Čovjek jedno snijeva, a drugo mu se događa. Prema zakonu SFRJ i kasnije SRJ, osobi koja je od momenta izricanja pravosnažne presude nedostupna organima gonjenja, zatvorska kazna zastarijeva ako je u bjekstu duplo više vremena od izrečene kazne. Prve tri godine sam brojio svaki dan koji je protekao od sudske presude, a u sljedeće tri je protok vremena i ratna događanja učinio da se i po deset dana ne sjetim da je u bivšoj SFRJ bila za mnom raspisana potjernica, koja je na snazi u novoformiranoj srpsko-crnogorskoj federaciji. Jer je i sama SRJ bila u nekoj vrsti zatvora, pod međunarodnim sankcijama. Ipak, svih šest godina sam sanjao taj 19. mart 1996. kad se budem mogao slobodno prošetati cetinjskim korzoom. Jednom sam zamišljao sebe kako krećem od hotela Grand prema Trgu kralja Nikole, a drugi put kako se Njegoševom spuštam od Crnogorske banke. Onda sam, kao u nekoj vrsti kviza, pretpostavljao koga ću prvo sresti na glavnoj ulici, što će mi kazati, hoće li se iznenaditi što me vidi.
Ipak, potajno sam se nadao, sva do početka devedeset pete, da ću i prije toga datuma banuti na Cetinje: dva puta sam slao po pet somova maraka mom advokatu Gruju Vukoviću, za pisanje predstavke za aboliciju o kojoj odlučuje predsjednik Crne Gore Momir Bulatović. Advokat se uzdao u svoje poznanstvo sa predsjednikovim savjetnikom za pravna pitanja s kojim je igrao košarku u nižerazrednom Ljuboviću, i na običaj da u ratnim vremenima predsjednici češće koriste svoja ustavna prava kada je u pitanju akt milosti. I u zemljama s mnogo dužom pravnom i demokratskom tradicijom, u doba revolucija i ratova, relativizuje se društvena opasnost i ublažavaju se sankcije za mnoge kriminalne radnje, što uzrokuje mnoštvo zvaničnih i nezvaničnih pomilovanja, čak i za teška ubistva i silovanja. (Pred svakodnevnim prizorima masovnih pogibija, stradanja i rušenja pojedinačni zločini djeluju gotovo bezazleno). Jedan broj ratobornih kriminalaca je, po naređenju Slobodana Miloševiša, pomilovan i poslat na ratišta. Tako su stvorene i kažnjeničke jedinice od bivših zatvorenika iz Požarevca i Foče, koje su učestvovale u vukovarskoj bici i u prvim danima rata u Bosni.
U vremenima haosa, gdje se jedan zločin tretira kao herojstvo a drugi kao zvjerstvo nerazvidni su i nedosljedni kriterijumi za osude i za akte milosti. Meni molba za aboliciju nije uslišena jer nijesam advokatu poslao dovoljno novca, ili je moj branilac bio bez dovoljno upliva u kabinetu presjednika. Istina, bila je još jedna stvar koja mi nije išla u prilog da smekša tvrdo predsjednikovo srce. Predsjednik Bulatović je imao loša iskustva s Cetinjanima, jer je poslije naučnog skupa o Njegošu 1993. koji su zajedno organizovale dvije bratske akademije nauka i umjetnosti, srpska i crnogorska, na kojoj su pjesnici, popovi i profesori autora Gorskog vijenca proglasili samo srpskim piscem, grupa mladih i gnjevnih ljudi fizički nasrnula na predsjednika republike, visokog pokrovitelja ove manifestacije, kojega su obezbjeđenje i blindirani automobil spasili linča.
Pošteno govoreći moj odocnjeli povratak, ipak, nije imao veze s nespobnošću advokata i mogućoj Bulatovićevoj antipatiji prema Cetinjanima. Jer, i da sam kojim slučajem bio pomilovan opet se ne bih vratio prije 1. maja 1999. godine.
Međunatodne sankcije Srbiji i Crnoj Gori su ukinute poslije završetka rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i potpisivanja Dejtonskog sporazuma, ali zemlja u kojoj je godišnja inflacija bila petsto milijardi i prosječna plata u njemačkim markama u visini cijene jednog piva u nekoj minhenskoj birtiji teško se podizala na svoje noge. Sankcije su kao neki zloćudni tumor, koji moralno i ekonomski razaraju društvo, teže i dublje od ograničenog rata. Sve što je ulazilo u zemlju bilo je međunarodni šverc, koji je vlast, zbog sopstvenog opstanka i održanja zacrtanih ratnih ciljeva, proglasila novom privrednom granom. S druge strane, Zapadne zemlje nijesu ograničavale samo uvoz vojne industrije i nafte već su zabranili prekogranični promet svega što dolazi izvana osim vode i vazduha, uključujući hranu i ljekove.
