Volja Hapejeva, Samoća, koja je stanovala u sobi preko puta, 2021.
Pišući o zbirci poezije Vrt mutanata Volje Hapejeve ukazao sam na određene paradigme koje odlikuju njezine lirske tekstove, ali sam pokušao skrenuti čitateljsku pažnju na glavne poetološke kontraste u kojima se zrcali njezina pjesnička umjetnost. Tako sam podcrtao teme poput jezika, odnosa čovjeka prema prirodi, posebice životinjama, kao i nesigurno mjesto koje individue zaposjedaju u svojem odnosu prema prošlosti ili, pak, povremenoj konfrontaciji s njom. Budući da takva konfrontacija gotovo po nužnosti završava na negativnom valorizacijskom polu,prije svega zato što se na njezinome kraju po definiciji nalazi gubitak, psihološko stanje koje se njome generira jest melankolija. Freudova kulturološki determinirana definicija melankolije upravo i ukazuje na nesposobnost jedinke da u samoj sebi nadvlada gubitak (voljene ili bliske osobe, zemlje, čak i objekta) iz koje proizlazi trajno stanje potištenosti. Uz melankoliju sam naglasio hermetičnost kao tipičnu poetološku dominantu lirike Hapejeve. Ona je dobrim dijelom proistekla iz specifičnog – u osnovi znanstvenog – pristupa jeziku. Hapejeva zna kako funkcioniraju jezične forme, u raznim, čak i egzotičnim (japanski) jezicima te takve svoje spoznane aplicira na drugome polju djelatnosti – umjetničkom.
U kojoj mjeri te, tematske i poetološke, odlike nalaze iskaz u prozi Volje Hapejeve, u njezinu romanu Samoća, koja je stanovala u sobi preko puta? (Sklon sam tvrdnji da je riječ o njezinu romanu prvijencu. Doduše hibridna knjiga Camel-travel iz 2019. nosi određene romaneskne odlike. No mješavina između autobiografskog, fikcionalno, esejističkog i lirskog koja se u njoj nudi kao da se odmiče od standardnog poimanja romana. Nije isključeno da ću, nakon ponovljene lektire, promijeniti mišljenje. O tome ćete moći čitati kasnije kada se odlučim na kratki prikaz te knjige.) Usudio bih se postulirati da roman uspostavlja usku vezu s tematskom dimenzijom lirskoga teksta, dok prema poetološkoj u najmanju ruku zauzima neutralan stav. Tim želim reći da u njemu hermetičnost jedva da dolazi do izražaja, virulentne teme se, što je definitivna posljedica nedostatka hermetike, pokazuju u čišćem svjetlu, bez zatamnjivanja, u kristalno jasnom obliku. No potvrda moje teze zahtijevat će kratki sinopsis u kojem ću izvijestiti o čemu se u romanu radi.
On je sastavljen od tri dijela čija je veza (tu se može učitati preostatak hermetičnosti) u momentu čitanja neprozirna. Interpretacijski će se posao sastojati u dekodiranju onoga što je dano u šifriranoj formi. Maja, po profesiji vulkanologinja, nalazi se gradu čije koordinate ostaju nepoznate, kako bi ispitala uzroke erupcije jednoga vulkana. Posao je to koji joj iz prividno nerazjašnjivih razloga ne ide od ruke. U hotelu u kojemu je odsjela istovremeno se održava kongres s temom „Regulacija životinjske populacije“. Na njemu se nalazi i tajanstvena Helga-Marija koju Maja poznaje od ranije. Vremenski je i prostorno odvojen od ova dva dijela romana – koje možemo nazvati „Majin“ i „Helga-Marijin“ – treći u kojemu centralnu poziciju zauzima mladić Sebastian. Struktura se romana savija oko tih triju osobnih priča. Dok su Majina i Helga- Marijina povezane poznanstvom, za koje se može pretpostaviti da nosi i dublje značenje, možda čak i prijateljstvo, Sebastianova ostaje po strani. Moglo bi se pomisliti da ona s prve dvije, u najboljem slučaju, ima tematsku vezu. Sva tri se lika odlikuju, i to im je zajedničko, velikom senzibiliranošću prema prirodi.
