Oni žive, privremeno, u tuđim, praznim kućama. Putuju do njih cestama bez policijskih patrola. Put od stotinu kilometara plate pedeset eura. Migrantski kamp Lipa-selo Glinica. Oči su im umorne, rezignirane. Oči koje pristaju na prevaru, iznudu, ucjenu, kako bi se negdje, nekada, bolje živjelo. Kad putujemo tim njihovim putovima, prolazimo kroz drevna sela. Svako u imenu ima sveca zaštitnika, sv. Vida, sv. Todora, sv. Barbaru, sv. Mariju. Tumačim to našem vozaču, ne toliko zbog pameti, nego zbog zaziva, možda će te litanije putove njihove produžiti, sve tamo do Unije. Od svega je ostala samo topografija, manjinci među većinskim imenima, i neizmjenjena geografija. Vijenac zelenih brda. Kada pomisliš da si svijet sobom uzvisio, i na jedno se brdo popeo, novo, još veće se ispriječi. A onda makadam i slijepi putovi. Dolazimo u Glinicu, a njih su upravo iskrcali iz starog, oronulog bijelog kombija. U podne, jer ništa se ne sakriva. Oni kao suncem ožeženi, stvari i djecu prtljaju, ošamućeni. Iz skučenog su u pust, širok prostor izašli. Svijet se uvećao do mjere trokatnice, pred rat sagrađene, nikad dovršene. Iz kampa za migrante u privremenu kuću. Njena je jedina prednost, u oglasu bi tako stajalo, što je blizu granice. Svega dva kilometra, u svim pravcima. Improvizirani dimnjak strši iz prozora. Te se peći, zaostavštine iz prošle humanitarne, svojski trude grijati šuplje zidove. Najloni na prozorima navikavaju se na toplinu. Valja mi pažljivo njihovu kućevnost opisati. Kao Marina Cvetajeva kad kaže „čovjek je i krevet i sto, i zato mu ni krevet ni sto ne treba“. Ovi su ljudi topla postelja, njom griju betonske podove, vlažne pločice, vreće za spavanje. Kući je ovoj njihovoj, brižnoj i usputnoj, bilo suđeno da bude zaklon izbjeglicama. U prošlom ratu, na ovom broju, izbjeglice iz Gline i Petrinje, kod rodbine. Onda je i vlasnik postao izbjeglica, da se nikad više ne vrati. Sada su tu migranti.
U blizini je groblje pravoslavno, odavno ga nitko nije obišao, zaraslo, tužno i spokojno. „Nema nikoga“, kaže prijatelj vozač, „nikoga samo stabla“. I stabla se suše, umiru. U blizini minska polja, pokazuje mi aplikaciju. Sjećam se tog vremena kad je ovuda tekla prva crta razdvajanja, ratna i ranjava, a onda je nafta potekla. Para je nakratko rat primirila. Para sad njih za pedeset eura prevozi bliže snu, europska unija na par kilometara.
Čitam prezimena na groblju, neka i poznata, iz popisa Crvenoga križa. Udomitelji ratnoj rodbini i prijateljima. Sad, u njihovim praznim kućama udomiteljicama, novi udomljeni. Iz pristojnosti ih ne pitam koliko plaćaju šupalj krov nad glavom. Odgovor je ionako pouzdan. Svime što imaju.
O groblju znam koliko o njemu drugi pišu i objavljuju, koliko se za njega interesuju. Nitko, osim jednog čovjeka, koji ustrajno pamti, i popisuje manjinske zajednice, njihova groblja i bivše bogomolje. Od svih historičara on tuđu muku i historiju nestanka bilježi. Zna on zašto su mu važne crkve kojih više nema, i ljudi koji su otišli da se ne vrate. Ovako bi o svom mjestu pričao: nekada je ovo mjesto bilo u posjedu hrvatskih plemića, da bi vremenom crkva katolička postala pravoslavna. A pravoslavci su još samo na ovom groblju ostali. Pitam lokalce čije su to prazne kuće, prave se da ne znaju. Znam ja čije su, ali pitam zbog njihova odgovora. Odgovor se boje naglas izreći: Srbi. Ljudi kojih više ovdje nema. Nekada su ovdje živjeli.
