Život se vratio. A ljubav?

E, baš sam ti ja, nekakvo, smotano žensko! Bila sam najstarije dijete, od nas petoro, u obitelji.

Tri cure i dva momka. Uvijek za sve prva. Morala sam ćaći i materi pomagati ishraniti i podizati moju braću i sestre, ali i sebe. Bili smo sve ljepši i ljepša, od ljepšeg, sve rumeniji od rumenijeg. Kada sam  stasala za školu, otac me dao na zanat, šnajderajski, kod gospođe Lukinice.

Ona je imala uhodanu radnju, sva gradska gospoda i gospođe kod nje su dolazila šivati haljine i odijela. Što je ta žena znala skrojiti i sašiti odijelo, nećeš sada naći takve majstorice!  Znala je sakriti svaku tjelesnu manu, višak kila, krive noge, a istaći ono što je oku bilo ugodno.

Muž joj, Luka, bio je probisvijet, lutalica, kurvar i kockar. To je, kad malo previše popije, ili ga savlada umor od duge partije pokera, pravdao činjenicom što on i njegova gospođa nemaju djece, a već petnaest godina su u braku.

Moja majstorica, gospođa Lukinica, svi smo je tako zvali, nismo joj ni znali pravo ime, za svaki njegov navod samo je, kratko, govorila:

– Laže pjandura! – i ništa više.

Svoju muku krila je od svijeta, koji je, ionako, znao sve. Nije se moglo u gradu ništa skuhati, pojesti, popiti, posvađati se, proveseliti neki događaj, a da se ne čuje, u najudaljenijem dijelu grada. Pričalo se, na večernjim sijelima, kako Luka u Dalmaciji ima dijete, sina, i da mu šalje puno novca zarađenih od kocke, ali nitko to, zapravo, nije mogao dokazati.

Gospođa Lukinica većinu svojih obiteljskih problema iskaljivala je na nama, šegrtima. Često smo ostajali do kasno u noć, radeći i pomažući joj.  Nagrada za naš trud bila je par pljuski, par psovki, i kao kruna svega rečenica, koju sam zamrzila do današnjih dana, do, evo, duboke starosti:

– Nizašto te Bog nije stvorio, glupačo!

Ne znam, ali pričalo se, da je našim roditeljima davala pokoju paru za nas i naš rad. To nikada vidjela nisam.

Uvelike sam se bila osamostalila u radu i, već, donosila kući pristojne novce. I sebi sam uspijevala skloniti poneku paru, na stranu, od napojnica zadovoljnih mušterija. Tada se dogodio, iz ove perspektive gledano, prvi šok za mene.

Radeći po cijeli dan za SINGERICOM, nisam ni zamijetila kako su moje mlađe sestre odrasle, kako su postajale prave ljepotice. Od mene bi, samo ponekad, zatražile nešto im sašiti ili prepraviti. Za moj rad, od njih, dobila bi poljubac, a onda bi veselo odlepršale u, neki svoj, svijet.

Ni za momke, ja ti, baš, i nisam imala nešto vremena. Sve su to bili neki polovnjaci koji su najviše voljeli mjeriti obujam kukova, mekoću grudi i nečemu se „više“ nadali od mene. Ja, vjeruj mi, nisam imala tada pojma čemu se to oni od mene nadaju.

Jedne prilike, srednja sestra, dođe mi sama zatražiti novu haljinu za sašiti. Po kroju, boji i materijalu, zaključila sam, svečanu.

– Gdje ćeš ti to, Ružice, – tako se zvala – s ovakvom haljinom?

– Lucija se, bona, udaje. Zar ne znaš? – ona je veselo odvratila.

Lucija je bila naša najmlađa sestra.

Koji je to šok bio za mene! Iako o tome nisam znala mnogo, pomislila sam na red i na to kako sam ja najstarija. Ja se trebam prva udati! Što se tu događa? Gdje je tu red? Pa Lucija je još dijete, lijepo, ali ipak dijete.

