________________________________________Stjepanu Ćosiću, o Svisvetima
Akademik Cavatappi nekoć mi je pričao kako sam ne piše o smrti. Zaboravio sam što i o čemu piše akademik Cavatappi, možda sonete, makar se njega ne može zaboraviti. Kažu da se rodio u otočkom gradiću i da su ga djeca u igri prozvala Cavatappijem. Bilo je to, mislim Cavatappijevo djetinjstvo, u doba pomrčine, kada bi djeca, jer bi bila drukčija, umjesto drugog imena ponekad dobila logorski broj, njihova smrt onda ne bi bila zapisana, o njoj se ne bi pisalo, zar je razumno pisati o onima čijih tijela nema, koji su ostali sumnjivi broj.
Kada bi bila moguća, ova priča bi govorila o njihovim dušama, na dalekom potonulom groblju uz veliku vodu koja nije more, kazali bismo štogod o profesoru Grgu i akademiku Cavatappiju, antologičaru, o doktoru Razumu i pripravniku Branku, ovako je ovdje tek riječ o dimu cigarete u sjeni kamenoga cvijeta, u procjepu između unutrašnje i vanjske straže logora koji nije mogao steći sjećanje jer su se pisci priča njegova svijeta klonili smrti. Zapravo riječ je tek o vodi, moćnoj poput mora na horizontu ili poplave ispod nogu, kada je žeđ neizdrživa, pa ako nema izvora skupljamo rosu ili kopamo bunar.
Za logor u Jasenovcu doznao sam od Luce, svoje majke, na nekom od malih groblja s crtom mora u horizontu na koja smo zalazili, bit će zbog zavjeta svetome Antunu ili tek onako, da obiđemo svojtu koje se još nisam mogao sjećati. Rekla mi je da su uklesana djeca, čiju sam dob sa strahom izračunao, odvedena u logor i da zato nisu odrasla, a nisu ni umrli od šarlaha ili koje druge boljetice, pa da ih spuste, zamotane u lincun kroz male otvore uz rub kamenih obiteljskih grobnica, odškrinutih ili otkrhnutih ploča od kojih bih odvraćao pogled.
Bila je to kiša – potvrdio mi je poslije profesor Grgo. Čitao sam njegove riječi polako, ali osim kiše još jednom jezivi šum – tihi govor velikog broja žena i plač djece. Smjestili su ih u blato pod otvorenim kišnim nebom… Ležale su na zemlji u stavovima nekog pradavnog tihog očaja… Onda su odveli i njih… ostalo je – tko zna zašto – nekoliko stotina probrane djece. Umirala su isprva polako, od gladi i od bolesti. Jednom je netko pronio kroz naše dvorište umrlu djevojčicu. Nosio ju je položenu na rukama, pokritu nekom krpom, tako da se vidjela samo duga zlatna kosa…
Profesor Grgo nije uvršten u nacionalnu antologiju, htjeli su ga smjestiti u dodatak, ali je po običaju rekao Ne. Akademik Cavatappi pokušao je izravnati taj nesporazum, zatvoriti rupu kroz koju plima prodire kroz nasip. U obnovljenoj kolekciji, i sam kažemo antologičar, uzeo je profesora Grga u svoj razmjer, mjeru straha iz djetinjstva kada se iza zatvorenih škura čuje – Cavatappi. A profesor Grgo bio je iz susjedne uvale, za bure se preko vode dolaze zvukovi: Kad se svijest opet počela rađati postojao je samo zvuk. Akademik Cavatappi ne taji da je profesor Grgo neprestano u ustaškim zatvorima i logorima, stalo mu je do profesorova nastojanja oko sabranosti u logoru, pa kaže da se ondje posvetio prevođenju Danteova Pakla, i to kao obliku duhovnoga otpora, uvjetu čuvanja integriteta. Zlatokosa djevojčica je također uvrštena kao danteovski motiv, bez integriteta kakav joj je, ne štedeći se ni izvan straže, dao pisac koji se nije bojao govoriti o smrti. Bilo mu je svejedno hoće li doktor Razum prebrojati dovoljno njegovih slika za antologiju.
