Negdje na makarskoj rivijeri, ljeto, sredina sedamdesetih.
Iz Zastave 750 LE s dvostrukim komandama, izlaze Stevo, Stoja i dvojica sinova.
Skidaju s krova putne torbe i unose ih u kuću ispred koje ih je čekala starija žena u crnini, s kuhinjskom pregačom po kojoj se ljeska riblja krljušt. Šjora Bosa.
Došle moje Sarajlije! – širi ruke Bartul, probuđen usred popodnevne sieste.
Vala baš, došli! – Stevo odgovara i spušta torbe na, kao grob hladne, kuhinjske pločice.
Iste jeseni, nedjelja, njih dvoje sjede i piju kavu.
Neradni je dan, ali on ima vožnju. Kandidat koji već sedmi put pada na gradskoj vožnji, pa bi na dodatnu obuku.
Stariji Predrag i mlađi Nenad su u sobi.
Nešto su se ušutjeli! – govori Stoja i diže se da provjeri djecu, kad se iz sobe začu pucanj.
Pištolj je bio u kutiji za cipele, visoko gore na ormaru, metak je bio u cijevi, cijev naslonjena na sljepoočnicu.
Zemlja se mrznula, prvi put te jeseni. Grob leden kao ljetne kuhinjske pločice.
Kratka vijest u novinama: “Sedmogodišnji N. B. ubio se očevim pištoljem, dok je četiri godine stariji brat sjedio za stolom, okrenut leđima, i crtao.”
Oca je mučila savjest: zašto je stavio pištolj u kutiju za cipele, zašto je metak bio u cijevi, zašto je imao pištolj?
Ili bi gledao živoga dječaka i razmišljao: je li se Nenad igrao pištoljem i tako se ubio, ili su se obojica igrala, pa je stariji dječak ubio mlađeg?
Kada bi o tome mislio, bilo bi mu lakše i ne bi ga mučila savjest. Sina koji mu je ostao gledao je s tihom, optužujućom mržnjom.
Sinovi
Negdje na makarskoj rivijeri, ljeto, sredina sedamdesetih.
Iz Zastave 750 LE s dvostrukim komandama, izlaze Stevo, Stoja i dvojica sinova.
Skidaju s krova putne torbe i unose ih u kuću ispred koje ih je čekala starija žena u crnini, s kuhinjskom pregačom po kojoj se ljeska riblja krljušt. Šjora Bosa.
Došle moje Sarajlije! – širi ruke Bartul, probuđen usred popodnevne sieste.
Vala baš, došli! – Stevo odgovara i spušta torbe na, kao grob hladne, kuhinjske pločice.
Iste jeseni, nedjelja, njih dvoje sjede i piju kavu.
Neradni je dan, ali on ima vožnju. Kandidat koji već sedmi put pada na gradskoj vožnji, pa bi na dodatnu obuku.
Stariji Predrag i mlađi Nenad su u sobi.
Nešto su se ušutjeli! – govori Stoja i diže se da provjeri djecu, kad se iz sobe začu pucanj.
Pištolj je bio u kutiji za cipele, visoko gore na ormaru, metak je bio u cijevi, cijev naslonjena na sljepoočnicu.
Zemlja se mrznula, prvi put te jeseni. Grob leden kao ljetne kuhinjske pločice.
Kratka vijest u novinama: “Sedmogodišnji N. B. ubio se očevim pištoljem, dok je četiri godine stariji brat sjedio za stolom, okrenut leđima, i crtao.”
Oca je mučila savjest: zašto je stavio pištolj u kutiju za cipele, zašto je metak bio u cijevi, zašto je imao pištolj?
Ili bi gledao živoga dječaka i razmišljao: je li se Nenad igrao pištoljem i tako se ubio, ili su se obojica igrala, pa je stariji dječak ubio mlađeg?
Kada bi o tome mislio, bilo bi mu lakše i ne bi ga mučila savjest. Sina koji mu je ostao gledao je s tihom, optužujućom mržnjom.
Sve drugo je nevidljivo i nikada se neće znati.