Paket iz Sarajeva, omotan sivim pak-papirom i dvostruko uvezan kanafom od tri milimetra debljine, u Zdravilišče Laško stigao je već 6. maja ujutro. Meho je – istom brzinom kojom ih je skidao pred juriš u žensko meso – obukao sedam dana iščekivane kupaće gaće i odjurio u banjski bazen, odgodivši pisanje uzvratnoga pisma za večernje sate. Ostavićemo ga u bazenu onoliko vremena koliko nam bude potrebno da raspravimo pitanje koje od samoga početka kazivanja o fatalnoj dopisnici vrišti da na njega bude odgovoreno:
Ima li u Jugoslaviji gotovih kupaćih gaća?
Zašto je Meho morao tražiti da mu se kupaće gaće pošalju iz Sarajeva? Zar jedan bosanski ministar nema para da u Sloveniji sebi kupi kupaće gaće? Zar se u Laškome, zar se u cijeloj Sloveniji, aprila 1949. godine, nisu mogle kupiti kupaće gaće? Ima li u Zagrebu gotovih kupaćih gaća? Gdje su ti “diplomatski magacini”? Nejasno, sve nejasno, sve samo nejasno do nejasnoga. Kako se uopće, tih godina, živjelo u Jugoslaviji? Kako smo, tih godina, živjeli mi, u Valtera Perića Jedanaest?
Prisjećam se: tačkice. Posebna vrsta papirnatih tiketa, različitih boja za različitu klasnu pripadnost, i različit stupanj neimanja u općem siromaštvu. Svakodnevna roba dobijala se “na tačkice”. Trideset metara trotoara uvrh ulice, po cio bogovetni dan, potkišom, pod zvizdanom, na mrazu, zauzimali ljudski redovi. Ljudi, sve dvoje po dvoje, u redovima, stajali, čekali da im se, na tačkice, dadne ulje, brašno, safun. Stajalo se i čekalo dugo, pa smo i mi, djeca, stajali i čekali – ne da preuzmemo robu, nego da olakšamo starijima, odmjenivši ih u čuvanju reda. I kazivalo se tako: Čuvaj mi red! Konzerve, sa žutim prahom, nježnim kao puder za djecu: Trumanova jaja. (Prepoznao sam tu konzervu – sjajni zlaćanozeleni lim, i mnogo slova, cio roman ispisan po njemu! – četrdeset i tri godine kasnije, u paketima “humanitarne pomoći”, čiju sam sadržinu, začepljena nosa, bacao pred rijetke sarajevske mačke.)
Kako smo živjeli, šta smo radili mi, iz Valtera Perića Jedanaest?
Prevrtanje, šivenje, lutkice i vez
U stanu Sidran-Jukića, mama šila. Nakon osam sati knjigovodstvenog posla u Željezničkom neboderu, na Marindvoru, nakon svih kućnih poslova i poslova oko djece – šila. Za komšijsku djecu, za djevojke i žene. Za mašinom, prevrtala teške zimske kapute. Ni sama ne zna, sirota Behija, koliko je kaputa prevrnula! Unutarnja strana da postane vanjska, a vanjska da bude unutarnja. Jedan se kaput mogao tri-četiri puta “prevrtati”, i uvijek da bude – ko nov! A prevrtalo se i dalje, dok se, u šnajderovim rukama, tkanina ne počne raspadati. U ruhu djevojačkom donesena, mamina “Singerica” što ju je ko zna otkud dopremio njen otac, vozovođa Omer Jukić, noćima nije zastajala. Tap-tap, tap-tap, tap-tap – posvunoć. A Mati heklala. Naočare, malo-malo, pa joj sklizavale niz nos. Ona ih pridizala, gurkajući stakla nadlanicom a ne ispuštajuć igala… Iz ruku joj izlazile mrežaste jastučne i stone ukrasne prekrivke, mrežaste, crne i bijele, končane rukavice za preostale starojugoslovenske gospođe i gospođice. Narodna umjetnost. Tih godina, i sve do šezdesetih, u gradu postojala dva Komisiona. Kod slastičarne “Egipat”, idrugi, na Titovoj, kod Vrazove. Bijahu ti dućani, komisioni, svojevrsna, socijalistička podvrsta zalagaonica: doneseš robu iz kućne radinosti, trgovac ili primi ili ne primi, čekaš hoće li se prodati, pa ako imadneš sreće te se nešto tvoje proda – dođeš i uzmeš novac, koliko ti dadne. Majke slale djecu: Idi, pitaj jel mi se ono prodalo. Djeca brojala, pa naučila pravilo: biće prodato, kad peti-šesti put odeš da upitaš je li prodato. Na četvrtom spratu, u stanu Jugurdžija, uz čika-Mihajla i tetu-Milicu, puna kuća čeljadi: Dušanka, Seka, Ranka, Olga, Akan. Teta-Milica pravila divne lutke. Odjevene u prelijepe minijaturne haljinice. S ukrasima, kapicama, maramama, rumenih lica. I djetinje haljinice radila. I pajace, sa špicastim kapama. Aleksej Jugurdžija – Akan i ja skitali svakog dana sarajevskim ulicama u akciji kojoj smo dali ime: idemo da tražimo šta nađemo. Ekser, ispravan špicpleh, olovku, žicu, čahuru od metka, krezavi češalj, košpicu od kajsije. Turpijom, ili trenjem od oštar kameni brid, na košpici se napravi otvor, i košpica pretvori u pištaljku. Strašnu pištaljku. Idemo da tražimo šta nađemo. Jednom sam, u Titovoj, u travi, ispred zgrade Predsjedništva, našao papirnu novčanicu od Jednog Dinara !