Sve sam se ovo pitala u samoći. Ocu i majci se nisam mogla, niti smjela obratiti za pojašnjenje. Njima je bilo važno, jedna usta manje za hraniti. Moji roditelji su bili generacija moje gazdarice, gospođe Lukinice, kad nešto ne znaju ili ne žele odgovoriti, daju ti par pljuski, psovki, malo dernjave, i bježi.

Za mene jedina je korist od Lucijine svadbe bilo to što me mladi, lijepi konobar Ante pitao, između donošenja rakije i mesa gostima, kada bismo se mogli vidjeti, van te svadbene gužve.

Čudila sam se toj njegovoj slobodi i drskosti, rumenilo mi je došlo u obraze radi njega. Pred ocem sam se pravdala čašom crnog vina koju sam popila mladencima u čast.

Dva dana poslije svadbe, Ante je došao u radnju, kod gospođe Lukinice. Prošarao je pogledom po radnji kao da snima situaciju, ugledao mene, pa onako, lopovski, upitao:

– Gospojice, možete li mi uzeti mjeru? – učinilo mi se kako je, čak i namignuo, dok je to pitao.

Od sreće, srama, uzbuđenja, nisam znala što raditi, u tom trenutku. Ustala sam, zbunjena, umjesto da pribadaču stavim u stalak, ja je, uredno, ubodem, a gdje bih drugo nego, u Antin but. On je skočio, ali se, lopov jedan, nije nimalo zbunio. Samo je, i dalje nasmijan, rekao:

– Samo ti bodi, imaš što i imaš koga, Bogu hvala!

Da ne duljim. Izlazili smo nekoliko puta, uglavnom nedjeljom, poslije mise. Šetali smo, uz smrknute poglede mojih roditelja, a onda je Ante jedne nedjelje 1939.godine, na misu došao noseći crvenu ružu.

– Crvena je boja, boja ljubavi. – odgovorio je na moj upitni pogled.

Moj otac ga je samo strijeljao pogledom, ali se i krišom nasmiješio. Majka se pravila da ništa ne vidi i gledala je, stalno, na drugu stranu od nas.  

Poslije mise pružio mi je ružu, pogleda uprtog u neku daleku kuću iza crkve, upitao:

– Hoćeš li se udati za mene? Da ti budem muž, da mi budeš žena? Od sada pa do kraja života, mog ili tvog?

Nisam tada imala pojma što je to romantika, ali jadna ja, umalo nisam pala na dupe. Do toga dana, vjeruj mi, poljubio me samo četiri puta. Svaki taj poljubac pamtim i danas. Najradije bih mu bila skočila za vrat, poljubila ga, zagrlila, ali ženski ponos, ta čudnovata stvar, nije mi dopustila. Rekla sam samo:

– Ja…..hoću. A ti idi pitaj mog oca.

Do kuće nisam hodala. Letjela sam. Ružom sam prelazila preko obraza, milovala njome oči mirisala je i ljubila, dok nitko ne gleda. Ante, jadan, u strahu od mog predomišljanja i nečega nepredviđenog, odmah sutra dođe kod mojih, s majkom, otac mu je poginuo prije desetak godina sijekući državnu šumu, i odmah ugovorio svadbu i vjenčanje.

Vjenčao nas je župnik, don Ivan 25.lipnja 1939. godine u Bosanskom Brodu.

Dok mog Antu nisu mobilizirali, u proljeće 1941.godine, bili su mi to najljepši trenuci u životu. I sada, često pomislim, kako je sve to bio samo san. Bože moj, oprosti mi samo snove.

Ante je kao čovjek, kao ljubavnik, bio nježan i pažljiv. Jedina mana našeg braka bila je ta što ja nikako nisam ostajala u drugom stanju. Probali smo, nije da nismo. Nekada i po dva-tri puta na dan, ali nije nam se dalo. Ante je svakim danom bio nježniji i strpljiviji, a svakim danom sve žalosnija, što voljenom čovjeku ne mogu darovati dijete. Kad je s vojskom pošao na Staljingrad, dobro se sjećam, nježno mi je uzeo glavu među svoje dlanove, poljubio me nježno, kako je samo znao, i rekao:

– Čuvaj mi se. Brzo se vraćam.

