Short cuts iz Hotela Balatura/I (Četvrta sezona, 2011)
***
Paul, Nijemac, soba Fijolica
Paul je logoped i živi u Njemačkoj, u velikom gradu s poznatom katedralom. Već je četvrti put u Balaturi. Može se reći da je postao naš prijatelj. Paul zna ime svakog leptira koji proleti. Njegovo mjesto je u malom vrtu pokraj lavande. Satima drži kameru i čeka.
Prolazim u trenutku kad ugleda šarenca, takozvanog danje paunče.
“Mora da je kopriva u blizini. Gdje je kopriva ima i njega.”
Nekoliko metra dalje, na rubu šume, raste kopriva. Paulu nije potrebna moja potvrda, on nema vremena da se veseli točnosti svoje teorije.
“Bože”, šapne i podigne kameru drhtavim rukama. “Prugasto jedarce.”
Čujem klik okidača i tražim točku leptira u poantilizmu ljubičastog mozaika lavandinih cvjetova. Ne vidim ništa. Gledam Paula i na trenutak kao da vidim suze u njegovim očima.
Ponovno pretražim vrt očima. Negdje na cvatovima lavande sletio je žutocrni leptir s plavim crtama i odmara se sklopljenih krila. Takvog leptira vidim bezbroj puta svaki dan.
Malo se približim pa vidim kako je stvarno izuzetno lijep. Čak i za oko nekoga tko se ne bavi leptirima.
Čujem kako Paul diše. Ništa ne govori.
Osjećam se glupo što nikada nisam primijetila ljepotu prugastog jedarca.
***
Monika i Thomas, iz Austrije, soba Cibor
Noćas je bilo nevrijeme. Oni dolaze u rano poslijepodne na doručak. Neugodno im je što se tako kasno pojavljuju. Nada, koja svako jutro priredi doručak, pita: “Najprije da vas pitam: je li curilo u vašoj sobi?”
Naime, kad puše jugozapadnjak i nosi kišu – obično u velikim količinama – pokraj prozora u sobi Cibor curi voda. Ne pretjerano, ali dovoljno da gosti ujutro nađu malu (a ponekad i malo veću) lokvu na podu, što se u hotelu zapravo nikako ne smije dogoditi. Gordan je već dva puta otvarao zid, skinuo je jednom prilikom crepove na kroviću iznad prozora, ali nije mogao otkriti gdje voda ulazi.
Već smo se privikli da je to naša slaba točka, da je jednostavno viša sila. Ne možemo tu ništa, kažemo. A sada je više-manje lutrija tko će spavati u sobi kad puše jugozapadnjak. Taj se vjetar, koji je u našem krajevima srećom rijedak, u Dalmaciji zove garbin ili lebić. Ovdje ga nema često, zato nam nije potrebno posebno ime. Mi imamo uglavnom buru. Onda još buru, osim toga možda buru, mjesecima isključivo buru… onda dugo ništa, zatim nešto čistog juga, premda dolazi s jugoistoka, pokoju tramuntanu i maestral.
A taj jugozapadnjak, koji onako bezveze udara koso sa strane i nosi bezobraznu oborinu, jednostavno nije predviđen u arhitekturi našeg hotela. Općenito nitko nije mislio o tome da vjetar ima posebnu snagu, za razliku na primjer od potresa ili lavine, koji čovjeka pogađaju sudbonosnim udarom, bez mržnje i slučajno. Vjetar je druga stvar, vjetar ima osobine, a to nije moja ideja, to sam čitala kod Josepha Conrada u Tajfunu. Olujni vjetar te pogađa, kaže, kao da si mu neprijatelj, vrlo osobno, želi te zgrabiti i dokučiti tvoje misli, želi ti izvući dušu. Tako piše Conrad. A u snažnom jugozapadnjaku ima nešto bijesno i lukavo. Kao da namjerno otvori oblake iznad sobe Cibor. Ovako, iz čistog mira. Iskreno, mislim da se čovjek tu ne može zaštititi. Ali kako da to objasnimo gostima? Pogotovo ako usred sezone nema druge slobodne sobe da ih premjestimo.