Nijesam se vratio u Crnu Goru krajem marta devedeset šeste, jer sam se pripremao za biznis u Albaniji, koja je iz crnogorsko-srpske perspektive izgledala primamljivo. Kao obećana zemlja. Promjene u Albaniji su bile nevjerovatno brze, i nevjerovatno haotične. Još 1990. u Tirani je za strance postojao samo jedan restoran, u starom hotelu Dajti, koji su Talijani izgradili između dva svjetska rata. Ali, za tri-četiri godine nikle su desetine restorana, nekoliko ekskluzivnih hotela, i stotine kioska u kojima se služilo piće, prodavala brza hrana i poljoprivredni proizvodi. Nekolike stotine hiljada albanskih emigranata koji su poslije pada komunizma zapljusnuli Grčku i Italiju, počeli su donositi prve zarade u zemlju. Jedni su zaradili novac od teških nadničarskih poslova, drugi od trgovine – cijela zemlja je postala buvljak robe najegzotičnijeg porijekla, od Hong Konga do Brazila – i treći od najprljavijeg kriminala, prostitucije, oružanog razbojništva, šverca droge. Gradilo se na sve strane, nicale su u predgrađu Tirane, bez električne i vodovodne infrastrukture, sirotinjske kvadratne nastambe od betonskih blokova doseljenika iz Tropoje, Kuksa i Bajram Curija, ali i palate obložene crnim mermerom nevjerovatnih dimenzija i oblika. Mirna komunistička Tirana s mirnim ljudima na biciklima postala je mravinjak u kojemu su se sirene automobile različitog zvuka i tonaliteta svakodnevno nadgornjavale poput velikih metalnih tica. Broj stanovnika Tirane, što je bio slučaj sa većinom postkomunističkih glavnih gradova, za samo nekoliko se godina udvostručio, ali broj auta se hiljadio. Na prvi pogled imali ste utisak da su svi stari mercedesi iz Evrope dovezeni u Albaniju. U glavama dojučerašnjih proletera mercedes je bio simbol Zapadne moći i bogatstva.
Albanci su poslije poluvjekovne samoizolacije željeli da iskuse sve blagodeti ovoga svijeta koje im je zabranjivao strogi socijalistički moral. Skupa kola i velike kuće postali su statusni znaci nove elite. Uskoro se pokazalo, kad je otvorena prva tombola da su, kao svi južnjaci, ludi za kockom. Ispred igraonica su se stvarali dugi redovi željnih da okušaju sreću i lako dođu do novca. Albanija je postala prava Meka za sve kockarske igre. No, svi naši slot aparati, osim četiri komada koji su radili na divlje u kafanama lokalnih biznismena, aktivista vladajuće Demokratske stranke, u Valoni i Draču, bili su u jednom magacinu koji su oružani stražari čuvali zajedno s proizvodima fabrike duvana iz Libraža, malog mjesta na putu prema Ohridu. Pola godine nijesmo uspjeli da dobijemo nijedan papir za koncesiju na automate, iako nam nijednom niko od načelnika, deputata, savjetnika, podministara, ministara, nije rekao da ne možemo dobiti dozvolu za rad.
Pravo je čudo kako su se ljudi bez ikakvog iskustva u trgovini i poslovnom pregovaranju, iz zemlje koja je bila potpuno ukinula privatnu svojinu – u kojoj su i kokoške bile državno vlasništvo – tako brzo naučili pokvarenim igrama. Naizgled prostodušni, dojučerašnji članovi Partije rada, koji su s gađenjem govorili o iskvarenosti Titovog revizionizma i američkog imperijalizma, oko maloga prsta su vrtjeli i tako iskusne i premazane tipove poput Mića Carića, čuvenog zagrebačkog kockara, koji je tražio dozvolu za kazino u hotelu Tirana. Carić je za dozvolu – koju nikada neće dobiti- potrošio toliko novca na poklone i plaćene puteve ministrima i njihovim gospođama da je mogao otvoriti još jedno kazino u bilo kojoj evropskoj metropoli. U toj tipičnoj balkanskoj igri živaca, u kojoj se neprestano ponavljaju iste riječi, za koje znaju da su laži, onaj koji ih izgovara i oni što ih slušaju, svi se do besvijesti prave blesavi, s trunkom nade da će se posao, uz obilati novac i poklone, ipak, jednom završiti.
