Artur Klinaŭ (1965) spada u mlađu generaciju bjeloruskih umjetnika i umjetnica koja je imala nesreću gotovo neosjetnoga prijelaza iz totalitarne u autokratsku diktaturu. Nakon završetka studija arhitekture u Minsku počinje se intenzivno baviti likovnom umjetnošću, da bi, u najboljoj tradiciji sovjetske avangarde, osnovao časopis pARTisan i u njemu počeo objavljivati intermedijalne priloge – uvijek kritične prema režimu. (Ako se upitate gdje Klinaŭ danas živi, odgovor je više nego predvidiv – u egzilu u njemačkome Gießenu. Od čega živi? Stipendije. Kada će se vratiti u Minsk? Odgovor nepoznat.) Knjiga Minsk, sunčani grad snova iz 2006. napisana je u takvome stilu. U njoj se miješaju momenti esejistike, putopisne i autobiografske književnosti, sve ilustrirano fotografijama, tako da nastaje dojam „potpunoga umjetničkog djela“ (Boris Groys) u kojemu se sa začuđujućim efektima u kojima se stapaju različite diskurzivne strategije. O toj će knjizi biti svakako riječi u nastavku ovoga serijala, ali sada bih se posvetio romanu Šalom.
U naslovu sam naveo dvije godine kao godine nastanka. Naime, roman je (prvi datum) izvorno objavljen na bjeloruskome, a potom u prerađenoj i dopunjenoj verziji (drugi datum) na ruskome. Tako se i Klinaŭ upisuje u autorice i autore kojima je šetnja između više jezika nešto što je potpuno uobičajeno. Već i sam naslov romana najavljuje njegovu višeznačnost. Šalom je na bjeloruskom „šljem“, istovremeno na semitskim jezicima ta riječ znači „mir“, dok u hebrejskom stječe i dodatno značenje pozdravne formule. Sva se tri značenja u romanu smjenjuju zauzimajući različite položaje unutar njegove brižljivo konstruirane strukture. Na najbitnijem se mjestu nalazi prvo, kojega ću označiti tematskim. Glavni se junak (i on je nositelj dvostrukoga imena: za europsku publiku francuski André, za bjelorusku domaći, Andrej) nalazi na turneji u Njemačkoj. On sudjeluje na međunarodnoj izložbi, no iz Bjelorusije je dobio težak zadatak: valja mu kupiti čizme punici. Tokom boravka u Bonnu muči ga egzistencijalna kriza, upitanost nad svojim (i ne samo svojim) mjestom u uređenom i sterilnom zapadnom svijetu koju sublimira na sljedeći ironični način. „André je, pak, reprezentirao jednu malu, zaboravljenu zemlju, iza europske ograde. S one strane ograde nalazila se mračna Tolkienova zemlja Mordor u kojoj vladajući Orki od jadnih Hobita prave puževe i režu im prava, gdje god mogu. / Za podršku Hobitima majčica Europa ih je s vremena na vrijeme pozivala na seminare kako bi ispitali na koji način se Orki mogu pobijediti na izborima i kako se Mordor može pretvoriti u hobitsku demokraciju. Bilo je i poziva na književne festivale gdje se osluškivao njihov osobeni, arhaični jezik, ili upravo umjetničke izložbe gdje se Europa htjela uvjeriti da Hobiti još uvijek nisu izumrli i da su, čak, sposobni proizvesti umjetnička djela.“
Roman je izgrađen po strogome modelu kojega nijednoga momenta ne napušta. Žanr u kojemu se razvija, po kojemu se oblikuje, jest pikarski roman. To znači da se junak, naizgled besciljno, kreće kroz vrijeme i prostor, da ga ne odlikuje osobita moralna svijest te da na svojemu putu izbjegava, manje ili više uspješno, razne prepreke kako bi došao… Gdje? Zapravo nigdje. Pikarski roman kao da, na ironičan način, ponavlja izlizanu taoističku mudrost po kojoj je „put cilj“ (ili obratno, ne znam više točno). Svako je poglavlje, kako bi se istaknula marginalnost junaka, označeno različitom vrstom alkoholnog napitka. No ponečemu će se konstrukcija koju vješto slaže Klinaŭ razlikovati od tradicije zasnovane u Španjolskoj u šesnaestome stoljeću. (Zapis na margini: Bilo bi zanimljivo usporediti pripovjedne strategije kojima se koristi Miljenko Jergović u svojemu „pikarskom romanu“ Vjetrogonja Babukić i njegovo doba s onima koje primjenjuje bjeloruski spisatelj.) Taj je razlikovni moment sadržan u narativnoj činjenici da se Andrej vraća kući. Neobavljena primarnog zadatka, kupovanja čizama, naime, sa strahom, ali ipak i sa samopouzdanjem. Novac predviđen za transakciju potrošen je na kupovinu neobičnog i beskorisnog objekta – šljema kakav se nosio u njemačkoj vojsci u vrijeme Prvog svjetskog rata. Stajao je upravo toliko koliko je trebao izdati za puničine čizme.