Opet kroz kišu, drugo pero promatra logor, na udaljenosti od pedesetak metara primijetim neku gužvu i mrmor glasova. Jedan čovjek nije mogao izdržati teret podebela mokra balvana i pao. Kao Krist pod križem. Ustaje iz snijega, popravlja si na glavi modri beret. Grga Gamulin. Nekoliko dana potom, sve je užurbano, u panici zbog vode što se talasa i ziba, kao prijeteće more… Dere vlažan, oštar vjetar, vijori haljinama, otkida komandne povike, zaustavlja ljude u hodu, pomutnja biblijskog stila… u trenu povodanj prijeti da će u grotlo nevidljivog bunara povući čitav nepreveden Danteov Pakao, s krugovima i bez brojeva, utisnutih u balvane pod kojima će se padati do kraja, mimo računice mrtvozornika Razuma.
Na peronu posljednje stanice pušim s pripravnikom Brankom koji tu radi, došao sam u Jasenovac. Pitam ga za stražare iz predvečerja s prijetećom vodom, pa saznajem za unutrašnju i vanjsku stražu. Pomutnju biblijskog stila izvana je, uz žicu, čuvala domaća regimenta, stražari iz susjedstva. Oni nisu morali znati što se zbiva unutra, nije to bilo predviđeno, nije im bilo dano, razumna okolica imala se prostirati do mora. S nestankom logora zanijemila je i unutrašnja straža, dok je vanjska bila tek raspuštena, ostavljena. Stražari su preživljavali pod unutrašnjim nadzorom, vlastite i opće muke, bez prava na presudu i drugi život.
Brankova obitelj pripadala je obilježenima, djevojčicama s groblja iz horizonta i profesoru zlatne kose, pa ipak u pomutnji biblijskog stila nije stradala, premda je živjela nadomak logora, ako to nadomak išta znači u razumnoj okolici. Oskudijevali su vodom i djed je odlučio kopati bunar. Najpovoljniju ponudu dao je Napušteni iz vanjske straže, lako je to razumjeti, u njegovu silasku pod zemlju nije bilo riječ o budućnosti. Radio je sam, a kada je ušao dublje pod zemlju, pomagali su ukućani, vlasnici dvorišta. Radilo se sa starim vitlom i izlizanim užetom. U onom trenu kada nadođe poplava uže je puklo i kanta puna taloga poletjela natrag. Tišina. Stražar je dohvatio ostatak užeta i nekako se popeo u dvorište. Očima svjedoka gledao je starca niz čije se lice cijedila voda, morska voda, a potom je čuo – Ko bi mi vjerovao da te nisam namjerno.
Bunar
________________________________________Stjepanu Ćosiću, o Svisvetima
Akademik Cavatappi nekoć mi je pričao kako sam ne piše o smrti. Zaboravio sam što i o čemu piše akademik Cavatappi, možda sonete, makar se njega ne može zaboraviti. Kažu da se rodio u otočkom gradiću i da su ga djeca u igri prozvala Cavatappijem. Bilo je to, mislim Cavatappijevo djetinjstvo, u doba pomrčine, kada bi djeca, jer bi bila drukčija, umjesto drugog imena ponekad dobila logorski broj, njihova smrt onda ne bi bila zapisana, o njoj se ne bi pisalo, zar je razumno pisati o onima čijih tijela nema, koji su ostali sumnjivi broj.
Kada bi bila moguća, ova priča bi govorila o njihovim dušama, na dalekom potonulom groblju uz veliku vodu koja nije more, kazali bismo štogod o profesoru Grgu i akademiku Cavatappiju, antologičaru, o doktoru Razumu i pripravniku Branku, ovako je ovdje tek riječ o dimu cigarete u sjeni kamenoga cvijeta, u procjepu između unutrašnje i vanjske straže logora koji nije mogao steći sjećanje jer su se pisci priča njegova svijeta klonili smrti. Zapravo riječ je tek o vodi, moćnoj poput mora na horizontu ili poplave ispod nogu, kada je žeđ neizdrživa, pa ako nema izvora skupljamo rosu ili kopamo bunar.
Za logor u Jasenovcu doznao sam od Luce, svoje majke, na nekom od malih groblja s crtom mora u horizontu na koja smo zalazili, bit će zbog zavjeta svetome Antunu ili tek onako, da obiđemo svojtu koje se još nisam mogao sjećati. Rekla mi je da su uklesana djeca, čiju sam dob sa strahom izračunao, odvedena u logor i da zato nisu odrasla, a nisu ni umrli od šarlaha ili koje druge boljetice, pa da ih spuste, zamotane u lincun kroz male otvore uz rub kamenih obiteljskih grobnica, odškrinutih ili otkrhnutih ploča od kojih bih odvraćao pogled.