Nada je ovaj put našla elegantno rješenje. “Čujete, vi dođite na doručak kad god vas je volja, ako treba u pet poslijepodne. Ali da ste lokvu odmah zaboravili… Može?”
Monika i Thomas su ponudu odmah prihvatili. Oni vole spavati, ne smeta im kiša ni vjetar. Ma, da se svijet ruši ispred hotela, da se lično pojavi taj Conradov tajfun, ne bi im smetalo. Vole spavati i doručkovati kasno poslijepodne. Nećemo im reći da u našem hotelu svatko može doručkovati kada god želi.
Lijepo je što smo na miru do sljedećeg jugozapadnjaka.
***
Klement, Nizozemac, soba Lovor
Klement je stigao iz Rotterdama. Pisac je, piše za kazalište. Sjedi po cijele dane s laptopom u blagavaonici i piše. Ima još tjedan dana da završi tekst. Kazališni komad je smješten u Džibutiju, u Rotterdamu i u Birminghamu.
“Ima ih najmanje 20.000 koji su otišli”, kaže. “Somalijci koji su živjeli u Nizozemskoj, u zemlji koja je nekad bila uzorna što se tiče imigracijske politike. Sad žive u Velikoj Britaniji, uglavnom u Birminghamu i Leicasteru, i čine sa 70.000 do 100.000 članova najveću migrantsku zajednicu ili dijasporu u Velikoj Britaniji.”
“A zašto su otišli?”, pitam.
“Kažu da su nezadovoljni sistemom koji ih drži ovisnim o socijalnoj skrbi i koji potpomaže etničku napetost. Somalijske muslimanske obitelji iz industrijskih gradova Tilburg i Rotterdam masovno se sele u Birmingham gdje se sjedinjuju familije koje su živjele razdvojene zbog stroge migrantske politike u Nizozemskoj. Selidba je djelomično povezana s eksplozijom antimuslimanskih osjećaja nakon ubojstva kontroverznog filmskog redatelja Thea van Gogha 2004. godine.”
“Je li im bolje u Birminghamu?”
“Je. Tamo mogu brže otvoriti vlastitu tvrtku, dućan ili restoran. Mogu se družiti i zaraditi i ne moraju živjeti od socijalne pomoći. Bio sam tamo. Pričao sam s predstavnicima somalijske zajednice.”
Klement se smije. “Bilo je vrlo jednostavno. U zajednici engleski govore još manje nego ja. Glavni jezik Somalijaca u Birminghamu je nizozemski.”
Klement nastavi s pisanjem i ja idem dalje misleći na Somalijce u birminghamskim kvartovima koji prodaju voće i povrće s imenima kao što su de appelen, de peren,bloemkool i bonen…
***
Dijana, Hrvatica, soba Maslina
Dijana je došla da pregleda hotel. Planira u njemu organizirati seminar.
“A čime se bavite?”, pitam. Feng Shui majstorica je, kaže, i nudi nam besplatan pregled hotela da vidimo kako teku energije u našoj kući. Na recepciji je sve uredu, počne ona veselo, tu je sve prozračno, a vrata su vam stalno otvorena, to je dobro.
Nastavimo put prema blagovaonici hodnikom pokraj polica s knjigama. Eh, to je već na granici. Nemam ništa protiv vaših knjiga, ali morate znati da je to ipak problematično. Toliko priča, nadam se da su lijepe priče, jer priče u takvim količinama ozbiljno utječu na naše duše.
Slažem se, mislim.
Knjige o ratu, tužne i negativne knjige, svakako bacajte van. To je kao da ste okruženi ljudima koji vam stalno pričaju tužne priče. To nikome nije dobro.
Dijana me gleda kao da mi je našla gljivice u frižideru. Pred mojim očima pojavi se film u kojemu s gumenim rukavicama praznim police u biblioteci. Nosim bijelo radno odijelo i bacam knjige u plave vreće za smeće.
