Avdaginica posti i devera oko domaćinstva i petero male djece. A živci joj po prirodi slabi: lako plane a teško bjesove u sebi smiruje.
Pa svako malo mlati djecu.
Ubi Boga u njima, sve od nervoze.
Govori joj Olga, prijateljski:
– Bona ne bila, ili prestani tuči djecu, ili nemoj postiti!
Avdaginica je gleda.
– Pa jest! – kaže.
II
Svako selo imalo je bega i begovicu. Takav bio običaj.
U ovom selu, ukraj pruge, begovica se sprijateljila s Olgom.
Takvo je to bilo prijateljstvo da bi, kad joj njih dvoje uđu u kuću, skidala zar i feredžu. Kao da joj je Franjo brat. Kao da nije žena. I nije udovica.
Toliko je bilo njihovo prijateljstvo, o čemu se u Kaknju dobro znalo.
III
Žene su se pokrivale i pred ženama, ako su one kršćanke.
Bilo ih strah da će kršćanka ispričati mužu kako joj prija izgleda. Toliko će ju vjerno opisati da će on znati sve, kao da ju je svojim očima gledao. I tako će je, možda i nehotice, ravnajući se prema svojim običajima, grdno osramotiti.
Sramota je ako drugo muško zna kako izgledaš.
Bilo vjernik ili nevjernik.
U strahu da bi je muškarac mogao razotkriti, ogoliti i osramotiti po priči i po opisu, nešto je vrlo puteno.
U tom je strahu i najdublja ljudska vjera u priču i u literaturu.
IV
Nakon malo vremena, Olga je po kakanjskim muslimanskim selima počela hodati u dimijama i s maramom na glavi. Tako joj je bilo ugodno. Pogotovo kad nastupi proljeće. Mladoj ženi najlakše je potrčati kada je u dimijama. A u to vrijeme, krajem dvadesetih, nema tko ne bi poželio trčati od radosti i lakoće. Barem u ljetna doba, u selima oko Kaknja.
Poslije će se, jedna za drugom, umoriti i otežati.
I vrijeme će otežati.
Olga se čudila vjeri tih žena.
Bila tamo jedna Besima, i imala dvije kćeri.
U proljeće, umrije Besimi kćer.
U ljeto, umrije Besimi druga kćer.
Dolazi joj Olga, kao što je navikla ići, na žalost. U muslimanskom svijetu nije takav običaj. Ali nije običaj ni da se žalost odbije.
I sjede tako, jedna prema drugoj, na podu, preko puste sinije gledaju se.
Besima mirna, Olga samo što se ne razlije preko obala.
Rudari, kovači, pijanci i njihove žene (5)
Razotkrivanje po priči
Tih godina zaredali ljetni ramazani.
Dani dugi, a što je duži dan, to je duži i post.
Avdaginica posti i devera oko domaćinstva i petero male djece. A živci joj po prirodi slabi: lako plane a teško bjesove u sebi smiruje.
Pa svako malo mlati djecu.
Ubi Boga u njima, sve od nervoze.
Govori joj Olga, prijateljski:
– Bona ne bila, ili prestani tuči djecu, ili nemoj postiti!
Avdaginica je gleda.
– Pa jest! – kaže.
II
Svako selo imalo je bega i begovicu. Takav bio običaj.
U ovom selu, ukraj pruge, begovica se sprijateljila s Olgom.
Takvo je to bilo prijateljstvo da bi, kad joj njih dvoje uđu u kuću, skidala zar i feredžu. Kao da joj je Franjo brat. Kao da nije žena. I nije udovica.
Toliko je bilo njihovo prijateljstvo, o čemu se u Kaknju dobro znalo.
III
Žene su se pokrivale i pred ženama, ako su one kršćanke.
Bilo ih strah da će kršćanka ispričati mužu kako joj prija izgleda. Toliko će ju vjerno opisati da će on znati sve, kao da ju je svojim očima gledao. I tako će je, možda i nehotice, ravnajući se prema svojim običajima, grdno osramotiti.
Sramota je ako drugo muško zna kako izgledaš.
Bilo vjernik ili nevjernik.
U strahu da bi je muškarac mogao razotkriti, ogoliti i osramotiti po priči i po opisu, nešto je vrlo puteno.
U tom je strahu i najdublja ljudska vjera u priču i u literaturu.
IV
Nakon malo vremena, Olga je po kakanjskim muslimanskim selima počela hodati u dimijama i s maramom na glavi. Tako joj je bilo ugodno. Pogotovo kad nastupi proljeće. Mladoj ženi najlakše je potrčati kada je u dimijama. A u to vrijeme, krajem dvadesetih, nema tko ne bi poželio trčati od radosti i lakoće. Barem u ljetna doba, u selima oko Kaknja.
Poslije će se, jedna za drugom, umoriti i otežati.
I vrijeme će otežati.
Olga se čudila vjeri tih žena.
Bila tamo jedna Besima, i imala dvije kćeri.
U proljeće, umrije Besimi kćer.
U ljeto, umrije Besimi druga kćer.
Dolazi joj Olga, kao što je navikla ići, na žalost. U muslimanskom svijetu nije takav običaj. Ali nije običaj ni da se žalost odbije.
I sjede tako, jedna prema drugoj, na podu, preko puste sinije gledaju se.
Besima mirna, Olga samo što se ne razlije preko obala.
– Zaplači Besima, olakšaj dušu! – govori joj.
– Bog dao, Bog uzeo! – mirno odgovara Besima.
I tako njih dvije žale.