Svako zna zašto su roditelji toliko voljeni. Zna se, mada se o tome rijetkogovori i piše, da oni mogu postati i nekorisni i manje voljeni. I šta onda raditi, kako se prema njima odnositi? Naravno, treba ih s pažnjom i ljubavlju voljeti i njegovati do kraja života. Najveći broj roditelja to i zaslužuje. „Najgnusnija, ali najčešća i najstarijanezahvalnost je nezahvalnost djece prema roditeljima“ (Balzak). Povremeno se pročuje da je neko, iz njemu znanih razloga, ubio jednog ili oba roditelja. Nedavno uhapsiše sina koji je, sjekirom, pokušao da dokrajči oca. Priznao je i zašto: dosadio mu. Nažalost, nije to ništa novo, ali je to zločin, neprikladan za vijek u kojem živimo.
U primitivnoj zajednici stare osobe su redovno ubijane jer su postajale suvišna usta, troše hranu, a ne uspijevaju da je nabave.
Eskimi su svoje stare odvodili u ribolov, pa ih zaboravljali na santi leda. Mnogi starci znali su noću samoinicijativno napuštati mjesto boravka i nikada se ne vratiti. Neka plemana u Sibiru ostavljala su stare osobe da umru ili su, uz malo hrane, a s istim namjerama, smještane u neku udaljenu kolibu. Japanci bi svoje nemoćne roditelje spakovali u oveći sepet, nosili na takozvane planine smrti i tamo ostavljali.
Nije se ni u ovdašnjim krajevima zaostajalo u sličnim rješenjima. Nemoćni su odvođeni na salaše da ne smetaju ukućanima. Donosili bi im hranu dva-tri puta sedmično, a oni su nešto raduckali, popravljali ograde, čuvali svinje i hranili živinu. Jednog dana se nisu probudili ili bi ih našli iza nekog plota. Druge su smještali na pojatu, doturajući im hranu i vodu, dok ne skončaju. Šta ćeš, božija davanja, završili su svoj vijek, pokušavali su da opravdaju svoje postupke.
Zabilježeni su i „djelotvorniji” načini oslobođanja porodice od nekorisnih roditelja. U Srbiji postoji izreka zreo za sekirče. Mislilo se da ona ima uporište samo u mitu, dok u novije doba nije dokazano da je riječ o stvarnom običaju, takozvanom lapotu. O tome ima čitava ispovijest jednog od posljednjih izvršilaca ovog postupka. Elem, nakon što porodica demokratski odluči da je starac nekoristan, otpočne tradicionalna procedura: zadnju noć on se smjesti među goveda u štali. Sutra ga najstariji sin odvede podaleko od kuće, uz neku špilju ili bezdan, noseći pogaču, malj, sjekiru ili tešku drvenu batinu. Otac stavi pogaču na glavu, a „sinčina”, svom snagom, bubne voljenog oca po pogači. Ne, ne bi da ga udari po glavi, grijeh je to. Udara ga po hljebu, koji on više nije u stanju da sebi obezbijedi. Slomljeno tijelo survalo bi se u provaliju, vjerovatno na kosti svoga oca, koji je on na isti način dokusuren. Ima obilje postupaka da se dođe do istog cilja. Vlasi su se svojih suvišnih članova rodbine oslobađali pržeći ih željezom po vratu. Da ne nabrajam dalje. Došlo je novo vrijeme, novi običaji. Ipak, ostalo je pitanje: kako i šta sa ostarjelim roditeljima?
Lijepo je kada oni porode djecu, njeguju ihi othrane, školuju i pomažu im dok ne dođu do svoga hljeba, pa onda im čuvaju djecu (unučad) dok i ona ne porastu. I onda oni postepeno postaju sve nekorisniji. Sve im bude jasnije kada od unučadi čuju: Šuti, baba, šta ti znaš. Nekad bi roditelji, dok su još korisni i u snazi, odlazili da oru nebeske njive. Tako su mahom blagovremno oslobađali potomke dileme šta s njima. Zna se da sve treba završiti blagovremeno. To se, po svoj prilici, odnosi i na život.