Nije tako loše u ovoj sobi, reče, i tek tada primijetim da je već ušla u sobu u kojoj će spavati. Samo da znate, ovdje su boravili ljudi koji nisu bili sasvim u ravnoteži. Nešto osjetim. Očito nisu bili dugo tu, nema veze, pročistit ću sobu, pa ću moći spavati. Budite bez brige. Inače vam je hotel sasvim okej.
Popili smo kavu na terasi i bili smo blizu toga da će se taj seminar, koji će napuniti hotel na sedam dana, održati u Balaturi.
Gdje možemo boraviti kad pada kiša?
Nema problema, imamo konobu. Dižemo se sa stola i spuštamo u konobu.
Dijana stane, uzdahne. Ovo je jezivo, kaže čim uđe u konobu. Ovdje osjećam zastrašujuće lošu energiju. A energija, koja ovdje stanuje, vrlo je stara. Znate li tko je prije živio u ovoj kući?
Pa, nešto znam. Bila je to obitelj moga supruga.
Jezivo, baš jezivo. Ovo ne možemo na brzinu riješiti. Ovdje je potreban intenzivan tretman.
Bilo je jasno da se seminar ne može održati na takvom mjestu.
A ja sam već ranije čula priče o ljudima koji su nekad živjeli na tom starom imanju. Sretne i smiješne priče, ali i vrlo tragične. Priče kakve možemo naći u svakoj staroj kući. Odlučila sam da ću jednoga dana napisati knjigu o njima.
Bit će to knjiga koju ću morati, po Dijaninom mišljenju, čuvati negdje u vrtu, da mi ne zrači u kući. Najbolje bi bilo da bude zatvorena u plastičnoj kutiji tvrtke Tupperware. Jer neke će epizode u njoj govoriti o gladi, o gubljenju, a bome i o ratu. A te ratne epizode su najtužnije.
Hotelski dnevnik, srpanj
Short cuts iz Hotela Balatura/I
(Četvrta sezona, 2011)
***
Paul, Nijemac, soba Fijolica
Paul je logoped i živi u Njemačkoj, u velikom gradu s poznatom katedralom. Već je četvrti put u Balaturi. Može se reći da je postao naš prijatelj. Paul zna ime svakog leptira koji proleti. Njegovo mjesto je u malom vrtu pokraj lavande. Satima drži kameru i čeka.
Prolazim u trenutku kad ugleda šarenca, takozvanog danje paunče.
“Mora da je kopriva u blizini. Gdje je kopriva ima i njega.”
Nekoliko metra dalje, na rubu šume, raste kopriva. Paulu nije potrebna moja potvrda, on nema vremena da se veseli točnosti svoje teorije.
“Bože”, šapne i podigne kameru drhtavim rukama. “Prugasto jedarce.”
Čujem klik okidača i tražim točku leptira u poantilizmu ljubičastog mozaika lavandinih cvjetova. Ne vidim ništa. Gledam Paula i na trenutak kao da vidim suze u njegovim očima.
Ponovno pretražim vrt očima. Negdje na cvatovima lavande sletio je žutocrni leptir s plavim crtama i odmara se sklopljenih krila. Takvog leptira vidim bezbroj puta svaki dan.
Malo se približim pa vidim kako je stvarno izuzetno lijep. Čak i za oko nekoga tko se ne bavi leptirima.
Čujem kako Paul diše. Ništa ne govori.
Osjećam se glupo što nikada nisam primijetila ljepotu prugastog jedarca.
***
Monika i Thomas, iz Austrije, soba Cibor
Noćas je bilo nevrijeme. Oni dolaze u rano poslijepodne na doručak. Neugodno im je što se tako kasno pojavljuju. Nada, koja svako jutro priredi doručak, pita: “Najprije da vas pitam: je li curilo u vašoj sobi?”