E, to njegovo brzo potrajalo je malo više od brzog. Meni je to bila vječnost, košmar, najgore i najteže razdoblje mog života.

U zimu, 1943.godine dobila sam brzojav:

– „…u bitkama…Staljingrad…Ante…NESTAO…!“

Od mog, toliko voljenog Ante, ostao mi je samo taj papir. Sjećanja i sve što je lijepo, što mi se dogodilo, što mi se, tek, trebalo dogoditi, oteli su mi neki nepoznati ljudi, koje, uopće, ne znam. Oni su mislili da tek jednim papirićem, običnim brzojavom, s par riječi vještačke, službene sućuti, mogu nekome nešto objasniti, nekoga smiriti. Ljudi moji, koje su to budale!

Prevrtala sam brzojav po rukama, brzojav je prevrtao mene, moje misli, moje snove nedosanjane. Smršavila sam 14 kilograma. Susjedi me nisu mogli prepoznati. Moji su govorili:

– Haj, Boga ti, ni prva ni zadnja. Jedan se otegao, drugi se protegao! – a ja sam se uzdala u Boga i onu riječ NESTAO. Nisu napisali poginuo, umro, zarobljen, nego baš nestao. Svaki dan sam, posebice navečer, molila Boga i svetog Antu za dušu i tijelo moga voljenog čovjeka, moga Antu.

Kada se rat, Bogu hvala, završio, polovinom 1945.godine, odmah sam išla u Crveni križ, sreski komitet, u Oznu, i na svaka vrata iza kojih bi mogla biti nada, pomoć u pronalasku bilo kakvih vijesti i saznanja o mom Anti. Živom ili mrtvom. Nitko mi nije znao ništa reći.

– Drugarice, sada je još kaos u svemu. Polako, ima vremena, nije jedini o kojemu ne znamo ništa. Ako je živ, vratiće se sam, pa valjda zna gdje mu je kuća i žena. Uostalom, vrijeme je lijek za svaku bolest. Pokažite malo strpljenja.

Maltretiranje u mozak započelo je onog trenutka kada sam im pokazala brzojav, kao jedini trag koji sam imala.

– Mi, drugarice, nemamo vremena tražiti izdajice i neprijatelje našeg naroda! Prvo tražimo naše nestale, a onda vaše. – govorili su mi neki brkati ljudi, koji su nosili iste brkove kao onaj, na slici što visi na zidu i na gradskom trgu, Staljin. Valjda se po njemu zvao onaj grad, Staljingrad, gdje je otišao moj Ante i nestao. Meni nije bilo jasno koji su bili naši, a koji vaši, samo znam da više nije bilo nikakve pomoći od tih ljudi.

Tih, kaotičnih dana su me uposlili. Bila sam, za njih, starija i iskusnija krojačica, pismena, što je bilo tada rijetko. Držala sam tečajeve krojenja i šivanja mladim skojevkama i skojevcima. Tu sam, bukvalno, skapavala od posla. Neki od polaznika tih mojih tečajeva su mi govorili, kada bi vidjeli moj premor i iscrpljenost, onako, u pola glasa, ipak dovoljno glasno i jasno:

– Tako kod nas prolaze sluge okupatora i izdajnici!

Na jedan od tečajeva dolazio je  jedan, bivši, borac, stariji i ozbiljniji od većine. Moram priznati, i ljubazniji. Na prsima imao je puno, nekakvih, odlikovanja. Bio je i pun sebe. Nije imao lijevo stopalo za što je, čini mi se, krivio cijeli svijet. I Nijemce, i ustaše, i partizane, i četnike, i kralja, i sebe, i mene, i sve oko sebe.

Ali, što je taj brzo učio. To moje oči, nisu ni prije, ni poslije vidjele.

Sve što bi drugi polaznici radili dva dana, on bi za dan, što bi drugima trebalo dva sata, on bi uradio za sat. Čudo od čovjeka. Pametne glave i spretnih ruku.