Došla neka nova vremena. Roditelji stalno idu ljekarima, troše gomile lijekova i nastavljaju da žive ili životare, iako su djeci potpuno nekorisni. Da ne govorimo o tome da mogu biti nekorektni i dosadni sa stalnim pametovanjima. I kada im uveliko istekne rok trajanja, postanu nepokretni ili legnu u postelju. Zaglave u pelenama. Lako je djetetu mijenjati pelene, ali kako to raditi ocu, svekru, majci, punici… U njihovom stanu, u svom stanu, pred djecom? Naravno, mogu se smjestiti u dom staraca ili, ako to ljepše zvuči, dom za starija lica, angažovati neka druga institucija. Eeee…, ali oni za to traže pare, a para nikad dovoljno. Roditeljske penzije najčešće su male, a ni plate njihove djece nisu bogzna šta. Onda potomci, ako ih je više, skupljaju pare i doplaćuju ono što nedostaje. Idu u posjete, donose hranu koju su roditelji voljeli, popričaju s njima ako ovi nisu dementni. Ma, idilično, ako se ne oduži.
Djeca iz dijaspore, uz slanje novčane pomoći, zovu roditelje. U ovoj digitalnoj eri postoji niz mogućnosti za video i druge kontakte. Njima se obično ne napušataju svoji stanovi, makar bili na visokom spratu nekog solitera. Tješe se poznatom izrekom starosti: Dobro je dok se na nogama. I žive od razgovora s djecom, koja će ih nazvati, kćerka utorkom a sin subotom. I to tako traje dok im se na poziv ne odazove komšija ili komšinica.
Ponekad se može čuti i vidjeti da neka kočoperna starica, rjeđe starac, živi sama u kući na seoskom imanju. Kopa, sije, gaji živinu, bori se i opstaje. O djeci, dolazila ne dolazila, priča s ljubavlju. Živi od povremenih susreta s njima. Nada se novima. Niko ne može biti dostojanstveniji od takozvanog malog čovjeka. I njihov kraj je obično takav. Djeci ostaje da nagađaju šta se sve skupljalo u staračkoj duši i da li su mogli uraditi više za osobu koja ih je rodila i othranila.
Oni koji imaju mnogo godina, a nikakvog potomstva, nisu tema ovog zapisa. Njihova sudbina zavisi od odnosa državne vlasti i njenih institucija, još češće od solidarnosti ljudi koji ih poznaju.
Kao i uvijek, lakše je bogatijima. Mogu platiti osobe da pomažu starim roditeljima, da im kuhaju, održavaju stan, njeguju tokom bolesti. No bogatiji obično ne znači i pažljiviji. Pažnja koju mnoga djeca, skromnijeg materijalnog stanja, iskazuju prema roditeljima ničim se ne može platiti.
Novo doba – nova rješenja. Dešava se da onemoćali roditelji, po dogovorenom redoslijedu, borave kod svoje djece. Mjesec dana kod jednog, pa kod drugog, pa kod trećeg djeteta, zavisno od toga koliko ih imaju. Obično je lakše ići kćerkama nego sinovima, snahe nisu kao kćerke. Dosadi to i roditeljima i djeci. Prvi se osjećaju nelagodno. Poznata je ovdašnja izreka starih osoba: Nisam za tuđe kuće. Potomcima je to dodatna obaveza. Teško je usaglasiti navike i ritam života tri generacije u, obično skučenom, prostoru. Posao, djeca, škola, bolovanja, godišnji odmori, izleti…
Nekada se dogodi da se stari roditeljski par navodno mora razdvojiti, kod jednih boravi majka, kod drugih otac. Rade to naizmjenično, preuzimaju ih kao štafetu. Pa oni ugovaraju susrete i povremeno se sastaju. Dirljivo! Da, dirljivo je u odnosu na okolnosti u kojima su djeca potpuno digla ruke od roditelja. Otišla u inostranstvo, ne šalju im pomoć i ne javljaju se dok ne dođe vrijeme da prodaju naslijeđeni stan i drugu imovinu i podijele pare. Neki odvoje dio novca za podizanje obilježja roditeljima. Drugima je i to suvišan trošak. Čuo sam izreku Djeca se ne mogu smiriti dok na drugi svijet ne otpreme roditelje. Vjerovatno u tome ima nešto istine. Lakše bi bilo dokazati da su siromašni i stari najprezreniji. Ako se siromaštvo može izbjeći, starost je neminovna. To bi trebalo da bude dovoljan razlog za uljudniji odnos prema ljudima čije je vrijeme isteklo. A onda je stigao covid 19 i stotine gledišta o njegovim uzrocima, posljedicama i načinu suzbijanja. I o odnosu prema starcima i staricama. Znatan broj mlađih generacija nije uvjeren da se zbog njihovog, kratkog i bezvrijednog ostatka života treba odricati vlastitih životnih zadovoljstava. Možda su u pravu. Razmišljaju racionalno, poput ljudi iz vremena primitivne zajednice.
