Katastrofalni potres iz Petrinje bio je glavna tema hrvatskih medija nekoliko prvih mjeseci 2021. godine. Nekoliko mrtvih, drugi ostali bez domova u kojima su njegovali sve svoje dobro, i konačno, bolna pomisao da bi se mogao ponoviti u svakom trenu. Kako je doživljen njegov udar govori i činjenica da je cijela zemlja odgovorila solidarno istom mjerom. To je, dabome, potrajalo, no, već dan-dva nakon potresa, počele su se pojavljivati vijesti koje daju naslutiti da i od goreg ima gore. Mediji su ih nazvali „rupe u zemlji“. S vremenom, one su strah od potresa stavile pod noge toj ludoj pojavi, kojoj je glavna odlika da naglo otvara zemlju gdje hoće i guta s nje što hoće i koga hoće.
Izviješća o „rupama u zemlji“ počela su pojavljivati u medijima treći dan nakon potresa, 1. siječnja. Najprije su o njima javile društvene grupe pozivajući se na HGSS, spašavatelji na izviješće policijskog službenika, a to se potom prelilo u medije. U početku su neki mediji objavili samo fotografije, zabezeknuti, nudeći ih gdje se ne može ništa pametno reći, a zatim su nastavili s naslovima u kojima se miješa usud, prijetnja i neizvjesnost.
„Ogromna rupa u zemlji u selu Mečenčani tjera strah u kosti: ‘Ovo nije normalno’“, „Kao da je Armagedon“, „Stravično: Potres otvorio rupu u dvorištu Mečenčana“, „U dvorištu im se otvorila rupa: Zemlja nestaje, širi se i propada“, „Podzemlje koje guta Baniju: Može se dogoditi do čovjeka iznenada proguta zemlja“, „U Mečenčanima čak 30 rupa: Izgledaju zastrašujuće“… Neki su zatim uveli prirodoznanstveno objašnjenje: geomorfološke zakonitosti, geografsku distribuciju, i slično.
Radi se o pojavi kod koje podzemni slojevi stijene bivaju otopljeni kretanjima voda, a mekano tlo biva isprano. Na tim mjestima pod zemljom ostaju šupljine u koje se s vremenom uruše površinski slojevi. Stručnjaci ih zovu urušne vrtače ili ponikve. Najveće i najreprezentativnije su Velika i Mala dolina u Škocjanskim jamama, Crveno i Modro jezero kod Imotskog, kao i niz „samograda“ kod Duvanjskog polja, Rame i drugdje. Sve ih prate kataklizmične i vrlo poučne legende. Postoji još nekoliko vrsta vrtača, većinu ih možemo zapaziti kao okrugle ljevkaste udubine na površni zemlje. Mnoštvo plitkih vrtača poput dječjeg osipa prekriva dijelove krša od Ravanjskog polja između Tomislavgrada i Rame, do Bravskog polja kod Bosanskog Petrovca.
Istina, urušne vrtače su se pojavljivale jugoistočno od Petrinje i prije, ali je to potres znatno ubrzao. Od ukupnog broja od oko 130 rupa, koliko ih je bilo evidentirano u travnju 2021, oko 40 njih je bilo poznato prije potresa, ali do toga područja tada nije dolazila pažnja medija. Pisanja su se nastavila do lipnja, rjeđe sve do rujna, u a listopadu su počeli govoriti o zatrpavanju rupa.
Zapravo, ako provjerite, vidjet ćete da mediji o „rupama u zemlji“ pišu svako nekoliko godina. „Nestaju ljudi pa i čitave zgrade“ (2013), „Otvorila se rupa u zemlji široka 100 metara. Pitanje je vremena kada će cijelo mjesto ‘pasti’ u ponor“ (2015), neki su od ranijih naslova. Večernji list je u broju od 4. ožujka 2013. našao prikladnim rezimirati napise iz prva tri mjeseca:
Primorski Dolac – 19. siječnja – Speleolozi su istražili rupu dubine 30-ak metara u koju je upala ovca, a nastala je zbog geoloških promjena.
Selnica (Međimurje) – 15. veljače – Valentin Šajnović (22) propao je u 10 metara duboku rupu. Zemlja se urušila samo stotinjak metara od kuća.
Lovran – 27. veljače – Tlo je popustilo i na lovranskom mulu. U jamu je propao 30-godišnji muškarac zajedno s klupom na kojoj je sjedio.
Bokanjac – 4. ožujka – Zemlja se otvorila i kod Zadra, a prema prvim provjerama, jama je duboka više od pet metara, a široka više od jednog metra.
Florida (SAD) – 1. ožujka – Zemlja je progutala muškarca dok je spavao. Rupa je duboka 18 metara i široka šest metara, a za tijelom se više ne traga.
No, spektar crnih prijetnji koje u medije ulaze direktno iz podzemlja, znatno je širi. Navale zmija u toploj sezoni uvijek su imale sigurno čitateljstvo, koliko god to bio irelevantan javnozdravstveni problem. Ako se zmija nađe pred nečijom kućom ili u samoj kući, makar i posve bezopasna, jednako kao i pojava zmije s dvije glave, prilično je izvjesno da će naći mjesta u većini medija. Jednako tako i druga „zla“ stvorenja. Na primjer „vukopas“. Taj bastard nastao od vuka i psa, u nedostatku najrođenijih partnera da s njima prenesu svoje gene, nekoliko je sezona „sijao strah“ u Dalmaciji i zametnutim srbijanskim subregijama poput Tamnave, jedva 50 km jugozapadno od Beograda. U Dalmaciji su ga mediji nazivali „stroj za ubijanje“ koji „sije strah“, i „biće iz legendi“, a u Srbiji – „tamnavski vukodlak“. Upravo zadnje kvalifikacije govori o „pravoj“, mitološkoj prirodi te pojave. Ona je vezana za podzemlje, a podzemlje je stanište zla, nesreće, smrti i sjenki. Koliko god izgledalo medijski iznuđeno, to je – realnost! Niti su ti čitatelji sasvim neobrazovani, niti su budale. To, jednostavno živi u nama.