Ali! Neka niko ne pomisli da smo bili gladni! Ne, ne, nikako ne! Nismo bili gladni. Takvo je bilo vrijeme. Ničega nije bilo, pa je sve imalo vrijednost. Sve je imalo vrijednost, jer ničega nije bilo.
Kad se Avdo zamisli na tuti
Izgleda da je Meho stigao, prije nego što se dokopao vlastitih kupaćih gaća, poslati još jedno šaljivo i provokativno pismo u Sarajevo. U kućnoj arhivi nije sačuvano, ali se njegov sadržaj u cijelosti dade razumjeti iz maminoga odgovora u vertikalno okrenutoj dopisnici od 7. maja.
Dragi Meho! Dobila sam i treću Tvoju kartu kojom mi se javljaš iz Laškog. Vjerujem da će disciplina koja postoji u banjidobro koristiti Tvome zdravlju te da ćeš se u pravom smislu odmoriti i popraviti.“
Abdulah Sidran Junior upada: PAZITE SAD!
Ta mlada udovica koja ti se sviđa taman je mislim dobro došla da Ti tu usamljenost i dosadu skrati, ne smeta ni malo što je cotava, jer si i sam cotav tj. sa štapom hodaš pa se možete spariti. Ne javljaš mi jesi li dobio paket… I tako dalje.
Ponovo bih se smio zakleti Bogom, opkladiti uštabilo, staviti glavu na panj, da je Meho, u dokolici laškoga banjanja, izmislio i udovicu i udovičinu cotavost, sve izmislio, a niradčega drugog do da napravi cirkus, da opet malčice nasikira svoju naivnu ženicu izlažući zapravo sprdnji njenu prostodušnu lakovjernost. Imaginarna cotava udovica i sarajevska vratnička lola Meho Sidran! O, majko draga, o Behijo Jukićko, pa ima li kraja tvojoj bezazlenosti ?
Igrali smo se na podu, kod Akana. Po nečemu sam razumio da Dušanki smeta naša igra, da joj smetamo i Akan i ja. Ona je već bila student, Mihajlova najstarija kći Duša. Spremala neki ispit, vjerovatno, a gdje da se skloni, kod toliko sestara, i još brata koji je doveo druga iz prizemlja. Podigao sam, i pod pazuho metnuo nešto, ne sjećam se šta, što je bilo moje. Izišao iz kuhinjskog dnevnog boravka, u neosvijetljen hodnik, da idem kući. S tim nečim pod pazuhom, u hodniku zastao, bilo mi žao što odlazim. Zastao toliko sekundi koliko je bilo dovoljno da čujem Dušankinu rečenicu u kojoj se zahvaljuje Bogu što ja izađoh. “Samo što nisam poludjela!” Šta ću sad, ako čuju kad budem otvarao izlazna vrata, pa saznaju da sam čuo Dušankinu rečenicu? Kuku meni, majko moja! Kako je samo teško iz tuđe kuće izići nečujno! – Jeste, bilo je u tome nečeg sasvim Behijinog. Bojati se za drugoga. Stidjeti se za drugoga. I ono, stupidno i grozno: važnije je šta će drugi pomisliti nego kako će meni biti. Mama u pismu nastavlja:
Neki dan se Avdo zamislio upravo na tuti pa veli: ‘Mama, možda se je tata u Sloveniji već i oženio’. Pitam ga ko ti je to reko te on onda priznade da mu je Mašo reko da će mu tata dovesti drugu mamu iz Slovenije te se on toga sjetio.