Dozvole za rad, one nižeg značenja, počele su pristizati tek pošto sam raskinuo ortakluk s Besnikom Osmanijem, uvoznikom povrća i voća iz Makedonije u Zagreb, i povremenim menadžerom albanskih fudbalera, i udružio se s Ralom Delićem, izbjeglicom iz Sarajeva, predratnim menadžrom s muzičke estrade. Besnik je stalno visio ispred Čarlija i u baru kazina Interkontinental. Volio je da se predstavlja kao menadžer, jer ga je bilo blam priznati da preprodaje povrće kumicama na Dolcu, i zato je stalno govorio o nekakvim zvučnim transferima mladih fudbalera iz Zemlje Orlova. No, očigledno se mnogo bolje razumio u tetovski pasulj i pamidoru nego u fudbal, jer su mu igrači, koje je držao u jednom stančiću Zaprešiću, ostajali kratkih rukava i poslije nekoliko mjeseci probe u Zaprešiću, Zaboku ili Čakovcu, redom vraćani kući.
Jedino zvučnije ime među Besnikovim akvizicijama bio je Zef Doda, golman skadarske Vlaznije. Menadžer lokalnog kluba Inter, koji se borio za ulazak u prvu hrvatsku ligu, kupio ga je za deset hiljada maraka. Predsjednik Intera, pričuvni brigadir rodom iz Posušja, stalno je Besnika vukao za nos. Daće mu pare, danas, pa sjutra, pa preksjutra, i onda mu je na kraju ljutito rekao da nema para, ali mu može dati pedeset slot mašina, koje je prebio za jedan stari dug u Mostaru.
Besnik je od onih tipova na koje ćeš uvijek negdje nalećeti, ali ne razmišljaš mnogo o njima. Mora se priznati da je imao svoj specifičan stil. Nije bio navalentan, kao većina južnjaka, iako je svako jutro stajao najmanje sat vremena pred ogledalom. Uvijek je bio besprijekorno očešljan i odjeven. Besnik je ustvari bio pravi žigolo. Uvaljivao se frajlama desetak godina starijim od njega. Ali, treba priznati da je i u tome imao nivo. Dolazile su u obzir samo gospe koje su imale stanove u strogom centru, između Džamije, Britanca i Esplanade.
Besnik me je zbog nečega gotivio. Čak mi je zvao i piće, iako nije bio od frajera koji se razbacuju s lovom. Te noći kad mi je ponudio ortakluk, na Svetog Nikolu devedeset četvrte, kazino je bio prazan. Sveti Nikola je kod katolika praznik darivanja, i većina kockara se sjetila da te noći treba nakome pokazati znak pažnje, koje je bilo tako malo svih ostalih prostih dana.
– Drugar, imam jednu kombinaciju u kojoj ćeš se za godinu napuniti kao brod. – Drugar mu je bila uzrečica kojom je pokazivao bliskost.
– Tamo gdje je velika lova nema mjesta za nas dvojicu. To je već neko kaparisao.
– Nisi u pravu. Imam pedeset automata za igru. Dolje u Tirani su ludi za kockom. Imam prolaz do Salji Beriše. Ovako sam s njegovim sestrićem. – Pribio je ruku uz ruku i spojio dva ispružena kažiprsta da bi mi pokazao koliko je blizak s rođakom predsjednika albanske Vlade.
– Možda ti nije loša zamisao, ali ćeš morati potražiti drugog partnera. Ja nemam para za investiranje.
– Pretpostavljao sam da si dekintiran. Tvoj ulog je samo pet milja maraka. Vratit ćeš mi ih kad nam dolje počne kapati. – Besnik je miješao beogradski i zagrebački sleng, jer prije nego što je stigao u Zagreb tri godine je učio frizerski zanat u školi učenika u privredu na Voždovcu, u kojoj je njegov ujak Besim, šef slastičara u hotelu Moskva, bio jedan od nastavnika za praksu.
– Moram malo promisliti. Javiću ti sjutra.