Da se ostalo na tome, teško bi se mogao ispisati kvalitetan roman. Klinaŭ čini obrat koji ga vodi na polje apsurdnoga i grotesknoga, nipošto tuđega pikarskome romanu. Naime, njegov se junak odlučuje da više nikada ne skine šljem. Putujući kroz Njemačku preko Poljske prema Bjelorusiji izlaže se raznoraznim neugodnim, ali i ponekim ugodnim događajima. U ove druge svakako spada susret sa simpatičnom pankerkom u Hannoveru, u prve, sukob s neonacistima u Berlinu, kontrole na graničnim prijelazima i, općenito, komunikacija s „organima vlasti“. Situacija se definitivno komplicira, štoviše dovodi do nerazrješivosti, onda kada Andrej stiže u svoj grad, Mohiljou (Mogiljov) gdje je prinuđen na konfrontaciju s vlastitom okolinom. Počev od supruge, preko punice i cijele uže i šire obitelji pa sve do poslodavca (on ima mali honorarni posao na likovnoj akademiji), nitko nije sposoban prihvatiti njegovu ekscentričnu odlučnost kojom odbija skinuti šljem s glave. Situacije se dodatno zaoštrava time što se šljem interpretira, djelomice i s pravom, kao simbol neprijateljske vojske. Protjeran, prvo iz stana, a potom i iz ateljea koji mu služi kao privremeno obitavalište, Andrej je prinuđen prihvatiti život beskućnika što mu i ne pada odveć teško. Njegova je pobuna prožeta dubokom unutarnjom motivacijom. Šljem je simbol rata, ali, sjetit ćemo se, preko akustične veze s hebrejskim, i mira. Klinaŭ tako formira ambivalenciju koja polarizira, ali istovremeno i spaja. Ta će se ambivalencija postupno kristalizirati i u osjetljivome odnosu prema Europi i dubokoj težnji, prožetoj sumnjama, da se Bjelorusija treba vratiti tamo gdje po prirodi stvari i pripada. Ispunjenje tog teškog zadatka na sebe su preuzeli umjetnice i umjetnici. Kako bi ga se realiziralo treba prevladati niz prepreka koje s umjetnošću nemaju ništa. One se nalaze na polju postimperijalne i neokolonijalne politike, diktirane iza debelih zidova Kremlja i skovane u šizofrenoj, monomanskoj, patrijarhalno, pseudoreligioznoj i homofobnoj glavi povjesničara amatera. Koji u Bjelorusiji uživa prilično čvrstu podršku kolhoznika s kojim se, manje ili više vješto, aranžirao u proteklih dvadesetak godina. Artur Klinaŭ i njegovi istomišljenici i istomišljenice u realizaciji svojega projekta oslobođenja trebaju pomoć upravo one Europe koju su tvorci nove željezne zavjese, prevarivši se, proglasili dekadentnom i osuđenom na propast. Tek se intenzivnom i iskrenom podrškom kreativnim umovima može razobličiti i ogoliti lažna vizija.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/28
Artur Klinaŭ, Šalom (2011, 2013)
Artur Klinaŭ (1965) spada u mlađu generaciju bjeloruskih umjetnika i umjetnica koja je imala nesreću gotovo neosjetnoga prijelaza iz totalitarne u autokratsku diktaturu. Nakon završetka studija arhitekture u Minsku počinje se intenzivno baviti likovnom umjetnošću, da bi, u najboljoj tradiciji sovjetske avangarde, osnovao časopis pARTisan i u njemu počeo objavljivati intermedijalne priloge – uvijek kritične prema režimu. (Ako se upitate gdje Klinaŭ danas živi, odgovor je više nego predvidiv – u egzilu u njemačkome Gießenu. Od čega živi? Stipendije. Kada će se vratiti u Minsk? Odgovor nepoznat.) Knjiga Minsk, sunčani grad snova iz 2006. napisana je u takvome stilu. U njoj se miješaju momenti esejistike, putopisne i autobiografske književnosti, sve ilustrirano fotografijama, tako da nastaje dojam „potpunoga umjetničkog djela“ (Boris Groys) u kojemu se sa začuđujućim efektima u kojima se stapaju različite diskurzivne strategije. O toj će knjizi biti svakako riječi u nastavku ovoga serijala, ali sada bih se posvetio romanu Šalom.