Hapejeva vješto drži konce svojega pripovijedanja. Oni se isprepliću oko kompleksa pitanja i problema koji u dodir dovode odnosa čovjeka i životinja ili još radikalnije živu i neživu prirodu, koji, u delezovsko-gatarijevskom maniru, osporavaju njihovu apsolutnu podijeljenost i ukazuju na momente u kojima jedna prelazi u drugu. Narativno Hapejeva roman strukturira oko izmjene lica pripovijedanja. Majini su dijelovi ispripovijedani u prvom, Helga-Marijini i Sebastianovi u trećem. Zaplet se, sa svoje strane, koordinira oko razjašnjenja mjesta koje svaki od tri lika zauzima u prostoru koji mu je propisan/pripisan. Maja je udubljena u svoja vulkanološka istraživanja, pri čemu se uvijek iznova pružaju uvidi u njezinu prošlost koja je obilježena ne bliže definiranim ili opisanim traumatskim događajima. Helga-Marija se kreće u krugu sudionica i sudionika gore spomenutog kongresa, ali je jasno da se i u njezinome životu nalazi tajna koju se odbija preciznije definirati, dok je Sebastian prostorno (a vjerojatno i vremenski) odvojen od njih, nalazeći se u Gradu u kojemu je iznajmio sobu kod stanovitog gospodina Zikade (veza je sa svijetom prirode, i jednom od najmanje spornih insekata, i više nego tek naznačena). Ono što saznajemo o njemu jest da redovito piše ljubavna pisma nepoznatoj ženskoj osobi.
Sebastianova je priča bogatija događajima od ostale dvije. Prožeta je atmosferom koju bi se moglo obilježiti kafkijanskom, osobito u onome momentu u kojemu pripovjedačica u igru uvodi tajanstvenoga sustanara, Mészárosa. On je lovac koji često izbiva iz kuće i ne pridružuje se zajedničkim ritualima, poput dnevnih objeda. Kod Sebastiana se budi radoznalost u vezi s prikrivenim Mészáros djelatnostima. Ona će ga odvesti do pretresanja lovčeve sobe iz koje dopiru čudni zvukovi. U njoj otkriva kavez, a u kavezu mladunče vuka. Tek tada mu postaje jasno čim se njegov sustanar bavi. U Grad je došao kako bi istrijebio vukove koji se skupljaju u njegovoj okolini. Sebastian odlučuje da ga prati i spriječi u njegovim zlokobnim nakanama. Tragični ishod mladićeve priče je izvjestan. Sukob s Mészárosem za Sebastiana se ne može završiti sretno. Njegova senzibilnost sučeljena s okrutnošću drugoga nema izgleda na pobjedu. Oružja koja mu stoje na raspolaganju nisu ravnopravna s aparaturom kojom raspolaže Mészáros i kojoj se mora suprotstaviti. Intelekt i emocije nemoćni su pred zlom. Lovac prati Sebastianove tragove kroz šumu u koju ovaj nosi mladunče vuka kako bi ga spasio iz zarobljeništva. Otkriva ga i jednim preciznim hicem ustreljuje.
Ako se sada vratimo Helgi-Mariji, polako ćemo početi rasplitati niti koje se pružaju kroz različite nivoe teksta te spoznati njihovu vezivnu ulogu. Ono što se naslućivalo postaje izvjesno. Helga-Marija je u kongresnom hotelu kako bi se borila za prava životinja i protiv onih koji sve čine kako bi ih kršili. No i u njezinom se životu nalazi tajna koja dominira njime i čini je naizmjence frustriranom i melankoličnom. Maja postupno otkriva da je riječ o ljubavnoj vezi s nepoznatim čovjekom koji je netragom nestao. Pisma koja je redovito pisao više joj ne stižu. Već se može predmnijevati da je riječ o Sebastianu, razlog zbog kojih pisma ne stižu nama je poznat, Helgi-Mariji ne. Tek kraj romana donosi rasplet. Gospodin Zikada pronalazi Helgu-Mariju i isporučuje joj posljednje neposlano pismo koje je pronašao u Sebastianovoj sobi nakon njegova nestanka kao i bilježnicu u kojoj je notirano sve ono što će dovesti do njegova tragičnog kraja.