Nijesam htio pristati na prvu loptu, iako sam već odlučio dati otkaz u kazinu. Vrijedjelo je pokušati, iako mi je Besnik izgledao kao jebivjetar. Velike pare se na tuđem terenu mogu brzo napraviti samo velikim kriminalom ili znanjem koje drugi nemaju, a Albanija je u mnogim stvarima još neznavena.
Poslije prvih nekoliko dana u Tirani već je bilo bjelodano da Besnikove veze nijesu tako moćne, iako je u piano baru, koji je otvorila mlada lijepa Amerikanka albanskog porijekla, na Skenderbegovom trgu, presrijetao poznata lica deputata, novinara, ministara, uvaljivao im svoje visit karte i familijarno ih tapšao po ramenu. Jednom smo sreli u slastičarnici Europa tobožnjeg rođaka Sali Beriše, omalenog brkatog čovjeka, koji je bio Besnikova uzdanica za dobijanje dozvole za rad, popili s njim kafu, i poslije toga ga nikad više nijesmo vidjeli. Onda je petnaest dana uzaludno ugovarao sastanak s pomoćnikom ministra ekonomije, zatim je čekao nekog načelnika u ministarstvu finansija. Na kraju ga je i pomoćnik načelnika ispalio.
Besnik se umorio od trke za dobijanjem koncesije brže nego što sam očekivao. Falio mu je Zagreb, žalio se da je Tirana bučna i prljava, da su Albanci primitivni, i da ne bi ovdje živio kad bi svaki mjesec zaradio milion dolara. Njegovi razgovori s gospođom Loretom plemenitom Šuflaj, bili su sve kraći, glas mu je na telefonu bio sve tiši, i on je poslije razgovora bio sve zamišljeniji. Gospođa Loreta, koja je direktor pravnog sektora u Privrednoj banci, nije imala visoko mišljenje o Besnikovim poslovnim sposobnostima, i vjerovala je da mu je biznis samo izgovor za švaleraciju s mladim Albankama.
Osjetio sam da se Besnik sprema da digne sidro, čim mu automati, koji ilegalno rade u Draču i Valoni, povrate uloženih deset hiljada maraka. ]utao je o povratku u Zagreb, jer je bio uviđavan. Osjećao se neugodno zbog toga što me je bezveze dovukao u Tiranu. Pravio sam se kao da ne vidim da on posustaje, iako mi se nije vraćalo natrag, samo dva mjeseca poslije napuštanja kazina,
Sve je krenulo kako ne valja: Nikola Zaković mi se nije javljao na njegove beogradske telefone. Trebala mi je Nikolina preporuka za rad u kazinima, što ih vode njegovi pajtašI, na primjer, u Lipicama, Portorožu ili Novoj Gorici. Baš dok sam dumao na koji način da mu uđem u trag, s hotelskim nosačem prtljaga, u baru hotela Rogner, prišao mi je omanji proćelavi tip, buljavih očiju, koji se predstavio kao Rale Melić.
– Nikola Zaković mi je rekao da ti se javim.
– Ja ga ovih dana tražim. Ne javlja se na telefon. Što je s njim?
– Otišao je u Švajcarsku. Ima problem sa bubrezima. Ljekari sa VMA su mu rekli da će morati transplatirati bubreg ili se održavati na hemodijalizi.
Rale je pričao brzo. Trisata na sat. Ovdje se valja velika lova. Ponavljao je slične riječi kao Besnik. Samo što je Rale kurvin sin. Već je bio otvorio malo kazino u \evđeliji, na samoj granici s Grčkom. On nije samo pričao brzo, nego je i kapirao brzo, kao čela. Imao je prijedlog koji Besnik i ja nijesmo mogli odbiti. On će ući s nama u kompaniju sa svojih trideset slot mašina, i što se Besnika tiče, ukoliko je odlučio da ode svojoj milostivoj u Agram, ostaće u dilu s dvadeset posto akcija.
Ralovo samopouzadanje je bilo ljekovito. Jer, moćni Šandor, Mađar, koji je prvi donio automate za kocku u Albaniju, imao je monopol i izgledao nedodirljivo. Za razliku od Besnika, Rale nije odmah krenuo da obrađuje ministre, već je prikupljao informacije o njihovim šoferima, ljubavnicama, tajnim ortacima. Nije išao direktno u glavu, nego je pleo oko njih paukovu mrežu. Još nisam načisto, s kim je Šandor u dilu, s ministrom policije ili ekonomije. Ali saznaćemo i to vrlo brzo.