U naslovu sam naveo dvije godine kao godine nastanka. Naime, roman je (prvi datum) izvorno objavljen na bjeloruskome, a potom u prerađenoj i dopunjenoj verziji (drugi datum) na ruskome. Tako se i Klinaŭ upisuje u autorice i autore kojima je šetnja između više jezika nešto što je potpuno uobičajeno. Već i sam naslov romana najavljuje njegovu višeznačnost. Šalom je na bjeloruskom „šljem“, istovremeno na semitskim jezicima ta riječ znači „mir“, dok u hebrejskom stječe i dodatno značenje pozdravne formule. Sva se tri značenja u romanu smjenjuju zauzimajući različite položaje unutar njegove brižljivo konstruirane strukture. Na najbitnijem se mjestu nalazi prvo, kojega ću označiti tematskim. Glavni se junak (i on je nositelj dvostrukoga imena: za europsku publiku francuski André, za bjelorusku domaći, Andrej) nalazi na turneji u Njemačkoj. On sudjeluje na međunarodnoj izložbi, no iz Bjelorusije je dobio težak zadatak: valja mu kupiti čizme punici. Tokom boravka u Bonnu muči ga egzistencijalna kriza, upitanost nad svojim (i ne samo svojim) mjestom u uređenom i sterilnom zapadnom svijetu koju sublimira na sljedeći ironični način. „André je, pak, reprezentirao jednu malu, zaboravljenu zemlju, iza europske ograde. S one strane ograde nalazila se mračna Tolkienova zemlja Mordor u kojoj vladajući Orki od jadnih Hobita prave puževe i režu im prava, gdje god mogu. / Za podršku Hobitima majčica Europa ih je s vremena na vrijeme pozivala na seminare kako bi ispitali na koji način se Orki mogu pobijediti na izborima i kako se Mordor može pretvoriti u hobitsku demokraciju. Bilo je i poziva na književne festivale gdje se osluškivao njihov osobeni, arhaični jezik, ili upravo umjetničke izložbe gdje se Europa htjela uvjeriti da Hobiti još uvijek nisu izumrli i da su, čak, sposobni proizvesti umjetnička djela.“
Roman je izgrađen po strogome modelu kojega nijednoga momenta ne napušta. Žanr u kojemu se razvija, po kojemu se oblikuje, jest pikarski roman. To znači da se junak, naizgled besciljno, kreće kroz vrijeme i prostor, da ga ne odlikuje osobita moralna svijest te da na svojemu putu izbjegava, manje ili više uspješno, razne prepreke kako bi došao… Gdje? Zapravo nigdje. Pikarski roman kao da, na ironičan način, ponavlja izlizanu taoističku mudrost po kojoj je „put cilj“ (ili obratno, ne znam više točno). Svako je poglavlje, kako bi se istaknula marginalnost junaka, označeno različitom vrstom alkoholnog napitka. No ponečemu će se konstrukcija koju vješto slaže Klinaŭ razlikovati od tradicije zasnovane u Španjolskoj u šesnaestome stoljeću. (Zapis na margini: Bilo bi zanimljivo usporediti pripovjedne strategije kojima se koristi Miljenko Jergović u svojemu „pikarskom romanu“ Vjetrogonja Babukić i njegovo doba s onima koje primjenjuje bjeloruski spisatelj.) Taj je razlikovni moment sadržan u narativnoj činjenici da se Andrej vraća kući. Neobavljena primarnog zadatka, kupovanja čizama, naime, sa strahom, ali ipak i sa samopouzdanjem. Novac predviđen za transakciju potrošen je na kupovinu neobičnog i beskorisnog objekta – šljema kakav se nosio u njemačkoj vojsci u vrijeme Prvog svjetskog rata. Stajao je upravo toliko koliko je trebao izdati za puničine čizme.