Jedan domaćin u Vlahoviću kod Gline nas je u danima nakon potresa pitao za izbijanju vode iz tla kod Moštanice, premda je bio sasvim uvjeren:
– Pa bogati, to je vulkan!
Niti drugi pokušaj objašnjenja da se radi o relativnoj plitkim podzemnim tokovima koji su preusmjereni na površinu, nije bio uvjerljiv:
– Kako nije, vruća voda izbija iz zemlje, šta je to nego vulkan? – Nije mogao dopustiti da netko sruši dio njegove kozmologije. Naime, prema stručnim izvorima, veliki dio naše kulturne građe i danas čine mitovi. Psihoanalitičar James Hillman (1926-2011), koji je trideset godina vodio Jungov institut u Švicarskoj, svoju terapiju je gradio na analizi arhetipova. Arhetipove definiraju kao univerzalne prototipove ponašanja koji se sakupljaju u našem kolektivnom nesvjesnom od davnina. Oni tu opstaju neovisno o našoj volji – i upravljaju nama. Hillman kaže da ono što je psihologija danas, u drevna je doba bila mitologija. Budući da su te strukture trajne, za razumijevanje ljudskog ponašanja treba se baviti i mitologijom.
U svom djelu Arcehetypal psychology (1983) kaže da su arhetipovi psihe temeljne strukture imaginacije ili temeljni imaginativni fenomeni i da su oni transcendentni svijetu osjetila po svojoj vrijednosti ako ne i izgledu. Po njemu, svaka slika se može smatrati arhetipskom, a “arhetipska psihologija je mitski realizam”.
Regionalna etnografija će nas opskrbiti mnoštvom primjera u kojima su mitološke tvorbe ostvarene u prostoru, a pećine i jame su im omiljeno stanište. Kod starih Slavena, podzemlje je jedno od tri svjetska „kraljevstva“. Najviši bog Slavena ima tri glave – Troglav – jer „upravlja tima trima kraljevstvima“. Druga dva su nebo i zemlja. Bez dvojbe, taj bog je bio silan, a o tome dovoljno govore njegovi toponimi. Triglav u Sloveniji, s tri glave u nebu, često i nevidljive! Ili Troglav na moćnoj Dinari, toliko moćnoj da je dala imena cijelom vijencu planina, s čije se sjeverne strane nalazi jedno od najvećih polja u svijetu s ponorima u koje se istaču tri odvojena riječna sliva, te nizom bučnih izvora s južne strane koji stvaraju Cetinu.
Podzemlje je, dakle, svijet vode i vlage, carstvo mrtvih i korijen Svjetskog drveta. Ta je tradicija, koja se nakupljala tisućama godina i koja je jednako donosila i odnosila život, dolaskom kršćanstva tektonski modificirana, pa je od tada podzemlje postalo isključivo svijet zla i pakla. U Enciklopedijskom rječniku slavenske mitologije (Beograd, 2001) pećine i jame, naše „rupe u zemlji“, ponajviše su mjesta gdje borave nečiste sile, a zatim i put kojim se stiže u podzemni svijet, te rupe iz kojih vjetrovi pušu u različitim pravcima.
Taksonomija mitoloških bića još uvijek predstavlja nedostižnu množinu za popis bioloških svojti poznatih za najveći broj pećina i jama. Tako u njima recimo borave zmajevi koji tu donose djevojke, patuljci koji ondje čuvaju drago kamenje, lesnici (rus. lešnjii), koji u njima kriju ukradenu djecu, divovi, vile, karakončule, duše grešnika i nekrštenih ljudi; divlje žene, bjesovi, đavoli, i tko zna koji još sve ne.
Zato nije čudo što Radoslav Katičić (1930-2019), koji se bavio pretkršćanskom književnošću Slavena, posebnu važnost daje bjeloruskoj uzrečici: „Kad bih ja kroz zemlju propao“, ili još više: „Kad tebe mati zemlja ne bi nosila“. Nedužan i prazan odjek tih riječi možemo i danas prepoznati u situaciji kad netko zbog stida želi propasti u zemlju. No kolektivno nesvjesno čuva zapretane tvorbe koje čekaju da ih kakav povijesni vrtlog izvede na svjetlo dana i učini ključnim obrascem djelovanja.
Speleolozi će se nasmijati: Dolje nema ničega što te može ozlijediti osim ako ti sam sebe nepravilnim radnjama ne ozlijediš. U Hrvatskoj je od 1970. obrazovano oko 270 speleologa, s tim da je u međuvremenu nastala još jedna organizacija koja daje ta zvanja. U svakom slučaju njihov aktivan broj danas ne prelazi 50-tisućiti dio stanovništva zemlje. Odnos je još slabiji u Bosni i Hercegovini, a od nje u Crnoj Gori. Kad u našim zemljama speleološki obrazovani ljudi budu većina, ovo će postati kićeni folklor. Drugi je problem što to nužno ne rješava problem ljudske otuđenosti od prirode.
Hillman u knjizi San i Donji svet (2013) postavlja analogiju između Donjeg svijeta i nesvjesnog, odnosno između onoga što je duboko pod zemljom i onoga što je duboko u psihi. Stoga su pojave „rupa u zemlji“ – otvaranje vrata svijeta zla, smrti i grobova. A u kršu, zbog njegovih šupljina, postoji stalna mogućnost „izlaska zla“ na površinu. U kršu je povezanost podzemlja s površinskim svijetom – u hidrološkom, ekološkom i kulturološkom smislu – izravna i impresivna.
Donji svijet je geografski smješten ispod našeg svijeta i označava „cijelu nebesku hemisferu koja se savija ispod naše Zemlje“ a koju mi ne možemo vidjeti. Zato je Donji svijet naopak u odnosu na dnevni svijet, u njemu je sve, pa i logika, „postavljeno na glavu“, kaže Hillman.
Tome uvelike doprinosi činjenica da je temeljna spoznajna djelatnost čovjeka zapravo vrlo malo bila usmjerena prema interpretaciji zemlje. Filozofija se jednostavno njome malo bavila, kaže profesor filozofije na Baskijskom sveučilištu Michael Marder i zaključuje da je zemlja prepuštena prirodoslovnim pristupima. Oni nikako ne mogu nadomjesti taj zadatak, nego su parcijalnim zahvatima „raskomadali“ zemlju. Svaka znanstvena grana ima svoju sliku zemlje i među njima nema zbližavanja. Ukratko, zemlja je sve, a ništa. A glad za nespoznatljivim što je to pod našim nogama trajno ostaje i pomamno traži odgovor.