Rale je, za razliku od Besnika, bio galantan. Izvodio je novinare tabloida, fudbalske trenere, balerine iz nacionalnog teatra, na večeru u piano bar, poklanjao zlatnu dugmad za kušulju, nalivpera, damama Diorove parfeme i ogrlice. Još jedna stvar mu je išla u prilog: nije bio Albanac. Enver Hodžin poluvjekovni izolacionizam je kod većine ljudi stvorio odbojnost prema nacionalizmu. Stanovnici Albanije su se radovali svakome strancu. Čak i onima od kojih nijesu imali koristi. Jedino su zazirali od Albanaca iz bivše Jugoslavije, koji su odmah poslije otvaranja granica nahrupili u Tiranu, obećavajući neukim sunarodnicima brda i doline. Stoga su u Tirani početkom devedesetih godina bolje kotirali Srbi, Hrvati, Bosanci – stanovnici Albanije nijesu pravili razlike među bivšim Jugoslovenima- nego Kosovari.
Ali, za uspjeh u probijanju nevidljivog levantinskog zida za dobijanje koncesije i istiskivanje moćnog Mađara, trebalo je nešto više od same bistrine i upornosti čaršijskog laufera, kako Sarajlije zovu mangupe koji oko malog prsta vrte jalijaše, lovatore, političare. Rale je brižljivo pripremao teren kad će otkriti svoj glavni adut. Znao je da su ljudi koji su dugo živjeli u izolaciji, u kojoj je tajna policija stvorila nepovjerenje i među članovima najuže familije, skloniji mistifikacijama od drugih. Jednom je, kao slučajno ostavio na zadnjem sjedištu auta foto album fotografija u kojemu je on zagrljen s Lepom Brenom, Lepom Lukić, Zdravkom Čolićem, Zoricom Brunclik, Harisom Džinovićem, Seidom Memićem Vajtom, Miroslavom Ilićem, pored pomoćnika ministra ekonomije, koji je zbog nečega uvijek sjedio iza vozača. Albanci su bili ludi za jugoslovenskom estradom. I to više nijesu morali kriti.
Rale je kapilarno ulazio u razne krugove javnog života Tirane, i već za tri mjeseca , iako se nije služio albanskim, niti drugim stranim jezicima, upoznao je gotovo sve face koje čovjek od posla treba poznavati. Istina, u školi je naučio nešto francuskog jezika, koji bi mu poslužio u doba komunizma, jer ga je govorila partijska elita, zbog toga što je Enver Hodža bio pariški đak. Komunistički kadrovi, koji su govorili francuski, smatrani su kulturnim ljudima, iako su najveće bardove ovog jezika Vijona, Paskala, Boldlera, Remboa, Verlena, Balzaka, Valerija, Kamija, čak i komuniste-nadrealiste, Bretona, Elijara, Aragona, smatrali oličenjem dekadencije i otuđenosti. Niži partijski činovnici su učili ruski, a u vrijeme višepartizma i legalizacije televizijskih satelitskih antena, kao i velike emigracije prema zapadnoj obali Jadrana, talijanski jezik je zamijenio ruski i francuski.
Nepoznavanje albanskog i talijanskog jezika, Ralu je bila jedina vidljiva slaba tačka. Jer, Bido Ahmeti, bivši trgovački ataše u Beogradu i visoki oficir Sigurimija, kojega mu je preporučio Mićo Todorović, bivši šef Geneksovog predstavništva u Milanu, toliko je mrzio demokratsku vlast da je od muke crvenio u licu kad je trebao prevesti neku Ralovu kurtoaznu pohvalu o velikom napretku Albanije posljednjih godina ili o snažnom liderstvu Sali Beriše. Rale nije znao kako da prevlada ovu napetost između bivšeg komunističkog agenta i novih vlasti, pa je pokušao s Bidom toplo-hladno. Jednom je s prevodiocem gradio familijarni odnos, a drugi put mu je diskretno stavio do znanja da bi ga mogao otpustiti, i dovesti jednog mladog Skadranina, koji nema predrasuda prema novim vlasitma..
– Šta se stalno mrgodiš? Plaćam li ti malo?
– Sve je u redu.
– Nije u redu. Arogantan si prema prema mojim partnerima. Gledaš ih poprijeko. Kao da ih isleđuješ. Zaboravljaš da nijesi više policajac nego prevodilac.