Time se i pripovijest koja povezuje Maju i Helgu-Mariju dovodi do kraja. Povremeno fantastično putovanje kroz dijelove zajedničke prošlosti razrješuje se ukazivanjem na nestabilnost Majine psihe. No je li doista tako? Jesu li istrgnute stranice iz knjige, fotografije koje nedostaju, a na kojima su / na kojima bi trebale biti predočene dvije junakinje, doista autentične? Ne pokazuju li se, kada ih se pronađe kao eventualni falsifikati? Što se zbilo u Majinome djetinjstvu, dok je s roditeljima provodila vrijeme u Japanu. I između kojih se svjetova kreće Helga-Marija? Pitanja su to na koja roman ne daje jednoznačne odgovore. Njegov otvoreni završetak ukazuje na sveprisutnu samoću koju je nemogućno prevladati. Otuda i njezino fiksiranje u naslovu romana.
„Biti sam. Nekome je to poznato od djetinjstva, drugoga pogađa tek nekoliko trenutaka prije smrti – one koji žive u sretnoj vezi ili u obitelji. Ali prije ili kasnije stanje u kojemu se sam dolazi svakome. Samoća. Loneliness. Samota – riječi koje bacam kao prstene na neku motku a one sve prolijeću pokraj nje. Beskrajno zadovoljstvo na vašaru. Gdje je ona, ta riječ koja konačno pogađa i posreduje cijelu kvintesencu?
Tugovanje skupa s melankolijom, tišina i vedrina, osjećaj pripadnosti svemiru, drveću, pticama, insektima i začinskome bilju, utapanje u večernjem svjetlu tako da se ne treba ništa i nitko, ispunjena egzistencija. Nebiti sam, već sam bitak. Nebiti usamljen, već biti jedno. Svebiti.“
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/53
Volja Hapejeva, Samoća, koja je stanovala u sobi preko puta, 2021.
Pišući o zbirci poezije Vrt mutanata Volje Hapejeve ukazao sam na određene paradigme koje odlikuju njezine lirske tekstove, ali sam pokušao skrenuti čitateljsku pažnju na glavne poetološke kontraste u kojima se zrcali njezina pjesnička umjetnost. Tako sam podcrtao teme poput jezika, odnosa čovjeka prema prirodi, posebice životinjama, kao i nesigurno mjesto koje individue zaposjedaju u svojem odnosu prema prošlosti ili, pak, povremenoj konfrontaciji s njom. Budući da takva konfrontacija gotovo po nužnosti završava na negativnom valorizacijskom polu, prije svega zato što se na njezinome kraju po definiciji nalazi gubitak, psihološko stanje koje se njome generira jest melankolija. Freudova kulturološki determinirana definicija melankolije upravo i ukazuje na nesposobnost jedinke da u samoj sebi nadvlada gubitak (voljene ili bliske osobe, zemlje, čak i objekta) iz koje proizlazi trajno stanje potištenosti. Uz melankoliju sam naglasio hermetičnost kao tipičnu poetološku dominantu lirike Hapejeve. Ona je dobrim dijelom proistekla iz specifičnog – u osnovi znanstvenog – pristupa jeziku. Hapejeva zna kako funkcioniraju jezične forme, u raznim, čak i egzotičnim (japanski) jezicima te takve svoje spoznane aplicira na drugome polju djelatnosti – umjetničkom.