Naime, kad puše jugozapadnjak i nosi kišu – obično u velikim količinama – pokraj prozora u sobi Cibor curi voda. Ne pretjerano, ali dovoljno da gosti ujutro nađu malu (a ponekad i malo veću) lokvu na podu, što se u hotelu zapravo nikako ne smije dogoditi. Gordan je već dva puta otvarao zid, skinuo je jednom prilikom crepove na kroviću iznad prozora, ali nije mogao otkriti gdje voda ulazi.
Već smo se privikli da je to naša slaba točka, da je jednostavno viša sila. Ne možemo tu ništa, kažemo. A sada je više-manje lutrija tko će spavati u sobi kad puše jugozapadnjak. Taj se vjetar, koji je u našem krajevima srećom rijedak, u Dalmaciji zove garbin ili lebić. Ovdje ga nema često, zato nam nije potrebno posebno ime. Mi imamo uglavnom buru. Onda još buru, osim toga možda buru, mjesecima isključivo buru… onda dugo ništa, zatim nešto čistog juga, premda dolazi s jugoistoka, pokoju tramuntanu i maestral.
A taj jugozapadnjak, koji onako bezveze udara koso sa strane i nosi bezobraznu oborinu, jednostavno nije predviđen u arhitekturi našeg hotela. Općenito nitko nije mislio o tome da vjetar ima posebnu snagu, za razliku na primjer od potresa ili lavine, koji čovjeka pogađaju sudbonosnim udarom, bez mržnje i slučajno. Vjetar je druga stvar, vjetar ima osobine, a to nije moja ideja, to sam čitala kod Josepha Conrada u Tajfunu. Olujni vjetar te pogađa, kaže, kao da si mu neprijatelj, vrlo osobno, želi te zgrabiti i dokučiti tvoje misli, želi ti izvući dušu. Tako piše Conrad. A u snažnom jugozapadnjaku ima nešto bijesno i lukavo. Kao da namjerno otvori oblake iznad sobe Cibor. Ovako, iz čistog mira. Iskreno, mislim da se čovjek tu ne može zaštititi. Ali kako da to objasnimo gostima? Pogotovo ako usred sezone nema druge slobodne sobe da ih premjestimo.
Nada je ovaj put našla elegantno rješenje. “Čujete, vi dođite na doručak kad god vas je volja, ako treba u pet poslijepodne. Ali da ste lokvu odmah zaboravili… Može?”
Monika i Thomas su ponudu odmah prihvatili. Oni vole spavati, ne smeta im kiša ni vjetar. Ma, da se svijet ruši ispred hotela, da se lično pojavi taj Conradov tajfun, ne bi im smetalo. Vole spavati i doručkovati kasno poslijepodne. Nećemo im reći da u našem hotelu svatko može doručkovati kada god želi.
Lijepo je što smo na miru do sljedećeg jugozapadnjaka.
***
Klement, Nizozemac, soba Lovor
Klement je stigao iz Rotterdama. Pisac je, piše za kazalište. Sjedi po cijele dane s laptopom u blagavaonici i piše. Ima još tjedan dana da završi tekst. Kazališni komad je smješten u Džibutiju, u Rotterdamu i u Birminghamu.
“Ima ih najmanje 20.000 koji su otišli”, kaže. “Somalijci koji su živjeli u Nizozemskoj, u zemlji koja je nekad bila uzorna što se tiče imigracijske politike. Sad žive u Velikoj Britaniji, uglavnom u Birminghamu i Leicasteru, i čine sa 70.000 do 100.000 članova najveću migrantsku zajednicu ili dijasporu u Velikoj Britaniji.”
“A zašto su otišli?”, pitam.
“Kažu da su nezadovoljni sistemom koji ih drži ovisnim o socijalnoj skrbi i koji potpomaže etničku napetost. Somalijske muslimanske obitelji iz industrijskih gradova Tilburg i Rotterdam masovno se sele u Birmingham gdje se sjedinjuju familije koje su živjele razdvojene zbog stroge migrantske politike u Nizozemskoj. Selidba je djelomično povezana s eksplozijom antimuslimanskih osjećaja nakon ubojstva kontroverznog filmskog redatelja Thea van Gogha 2004. godine.”