– Nije to. Ne poznaješ albanski mentalitet. Oni glume da su uplašeni.
– Ja te plaćam, i tražim da se ponašaš kako ti kažem.
– Dobro, onda uzmi nekoga drugog.
– Sredi se malo. Biće ti dobro ako napravimo posao.
– Kažem ti. Možeš naći drugoga. – Probao ga je Bido.
– Smiri se Bido. Ne misli on tako. – Umiješao sam se. Pokušao sam da smirim bivšeg policajca.
– Ja s njim razgovaram. On me angažovao. –Bido ne mari za mene, kao da nijesam živ. Jer, smatra da je Rale glavni, i posebno je ljut na mene što ne koristim njegove tumačke usluge. Nije mogao sakriti prezir dok je slušao moja naklapanja na lošem talijanskom jeziku.
Bidu se malo popravilo raspoloženje kad mu je Rale platu s trista dolara podignuo na pet stoja. Automati u Draču i Valoni su razbijali posljednjih mjeseci, tako da smo Besniku vratili uloženih deset hiljada i iznajmili prostorije u poslovnom centru Ve Ve, iza hotela Tirana. Rale je bio u punom zamahu. Još je samo jednu dozvolu trebao potpisati ministar ekonomije, i imaćemo koncesiju za slot mašine, u lučkim gradovima Draču i Valoni, kao i Fieru, centru albanske naftne industrije.
Sve je krenulo dobrim putem, mislio sam. Dok smo čekali ministrov ovjereni befel o koncesijama za igre na sreću moj advokat u Podgorici će od ministarstva pravde dobiti crno na bijelo o konačnom zastarenju zatvorske kazne, i tako ću se pojaviti u Cetinju, u velikom stilu, kao uspješan biznismen. Opet ću imati vremena za stare cetinjske seanse, jer sam se s Ralom dogovorio da naizmjenično vodimo posao u Tirani. Jedan mjesec on, drugi ja.
Kod većine ljudi novac, više od svega drugoga, mijenja životne perspektive. Čak i onima koji nijesu odveć pohlepni i ambiciozni. Riješio sam da od prvog mjesečnog obračuna, poslije dobijanja koncesija, izdvojim dio dobitka za Teu, koja me u posljednje vrijeme optužuje da tonem u taj albanski brlog, i da to samo ja ne vidim. Kaže još da sam je manipulisao fantazijama o lakoj zaradi, i da će zbog mene postati socijalni slučaj. Optužbe su vremenom postalajale češće i besmislenije. Kad sam joj rekao da to više neću da slušam, jer je sama odlučila da napusti mjesto dramaturga u Gaveli i ode u Rim, u stan koji joj je zavještala mamina zia Antonia, bez prebijene pare, bez poznanstva, sa talentom koji nije trebao nikome izvan Frankopanske ulice, zavrištala je da sam lopov, prevarant i lažov.
I ostali ljudi koje sam srijetao u Tirani imali su povišenu euforiju. Kao pred veliku nesreću. Odnekud se pojavio veliki novac koji se presipao iz ruke u ruku. Pred centralnom bankom na Skenderbegovom trgu, sitni trgovci, činovnici, penzioneri, mijenjali su dolare i lire za leke kod uličnih dilera, i onda ih oročavali u novim bankama koje su davale mjesečnu kamatu od dvadeset do pedeset posto. Oni koji nijesu imali novca ili nekretnina, prodavali su sopstvene stanove, i porodice smještali kod rodbine dok ne zarade toliko da mogu kupiti barem dva stana. Pred takozvanim bankama, dojučerašnjim pekarama, brijačnicama, prodavnicama mješovite robe, iz kojih se novac, s oružanom pratnjom, iznosio u prostim platnenim džakovima, dan i noć su se gomilali redovi dojučerašnjih proletera i nižih funkcionera Partije rada, koji su nekad prezirali sve što je bilo povezano s kapitalističkom pohlepom.