Jedne večeri, po završetku tečaja, dok sam, po običaju bila premorena, sačekao me ispred naše barake, naše radionice i glasom koji ne trpi pogovore i odbijanja, rekao:

– Drugarce, otpratiti ću vas, do kuće!

Meni je bilo svejedno. Išli smo polako. Svatko iz svog razloga. Ja sam bila premorena, on bez jedne noge. Nismo ni mogli brže.

– Dokle vi, drugarce, mislite žalit za svojim ćoekom? Ako se nije javio do dana današnjeg, onda i neće. To je, drugarce, gotova prića. Il je neđe pogino, il našo kaku drugu ženu, u tuđem svijetu. Ne bi bio ni prvi, ni zadnji. Ta, nije on jedini ćoek na svijetu. Ima nas još. Samo… ja ne bi, take žene ostavio, vakav bez jedne noge, dopuzo bi ja nazad, samo da me taka žena ćekala. – ispalio je sve ovo, kao nešto najnormalnije što ljudi međusobno razgovaraju, posebice ako se poznaju dulje vremena.

– Odakle vi znate što ja čekam, koga čekam i koliko dugo čekam? – samo preko mojih usta nije moglo preći ono: druže.

– Ih, drugarce, bratić mi radi u Crvenom križu, tamo đe se vi redovito raspitujete, i sam sam se raspitivao o vama. – prvi put sam tada vidjela osmijeh na njegovom licu.

– Zašto ste se vi raspitivali o meni, i što se vas tiče moj problem, što se vas tičem, uopće, ja? Nisam bila ni u jednoj vojsci, nisam nikoga ubila, niti ne kradem. – rekla sam ljutito, zapravo bilo me strah.

– Ja sam, drgarce, sam i jadan, skoro isto kao vi. Već mi je vrijeme misliti na starost, dodijalo mi samom. Treba mi ženska ruka, treba mi topla čorba, treba mi mirna starost, ma treba mi, drugarce, i topla postelja. Mislio sam, ako bismo mi, mislim vi i ja, mogli jedno drugom pomoći da nam brže i veselije prođu dani i noći, da se nađemo jedno drugom pri ruci…- što je više govorio bio je sve tiši, činilo mi se, gubio je samopouzdanje i smanjivao se, tu, ispred mene.

Ne znam kako, sve mi je to bio košmar, nekakva brzina, ali krajem 1946. godine, vjenčao nas je matičar u Srezu.

Prije vjenčanja razgovarala sam s ocem i majkom. Otac me uputio, kao i mnogo puta prije, kod župnika, don Ivana, koji me vjenčao s mojim Antom. On je znao svu moju situaciju. Saslušao me, nekako očinski, pomilovao me po glavi i rekao:

– Dijete, dragi Bog i ja smo ti svjedoci. Čekala si ga, oplakala dostojno, ništa se tu više nije moglo. Mnogi su naši netragom nestali, ali o tome se ne govori. Nije mudro ni započinjati tu priču, ne znaš tko i gdje sluša. Ti uradi po svojoj savjesti, Bog će te upraviti na pravi put k pravoj i razboritoj odluci.

Htjela sam ja vjenčanje u crkvi, ali borac nije htio ni čuti, Bog da mu dušu prosti. Oprosti mi Bože.

– To je nazadno i glupo. Marx je rekao Boga nema, religija je opijum za narod, i fajrunt.- govorio je ono što ga je njegova Partija učila, njegov  komesar govorio.

Nikada, baš nikada, nisam s borcem uživala u životu i ljubavi. U mojim mislima bio je uvijek i samo Ante. Samo on. Kriomice sam išla na svetu ispovijed, kriomice sam palila svijeće za mog Antu, kriomice sam, noću, milovala sliku s našeg vjenčanja. Suza nije bilo. Isplakala sam ih, davno.

Na tečaju sam čula priču o jednom povratku iz mrtvih. U jednom selu, pokraj grada, ukazao se jedan čovjek za koga su svi seljani, njegova rodbina i roditelji, odavno izgubili nadu da je živ. Pokazalo se poslije kako se mjesecima krio po šumi jer nije znao koja i čija vojska je pobijedila pa se bojao da ga ne ubiju. Nisam sebi htjela buditi lažnu nadu. Posvetila sam se radu i samo radu, a mog Antu prepustila sam u Božje ruke i Božju providnost.