Puni krug povijesti samo što se nije zatvorio, od ljudi kojih više nema do ljudi bez imena u njihovim kućama. Zovu se samo Migranti. Za tridesetak godina, kažu, svaki će deseti čovjek migrirati. Bit ćemo možda u istoj bezimenoj, prezrenoj koži. Povijest se ubrzava, akcelerira, do potpunog izjednačavanja. Sklapa se nad nama ovaj vijenac od brda.
Spuštamo se među ljude. Vode nemaju. Bočica iz auta kruži među njima. Stojimo u krugu, molimo se. Vandredi, Aleman, Amen! Vandredi Belžik, Amen! Frajdej džermani, Amen! Fajv dejs džermani, Amen! Zamišljam taj vandredi i zemlju u kojoj će im voda poteći. Obilno. Svima jednako. Da ne moraju čekati do vječnosti. Kad se ponovno vratimo, taj vandredi nekima još nije došao. Nekima jeste. Molimo se, opet, pod krošnjama divljeg kestena mala je kapelica. Svećenik nisam, inače bih im misu služila, ali njih nema, pa mogu i ja ovako manjakva djecu burundijskih kršćana blagosivljati, a oni mene u čelo ljubiti.
Ispred mene djevojčica, pet joj je godina. Oprobava lijepe, ljubičaste čizmice. Opipavam prstima udaljenost veličine jednog broja. Ona je zadovoljna. Brzo će ih prerasti. Tiha i sabrana. Putovanje na koje je krenula ubrzalo je njezino starenje. Ona ima tu sreću, u svojoj nutrini putuje prema mudrosti. Pohabane čizmice, a opet nekako posebne, ponegdje izgrebane, sretno iznošene, bilo je tu i snijega i bljuzgavice. Neka ih je sretna vlasnica brzo prerasla. Nešto je njezina mirisa ostalo. Sretne čizmice, i ova će djevojčica brzo prerasti nevolje koje će je u životu snaći. Što dati bosom djetetu na granici, osim ove molitve. Ima kratku kosu, do tjemena, i kovrče koje će brzo izrasti, i svojom se voljom nečešljati, ima pronicljive oči, gledala je kroz mene, u tjeme me poljubila. Ima umorne roditelje. Kad bi negdje postojao siguran prolaz, humanitarni koridor, ne bi bila u ovome zapisu. Ali takvo nešto ne postoji, pa vi sjedite i plačite.
Na povratku smo krivo skrenuli, u šutnju utonuli. Ispali ispred neke česme, voda je sveto i sporo oticala, i dugo, dugo smo se umivali, kao ljudi što se ujutro nikako ne mogu rasaniti. Iza je stajao spomenik palim borcima, na brdu stari grad, krnja utvrda davne povijesti. Mi smo bili mimo vremena, kao da smo greškom u naš stari svijet ušetali, ni tamo ni ovamo više ne pripadamo. Šta nam je drugo preostalo, nego smo se penjali na taj stari grad, zapušten, u šiblje obrastao, u šumu nenjegovanu. Od sebe smo bježali, uz klizavu strminu, stazom najgorom. Morali smo isprobati humanitarne patike za lutanje našim zakržljalim, napuštenim i očajnim šumama. Brzo su nas nažuljale. Šuma nas je išibala. Po licu i rukama, nosimo njene tragove, ali nismo isti kao ljudi iz Glinice. Bit ćemo za trideset godina.