U kojoj mjeri te, tematske i poetološke, odlike nalaze iskaz u prozi Volje Hapejeve, u njezinu romanu Samoća, koja je stanovala u sobi preko puta? (Sklon sam tvrdnji da je riječ o njezinu romanu prvijencu. Doduše hibridna knjiga Camel-travel iz 2019. nosi određene romaneskne odlike. No mješavina između autobiografskog, fikcionalno, esejističkog i lirskog koja se u njoj nudi kao da se odmiče od standardnog poimanja romana. Nije isključeno da ću, nakon ponovljene lektire, promijeniti mišljenje. O tome ćete moći čitati kasnije kada se odlučim na kratki prikaz te knjige.) Usudio bih se postulirati da roman uspostavlja usku vezu s tematskom dimenzijom lirskoga teksta, dok prema poetološkoj u najmanju ruku zauzima neutralan stav. Tim želim reći da u njemu hermetičnost jedva da dolazi do izražaja, virulentne teme se, što je definitivna posljedica nedostatka hermetike, pokazuju u čišćem svjetlu, bez zatamnjivanja, u kristalno jasnom obliku. No potvrda moje teze zahtijevat će kratki sinopsis u kojem ću izvijestiti o čemu se u romanu radi.
On je sastavljen od tri dijela čija je veza (tu se može učitati preostatak hermetičnosti) u momentu čitanja neprozirna. Interpretacijski će se posao sastojati u dekodiranju onoga što je dano u šifriranoj formi. Maja, po profesiji vulkanologinja, nalazi se gradu čije koordinate ostaju nepoznate, kako bi ispitala uzroke erupcije jednoga vulkana. Posao je to koji joj iz prividno nerazjašnjivih razloga ne ide od ruke. U hotelu u kojemu je odsjela istovremeno se održava kongres s temom „Regulacija životinjske populacije“. Na njemu se nalazi i tajanstvena Helga-Marija koju Maja poznaje od ranije. Vremenski je i prostorno odvojen od ova dva dijela romana – koje možemo nazvati „Majin“ i „Helga-Marijin“ – treći u kojemu centralnu poziciju zauzima mladić Sebastian. Struktura se romana savija oko tih triju osobnih priča. Dok su Majina i Helga- Marijina povezane poznanstvom, za koje se može pretpostaviti da nosi i dublje značenje, možda čak i prijateljstvo, Sebastianova ostaje po strani. Moglo bi se pomisliti da ona s prve dvije, u najboljem slučaju, ima tematsku vezu. Sva tri se lika odlikuju, i to im je zajedničko, velikom senzibiliranošću prema prirodi.
Hapejeva vješto drži konce svojega pripovijedanja. Oni se isprepliću oko kompleksa pitanja i problema koji u dodir dovode odnosa čovjeka i životinja ili još radikalnije živu i neživu prirodu, koji, u delezovsko-gatarijevskom maniru, osporavaju njihovu apsolutnu podijeljenost i ukazuju na momente u kojima jedna prelazi u drugu. Narativno Hapejeva roman strukturira oko izmjene lica pripovijedanja. Majini su dijelovi ispripovijedani u prvom, Helga-Marijini i Sebastianovi u trećem. Zaplet se, sa svoje strane, koordinira oko razjašnjenja mjesta koje svaki od tri lika zauzima u prostoru koji mu je propisan/pripisan. Maja je udubljena u svoja vulkanološka istraživanja, pri čemu se uvijek iznova pružaju uvidi u njezinu prošlost koja je obilježena ne bliže definiranim ili opisanim traumatskim događajima. Helga-Marija se kreće u krugu sudionica i sudionika gore spomenutog kongresa, ali je jasno da se i u njezinome životu nalazi tajna koju se odbija preciznije definirati, dok je Sebastian prostorno (a vjerojatno i vremenski) odvojen od njih, nalazeći se u Gradu u kojemu je iznajmio sobu kod stanovitog gospodina Zikade (veza je sa svijetom prirode, i jednom od najmanje spornih insekata, i više nego tek naznačena). Ono što saznajemo o njemu jest da redovito piše ljubavna pisma nepoznatoj ženskoj osobi.