Meni su se subote pretvarale u srijede, nedjelje u utorke, sve dok jednoga dana, nije važno kojega, u desetom mjesecu 1947. godine, samo što je borac otišao na posao, u zanatsku zadrugu, na vrata nije pokucao on, kao da je jučer otišao s vojskom, govoreći mi:

– Čuvaj mi se. Brzo se vraćam.

Odmah sam pala u nesvijest. Kada sam se probudila, glava mi je bila u njegovom krilu, njegova ruka s vlažnom krpom na čelu. Odmah sam se ponovno onesvijestila.

Kada sam se opet probudila, nisam odmah otvorila oči, ali tu nježnu ruku bih prepoznala između tisuća drugih. I to disanje.

Bio je to moj Ante. Štipnula sam se. Ne, ne sanjam. O Bože, hvala ti, uslišio si moje molitve.

Nisam nikada niti jednu stvar, niti jedan dio namještaja promijenila od onoga dana kada je otišao u rat. Htjela sam ostaviti sve na svom mjestu, kad on jednom, noću, dođe iz rata, da se ne muči tražiti nešto što je ostavio.

Borac mi je tek tada pao na pamet. On se uselio samo s jednim kuferom.

– A tako se dočekuje muž? Jesi li pala u nesvijest od sreće ili tuge što me vidiš? – mangupski mi se nasmiješio, svojim najljepšim osmijehom, i nježno mi poljubio usne.

– Kako…pa ti…ne, ne mogu vjerovati…jesi li to, zaista, ti…Bože, ne zbijaj šale sa mnom…kako…- buncala sam.

Nešto je puklo u meni. Iako sam ga voljela i željela najviše na svijetu, iako je bio dio mojih snova, on, Ante, nije više moj zakoniti muž.

Što će se dogoditi kad čuje istinu? Kako će reagirati kada borac dođe svojoj-njegovoj ženi, svojoj kući?

Vidim, Ante nosi uniformu. Takvu je borac odavno skinuo, složio u najdalji kut ormara. Vidim da ima pištolj, u futroli za pojasom, ima nekakve zvjezdice na ramenima, nekakvo drugačije odličja na prsima.

O Gospode, nemoj mi to raditi, molim te.

– No, što je? Maca pojela jezik? Barem ja znam kako ti teško i rijetko zatvaraš usta? – Ante je govorio, polako otkopčavajući dugmad moje košulje, zavlačeći ruku u moj grudnjak, koji je bio, pristojno, popunjen. Onako kako je nekada činio, nježno.

Mislila sam na to kako sam ga izdala. Izdala našu ljubav. Sve naše sretne trenutke,njegovu dobrotu, nježnost, pažnju kojom me obasipao. Nije se, nikada, osvrtao na svoje stare drugove koji su govorili:

– E jest te smirila šnajderica! Našla ti je pravu mjeru!

Rat je od nas učinio svašta. Nisam bila sigurna u Antinu reakciju kad mu kažem trenutnu istinu i iznesem činjenice. Kako ću mu reći da sam sada udana žena? Opet udana! Njegova bivša žena! Mogao bi mi zviznuti šamar, polupati namještaj, zapucati iz pištolja. Svašta bi mogao!

Ili se, jednostavno, okrenuti i otići bez riječi. To, tek, ne bih mogla podnijeti.

Mogao bi potegnuti pištolj, ubiti mene, borca, sebe. Samo Bog dragi zna, što bi mogao učiniti.

Baš tada na vrata uđe borac. Kada ugleda Antu, ukoči se, podiže šaku do čela i glasno, s poštovanjem vojnika prema zapovjedniku, salutira:

– Smrt fašizmu!

– Pusti to. Koji si ti kad bez kucanja ulaziš u moju kuću? – strogo upita Ante, već pomalo ljut od mog odbijanja. Bio je i zbunjen, barem, onoliko koliko smo to bili borac i ja.