Vraćamo se često u Glinicu, ljudi se izmjenjuju, u selu je u prosjeku dnevno sedamdesetak osoba iz Burundija. Jedne prilike, stotinjak njih, kao mačke, izležavaju se na suncu podnevnom. Toplo je ljeto Miholjsko. Trava je svu vlagu izgubila. Gušteri sunčaju stopala u plastičnim papučama. Bosi su, jer valja stopala odmoriti, na suncu zaliječiti. Pa ponovo put Unije prohodati. Pokušati. Možda bude vandredi.
U autu nikada nemamo stvari dovoljno, svaki je put krcatiji, okruženi smo odjećom, obućom, vrećama za spavanje, odnekud izvlačimo jorgane, jastuke, za ljeto ležaljke, svaka je improvizirana postelja. Razmišljamo kako je poražavajuće u redu stajati ili se naguravati, ne znajući hoćeš li dobiti dovoljno odjeće za noći koje su sve hladnije, ili obuće za naše šume. Zovu je džangl. Kakav je osjećaj čekati na tuđu miloštu? Čovjek je glup, pa sam sebe vidi u njihovu odrazu. Samog se sebe prisjeća iz sličnih situacija. I vidim, isti prvotni šok, najsličniji je toplom šalu kojim se zagrneš, pa sam sebe od njega ne vidiš. Godine ga uklone. Stojiš poslije, sam pred sobom, ogoljen, star, nepoznat, pun ožiljaka. Trebao bi zbog njih druge bolje vidjeti, ali ne, još uvijek svoje rane ližeš i zaglađuješ.
Iza nas ostaju po livadi rasuti ostaci otvorenih paketa, papiri i plastika. Nasukane brodice u plićini. Krave u blizini preživaju, gledaju nas zainteresirano, jedna ruka pomiče zavjese iz obližnje kuće. Odrasli su otišli, djeca lutaju okolo, kao Robinzoni kupe što je preostalo na potopljenim brodicama. Jedno dijete na štakama. Stari nezaliječeni prijelom, stopalo hladno, baš kao da ste svu vodu iz bojlera potrošili, a vi čekate hoće li toplija poteći. Dolazi sve hladnija. Svejedno, držim to stopalo u rukama, ne bih li ga zagrijala. Dijete nosi ime biblijske junakinje. Stopalom će bolesnim sve svoje spasiti. Netko će se već na granici smilovati tom djetetu umiljatom koje me u obraz poljubi. Toplo kao Miholjsko ljeto.
Kad zaokružim pogledom po zapuštenim šumama i zaostalim minskim poljima, znam da je biti ovdje s njima najsličnije hodanju po minama. Jedan će dio mene stradati. Sve dok ne ostane ona koja samo istinu govori. Sve ostalo može se u komade rasprsnuti. Istina je, ruka koja povlači zavjese, vodom napaja žedne migrante. Kanistere im napuni, kad joj se stvore molećivi pred kućnim vratima. Nijedan joj donator neće platiti „za njene aktivnosti“. Opet mi prilazi sjećanje, na mirovne snage koje su nas nekada vodom krijepile. Istina je, oni obilaze organizacije i pišu izvješća, „prate migrantska kretanja“. U izvješću neće stajati da poljubac kao miholjsko ljeto ne predstavlja „sigurnosnu prijetnju“ i da se „migrantski val iz 2018., neće ponoviti“. Reći će, stanje na terenu je zadovoljavajuće. Organizacije su prisutne, i rade svoj posao. Istina je, na njihovim fejsbuk stranicama teče med i mlijeko, samo što ga na teren ne donose. Istina je, organizacije donose što im je projektom zadano, i ako na popisu nema hrane, netko će se drugi za njih pobrinuti.
Vraćamo se preko Todorova, i uz put stablo, bez ijednog lista, samo jabuke crvene, iz nekog rajskog prizora, posve nestvarne. Zrak je rezak, planinski, osvježavajući. Širom otvaramo plućna krila. Punimo spremnike. Sav vonj te prazne kuće i vlažnih, prljavih stvari koje se nemaju gdje oprati, miris hladnih, dimnih večeri, smeća koje se nema gdje odložiti, sve će to todorovski zrak istjerati. U svoje ćemo se živote vratiti prozračeni. Umišljeni da nešto veliko činimo. Oni ostaju. I poljubac topao kao Miholjsko ljeto.