Bila je to kiša – potvrdio mi je poslije profesor Grgo. Čitao sam njegove riječi polako, ali osim kiše još jednom jezivi šum – tihi govor velikog broja žena i plač djece. Smjestili su ih u blato pod otvorenim kišnim nebom… Ležale su na zemlji u stavovima nekog pradavnog tihog očaja… Onda su odveli i njih… ostalo je – tko zna zašto – nekoliko stotina probrane djece. Umirala su isprva polako, od gladi i od bolesti. Jednom je netko pronio kroz naše dvorište umrlu djevojčicu. Nosio ju je položenu na rukama, pokritu nekom krpom, tako da se vidjela samo duga zlatna kosa…
Profesor Grgo nije uvršten u nacionalnu antologiju, htjeli su ga smjestiti u dodatak, ali je po običaju rekao Ne. Akademik Cavatappi pokušao je izravnati taj nesporazum, zatvoriti rupu kroz koju plima prodire kroz nasip. U obnovljenoj kolekciji, i sam kažemo antologičar, uzeo je profesora Grga u svoj razmjer, mjeru straha iz djetinjstva kada se iza zatvorenih škura čuje – Cavatappi. A profesor Grgo bio je iz susjedne uvale, za bure se preko vode dolaze zvukovi: Kad se svijest opet počela rađati postojao je samo zvuk. Akademik Cavatappi ne taji da je profesor Grgo neprestano u ustaškim zatvorima i logorima, stalo mu je do profesorova nastojanja oko sabranosti u logoru, pa kaže da se ondje posvetio prevođenju Danteova Pakla, i to kao obliku duhovnoga otpora, uvjetu čuvanja integriteta. Zlatokosa djevojčica je također uvrštena kao danteovski motiv, bez integriteta kakav joj je, ne štedeći se ni izvan straže, dao pisac koji se nije bojao govoriti o smrti. Bilo mu je svejedno hoće li doktor Razum prebrojati dovoljno njegovih slika za antologiju.
Opet kroz kišu, drugo pero promatra logor, na udaljenosti od pedesetak metara primijetim neku gužvu i mrmor glasova. Jedan čovjek nije mogao izdržati teret podebela mokra balvana i pao. Kao Krist pod križem. Ustaje iz snijega, popravlja si na glavi modri beret. Grga Gamulin. Nekoliko dana potom, sve je užurbano, u panici zbog vode što se talasa i ziba, kao prijeteće more… Dere vlažan, oštar vjetar, vijori haljinama, otkida komandne povike, zaustavlja ljude u hodu, pomutnja biblijskog stila… u trenu povodanj prijeti da će u grotlo nevidljivog bunara povući čitav nepreveden Danteov Pakao, s krugovima i bez brojeva, utisnutih u balvane pod kojima će se padati do kraja, mimo računice mrtvozornika Razuma.
Na peronu posljednje stanice pušim s pripravnikom Brankom koji tu radi, došao sam u Jasenovac. Pitam ga za stražare iz predvečerja s prijetećom vodom, pa saznajem za unutrašnju i vanjsku stražu. Pomutnju biblijskog stila izvana je, uz žicu, čuvala domaća regimenta, stražari iz susjedstva. Oni nisu morali znati što se zbiva unutra, nije to bilo predviđeno, nije im bilo dano, razumna okolica imala se prostirati do mora. S nestankom logora zanijemila je i unutrašnja straža, dok je vanjska bila tek raspuštena, ostavljena. Stražari su preživljavali pod unutrašnjim nadzorom, vlastite i opće muke, bez prava na presudu i drugi život.
Brankova obitelj pripadala je obilježenima, djevojčicama s groblja iz horizonta i profesoru zlatne kose, pa ipak u pomutnji biblijskog stila nije stradala, premda je živjela nadomak logora, ako to nadomak išta znači u razumnoj okolici. Oskudijevali su vodom i djed je odlučio kopati bunar. Najpovoljniju ponudu dao je Napušteni iz vanjske straže, lako je to razumjeti, u njegovu silasku pod zemlju nije bilo riječ o budućnosti. Radio je sam, a kada je ušao dublje pod zemlju, pomagali su ukućani, vlasnici dvorišta. Radilo se sa starim vitlom i izlizanim užetom. U onom trenu kada nadođe poplava uže je puklo i kanta puna taloga poletjela natrag. Tišina. Stražar je dohvatio ostatak užeta i nekako se popeo u dvorište. Očima svjedoka gledao je starca niz čije se lice cijedila voda, morska voda, a potom je čuo – Ko bi mi vjerovao da te nisam namjerno.