Stoga često jedino preostaje duboko ukorijenjeno mitološko objašnjenje. Ono je najlakše i najčešće će zadovoljiti veliki broj ljudi. Čak i kad imamo dojam da se (s)nalazimo u svijetu znanosti, mitologija se vješto ubacuje na to mjesto. Nisu li to i neki znanstvenici pokazali u pandemiji Covida-19.
Rupe u zemlji svojevrstan su pandan crnim rupama u svemiru. One jednako postoje među dalekim zvijezdama i tu ispod naših noga. Ove gore ne možemo zamisliti, a ove dolje, sestre smrti, ne možemo prihvatiti. Najluđa kombinacija potonjih su jame masovne grobnice. Izluđujemo sebe strašnim zločinom koji smo sebi počinili i zbog političkih razloga ga, zajedno s nama, ostavljamo na trajnoj vatri. O njima moramo posebno; pokušat ćemo drugom prilikom.
Ivo Lučić
Otuđeni čovjek iliti vrtače u nama
Nedjelja je. U mom životu to zapravo ništa ne znači, pogotovo ne preko ljeta. Radim u hotelu, čitam, pišem kao svaki drugi dan. I pričam u glavi s ljudima čije tekstove čitam.
Čitam Lučićev tekst i čudim se. Ne samo da ove vijesti o „crnim rupama“ nisu stigle do mene, ja o tim urušenim vrtačama nisam nikad razmišljala. Kada ja mislim o vrtačama, ja mislim na Risnjak i na vrtače koje se tamo mogu vidjeti. A one su naravno nastale pred mnogo godina. I njih pamtim po sasvim drugom ključu. Kao mali posebni biotop ili kao svijet za sebe u kojemu rastu biljke koje se znatno razlikuju od drugih izvan vrtače. Pamtim vrtače koje su zapravo svoj mali šumski ili travnjački svijet. Neke izgledaju kao bunari s neočekivanom vodom niotkud. Vrtače su za mene oduvijek čudo. Zemlja se otvorila podarila nas malim rajem nevjerojatne vegetacije.
Znači, ponovno se čudim kako moja selektivna percepcija neke stvari jednostavno ignorira, dok ostali svijet vidi takve pojave kao prijetnju ili čak u kontekstu vrlo crne perspektive da su vrtače samo još jedan dokaz kako smo mi na području krša izloženi posebno teškim uvjetima. Žrtve neke nepredvidljive i opasne prirode koja samo čeka da nas proguta. I uz Lučićeva objašnjenja razumijem da ni moje (možda naivno) gledište ni drugo, ono kolektivno, nemaju baš veze s realnošću i da treba određeno unutrašnje odvajanje od subjektivne naracije, korak unazad i gledanje fenomena s malo distance.
I tu me počne stvar zanimati. Ali prije nego što o tome počnem pisati, ajmo još malo proviriti u perspektivu vrtače kao čuda, odnosno razabrati je li uopće čudo. Vrtače nastaju kada podzemne vode nagrizu stijene i kada se neki prividno čvrsti pod raspada nama pod nogama. Voda koja teče ispod zemlje kao da stvara novi izlaz. Ali nije uvijek voda kriva, ponekad su i ljudske intervencije te koje na nekim mjestima mijenjaju stabilnost nekih podzemnih pećina, a erozija plafona nekih špilja može igrati ulogu.
Kratko rečeno: stabilnost neke kamene strukture više ne postoji. Površine se raspadaju, urušavaju i stvaraju rupe u kojima s vremenom nastane nova vegetacija.
Čitajući senzacionalne izvještaje o fenomenu „crnih rupa“ kao prijetnje, mislim da je to skoro pa praznovjerje, pogotovo objašnjenja koja čitateljima pomalo sije strah u kosti. Ne volim to. I u vezi krša mi to nije blisko.
Ja, doduše, znam za taj fenomen u meni na drugi način. Materijalni svijet i tlo pod nogama mi nije neki problem. Nekako znam da takve stvari postoje i imam povjerenje da valjda neću stajati na takvom mjesto kada se uruši. Ali jednako sam svjesna da se u mom emocionalnom svijetu događaju slični procesi i tu nemam nimalo povjerenja da će sve dobro završiti. Naime, kratko prije nego što su se dogodili zemljotresi, moj se svijet jednako raspadao. Upoznala sam svoje unutrašnje vrtače. I mene nije više zanimalo hoće li se crna rupa u koju sam upravo upala kad-tad pretvoriti u mali raj novih iskustava i mogućnosti. Pobunila sam se, bila sam žrtva neke nepravedne prirode koja je baš mene našla da me uništi.
Svi imamo potrebe: Krov nad glavom, hranu, čvrsto tlo pod nogama, čvrstu povezanost s drugima, odnose koje izgrađuju osjećaj stabilnosti i pripadnosti. Svaki čovjek ima pri tome drugi prioritet – često oblikivan na nekim ranim nedostacima. Ljudi koji su preživjeli rat, podsvjesno će tragati za mirom, makar samo unutrašnjim mirom. Ljudi koji su prošli razdoblja strašne gladi, stavit će hranu na prvo mjesto, itd. Rat je, zapravo, prijetnja za više potreba istovremeno i možda najgori mogući faktor destabilizacije. Fokus stabilnosti se stavlja na osiguranje onog što je potrebno, što je nekad falilo, što je najviše boljelo ili što je urušilo unutrašnju ravnotežu. To je, uostalom, funkcija našeg ega. Osigurava preživljavanje.
Potrebe nisu za pregovaranje. Ispunjenje potreba je plodno tlo i glavni uvjet života, rasta i napretka. Svi koji imaju djecu znaju da se malo ljudsko biće ne može pozitivno razviti ukoliko oskudijeva u potrebama.