Ne pamtim, ne mogu ni pretpostaviti ko je bio gorepomenuti Mašo. Ni kad bi na tutu sjeo, ne bih se sjetio. Nije ni važno. Ali mi jeste, ovih dana, bilo važno da u telefonskom imeniku pronađem Akanov broj. Znam da je ostao u Sarajevu, sretali smo se, poslije rata. Da ga čujem, da uporedimo sjećanja i sravnimo uspomene. Šta pamtim ja, a šta pamti on od svih naših revnih patroliranja gradom. Nađem ispravan, važeći, na Ilidži, telefonski broj. Naravski – tako smo govorili u djetinjstvu: naravski, a ne: naravno ! – najprije upitam za zdravlje. Jesu li svi na broju. Umrla Dušanka, kaže. Kad? Prije petnaest dana. Koje ono godište bijaše Duša, tridesetitreće? Koliko to dođe? Sedamdesetišest. Je li se napatila? (Baš sam budala: kao da se može mrijeti bez patnje!) Nako. Pokoj Dušankinoj duši. Sad smo mi na redu, Akane. Napisaću, Akane, nešto lijepo, nešto ozbiljno i lijepo, o Jugurdžijama. Samo o Jugurdžijama. Ako stignem, Akane. Ako me Nešta ne pomete. Hvala ti, Akane. Vidimo se, ako Bog da.
Cotava udovica ode u klozetsku šolju
Ko se ljudskim dušama bavi, zna da nema kraja tajnama i pitanjima. Na jedno kad odgovoriš, deset se novih otvaraju. Ako je mama sačuvala toliko pisama, kako je moguće da nije sačuvala i to u kojemu tata pominje “cotavu udovicu”? Šta se sa tim pismom dogodilo? Znam. Imam šezedesetpet godina, i znam. Majka se sakrila u klozet, da je ne vide Mati, Zekija i braća, plakala u klozetu deset minuta – potpuno vjerujući u postojanje “cotave udovice”! – dopisnicu pocijepala u sitne komadiće, bacila poda se i potegla ručku lanca od vodokotlića. Umila se, oprala ruke. Zatim u kuhinji, za stolom, napisala svoj herojski odgovor.
Stradanje Mehe Sidrana/3
Napad cotave udovice i mamina herojska odbrana
Paket iz Sarajeva, omotan sivim pak-papirom i dvostruko uvezan kanafom od tri milimetra debljine, u Zdravilišče Laško stigao je već 6. maja ujutro. Meho je – istom brzinom kojom ih je skidao pred juriš u žensko meso – obukao sedam dana iščekivane kupaće gaće i odjurio u banjski bazen, odgodivši pisanje uzvratnoga pisma za večernje sate. Ostavićemo ga u bazenu onoliko vremena koliko nam bude potrebno da raspravimo pitanje koje od samoga početka kazivanja o fatalnoj dopisnici vrišti da na njega bude odgovoreno:
Ima li u Jugoslaviji gotovih kupaćih gaća?
Zašto je Meho morao tražiti da mu se kupaće gaće pošalju iz Sarajeva? Zar jedan bosanski ministar nema para da u Sloveniji sebi kupi kupaće gaće? Zar se u Laškome, zar se u cijeloj Sloveniji, aprila 1949. godine, nisu mogle kupiti kupaće gaće? Ima li u Zagrebu gotovih kupaćih gaća? Gdje su ti “diplomatski magacini”? Nejasno, sve nejasno, sve samo nejasno do nejasnoga. Kako se uopće, tih godina, živjelo u Jugoslaviji? Kako smo, tih godina, živjeli mi, u Valtera Perića Jedanaest?
Prisjećam se: tačkice. Posebna vrsta papirnatih tiketa, različitih boja za različitu klasnu pripadnost, i različit stupanj neimanja u općem siromaštvu. Svakodnevna roba dobijala se “na tačkice”. Trideset metara trotoara uvrh ulice, po cio bogovetni dan, potkišom, pod zvizdanom, na mrazu, zauzimali ljudski redovi. Ljudi, sve dvoje po dvoje, u redovima, stajali, čekali da im se, na tačkice, dadne ulje, brašno, safun. Stajalo se i čekalo dugo, pa smo i mi, djeca, stajali i čekali – ne da preuzmemo robu, nego da olakšamo starijima, odmjenivši ih u čuvanju reda. I kazivalo se tako: Čuvaj mi red! Konzerve, sa žutim prahom, nježnim kao puder za djecu: Trumanova jaja. (Prepoznao sam tu konzervu – sjajni zlaćanozeleni lim, i mnogo slova, cio roman ispisan po njemu! – četrdeset i tri godine kasnije, u paketima “humanitarne pomoći”, čiju sam sadržinu, začepljena nosa, bacao pred rijetke sarajevske mačke.)