S nama je mladić, volontira u Isusovačkoj službi za izbjeglice. Njemac, od roditelja Slovaka, pa kad pričamo mirno i sabrano, ovaj naš jezik razumije. On vidi slabije. Kažu samo pet posto. Dvadeset i jedna godina, a vrlo stara duša. Šarenice su mu crvene, i stalno u pokretu, kao vatra što sagorijeva sve što je suvišno, sve što pogledu ne treba, i ostane samo čista esencija, pet posto bitnija. Kad bih gledala njegovim očima, evo što bih vidjela: dvadeset i šest ljudi jedan dan sa granice vraćeno. Upozorili ih pucnjevima u zrak, i psima. Sjedimo ispred kuće njihove na ledini, razbacani opet kao brodovi, i svi šutimo. Na njegovoj fotografiji negdje u sebe zurimo, svaki se pita za sebe, čime sam ovo zaslužio. Sve što su znali o sebi taj je pucanj raznio. Ostali su poniženi i prezreni. Par djece gleda crtane filmove na našim mobitelima, auto je širom otvoren, nitko više ne mari za deke i patike. Druga djeca voze auto, plove ko zna kojim brdima, a mi šutimo, samo šutimo, gušteri razbacani po toj ledini. Svuda oko nas odbačeni repovi. Sunce stopala odmara, rane vidava. A onda me netko od njih upita: zašto nema novinara na granici? Zašto ih nema da nas zaštite? Zašto pucaju u zrak, zašto nas s psima razgone?
Toplo je Miholjsko ljeto. Prilazi mi glas Ranka Pavlovića: „jesen je blaga prema beskućnicima“.
Mi ostali nismo. Toliko vidim kad se u Glinici rasprsnem do pet posto bitnoga.
Miholjsko ljeto
Oni žive, privremeno, u tuđim, praznim kućama. Putuju do njih cestama bez policijskih patrola. Put od stotinu kilometara plate pedeset eura. Migrantski kamp Lipa-selo Glinica. Oči su im umorne, rezignirane. Oči koje pristaju na prevaru, iznudu, ucjenu, kako bi se negdje, nekada, bolje živjelo. Kad putujemo tim njihovim putovima, prolazimo kroz drevna sela. Svako u imenu ima sveca zaštitnika, sv. Vida, sv. Todora, sv. Barbaru, sv. Mariju. Tumačim to našem vozaču, ne toliko zbog pameti, nego zbog zaziva, možda će te litanije putove njihove produžiti, sve tamo do Unije. Od svega je ostala samo topografija, manjinci među većinskim imenima, i neizmjenjena geografija. Vijenac zelenih brda. Kada pomisliš da si svijet sobom uzvisio, i na jedno se brdo popeo, novo, još veće se ispriječi. A onda makadam i slijepi putovi. Dolazimo u Glinicu, a njih su upravo iskrcali iz starog, oronulog bijelog kombija. U podne, jer ništa se ne sakriva. Oni kao suncem ožeženi, stvari i djecu prtljaju, ošamućeni. Iz skučenog su u pust, širok prostor izašli. Svijet se uvećao do mjere trokatnice, pred rat sagrađene, nikad dovršene. Iz kampa za migrante u privremenu kuću. Njena je jedina prednost, u oglasu bi tako stajalo, što je blizu granice. Svega dva kilometra, u svim pravcima. Improvizirani dimnjak strši iz prozora. Te se peći, zaostavštine iz prošle humanitarne, svojski trude grijati šuplje zidove. Najloni na prozorima navikavaju se na toplinu. Valja mi pažljivo njihovu kućevnost opisati. Kao Marina Cvetajeva kad kaže „čovjek je i krevet i sto, i zato mu ni krevet ni sto ne treba“. Ovi su ljudi topla postelja, njom griju betonske podove, vlažne pločice, vreće za spavanje. Kući je ovoj njihovoj, brižnoj i usputnoj, bilo suđeno da bude zaklon izbjeglicama. U prošlom ratu, na ovom broju, izbjeglice iz Gline i Petrinje, kod rodbine. Onda je i vlasnik postao izbjeglica, da se nikad više ne vrati. Sada su tu migranti.
