao veliku romansiranu raspravu o pjesmama Luka Paljetka i o njegovu životu, koja bi bila tiskana u tri debela toma, što bismo ih čitali onako kako se u dobra vremena čitaju veliki romani, takva bi knjiga mogla imati naslov Vječnost je trenutak. U njemu, naime, u tom naslovu istovremeno je lukavstvo ateizma i odistinske vjere. Ali u njemu je, u tom naslovu, bit pjesničkih strategija Paljetkovih. On nije u potrazi za bezvremenim, za vječnim, za trajnim… On je čvrsto uvremenjen, za svoje vrijeme se drži kao noktima za stijenu iznad provalije, on je radosni kroničar prolaznosti, on je najlokalniji od svih naših lokalnih i zavičajnih pjesnika. On u sitnici koja postoji baš sad i upravo tu, slavi vječnost. Jer vječnost je trenutak.
Prije mnogo, mnogo godina, ali ipak duboko unutar naših života, u Sarajevu hrvatski je pjesnik Veselko Koroman napisao i objavio pjesmu Doći će vrijeme, i u pjesmi rečenicu što se ponavlja kao pripjev u sva tri njezina katrena: “Doći će vrijeme blagog naroda”. Bilo je to doba još dubokog komunizma, kada su komesari po novinskim redakcijama pažljivo čitali pjesme, i kada je policija imala stalno zaposlene tumače poezije. Oni su jasno sugerirali da je to nacionalistički ispad. Pomalo zahvaljujući njihovoj sugestiji, a pomalo i duhu vremena unutar kojeg je Koroman ispjevao svoju pjesmu, znalo se najednom koji je to narod, premda mu pjesnik nije spomenuo imena. I tako je nastala jedna od posljednjih stvarno velikih hrvatskih identitarnih pjesama. Onih pjesama koje su se govorile tiho, uz primjerenu mjeru očaja, a moguće su samo u vremenima kada komesari i policajci vrebaju na trenutak njihova nastanka. Nema identiteta tamo gdje nema pritiska i suprotne sile.
Nakon što je sve to, dakle, prošlo i već je pomalo prestalo biti tema, Luko Paljetak u svojim je unutarnjim razgovorima, inače karakterističnim za dnevnički žanr, stigao do Veselka Koromana, i u dijalogu s njegovom pjesmom napisao pjesmu Blagi, koja započinje strašnim, a tako istinitim riječima: “Zaista narod blagi krenuo je, međutim/ usput podivljao je potpuno…”. No, to je samo dio rečenice, koja se zatim kroz pjesmu, kroz stihove, nastavlja moćno, jedna jedina, u tri katrena: “…brzi konji/ naprotiv ostali su blagi i krotki, oči/ gledale su im modru beskonačnost, a vjetar/// solio im je usne, tako da plakali su/ kao sva djeca kada prvi put ugledaju/ majčinu bradavicu;/ bijah li s njima, ne znam,/ početak bio blag je, a zatim žestok, mahnit;/// brat mi je Pennes, Daors, rekao sam im kada/ upitali su me koga imam, a nemam, ali jesam:/ s narodom blagim tu sam stigao, žito svoje, i otimače, noktom mjeseca svog sam žnjeo.”
Položimo li ih jednu uz drugu, a svakako bi to vrijedilo učiniti, Koromanovu i Paljetkovu pjesmu, jedna će se prema drugoj odnositi polemički. Samo što to neće biti polemika o tome koja je pjesma u pravu, jer nijedna pjesma, ako je dobra, nije u pravu. To će biti rasprava u vremenu i o vremenu, o dva tako različita trenutka, o dvije tako različite vječnosti. Pritom oba su trenutka savršeno autentična, jer oba su vječnost.
U Koromanovoj pjesmi važan je motiv mjeseca. Prvi put se pomene na kraju druge strofe, da bi se njegova varijacija izvela u poanti. “Doći će vrijeme blagog naroda (…) Naroda što je rasut, što živi dugo/ na sjeveru i jugu, u srpu mjeseca.” Te na kraju: “Doći će vrijeme blagog naroda (…) Naroda što misli, što velik je i miran/ na sjeveru i jugu, u srpu vremena.” Luko Paljetak preuzima motiv mjeseca, njime poantira, čime postiže savršenu duhovnu i stilsku simetriju svoje polemike (ili posvete), ali čini pomak u metafori. Zadnja dva stiha njegove pjesme glase: “s narodom blagim tu sam stigao, žito svoje,/ i otimača, noktom mjeseca svog sam žnjeo.”
Koroman se najprije poslužio općim mjestom: srp su u mjesecu mlađaku vidjeli i drugi prije njega, ali onda je u poanti u tom srpu vidio vrijeme. Dok smrt kosom kosi, vrijeme srpom plijevi. Paljetak mjesec je samo jednom spomenuo, u slici s kraja, ali tako što je rastavio pa nanovo sastavio Koromanovu produženu metaforu. A sastavio ju je tako što ju je usložnio i udvostručio. Naime, neće on žnjeti srpom, nego noktom, koji kad se obreže, podsjeti na srp ili kosu. A tom kosom, ili srpom, on, koji je stigao “s narodom blagim”, žanje svoje žito i njegova otimača. Jedna je pjesma pisana desetljećima prije rata, druga je pjesma pisana desetljećima nakon rata. Ovome njihovom čitatelju obje su istina njegova života. Više od onog što je u sretna vremena pristojno da poezija bude.
I tako bi se moglo dalje, pjesmu po pjesmu, napreskok, onako kako čitatelju odredi njegov vlastiti ritam i život. Ali ne bi to bilo pristojno, jer ovdje smo, ipak, u gostima kod gospara Luka, pa bi bilo i neljubazno, i nepristojno da ga do jutra i na prekomjernom broju stranica njegove knjige svojom nazočnošću mučimo. Stoga još samo nekoliko čitatelju važnih stvari.
Rukopis ove knjige, odštampan na pisaćem stroju, ispravljan rukom, a zatim kopiran u nekoj dubrovačkoj fotokopiraonici, pjesnik mi je poslao uz svoje pismo, pisano na istom pisaćem stroju, potpisano kemijskom olovkom, kojom su, uz upotrebu bijelog koreksa, unijete i neke ispravke. Sve je stiglo u bijeloj koverti – koju bismo, jezikom naših starih, radije nazvali kuvertom – uz službenu poštansku naznaku: prioritetno! U pismu gospar Luko pozove se na naš prethodni dogovor, te me na kraju moli da mu ovaj svoj tekst pošaljem na njegovu zemaljsku adresu, onom istom poštom, kojom je i on meni slao pjesme. “Jer ja se ne služim kompjuterom ni ičim takvim”, objašnjava takav postupak.
Pjesnik nije samo kad piše pjesme, kad prevodi ili kad čita poeziju. Pjesnik je uvijek. I on se od drugog čovjeka razlikuje po tome što drugi čovjek ne zna reći to “ni ičim takvim”, premda je i njemu isto na pameti, premda bi i on želio to isto reći.