Kako smo živjeli, šta smo radili mi, iz Valtera Perića Jedanaest?
Prevrtanje, šivenje, lutkice i vez
U stanu Sidran-Jukića, mama šila. Nakon osam sati knjigovodstvenog posla u Željezničkom neboderu, na Marindvoru, nakon svih kućnih poslova i poslova oko djece – šila. Za komšijsku djecu, za djevojke i žene. Za mašinom, prevrtala teške zimske kapute. Ni sama ne zna, sirota Behija, koliko je kaputa prevrnula! Unutarnja strana da postane vanjska, a vanjska da bude unutarnja. Jedan se kaput mogao tri-četiri puta “prevrtati”, i uvijek da bude – ko nov! A prevrtalo se i dalje, dok se, u šnajderovim rukama, tkanina ne počne raspadati. U ruhu djevojačkom donesena, mamina “Singerica” što ju je ko zna otkud dopremio njen otac, vozovođa Omer Jukić, noćima nije zastajala. Tap-tap, tap-tap, tap-tap – posvunoć. A Mati heklala. Naočare, malo-malo, pa joj sklizavale niz nos. Ona ih pridizala, gurkajući stakla nadlanicom a ne ispuštajuć igala… Iz ruku joj izlazile mrežaste jastučne i stone ukrasne prekrivke, mrežaste, crne i bijele, končane rukavice za preostale starojugoslovenske gospođe i gospođice. Narodna umjetnost. Tih godina, i sve do šezdesetih, u gradu postojala dva Komisiona. Kod slastičarne “Egipat”, i drugi, na Titovoj, kod Vrazove. Bijahu ti dućani, komisioni, svojevrsna, socijalistička podvrsta zalagaonica: doneseš robu iz kućne radinosti, trgovac ili primi ili ne primi, čekaš hoće li se prodati, pa ako imadneš sreće te se nešto tvoje proda – dođeš i uzmeš novac, koliko ti dadne. Majke slale djecu: Idi, pitaj jel mi se ono prodalo. Djeca brojala, pa naučila pravilo: biće prodato, kad peti-šesti put odeš da upitaš je li prodato. Na četvrtom spratu, u stanu Jugurdžija, uz čika-Mihajla i tetu-Milicu, puna kuća čeljadi: Dušanka, Seka, Ranka, Olga, Akan. Teta-Milica pravila divne lutke. Odjevene u prelijepe minijaturne haljinice. S ukrasima, kapicama, maramama, rumenih lica. I djetinje haljinice radila. I pajace, sa špicastim kapama. Aleksej Jugurdžija – Akan i ja skitali svakog dana sarajevskim ulicama u akciji kojoj smo dali ime: idemo da tražimo šta nađemo. Ekser, ispravan špicpleh, olovku, žicu, čahuru od metka, krezavi češalj, košpicu od kajsije. Turpijom, ili trenjem od oštar kameni brid, na košpici se napravi otvor, i košpica pretvori u pištaljku. Strašnu pištaljku. Idemo da tražimo šta nađemo. Jednom sam, u Titovoj, u travi, ispred zgrade Predsjedništva, našao papirnu novčanicu od Jednog Dinara !
Ali! Neka niko ne pomisli da smo bili gladni! Ne, ne, nikako ne! Nismo bili gladni. Takvo je bilo vrijeme. Ničega nije bilo, pa je sve imalo vrijednost. Sve je imalo vrijednost, jer ničega nije bilo.
Kad se Avdo zamisli na tuti
Izgleda da je Meho stigao, prije nego što se dokopao vlastitih kupaćih gaća, poslati još jedno šaljivo i provokativno pismo u Sarajevo. U kućnoj arhivi nije sačuvano, ali se njegov sadržaj u cijelosti dade razumjeti iz maminoga odgovora u vertikalno okrenutoj dopisnici od 7. maja.
Dragi Meho!
Dobila sam i treću Tvoju kartu kojom mi se javljaš iz Laškog. Vjerujem da će disciplina koja postoji u banji dobro koristiti Tvome zdravlju te da ćeš se u pravom smislu odmoriti i popraviti.“
Abdulah Sidran Junior upada: PAZITE SAD!