Suvišna usta
Svako zna zašto su roditelji toliko voljeni. Zna se, mada se o tome rijetko govori i piše, da oni mogu postati i nekorisni i manje voljeni. I šta onda raditi, kako se prema njima odnositi? Naravno, treba ih s pažnjom i ljubavlju voljeti i njegovati do kraja života. Najveći broj roditelja to i zaslužuje. „Najgnusnija, ali najčešća i najstarija nezahvalnost je nezahvalnost djece prema roditeljima“ (Balzak). Povremeno se pročuje da je neko, iz njemu znanih razloga, ubio jednog ili oba roditelja. Nedavno uhapsiše sina koji je, sjekirom, pokušao da dokrajči oca. Priznao je i zašto: dosadio mu. Nažalost, nije to ništa novo, ali je to zločin, neprikladan za vijek u kojem živimo.
U primitivnoj zajednici stare osobe su redovno ubijane jer su postajale suvišna usta, troše hranu, a ne uspijevaju da je nabave.
Eskimi su svoje stare odvodili u ribolov, pa ih zaboravljali na santi leda. Mnogi starci znali su noću samoinicijativno napuštati mjesto boravka i nikada se ne vratiti. Neka plemana u Sibiru ostavljala su stare osobe da umru ili su, uz malo hrane, a s istim namjerama, smještane u neku udaljenu kolibu. Japanci bi svoje nemoćne roditelje spakovali u oveći sepet, nosili na takozvane planine smrti i tamo ostavljali.
Nije se ni u ovdašnjim krajevima zaostajalo u sličnim rješenjima. Nemoćni su odvođeni na salaše da ne smetaju ukućanima. Donosili bi im hranu dva-tri puta sedmično, a oni su nešto raduckali, popravljali ograde, čuvali svinje i hranili živinu. Jednog dana se nisu probudili ili bi ih našli iza nekog plota. Druge su smještali na pojatu, doturajući im hranu i vodu, dok ne skončaju. Šta ćeš, božija davanja, završili su svoj vijek, pokušavali su da opravdaju svoje postupke.
Zabilježeni su i „djelotvorniji” načini oslobođanja porodice od nekorisnih roditelja. U Srbiji postoji izreka zreo za sekirče. Mislilo se da ona ima uporište samo u mitu, dok u novije doba nije dokazano da je riječ o stvarnom običaju, takozvanom lapotu. O tome ima čitava ispovijest jednog od posljednjih izvršilaca ovog postupka. Elem, nakon što porodica demokratski odluči da je starac nekoristan, otpočne tradicionalna procedura: zadnju noć on se smjesti među goveda u štali. Sutra ga najstariji sin odvede podaleko od kuće, uz neku špilju ili bezdan, noseći pogaču, malj, sjekiru ili tešku drvenu batinu. Otac stavi pogaču na glavu, a „sinčina”, svom snagom, bubne voljenog oca po pogači. Ne, ne bi da ga udari po glavi, grijeh je to. Udara ga po hljebu, koji on više nije u stanju da sebi obezbijedi. Slomljeno tijelo survalo bi se u provaliju, vjerovatno na kosti svoga oca, koji je on na isti način dokusuren. Ima obilje postupaka da se dođe do istog cilja. Vlasi su se svojih suvišnih članova rodbine oslobađali pržeći ih željezom po vratu. Da ne nabrajam dalje. Došlo je novo vrijeme, novi običaji. Ipak, ostalo je pitanje: kako i šta sa ostarjelim roditeljima?
Lijepo je kada oni porode djecu, njeguju ih i othrane, školuju i pomažu im dok ne dođu do svoga hljeba, pa onda im čuvaju djecu (unučad) dok i ona ne porastu. I onda oni postepeno postaju sve nekorisniji. Sve im bude jasnije kada od unučadi čuju: Šuti, baba, šta ti znaš. Nekad bi roditelji, dok su još korisni i u snazi, odlazili da oru nebeske njive. Tako su mahom blagovremno oslobađali potomke dileme šta s njima. Zna se da sve treba završiti blagovremeno. To se, po svoj prilici, odnosi i na život.