Da se ostalo na tome, teško bi se mogao ispisati kvalitetan roman. Klinaŭ čini obrat koji ga vodi na polje apsurdnoga i grotesknoga, nipošto tuđega pikarskome romanu. Naime, njegov se junak odlučuje da više nikada ne skine šljem. Putujući kroz Njemačku preko Poljske prema Bjelorusiji izlaže se raznoraznim neugodnim, ali i ponekim ugodnim događajima. U ove druge svakako spada susret sa simpatičnom pankerkom u Hannoveru, u prve, sukob s neonacistima u Berlinu, kontrole na graničnim prijelazima i, općenito, komunikacija s „organima vlasti“. Situacija se definitivno komplicira, štoviše dovodi do nerazrješivosti, onda kada Andrej stiže u svoj grad, Mohiljou (Mogiljov) gdje je prinuđen na konfrontaciju s vlastitom okolinom. Počev od supruge, preko punice i cijele uže i šire obitelji pa sve do poslodavca (on ima mali honorarni posao na likovnoj akademiji), nitko nije sposoban prihvatiti njegovu ekscentričnu odlučnost kojom odbija skinuti šljem s glave. Situacije se dodatno zaoštrava time što se šljem interpretira, djelomice i s pravom, kao simbol neprijateljske vojske. Protjeran, prvo iz stana, a potom i iz ateljea koji mu služi kao privremeno obitavalište, Andrej je prinuđen prihvatiti život beskućnika što mu i ne pada odveć teško. Njegova je pobuna prožeta dubokom unutarnjom motivacijom. Šljem je simbol rata, ali, sjetit ćemo se, preko akustične veze s hebrejskim, i mira. Klinaŭ tako formira ambivalenciju koja polarizira, ali istovremeno i spaja. Ta će se ambivalencija postupno kristalizirati i u osjetljivome odnosu prema Europi i dubokoj težnji, prožetoj sumnjama, da se Bjelorusija treba vratiti tamo gdje po prirodi stvari i pripada. Ispunjenje tog teškog zadatka na sebe su preuzeli umjetnice i umjetnici. Kako bi ga se realiziralo treba prevladati niz prepreka koje s umjetnošću nemaju ništa. One se nalaze na polju postimperijalne i neokolonijalne politike, diktirane iza debelih zidova Kremlja i skovane u šizofrenoj, monomanskoj, patrijarhalno, pseudoreligioznoj i homofobnoj glavi povjesničara amatera. Koji u Bjelorusiji uživa prilično čvrstu podršku kolhoznika s kojim se, manje ili više vješto, aranžirao u proteklih dvadesetak godina. Artur Klinaŭ i njegovi istomišljenici i istomišljenice u realizaciji svojega projekta oslobođenja trebaju pomoć upravo one Europe koju su tvorci nove željezne zavjese, prevarivši se, proglasili dekadentnom i osuđenom na propast. Tek se intenzivnom i iskrenom podrškom kreativnim umovima može razobličiti i ogoliti lažna vizija.