Ili kada se ispostavlja da je izvor zadovoljavanja potreba nestalan, kada se mora graditi na klimavoj strukturi koja se može urušiti ili raspasti kao vrtača.
Meni se to desilo i stvarno sam bila histerična, kao novinari koji su pisali o crnim rupama. Prekomjerno histerična, potpuno izvan kontrole.
Dok nisam shvatila da stabilnosti ionako nema. Ili, bolje rečeno, da stabilnost ne dolazi s vjerom u nešto prividno stabilno, odnosno s kontrolom onog na što se oslonjamo, nego izgradnjom vlastite adaptivnosti i prihvaćenjem nužnosti za stalnom preobrazbom svijeta, pa tako i nužne preobrazbe svakog elementa tog svijeta. To jest nužnost naše preobrazbe.
Kada svijet gledamo iz ptičje perspektive, onda možemo zaključiti da je sve u stalnoj promjeni. Promjena je jedino što je sasvim sigurno. Naša zemlja se stalno mijenja, krš je u neprestanoj transformaciji, premda se transformacije događaju u dugogodišnjim etapama. Biljke mijenjaju svoj izgled čak po godišnjim dobima. Sam čovjek – i to znamo – je u stalnoj promjeni. Ono što je nekad bila čvrsta koža, s vremenom će se pretvoriti u planinu bora. Kičme, nekad ravne i ispravne, postaju skoliozni, pogrbljeni upitnici. Stanice organizma se doslovno izmijenjuju; umiru ili se obnavljaju u svakom trenutku. Emocije se mijenjaju, ukoliko ih ne pritisnemo, prođu kroz naš sistem i sada smo ljuti, sada sretni, sada tužni. Rodimo se, starimo i umiremo. I nikom ništa.
Gdje je tu stabilnost? Zašto ju uopće tražimo? Kako to ide zajedno s činjenicom da imamo s jedne strane potrebe koje stalno moramo ispunjavati i koje zahtijevaju konstantni i stabilni izvor zadovoljavanja, ali smo s druge strane suočeni sa svijetom i životom koji nam ništa ne jamči, koji zahtijeva da se prilagodimo, da dobijemo i gubimo u stalnoj izmjeni?
Nešto tu ne štima s našim pristupom. Ignoriramo da je krš našeg bivanja porozan, pun crnih rupa, podzemnih praznina i da kroz njega teku rijeke koje rade svoje.
Taj dio nas, koji je fizička pojava u fizičkom svijetu, ima potrebe koje moramo ispuniti. Istovremeno gradimo mentalne iluzije o tome kako je moguće postaviti uvijek valjana pravila u svijetu konstantne transformacije.
To me podsjeća na Rousseauovu raspravu „O porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima“ u kojoj on oblikuje genealogiju čovjeka, odnosno fiktivnog „plemenitog divljaka“ i u kojoj zamišlja neko ljudsko prirodno stanje prije nego što su međusobna usporedba, konkurencija i s time nejednakost ušle u čovječanstvo. Nije to evolucijska ili biološka tehnika, nego fiktivna ili književna. On zamišlja, takoreći, kako bi čovjek trebao izgledati prije nego što su ga civilizacije i strukture stabilnosti pretvorili u „l‘homme dépravé“, u otuđenog čovjeka.
Opisuje kako ljudska „perfektibilnost“, ta sposobnost adaptiranja tih višestruko nesavršenih karakteristika, vodi do toga da ih koristi na najbolji način i dovede do savršenstva, a to je upravo najbolji odgovor na nestabilnost svijeta. Perfektibilnost je neologizam i znači mogućnost savršenstva, sposobnost učenja i prilagodbe.
Na žalost, prema Rousseauu, uvođenje pravila u svijet prirodnog čovjeka, a na kraju i koncept posjedovanja, vodio je do otuđivanja čovjeka od sebe i od korištenja perfektibilnosti:
„Prvi koji se, ograđujući neko zemljište, usudio reći: Ovo je moje, i naišao na dovoljno glupe ljude da u to povjeruju, bio je istinski osnivač civiliziranog društva.“ Prividna stabilnost, zakon i red, bili su početak fatalnog putovanja prema nejednakosti.
Flow divljaka, čak onog koji već živi u zajednicama, prekinuo se kada se ograničila sloboda kretanja i življenja u tom pra-stanju instinktivne prilagodbe prirodnim izazovima.
Analogno bi se s Rousseauom moglo reći: Prvi koji se usudio reći: ovo je čvrsto i nepromjenjivo i naišao na dovoljno glupe ljude da u to povjeruju, bio je istinski osnivač civiliziranog društva, ali i osnivač naše glavne nevolje. Jer, naše vjerovanje da se nepromjenjivost može etablirati u svijetu stalne promjene, pravi je naš problem. Ne samo to: nego je to i praznovjerje. Civiliziran čovjek mora vjerovati u neku čvrstu, stalno istu strukturu. A ona zapravo ne postoji.
U kršu je dobro gledati što se dešava s vrtačama i iz njih iščitati više nego isključivo geološki fenomen.
I tu se može vrlo jednostavno naučiti kako postupiti kada se takvo što dogodi. Odgovor je: informacija i svijest. O krškim vrtačama izvještavaju geolozi na znanstveni način obično godinama prije nego što se rušenje dogodi. Pokažu na znakove upozorenja i propasti. I onda je dovoljno vremena za pametne reakcije i adaptacije.
Tako je i s metaforičkim vrtačama. Informacija i svijest. Volja reagiranja na prve „red flags“, volja za učenjem i spremnost nošenja nepoželjnih posljedica. Nije lako, često nije ugodno, ali je učinkovito.
Tako se može kreirati stabilnost građenjem privremene, prilagođene stabilnosti.
Jer je – šta da vam radim? – i stabilnost u stalnoj transformaciji.
Vrtače nas, one tamne ružne kao i one lijepe, čudesnim biljkama obrasle, mogu podsjetiti na to.
Nije loše što me je Lučić, tog nedjeljnog popodneva potaknuo da malo bolje zavirim u crne rupe, svemirske i podzemne. A ideja o zrcaljenju podzemnog svijeta u nebeskom svijetu je toliko lijepa i fascinantna da ti oduzme dah. To su ideje čiju istinitost i veličanstvenost jedino poezija shvaća. Pjesma je o genealogiji zemlje, fiktivnoj i književnoj, po primjeru Rousseau-ovog pristupa.