U blizini je groblje pravoslavno, odavno ga nitko nije obišao, zaraslo, tužno i spokojno. „Nema nikoga“, kaže prijatelj vozač, „nikoga samo stabla“. I stabla se suše, umiru. U blizini minska polja, pokazuje mi aplikaciju. Sjećam se tog vremena kad je ovuda tekla prva crta razdvajanja, ratna i ranjava, a onda je nafta potekla. Para je nakratko rat primirila. Para sad njih za pedeset eura prevozi bliže snu, europska unija na par kilometara.
Čitam prezimena na groblju, neka i poznata, iz popisa Crvenoga križa. Udomitelji ratnoj rodbini i prijateljima. Sad, u njihovim praznim kućama udomiteljicama, novi udomljeni. Iz pristojnosti ih ne pitam koliko plaćaju šupalj krov nad glavom. Odgovor je ionako pouzdan. Svime što imaju.
O groblju znam koliko o njemu drugi pišu i objavljuju, koliko se za njega interesuju. Nitko, osim jednog čovjeka, koji ustrajno pamti, i popisuje manjinske zajednice, njihova groblja i bivše bogomolje. Od svih historičara on tuđu muku i historiju nestanka bilježi. Zna on zašto su mu važne crkve kojih više nema, i ljudi koji su otišli da se ne vrate. Ovako bi o svom mjestu pričao: nekada je ovo mjesto bilo u posjedu hrvatskih plemića, da bi vremenom crkva katolička postala pravoslavna. A pravoslavci su još samo na ovom groblju ostali. Pitam lokalce čije su to prazne kuće, prave se da ne znaju. Znam ja čije su, ali pitam zbog njihova odgovora. Odgovor se boje naglas izreći: Srbi. Ljudi kojih više ovdje nema. Nekada su ovdje živjeli.
Puni krug povijesti samo što se nije zatvorio, od ljudi kojih više nema do ljudi bez imena u njihovim kućama. Zovu se samo Migranti. Za tridesetak godina, kažu, svaki će deseti čovjek migrirati. Bit ćemo možda u istoj bezimenoj, prezrenoj koži. Povijest se ubrzava, akcelerira, do potpunog izjednačavanja. Sklapa se nad nama ovaj vijenac od brda.
Spuštamo se među ljude. Vode nemaju. Bočica iz auta kruži među njima. Stojimo u krugu, molimo se. Vandredi, Aleman, Amen! Vandredi Belžik, Amen! Frajdej džermani, Amen! Fajv dejs džermani, Amen! Zamišljam taj vandredi i zemlju u kojoj će im voda poteći. Obilno. Svima jednako. Da ne moraju čekati do vječnosti. Kad se ponovno vratimo, taj vandredi nekima još nije došao. Nekima jeste. Molimo se, opet, pod krošnjama divljeg kestena mala je kapelica. Svećenik nisam, inače bih im misu služila, ali njih nema, pa mogu i ja ovako manjakva djecu burundijskih kršćana blagosivljati, a oni mene u čelo ljubiti.