– U vašu kuću, druže? Ovo je naša kuća, molim lijepo. Tko ste vi? – ohrabren dobroćudnim Antinim pogledom i mojoj nazočnošću, reče borac, misleći, kao se vratio neki, predratni, stanar u svoju kuću.

– Dobro ljudi, tko koga ovdje vuče za nos i podjebava? Tko si ti, tko sam sada ja, što se ovdje događa? Možemo li mi to natenane raščistiti? Bez izmišljanja i laganja! To je zapovijed! – gledao nas je Ante, sluteći istinu, sav crven u licu.

Mirno smo sjeli za stol, sve troje. Našlo se malo Divke, boca brlje i malo sira kojega je borcu donijela neka cura što kod njega uči zanat.

Pričali smo satima.

Ja sam vadila brzojav i naše slike. Borac se ljutio na slike.

Ante je plakao i pokazivao rane. Pričao nam je svoj put: Staljingrad – crvena armija – partizani – progon preostalih četničkih bandi  bratovo hapšenje – demobilizacija – povratak

Onda sam plakala ja. Onda je plakao borac.

Poslije smo svi malo šutjeli, pa plakali, pa opet šutjeli. Tako do duboko u noć.

Sve to vrijeme njih dvojica su se gledali, činilo se, kao zvijeri koje se bore oko plijena. Gledali su se preko čaša, zalogaja, preko mene, preko suza, preko šutnje, vagali što to onaj drugi ima za manu ili prednost.

Obojica su se plašili što ću uraditi ja, koga ću izabrati ja. Toliko su bili preplašeni mogućim raspletom da su, na koncu, potpuno zaboravili na mene i moju nazočnost.

A ja!? Ja sam bila odlučila još 1939. godine kada je don Ivan blagoslovio moju vezu s Antom. Sve što se poslije dogodilo bio je splet nesretnih okolnosti i velika greška.

Samo, ni borac nije zaslužio bruku i sramotu u kojoj se, ne svojom krivnjom, našao. Ni on nikada nije povisio glas na mene, o udaranju nije bilo ni primisli. Osjećala sam kako mu ne uzvraćam svu njegovu ljubav i dobrotu, ali mene je stalno u mislima i snovima proganjala ona riječ iz brzojava: NESTAO. Nije bio sretan sa mnom, znam. Nije bio pijanica, ni raspikuća. Gušilo ga je to što i nije bio prvi muškarac u životu, i što su mu njegovi drugovi govorili, kako bi ga naljutili:

– Pucaš u već probušenu metu!

Odjednom, iznenada, kako je i došao, Ante je ustao, ogrnuo mantil preko ramena i rekao:

– Pa dobro, znači, mogao bih ja polako…

– A….ne brate…idem ja. – rekao je borac tiho, jedva čujno, ali je to u sobi grunulo kao bomba. – Ionako je mislila, samo, na tebe, i za jelom, i u krevetu. Znam, znam…i svijeće ti je palila.

A ja sam se zarumenila, kao dijete kada ga uhvate u krađi pekmeza.

– Ona je, moj druže Ante, uvijek bila tvoja. I dušom i tijelom. Oprosti mi, ako možeš, što sam ti, na ovakav način, ušao u život. – onda se okrenuo meni, – A ti mi oprosti, ako sam te nekada povrijedio i uvrijedio.

Oboje nas je zagrlio, poljubio, pokupi svoje stvari u isti kofer koji je donio sa sobom i otišao iz našeg svijeta.

Nekada mi je bio malen i sitan, a sada ga vidim: veliki i moćan. Koliko je samo trpio! Koliko sam mu boli zadala? Oprosti mi, Bože.

Ja sam stajala, ne vjerujući očima, ni mozgu. Život mi je dao previše šokova. Prvo udaja najmlađe sestre, Antin odlazak u rat, brzojav, nova udaja, Antin povratak.

Bože, hvala ti što si uslišio moje molitve i što si mi pomogao ostvariti snove.

Vratio si mi mog Antu.

Ali, Bože, jesi li mi vratio i sreću?



Tomislav Pupić 06. 11. 2022.