Ponekad će te vrtlog u tamne rupe povući dolje – da bi te poslije opet šutnuo u visine, u neku ptičju, čak i svemirsku perspektivu.
Iz Donjeg svijeta – Crne rupe
Crne rupe
Katastrofalni potres iz Petrinje bio je glavna tema hrvatskih medija nekoliko prvih mjeseci 2021. godine. Nekoliko mrtvih, drugi ostali bez domova u kojima su njegovali sve svoje dobro, i konačno, bolna pomisao da bi se mogao ponoviti u svakom trenu. Kako je doživljen njegov udar govori i činjenica da je cijela zemlja odgovorila solidarno istom mjerom. To je, dabome, potrajalo, no, već dan-dva nakon potresa, počele su se pojavljivati vijesti koje daju naslutiti da i od goreg ima gore. Mediji su ih nazvali „rupe u zemlji“. S vremenom, one su strah od potresa stavile pod noge toj ludoj pojavi, kojoj je glavna odlika da naglo otvara zemlju gdje hoće i guta s nje što hoće i koga hoće.
Izviješća o „rupama u zemlji“ počela su pojavljivati u medijima treći dan nakon potresa, 1. siječnja. Najprije su o njima javile društvene grupe pozivajući se na HGSS, spašavatelji na izviješće policijskog službenika, a to se potom prelilo u medije. U početku su neki mediji objavili samo fotografije, zabezeknuti, nudeći ih gdje se ne može ništa pametno reći, a zatim su nastavili s naslovima u kojima se miješa usud, prijetnja i neizvjesnost.
„Ogromna rupa u zemlji u selu Mečenčani tjera strah u kosti: ‘Ovo nije normalno’“, „Kao da je Armagedon“, „Stravično: Potres otvorio rupu u dvorištu Mečenčana“, „U dvorištu im se otvorila rupa: Zemlja nestaje, širi se i propada“, „Podzemlje koje guta Baniju: Može se dogoditi do čovjeka iznenada proguta zemlja“, „U Mečenčanima čak 30 rupa: Izgledaju zastrašujuće“… Neki su zatim uveli prirodoznanstveno objašnjenje: geomorfološke zakonitosti, geografsku distribuciju, i slično.
Radi se o pojavi kod koje podzemni slojevi stijene bivaju otopljeni kretanjima voda, a mekano tlo biva isprano. Na tim mjestima pod zemljom ostaju šupljine u koje se s vremenom uruše površinski slojevi. Stručnjaci ih zovu urušne vrtače ili ponikve. Najveće i najreprezentativnije su Velika i Mala dolina u Škocjanskim jamama, Crveno i Modro jezero kod Imotskog, kao i niz „samograda“ kod Duvanjskog polja, Rame i drugdje. Sve ih prate kataklizmične i vrlo poučne legende. Postoji još nekoliko vrsta vrtača, većinu ih možemo zapaziti kao okrugle ljevkaste udubine na površni zemlje. Mnoštvo plitkih vrtača poput dječjeg osipa prekriva dijelove krša od Ravanjskog polja između Tomislavgrada i Rame, do Bravskog polja kod Bosanskog Petrovca.
Istina, urušne vrtače su se pojavljivale jugoistočno od Petrinje i prije, ali je to potres znatno ubrzao. Od ukupnog broja od oko 130 rupa, koliko ih je bilo evidentirano u travnju 2021, oko 40 njih je bilo poznato prije potresa, ali do toga područja tada nije dolazila pažnja medija. Pisanja su se nastavila do lipnja, rjeđe sve do rujna, u a listopadu su počeli govoriti o zatrpavanju rupa.
Zapravo, ako provjerite, vidjet ćete da mediji o „rupama u zemlji“ pišu svako nekoliko godina. „Nestaju ljudi pa i čitave zgrade“ (2013), „Otvorila se rupa u zemlji široka 100 metara. Pitanje je vremena kada će cijelo mjesto ‘pasti’ u ponor“ (2015), neki su od ranijih naslova. Večernji list je u broju od 4. ožujka 2013. našao prikladnim rezimirati napise iz prva tri mjeseca:
No, spektar crnih prijetnji koje u medije ulaze direktno iz podzemlja, znatno je širi. Navale zmija u toploj sezoni uvijek su imale sigurno čitateljstvo, koliko god to bio irelevantan javnozdravstveni problem. Ako se zmija nađe pred nečijom kućom ili u samoj kući, makar i posve bezopasna, jednako kao i pojava zmije s dvije glave, prilično je izvjesno da će naći mjesta u većini medija. Jednako tako i druga „zla“ stvorenja. Na primjer „vukopas“. Taj bastard nastao od vuka i psa, u nedostatku najrođenijih partnera da s njima prenesu svoje gene, nekoliko je sezona „sijao strah“ u Dalmaciji i zametnutim srbijanskim subregijama poput Tamnave, jedva 50 km jugozapadno od Beograda. U Dalmaciji su ga mediji nazivali „stroj za ubijanje“ koji „sije strah“, i „biće iz legendi“, a u Srbiji – „tamnavski vukodlak“. Upravo zadnje kvalifikacije govori o „pravoj“, mitološkoj prirodi te pojave. Ona je vezana za podzemlje, a podzemlje je stanište zla, nesreće, smrti i sjenki. Koliko god izgledalo medijski iznuđeno, to je – realnost! Niti su ti čitatelji sasvim neobrazovani, niti su budale. To, jednostavno živi u nama.
Jedan domaćin u Vlahoviću kod Gline nas je u danima nakon potresa pitao za izbijanju vode iz tla kod Moštanice, premda je bio sasvim uvjeren:
– Pa bogati, to je vulkan!