Ispred mene djevojčica, pet joj je godina. Oprobava lijepe, ljubičaste čizmice. Opipavam prstima udaljenost veličine jednog broja. Ona je zadovoljna. Brzo će ih prerasti. Tiha i sabrana. Putovanje na koje je krenula ubrzalo je njezino starenje. Ona ima tu sreću, u svojoj nutrini putuje prema mudrosti. Pohabane čizmice, a opet nekako posebne, ponegdje izgrebane, sretno iznošene, bilo je tu i snijega i bljuzgavice. Neka ih je sretna vlasnica brzo prerasla. Nešto je njezina mirisa ostalo. Sretne čizmice, i ova će djevojčica brzo prerasti nevolje koje će je u životu snaći. Što dati bosom djetetu na granici, osim ove molitve. Ima kratku kosu, do tjemena, i kovrče koje će brzo izrasti, i svojom se voljom nečešljati, ima pronicljive oči, gledala je kroz mene, u tjeme me poljubila. Ima umorne roditelje. Kad bi negdje postojao siguran prolaz, humanitarni koridor, ne bi bila u ovome zapisu. Ali takvo nešto ne postoji, pa vi sjedite i plačite.
Na povratku smo krivo skrenuli, u šutnju utonuli. Ispali ispred neke česme, voda je sveto i sporo oticala, i dugo, dugo smo se umivali, kao ljudi što se ujutro nikako ne mogu rasaniti. Iza je stajao spomenik palim borcima, na brdu stari grad, krnja utvrda davne povijesti. Mi smo bili mimo vremena, kao da smo greškom u naš stari svijet ušetali, ni tamo ni ovamo više ne pripadamo. Šta nam je drugo preostalo, nego smo se penjali na taj stari grad, zapušten, u šiblje obrastao, u šumu nenjegovanu. Od sebe smo bježali, uz klizavu strminu, stazom najgorom. Morali smo isprobati humanitarne patike za lutanje našim zakržljalim, napuštenim i očajnim šumama. Brzo su nas nažuljale. Šuma nas je išibala. Po licu i rukama, nosimo njene tragove, ali nismo isti kao ljudi iz Glinice. Bit ćemo za trideset godina.
Vraćamo se često u Glinicu, ljudi se izmjenjuju, u selu je u prosjeku dnevno sedamdesetak osoba iz Burundija. Jedne prilike, stotinjak njih, kao mačke, izležavaju se na suncu podnevnom. Toplo je ljeto Miholjsko. Trava je svu vlagu izgubila. Gušteri sunčaju stopala u plastičnim papučama. Bosi su, jer valja stopala odmoriti, na suncu zaliječiti. Pa ponovo put Unije prohodati. Pokušati. Možda bude vandredi.
U autu nikada nemamo stvari dovoljno, svaki je put krcatiji, okruženi smo odjećom, obućom, vrećama za spavanje, odnekud izvlačimo jorgane, jastuke, za ljeto ležaljke, svaka je improvizirana postelja. Razmišljamo kako je poražavajuće u redu stajati ili se naguravati, ne znajući hoćeš li dobiti dovoljno odjeće za noći koje su sve hladnije, ili obuće za naše šume. Zovu je džangl. Kakav je osjećaj čekati na tuđu miloštu? Čovjek je glup, pa sam sebe vidi u njihovu odrazu. Samog se sebe prisjeća iz sličnih situacija. I vidim, isti prvotni šok, najsličniji je toplom šalu kojim se zagrneš, pa sam sebe od njega ne vidiš. Godine ga uklone. Stojiš poslije, sam pred sobom, ogoljen, star, nepoznat, pun ožiljaka. Trebao bi zbog njih druge bolje vidjeti, ali ne, još uvijek svoje rane ližeš i zaglađuješ.
Iza nas ostaju po livadi rasuti ostaci otvorenih paketa, papiri i plastika. Nasukane brodice u plićini. Krave u blizini preživaju, gledaju nas zainteresirano, jedna ruka pomiče zavjese iz obližnje kuće. Odrasli su otišli, djeca lutaju okolo, kao Robinzoni kupe što je preostalo na potopljenim brodicama. Jedno dijete na štakama. Stari nezaliječeni prijelom, stopalo hladno, baš kao da ste svu vodu iz bojlera potrošili, a vi čekate hoće li toplija poteći. Dolazi sve hladnija. Svejedno, držim to stopalo u rukama, ne bih li ga zagrijala. Dijete nosi ime biblijske junakinje. Stopalom će bolesnim sve svoje spasiti. Netko će se već na granici smilovati tom djetetu umiljatom koje me u obraz poljubi. Toplo kao Miholjsko ljeto.