“Je li im bolje u Birminghamu?”
“Je. Tamo mogu brže otvoriti vlastitu tvrtku, dućan ili restoran. Mogu se družiti i zaraditi i ne moraju živjeti od socijalne pomoći. Bio sam tamo. Pričao sam s predstavnicima somalijske zajednice.”
Klement se smije. “Bilo je vrlo jednostavno. U zajednici engleski govore još manje nego ja. Glavni jezik Somalijaca u Birminghamu je nizozemski.”
Klement nastavi s pisanjem i ja idem dalje misleći na Somalijce u birminghamskim kvartovima koji prodaju voće i povrće s imenima kao što su de appelen, de peren, bloemkool i bonen…
***
Dijana, Hrvatica, soba Maslina
Dijana je došla da pregleda hotel. Planira u njemu organizirati seminar.
“A čime se bavite?”, pitam. Feng Shui majstorica je, kaže, i nudi nam besplatan pregled hotela da vidimo kako teku energije u našoj kući. Na recepciji je sve uredu, počne ona veselo, tu je sve prozračno, a vrata su vam stalno otvorena, to je dobro.
Nastavimo put prema blagovaonici hodnikom pokraj polica s knjigama. Eh, to je već na granici. Nemam ništa protiv vaših knjiga, ali morate znati da je to ipak problematično. Toliko priča, nadam se da su lijepe priče, jer priče u takvim količinama ozbiljno utječu na naše duše.
Slažem se, mislim.
Knjige o ratu, tužne i negativne knjige, svakako bacajte van. To je kao da ste okruženi ljudima koji vam stalno pričaju tužne priče. To nikome nije dobro.
Dijana me gleda kao da mi je našla gljivice u frižideru. Pred mojim očima pojavi se film u kojemu s gumenim rukavicama praznim police u biblioteci. Nosim bijelo radno odijelo i bacam knjige u plave vreće za smeće.
Nije tako loše u ovoj sobi, reče, i tek tada primijetim da je već ušla u sobu u kojoj će spavati. Samo da znate, ovdje su boravili ljudi koji nisu bili sasvim u ravnoteži. Nešto osjetim. Očito nisu bili dugo tu, nema veze, pročistit ću sobu, pa ću moći spavati. Budite bez brige. Inače vam je hotel sasvim okej.
Popili smo kavu na terasi i bili smo blizu toga da će se taj seminar, koji će napuniti hotel na sedam dana, održati u Balaturi.
Gdje možemo boraviti kad pada kiša?
Nema problema, imamo konobu. Dižemo se sa stola i spuštamo u konobu.
Dijana stane, uzdahne. Ovo je jezivo, kaže čim uđe u konobu. Ovdje osjećam zastrašujuće lošu energiju. A energija, koja ovdje stanuje, vrlo je stara. Znate li tko je prije živio u ovoj kući?
Pa, nešto znam. Bila je to obitelj moga supruga.
Jezivo, baš jezivo. Ovo ne možemo na brzinu riješiti. Ovdje je potreban intenzivan tretman.
Bilo je jasno da se seminar ne može održati na takvom mjestu.
A ja sam već ranije čula priče o ljudima koji su nekad živjeli na tom starom imanju. Sretne i smiješne priče, ali i vrlo tragične. Priče kakve možemo naći u svakoj staroj kući. Odlučila sam da ću jednoga dana napisati knjigu o njima.
Bit će to knjiga koju ću morati, po Dijaninom mišljenju, čuvati negdje u vrtu, da mi ne zrači u kući. Najbolje bi bilo da bude zatvorena u plastičnoj kutiji tvrtke Tupperware. Jer neke će epizode u njoj govoriti o gladi, o gubljenju, a bome i o ratu. A te ratne epizode su najtužnije.