Niti drugi pokušaj objašnjenja da se radi o relativnoj plitkim podzemnim tokovima koji su preusmjereni na površinu, nije bio uvjerljiv:
– Kako nije, vruća voda izbija iz zemlje, šta je to nego vulkan? – Nije mogao dopustiti da netko sruši dio njegove kozmologije. Naime, prema stručnim izvorima, veliki dio naše kulturne građe i danas čine mitovi. Psihoanalitičar James Hillman (1926-2011), koji je trideset godina vodio Jungov institut u Švicarskoj, svoju terapiju je gradio na analizi arhetipova. Arhetipove definiraju kao univerzalne prototipove ponašanja koji se sakupljaju u našem kolektivnom nesvjesnom od davnina. Oni tu opstaju neovisno o našoj volji – i upravljaju nama. Hillman kaže da ono što je psihologija danas, u drevna je doba bila mitologija. Budući da su te strukture trajne, za razumijevanje ljudskog ponašanja treba se baviti i mitologijom.
U svom djelu Arcehetypal psychology (1983) kaže da su arhetipovi psihe temeljne strukture imaginacije ili temeljni imaginativni fenomeni i da su oni transcendentni svijetu osjetila po svojoj vrijednosti ako ne i izgledu. Po njemu, svaka slika se može smatrati arhetipskom, a “arhetipska psihologija je mitski realizam”.
Regionalna etnografija će nas opskrbiti mnoštvom primjera u kojima su mitološke tvorbe ostvarene u prostoru, a pećine i jame su im omiljeno stanište. Kod starih Slavena, podzemlje je jedno od tri svjetska „kraljevstva“. Najviši bog Slavena ima tri glave – Troglav – jer „upravlja tima trima kraljevstvima“. Druga dva su nebo i zemlja. Bez dvojbe, taj bog je bio silan, a o tome dovoljno govore njegovi toponimi. Triglav u Sloveniji, s tri glave u nebu, često i nevidljive! Ili Troglav na moćnoj Dinari, toliko moćnoj da je dala imena cijelom vijencu planina, s čije se sjeverne strane nalazi jedno od najvećih polja u svijetu s ponorima u koje se istaču tri odvojena riječna sliva, te nizom bučnih izvora s južne strane koji stvaraju Cetinu.
Podzemlje je, dakle, svijet vode i vlage, carstvo mrtvih i korijen Svjetskog drveta. Ta je tradicija, koja se nakupljala tisućama godina i koja je jednako donosila i odnosila život, dolaskom kršćanstva tektonski modificirana, pa je od tada podzemlje postalo isključivo svijet zla i pakla. U Enciklopedijskom rječniku slavenske mitologije (Beograd, 2001) pećine i jame, naše „rupe u zemlji“, ponajviše su mjesta gdje borave nečiste sile, a zatim i put kojim se stiže u podzemni svijet, te rupe iz kojih vjetrovi pušu u različitim pravcima.
Taksonomija mitoloških bića još uvijek predstavlja nedostižnu množinu za popis bioloških svojti poznatih za najveći broj pećina i jama. Tako u njima recimo borave zmajevi koji tu donose djevojke, patuljci koji ondje čuvaju drago kamenje, lesnici (rus. lešnjii), koji u njima kriju ukradenu djecu, divovi, vile, karakončule, duše grešnika i nekrštenih ljudi; divlje žene, bjesovi, đavoli, i tko zna koji još sve ne.
Zato nije čudo što Radoslav Katičić (1930-2019), koji se bavio pretkršćanskom književnošću Slavena, posebnu važnost daje bjeloruskoj uzrečici: „Kad bih ja kroz zemlju propao“, ili još više: „Kad tebe mati zemlja ne bi nosila“. Nedužan i prazan odjek tih riječi možemo i danas prepoznati u situaciji kad netko zbog stida želi propasti u zemlju. No kolektivno nesvjesno čuva zapretane tvorbe koje čekaju da ih kakav povijesni vrtlog izvede na svjetlo dana i učini ključnim obrascem djelovanja.
Speleolozi će se nasmijati: Dolje nema ničega što te može ozlijediti osim ako ti sam sebe nepravilnim radnjama ne ozlijediš. U Hrvatskoj je od 1970. obrazovano oko 270 speleologa, s tim da je u međuvremenu nastala još jedna organizacija koja daje ta zvanja. U svakom slučaju njihov aktivan broj danas ne prelazi 50-tisućiti dio stanovništva zemlje. Odnos je još slabiji u Bosni i Hercegovini, a od nje u Crnoj Gori. Kad u našim zemljama speleološki obrazovani ljudi budu većina, ovo će postati kićeni folklor. Drugi je problem što to nužno ne rješava problem ljudske otuđenosti od prirode.
Hillman u knjizi San i Donji svet (2013) postavlja analogiju između Donjeg svijeta i nesvjesnog, odnosno između onoga što je duboko pod zemljom i onoga što je duboko u psihi. Stoga su pojave „rupa u zemlji“ – otvaranje vrata svijeta zla, smrti i grobova. A u kršu, zbog njegovih šupljina, postoji stalna mogućnost „izlaska zla“ na površinu. U kršu je povezanost podzemlja s površinskim svijetom – u hidrološkom, ekološkom i kulturološkom smislu – izravna i impresivna.
Donji svijet je geografski smješten ispod našeg svijeta i označava „cijelu nebesku hemisferu koja se savija ispod naše Zemlje“ a koju mi ne možemo vidjeti. Zato je Donji svijet naopak u odnosu na dnevni svijet, u njemu je sve, pa i logika, „postavljeno na glavu“, kaže Hillman.
Tome uvelike doprinosi činjenica da je temeljna spoznajna djelatnost čovjeka zapravo vrlo malo bila usmjerena prema interpretaciji zemlje. Filozofija se jednostavno njome malo bavila, kaže profesor filozofije na Baskijskom sveučilištu Michael Marder i zaključuje da je zemlja prepuštena prirodoslovnim pristupima. Oni nikako ne mogu nadomjesti taj zadatak, nego su parcijalnim zahvatima „raskomadali“ zemlju. Svaka znanstvena grana ima svoju sliku zemlje i među njima nema zbližavanja. Ukratko, zemlja je sve, a ništa. A glad za nespoznatljivim što je to pod našim nogama trajno ostaje i pomamno traži odgovor.