Došla neka nova vremena. Roditelji stalno idu ljekarima, troše gomile lijekova i nastavljaju da žive ili životare, iako su djeci potpuno nekorisni. Da ne govorimo o tome da mogu biti nekorektni i dosadni sa stalnim pametovanjima. I kada im uveliko istekne rok trajanja, postanu nepokretni ili legnu u postelju. Zaglave u pelenama. Lako je djetetu mijenjati pelene, ali kako to raditi ocu, svekru, majci, punici… U njihovom stanu, u svom stanu, pred djecom? Naravno, mogu se smjestiti u dom staraca ili, ako to ljepše zvuči, dom za starija lica, angažovati neka druga institucija. Eeee…, ali oni za to traže pare, a para nikad dovoljno. Roditeljske penzije najčešće su male, a ni plate njihove djece nisu bogzna šta. Onda potomci, ako ih je više, skupljaju pare i doplaćuju ono što nedostaje. Idu u posjete, donose hranu koju su roditelji voljeli, popričaju s njima ako ovi nisu dementni. Ma, idilično, ako se ne oduži.
Djeca iz dijaspore, uz slanje novčane pomoći, zovu roditelje. U ovoj digitalnoj eri postoji niz mogućnosti za video i druge kontakte. Njima se obično ne napušataju svoji stanovi, makar bili na visokom spratu nekog solitera. Tješe se poznatom izrekom starosti: Dobro je dok se na nogama. I žive od razgovora s djecom, koja će ih nazvati, kćerka utorkom a sin subotom. I to tako traje dok im se na poziv ne odazove komšija ili komšinica.
Ponekad se može čuti i vidjeti da neka kočoperna starica, rjeđe starac, živi sama u kući na seoskom imanju. Kopa, sije, gaji živinu, bori se i opstaje. O djeci, dolazila ne dolazila, priča s ljubavlju. Živi od povremenih susreta s njima. Nada se novima. Niko ne može biti dostojanstveniji od takozvanog malog čovjeka. I njihov kraj je obično takav. Djeci ostaje da nagađaju šta se sve skupljalo u staračkoj duši i da li su mogli uraditi više za osobu koja ih je rodila i othranila.
Oni koji imaju mnogo godina, a nikakvog potomstva, nisu tema ovog zapisa. Njihova sudbina zavisi od odnosa državne vlasti i njenih institucija, još češće od solidarnosti ljudi koji ih poznaju.
Kao i uvijek, lakše je bogatijima. Mogu platiti osobe da pomažu starim roditeljima, da im kuhaju, održavaju stan, njeguju tokom bolesti. No bogatiji obično ne znači i pažljiviji. Pažnja koju mnoga djeca, skromnijeg materijalnog stanja, iskazuju prema roditeljima ničim se ne može platiti.
Novo doba – nova rješenja. Dešava se da onemoćali roditelji, po dogovorenom redoslijedu, borave kod svoje djece. Mjesec dana kod jednog, pa kod drugog, pa kod trećeg djeteta, zavisno od toga koliko ih imaju. Obično je lakše ići kćerkama nego sinovima, snahe nisu kao kćerke. Dosadi to i roditeljima i djeci. Prvi se osjećaju nelagodno. Poznata je ovdašnja izreka starih osoba: Nisam za tuđe kuće. Potomcima je to dodatna obaveza. Teško je usaglasiti navike i ritam života tri generacije u, obično skučenom, prostoru. Posao, djeca, škola, bolovanja, godišnji odmori, izleti…
Nekada se dogodi da se stari roditeljski par navodno mora razdvojiti, kod jednih boravi majka, kod drugih otac. Rade to naizmjenično, preuzimaju ih kao štafetu. Pa oni ugovaraju susrete i povremeno se sastaju. Dirljivo! Da, dirljivo je u odnosu na okolnosti u kojima su djeca potpuno digla ruke od roditelja. Otišla u inostranstvo, ne šalju im pomoć i ne javljaju se dok ne dođe vrijeme da prodaju naslijeđeni stan i drugu imovinu i podijele pare. Neki odvoje dio novca za podizanje obilježja roditeljima. Drugima je i to suvišan trošak. Čuo sam izreku Djeca se ne mogu smiriti dok na drugi svijet ne otpreme roditelje. Vjerovatno u tome ima nešto istine. Lakše bi bilo dokazati da su siromašni i stari najprezreniji. Ako se siromaštvo može izbjeći, starost je neminovna. To bi trebalo da bude dovoljan razlog za uljudniji odnos prema ljudima čije je vrijeme isteklo. A onda je stigao covid 19 i stotine gledišta o njegovim uzrocima, posljedicama i načinu suzbijanja. I o odnosu prema starcima i staricama. Znatan broj mlađih generacija nije uvjeren da se zbog njihovog, kratkog i bezvrijednog ostatka života treba odricati vlastitih životnih zadovoljstava. Možda su u pravu. Razmišljaju racionalno, poput ljudi iz vremena primitivne zajednice.