Kad zaokružim pogledom po zapuštenim šumama i zaostalim minskim poljima, znam da je biti ovdje s njima najsličnije hodanju po minama. Jedan će dio mene stradati. Sve dok ne ostane ona koja samo istinu govori. Sve ostalo može se u komade rasprsnuti. Istina je, ruka koja povlači zavjese, vodom napaja žedne migrante. Kanistere im napuni, kad joj se stvore molećivi pred kućnim vratima. Nijedan joj donator neće platiti „za njene aktivnosti“. Opet mi prilazi sjećanje, na mirovne snage koje su nas nekada vodom krijepile. Istina je, oni obilaze organizacije i pišu izvješća, „prate migrantska kretanja“. U izvješću neće stajati da poljubac kao miholjsko ljeto ne predstavlja „sigurnosnu prijetnju“ i da se „migrantski val iz 2018., neće ponoviti“. Reći će, stanje na terenu je zadovoljavajuće. Organizacije su prisutne, i rade svoj posao. Istina je, na njihovim fejsbuk stranicama teče med i mlijeko, samo što ga na teren ne donose. Istina je, organizacije donose što im je projektom zadano, i ako na popisu nema hrane, netko će se drugi za njih pobrinuti.
Vraćamo se preko Todorova, i uz put stablo, bez ijednog lista, samo jabuke crvene, iz nekog rajskog prizora, posve nestvarne. Zrak je rezak, planinski, osvježavajući. Širom otvaramo plućna krila. Punimo spremnike. Sav vonj te prazne kuće i vlažnih, prljavih stvari koje se nemaju gdje oprati, miris hladnih, dimnih večeri, smeća koje se nema gdje odložiti, sve će to todorovski zrak istjerati. U svoje ćemo se živote vratiti prozračeni. Umišljeni da nešto veliko činimo. Oni ostaju. I poljubac topao kao Miholjsko ljeto.
S nama je mladić, volontira u Isusovačkoj službi za izbjeglice. Njemac, od roditelja Slovaka, pa kad pričamo mirno i sabrano, ovaj naš jezik razumije. On vidi slabije. Kažu samo pet posto. Dvadeset i jedna godina, a vrlo stara duša. Šarenice su mu crvene, i stalno u pokretu, kao vatra što sagorijeva sve što je suvišno, sve što pogledu ne treba, i ostane samo čista esencija, pet posto bitnija. Kad bih gledala njegovim očima, evo što bih vidjela: dvadeset i šest ljudi jedan dan sa granice vraćeno. Upozorili ih pucnjevima u zrak, i psima. Sjedimo ispred kuće njihove na ledini, razbacani opet kao brodovi, i svi šutimo. Na njegovoj fotografiji negdje u sebe zurimo, svaki se pita za sebe, čime sam ovo zaslužio. Sve što su znali o sebi taj je pucanj raznio. Ostali su poniženi i prezreni. Par djece gleda crtane filmove na našim mobitelima, auto je širom otvoren, nitko više ne mari za deke i patike. Druga djeca voze auto, plove ko zna kojim brdima, a mi šutimo, samo šutimo, gušteri razbacani po toj ledini. Svuda oko nas odbačeni repovi. Sunce stopala odmara, rane vidava. A onda me netko od njih upita: zašto nema novinara na granici? Zašto ih nema da nas zaštite? Zašto pucaju u zrak, zašto nas s psima razgone?
Toplo je Miholjsko ljeto. Prilazi mi glas Ranka Pavlovića: „jesen je blaga prema beskućnicima“.
Mi ostali nismo. Toliko vidim kad se u Glinici rasprsnem do pet posto bitnoga.