Stoga često jedino preostaje duboko ukorijenjeno mitološko objašnjenje. Ono je najlakše i najčešće će zadovoljiti veliki broj ljudi. Čak i kad imamo dojam da se (s)nalazimo u svijetu znanosti, mitologija se vješto ubacuje na to mjesto. Nisu li to i neki znanstvenici pokazali u pandemiji Covida-19.
Rupe u zemlji svojevrstan su pandan crnim rupama u svemiru. One jednako postoje među dalekim zvijezdama i tu ispod naših noga. Ove gore ne možemo zamisliti, a ove dolje, sestre smrti, ne možemo prihvatiti. Najluđa kombinacija potonjih su jame masovne grobnice. Izluđujemo sebe strašnim zločinom koji smo sebi počinili i zbog političkih razloga ga, zajedno s nama, ostavljamo na trajnoj vatri. O njima moramo posebno; pokušat ćemo drugom prilikom.
Ivo Lučić
Otuđeni čovjek iliti vrtače u nama
Nedjelja je. U mom životu to zapravo ništa ne znači, pogotovo ne preko ljeta. Radim u hotelu, čitam, pišem kao svaki drugi dan. I pričam u glavi s ljudima čije tekstove čitam.
Čitam Lučićev tekst i čudim se. Ne samo da ove vijesti o „crnim rupama“ nisu stigle do mene, ja o tim urušenim vrtačama nisam nikad razmišljala. Kada ja mislim o vrtačama, ja mislim na Risnjak i na vrtače koje se tamo mogu vidjeti. A one su naravno nastale pred mnogo godina. I njih pamtim po sasvim drugom ključu. Kao mali posebni biotop ili kao svijet za sebe u kojemu rastu biljke koje se znatno razlikuju od drugih izvan vrtače. Pamtim vrtače koje su zapravo svoj mali šumski ili travnjački svijet. Neke izgledaju kao bunari s neočekivanom vodom niotkud. Vrtače su za mene oduvijek čudo. Zemlja se otvorila podarila nas malim rajem nevjerojatne vegetacije.
Znači, ponovno se čudim kako moja selektivna percepcija neke stvari jednostavno ignorira, dok ostali svijet vidi takve pojave kao prijetnju ili čak u kontekstu vrlo crne perspektive da su vrtače samo još jedan dokaz kako smo mi na području krša izloženi posebno teškim uvjetima. Žrtve neke nepredvidljive i opasne prirode koja samo čeka da nas proguta. I uz Lučićeva objašnjenja razumijem da ni moje (možda naivno) gledište ni drugo, ono kolektivno, nemaju baš veze s realnošću i da treba određeno unutrašnje odvajanje od subjektivne naracije, korak unazad i gledanje fenomena s malo distance.
I tu me počne stvar zanimati. Ali prije nego što o tome počnem pisati, ajmo još malo proviriti u perspektivu vrtače kao čuda, odnosno razabrati je li uopće čudo. Vrtače nastaju kada podzemne vode nagrizu stijene i kada se neki prividno čvrsti pod raspada nama pod nogama. Voda koja teče ispod zemlje kao da stvara novi izlaz. Ali nije uvijek voda kriva, ponekad su i ljudske intervencije te koje na nekim mjestima mijenjaju stabilnost nekih podzemnih pećina, a erozija plafona nekih špilja može igrati ulogu.
Kratko rečeno: stabilnost neke kamene strukture više ne postoji. Površine se raspadaju, urušavaju i stvaraju rupe u kojima s vremenom nastane nova vegetacija.
Čitajući senzacionalne izvještaje o fenomenu „crnih rupa“ kao prijetnje, mislim da je to skoro pa praznovjerje, pogotovo objašnjenja koja čitateljima pomalo sije strah u kosti. Ne volim to. I u vezi krša mi to nije blisko.
Ja, doduše, znam za taj fenomen u meni na drugi način. Materijalni svijet i tlo pod nogama mi nije neki problem. Nekako znam da takve stvari postoje i imam povjerenje da valjda neću stajati na takvom mjesto kada se uruši. Ali jednako sam svjesna da se u mom emocionalnom svijetu događaju slični procesi i tu nemam nimalo povjerenja da će sve dobro završiti. Naime, kratko prije nego što su se dogodili zemljotresi, moj se svijet jednako raspadao. Upoznala sam svoje unutrašnje vrtače. I mene nije više zanimalo hoće li se crna rupa u koju sam upravo upala kad-tad pretvoriti u mali raj novih iskustava i mogućnosti. Pobunila sam se, bila sam žrtva neke nepravedne prirode koja je baš mene našla da me uništi.
Svi imamo potrebe: Krov nad glavom, hranu, čvrsto tlo pod nogama, čvrstu povezanost s drugima, odnose koje izgrađuju osjećaj stabilnosti i pripadnosti. Svaki čovjek ima pri tome drugi prioritet – često oblikivan na nekim ranim nedostacima. Ljudi koji su preživjeli rat, podsvjesno će tragati za mirom, makar samo unutrašnjim mirom. Ljudi koji su prošli razdoblja strašne gladi, stavit će hranu na prvo mjesto, itd. Rat je, zapravo, prijetnja za više potreba istovremeno i možda najgori mogući faktor destabilizacije. Fokus stabilnosti se stavlja na osiguranje onog što je potrebno, što je nekad falilo, što je najviše boljelo ili što je urušilo unutrašnju ravnotežu. To je, uostalom, funkcija našeg ega. Osigurava preživljavanje.
Potrebe nisu za pregovaranje. Ispunjenje potreba je plodno tlo i glavni uvjet života, rasta i napretka. Svi koji imaju djecu znaju da se malo ljudsko biće ne može pozitivno razviti ukoliko oskudijeva u potrebama.
Ili kada se ispostavlja da je izvor zadovoljavanja potreba nestalan, kada se mora graditi na klimavoj strukturi koja se može urušiti ili raspasti kao vrtača.
Meni se to desilo i stvarno sam bila histerična, kao novinari koji su pisali o crnim rupama. Prekomjerno histerična, potpuno izvan kontrole.
