Spavaj, Ognjene

Spavaj, Ognjene,
I sanjaj kako se pod prozorom
Tvoje sobe
Igraju tek rođeni janjci
I jedna suza, teška ko planeta,
Pade na bjelinu jastuka.

Spavaj, Ognjene,
Večeras tvoje je
Carstvo nebesko
Po kojem se razliježe
Dječja graja iz petogpet i
Tvoje misli brižne i krhke
Ko paučina.

Bog iskušava, rekli bi oni
Koji vjeruju
Da je Bog izdao naredbu
Da te ima i nema.
Čemu sva ta igra Gospodareva?!
Zar nije bilo bolje da je naredio
Da se crn kamen otisne iz škarpe
I padne u dubinu rijeke.

Moj mili dječače,
Kroz tvoju kožu, ruke
I kroz dušu tvoju
Prohujao je voz
Napunjen kutijama pilula,
Iglama, skalperima hiruškim
I nadom koja se u gar pretvorila.

Sad si miran –
Svejedno, melek ili anđeo,
Ništa te više ne boli.
Sada se Nebo brine
Za tvoju kosu svilenu
I boju čarapa
Koje si pažljivo slagao u torbak
Pred putovanje u daleki svijet
Gdje se tražio spas od vučjih zuba
Zarivenih u tvoju butinu.

Ako ćemo pravo, Ognjene,
Ti nisi umro –
Ti nigdje nisi otišao,
U naručju si
Iz kojega si se iskrao
Po kojem su ostali prosuti tvoji snovi.

Tu si.

I nigdje drugdje.