Sebastianova je priča bogatija događajima od ostale dvije. Prožeta je atmosferom koju bi se moglo obilježiti kafkijanskom, osobito u onome momentu u kojemu pripovjedačica u igru uvodi tajanstvenoga sustanara, Mészárosa. On je lovac koji često izbiva iz kuće i ne pridružuje se zajedničkim ritualima, poput dnevnih objeda. Kod Sebastiana se budi radoznalost u vezi s prikrivenim Mészáros djelatnostima. Ona će ga odvesti do pretresanja lovčeve sobe iz koje dopiru čudni zvukovi. U njoj otkriva kavez, a u kavezu mladunče vuka. Tek tada mu postaje jasno čim se njegov sustanar bavi. U Grad je došao kako bi istrijebio vukove koji se skupljaju u njegovoj okolini. Sebastian odlučuje da ga prati i spriječi u njegovim zlokobnim nakanama. Tragični ishod mladićeve priče je izvjestan. Sukob s Mészárosem za Sebastiana se ne može završiti sretno. Njegova senzibilnost sučeljena s okrutnošću drugoga nema izgleda na pobjedu. Oružja koja mu stoje na raspolaganju nisu ravnopravna s aparaturom kojom raspolaže Mészáros i kojoj se mora suprotstaviti. Intelekt i emocije nemoćni su pred zlom. Lovac prati Sebastianove tragove kroz šumu u koju ovaj nosi mladunče vuka kako bi ga spasio iz zarobljeništva. Otkriva ga i jednim preciznim hicem ustreljuje.
Ako se sada vratimo Helgi-Mariji, polako ćemo početi rasplitati niti koje se pružaju kroz različite nivoe teksta te spoznati njihovu vezivnu ulogu. Ono što se naslućivalo postaje izvjesno. Helga-Marija je u kongresnom hotelu kako bi se borila za prava životinja i protiv onih koji sve čine kako bi ih kršili. No i u njezinom se životu nalazi tajna koja dominira njime i čini je naizmjence frustriranom i melankoličnom. Maja postupno otkriva da je riječ o ljubavnoj vezi s nepoznatim čovjekom koji je netragom nestao. Pisma koja je redovito pisao više joj ne stižu. Već se može predmnijevati da je riječ o Sebastianu, razlog zbog kojih pisma ne stižu nama je poznat, Helgi-Mariji ne. Tek kraj romana donosi rasplet. Gospodin Zikada pronalazi Helgu-Mariju i isporučuje joj posljednje neposlano pismo koje je pronašao u Sebastianovoj sobi nakon njegova nestanka kao i bilježnicu u kojoj je notirano sve ono što će dovesti do njegova tragičnog kraja.
Time se i pripovijest koja povezuje Maju i Helgu-Mariju dovodi do kraja. Povremeno fantastično putovanje kroz dijelove zajedničke prošlosti razrješuje se ukazivanjem na nestabilnost Majine psihe. No je li doista tako? Jesu li istrgnute stranice iz knjige, fotografije koje nedostaju, a na kojima su / na kojima bi trebale biti predočene dvije junakinje, doista autentične? Ne pokazuju li se, kada ih se pronađe kao eventualni falsifikati? Što se zbilo u Majinome djetinjstvu, dok je s roditeljima provodila vrijeme u Japanu. I između kojih se svjetova kreće Helga-Marija? Pitanja su to na koja roman ne daje jednoznačne odgovore. Njegov otvoreni završetak ukazuje na sveprisutnu samoću koju je nemogućno prevladati. Otuda i njezino fiksiranje u naslovu romana.
„Biti sam. Nekome je to poznato od djetinjstva, drugoga pogađa tek nekoliko trenutaka prije smrti – one koji žive u sretnoj vezi ili u obitelji. Ali prije ili kasnije stanje u kojemu se sam dolazi svakome. Samoća. Loneliness. Samota – riječi koje bacam kao prstene na neku motku a one sve prolijeću pokraj nje. Beskrajno zadovoljstvo na vašaru. Gdje je ona, ta riječ koja konačno pogađa i posreduje cijelu kvintesencu?
Tugovanje skupa s melankolijom, tišina i vedrina, osjećaj pripadnosti svemiru, drveću, pticama, insektima i začinskome bilju, utapanje u večernjem svjetlu tako da se ne treba ništa i nitko, ispunjena egzistencija. Nebiti sam, već sam bitak. Nebiti usamljen, već biti jedno. Svebiti.“
Volja je Hapejeva pjesnikinja, zar ne?