Dok nisam shvatila da stabilnosti ionako nema. Ili, bolje rečeno, da stabilnost ne dolazi s vjerom u nešto prividno stabilno, odnosno s kontrolom onog na što se oslonjamo, nego izgradnjom vlastite adaptivnosti i prihvaćenjem nužnosti za stalnom preobrazbom svijeta, pa tako i nužne preobrazbe svakog elementa tog svijeta. To jest nužnost naše preobrazbe.
Kada svijet gledamo iz ptičje perspektive, onda možemo zaključiti da je sve u stalnoj promjeni. Promjena je jedino što je sasvim sigurno. Naša zemlja se stalno mijenja, krš je u neprestanoj transformaciji, premda se transformacije događaju u dugogodišnjim etapama. Biljke mijenjaju svoj izgled čak po godišnjim dobima. Sam čovjek – i to znamo – je u stalnoj promjeni. Ono što je nekad bila čvrsta koža, s vremenom će se pretvoriti u planinu bora. Kičme, nekad ravne i ispravne, postaju skoliozni, pogrbljeni upitnici. Stanice organizma se doslovno izmijenjuju; umiru ili se obnavljaju u svakom trenutku. Emocije se mijenjaju, ukoliko ih ne pritisnemo, prođu kroz naš sistem i sada smo ljuti, sada sretni, sada tužni. Rodimo se, starimo i umiremo. I nikom ništa.
Gdje je tu stabilnost? Zašto ju uopće tražimo? Kako to ide zajedno s činjenicom da imamo s jedne strane potrebe koje stalno moramo ispunjavati i koje zahtijevaju konstantni i stabilni izvor zadovoljavanja, ali smo s druge strane suočeni sa svijetom i životom koji nam ništa ne jamči, koji zahtijeva da se prilagodimo, da dobijemo i gubimo u stalnoj izmjeni?
Nešto tu ne štima s našim pristupom. Ignoriramo da je krš našeg bivanja porozan, pun crnih rupa, podzemnih praznina i da kroz njega teku rijeke koje rade svoje.
Taj dio nas, koji je fizička pojava u fizičkom svijetu, ima potrebe koje moramo ispuniti. Istovremeno gradimo mentalne iluzije o tome kako je moguće postaviti uvijek valjana pravila u svijetu konstantne transformacije.
To me podsjeća na Rousseauovu raspravu „O porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima“ u kojoj on oblikuje genealogiju čovjeka, odnosno fiktivnog „plemenitog divljaka“ i u kojoj zamišlja neko ljudsko prirodno stanje prije nego što su međusobna usporedba, konkurencija i s time nejednakost ušle u čovječanstvo. Nije to evolucijska ili biološka tehnika, nego fiktivna ili književna. On zamišlja, takoreći, kako bi čovjek trebao izgledati prije nego što su ga civilizacije i strukture stabilnosti pretvorili u „l‘homme dépravé“, u otuđenog čovjeka.
Opisuje kako ljudska „perfektibilnost“, ta sposobnost adaptiranja tih višestruko nesavršenih karakteristika, vodi do toga da ih koristi na najbolji način i dovede do savršenstva, a to je upravo najbolji odgovor na nestabilnost svijeta. Perfektibilnost je neologizam i znači mogućnost savršenstva, sposobnost učenja i prilagodbe.
Na žalost, prema Rousseauu, uvođenje pravila u svijet prirodnog čovjeka, a na kraju i koncept posjedovanja, vodio je do otuđivanja čovjeka od sebe i od korištenja perfektibilnosti:
„Prvi koji se, ograđujući neko zemljište, usudio reći: Ovo je moje, i naišao na dovoljno glupe ljude da u to povjeruju, bio je istinski osnivač civiliziranog društva.“ Prividna stabilnost, zakon i red, bili su početak fatalnog putovanja prema nejednakosti.
Flow divljaka, čak onog koji već živi u zajednicama, prekinuo se kada se ograničila sloboda kretanja i življenja u tom pra-stanju instinktivne prilagodbe prirodnim izazovima.
Analogno bi se s Rousseauom moglo reći: Prvi koji se usudio reći: ovo je čvrsto i nepromjenjivo i naišao na dovoljno glupe ljude da u to povjeruju, bio je istinski osnivač civiliziranog društva, ali i osnivač naše glavne nevolje. Jer, naše vjerovanje da se nepromjenjivost može etablirati u svijetu stalne promjene, pravi je naš problem. Ne samo to: nego je to i praznovjerje. Civiliziran čovjek mora vjerovati u neku čvrstu, stalno istu strukturu. A ona zapravo ne postoji.
U kršu je dobro gledati što se dešava s vrtačama i iz njih iščitati više nego isključivo geološki fenomen.
I tu se može vrlo jednostavno naučiti kako postupiti kada se takvo što dogodi. Odgovor je: informacija i svijest. O krškim vrtačama izvještavaju geolozi na znanstveni način obično godinama prije nego što se rušenje dogodi. Pokažu na znakove upozorenja i propasti. I onda je dovoljno vremena za pametne reakcije i adaptacije.
Tako je i s metaforičkim vrtačama. Informacija i svijest. Volja reagiranja na prve „red flags“, volja za učenjem i spremnost nošenja nepoželjnih posljedica. Nije lako, često nije ugodno, ali je učinkovito.
Tako se može kreirati stabilnost građenjem privremene, prilagođene stabilnosti.
Jer je – šta da vam radim? – i stabilnost u stalnoj transformaciji.
Vrtače nas, one tamne ružne kao i one lijepe, čudesnim biljkama obrasle, mogu podsjetiti na to.
Nije loše što me je Lučić, tog nedjeljnog popodneva potaknuo da malo bolje zavirim u crne rupe, svemirske i podzemne. A ideja o zrcaljenju podzemnog svijeta u nebeskom svijetu je toliko lijepa i fascinantna da ti oduzme dah. To su ideje čiju istinitost i veličanstvenost jedino poezija shvaća. Pjesma je o genealogiji zemlje, fiktivnoj i književnoj, po primjeru Rousseau-ovog pristupa.
Ponekad će te vrtlog u tamne rupe povući dolje – da bi te poslije opet šutnuo u visine, u neku ptičju, čak i svemirsku perspektivu.
I neka me zemlja proguta ako to nije dobra stvar.
Anne-Kathrin Godec