Ta mlada udovica koja ti se sviđa taman je mislim dobro došla da Ti tu usamljenost i dosadu skrati, ne smeta ni malo što je cotava, jer si i sam cotav tj. sa štapom hodaš pa se možete spariti.
Ne javljaš mi jesi li dobio paket… I tako dalje.
Ponovo bih se smio zakleti Bogom, opkladiti uštabilo, staviti glavu na panj, da je Meho, u dokolici laškoga banjanja, izmislio i udovicu i udovičinu cotavost, sve izmislio, a niradčega drugog do da napravi cirkus, da opet malčice nasikira svoju naivnu ženicu izlažući zapravo sprdnji njenu prostodušnu lakovjernost. Imaginarna cotava udovica i sarajevska vratnička lola Meho Sidran! O, majko draga, o Behijo Jukićko, pa ima li kraja tvojoj bezazlenosti ?
Igrali smo se na podu, kod Akana. Po nečemu sam razumio da Dušanki smeta naša igra, da joj smetamo i Akan i ja. Ona je već bila student, Mihajlova najstarija kći Duša. Spremala neki ispit, vjerovatno, a gdje da se skloni, kod toliko sestara, i još brata koji je doveo druga iz prizemlja. Podigao sam, i pod pazuho metnuo nešto, ne sjećam se šta, što je bilo moje. Izišao iz kuhinjskog dnevnog boravka, u neosvijetljen hodnik, da idem kući. S tim nečim pod pazuhom, u hodniku zastao, bilo mi žao što odlazim. Zastao toliko sekundi koliko je bilo dovoljno da čujem Dušankinu rečenicu u kojoj se zahvaljuje Bogu što ja izađoh. “Samo što nisam poludjela!” Šta ću sad, ako čuju kad budem otvarao izlazna vrata, pa saznaju da sam čuo Dušankinu rečenicu? Kuku meni, majko moja! Kako je samo teško iz tuđe kuće izići nečujno! – Jeste, bilo je u tome nečeg sasvim Behijinog. Bojati se za drugoga. Stidjeti se za drugoga. I ono, stupidno i grozno: važnije je šta će drugi pomisliti nego kako će meni biti. Mama u pismu nastavlja:
Neki dan se Avdo zamislio upravo na tuti pa veli: ‘Mama, možda se je tata u Sloveniji već i oženio’. Pitam ga ko ti je to reko te on onda priznade da mu je Mašo reko da će mu tata dovesti drugu mamu iz Slovenije te se on toga sjetio.
Ne pamtim, ne mogu ni pretpostaviti ko je bio gorepomenuti Mašo. Ni kad bi na tutu sjeo, ne bih se sjetio. Nije ni važno. Ali mi jeste, ovih dana, bilo važno da u telefonskom imeniku pronađem Akanov broj. Znam da je ostao u Sarajevu, sretali smo se, poslije rata. Da ga čujem, da uporedimo sjećanja i sravnimo uspomene. Šta pamtim ja, a šta pamti on od svih naših revnih patroliranja gradom. Nađem ispravan, važeći, na Ilidži, telefonski broj. Naravski – tako smo govorili u djetinjstvu: naravski, a ne: naravno ! – najprije upitam za zdravlje. Jesu li svi na broju. Umrla Dušanka, kaže. Kad? Prije petnaest dana. Koje ono godište bijaše Duša, tridesetitreće? Koliko to dođe? Sedamdesetišest. Je li se napatila? (Baš sam budala: kao da se može mrijeti bez patnje!) Nako. Pokoj Dušankinoj duši. Sad smo mi na redu, Akane. Napisaću, Akane, nešto lijepo, nešto ozbiljno i lijepo, o Jugurdžijama. Samo o Jugurdžijama. Ako stignem, Akane. Ako me Nešta ne pomete. Hvala ti, Akane. Vidimo se, ako Bog da.
Cotava udovica ode u klozetsku šolju
Ko se ljudskim dušama bavi, zna da nema kraja tajnama i pitanjima. Na jedno kad odgovoriš, deset se novih otvaraju. Ako je mama sačuvala toliko pisama, kako je moguće da nije sačuvala i to u kojemu tata pominje “cotavu udovicu”? Šta se sa tim pismom dogodilo? Znam. Imam šezedesetpet godina, i znam. Majka se sakrila u klozet, da je ne vide Mati, Zekija i braća, plakala u klozetu deset minuta – potpuno vjerujući u postojanje “cotave udovice”! – dopisnicu pocijepala u sitne komadiće, bacila poda se i potegla ručku lanca od vodokotlića. Umila se, oprala ruke. Zatim u kuhinji, za stolom, napisala svoj herojski odgovor.