Vlasnici novih banaka su postali prave zvijezde, važniji od ministara i estradnih muzičara. Pojavljivali su se u blindiranim autima, s mladim ljubavnicama i gomilom naoružanih tjelohranitelja. O novim bankarima su mediji govorili kao o sposobnim preduzetnim ljudima, koji su najavljivali velike privredne projekte u milijardama dolara, i ekonomski preporod Albanije. Bankari, doskorašnji ulični dileri, počeli su se takmičiti u filantropiji i donatorstvu takmičenja za mis Albanije, modnih revija, muzičkih festivala. Prekonoć su postali i vlasnici fudbalskih klubova, ne žaleći pare i za tamnopute Latinoamerikance. Najspektakularniji fudbalski transfer je napravio vlasnik jednog drugorazrednog kluba s čuvenim argetinskim centarforom, četrdesetogodišnjim Mariom Kempesom, najboljim strijelcem na svjetskom prvijenstvu u fudbalu davne 1978. godine. Prema pisanju tabloida Kempes je za jednu polusezonu uzeo million dolara.
U vrijeme najviše euforije, kad su redovi štediša postali beskrajni, toliko da je izgledalo da će svaki stanovnik Albanije u međuvremenu postati bankar ili štediša, počelo se šuškati da banke kasne u isplati mjesečnih kamata. Pametniji i oprezniji ljudi su očekivali bankrot piramidalne štednje, ali su se svi iznenadili kako se to iznenada i brutalno dogodilo. Prvi glasovi o propasti banaka bili su poput zlokobnog šapata koji najavljuje Strašni sud. Što je više kolalo vijesti da građaninu tome i tome nijesu isplatili kamatu, već su mu rekli da dođe sljedeće sedmice – svima su rekli da dođu za sedam dana – galama o neviđenom prosperitetu zemlje i piramidalnoj štednji koja je svojevrsni perpetum mobile, naglo se utišavala. I najednom se šapat o propasti pretvorio u pravu lavinu bijesa neuporedivo glasnijeg od skorašnje sveopšte galame o napretku. U dotad neviđeni samouništavajući bijes.
Izbezumljene štediše su- ko se čega prvo dokopao – zgrabile motke, mačuge. željezne šipke, lance, gvozdene boksere, pištolje, lovačke karabine. Prvo su jurnuli na banke, ali pošto u njima više nije bilo novca, a ni bankara koji su pobjegli u Makedoniju ili Grčku, stampedo se obrušio na strane banke, a onda na dućane, restorane, ministarstva, policijske stanice, i na kraju je iz vojnih garnizona ukradeno kompletno naoružanje, osim avijacije.
Država, koja je do prije desetak godina kontrolisala svaki pedalj zemlje i svaku ljudsku dušu, koja je znala i najskrivenije misli posljednjeg seljaka u najzabitijim selima Gornje Malesije, raspala se, kao da nikad nije postojala. Ulične bande su su preuzele vlast. Ministri i bogataši koji nijesu pobjegli još dok se granice susjednih zemalja nijesu hermetički zatvorile prema Albaniji, zabarakadirali su se naoružani u svojim stanovima.
Rale je kasnije od mene vidio da je vrag odnio šalu. On nikad ne pretpostavlja neuspjeh. Dok ne postane očigledan. Ali, onda je reagovao kao zvijer. Čim je vidio gomilu izbezumljenih ljudi na Skenderbegovom trgu rekao je Bidu da pozove šefa policijskih specijalaca Genca Nolija, koji je porijeklom iz istog sela u okolini Fiera odakle je i tumačeva žena. Rale mi je predložio da uzmemo Genca, crnomanjastog momka koji je bio prvak Albanije u bacanju diska, za tajnog partnera u igraonici u Fieru, i tako se lišimo brige da će nas lokalne siledžije reketirati ili praviti nerede u lokalu.
Genc se poslije Bidovog poziva pojavio za samo petnaest minuta. Kao da je očekivao da ćemo ga zvati.
– Kakva je situacija – pita Rale.
– Loša. Nemamo snage da održimo red.
– Onda moramo automate izbaciti u Makedoniju. Treba nam pomoć.
– U redu. Kaži što treba?
-Izvozni papiri, za reeksport preko Makedonije, u Bugarsku. I par tvojih ljudi da nas otprate do ]afasana. Od Elbasana do makedonske granice je prava pustara. Ako nastane haos na drumovima će se pojaviti novi kačaci.
– Dobićeš to.
– Samo pazi. Izaberi ljude koji nas neće usput opljačkati i baciti ispod ceste. Kad prođe ovaj stempedo mi se vraćamo. Ostajemo ortaci.
– Ne brini. Bićeš siguran. Kao da sam ja s vama.
– Kad krećemo?
– Neka Bido zove sjutra, u deset ujutro. Imaćete kamion, papire, pratnju.
Gencu se žurilo. Nije stigao ni da se pozdravi s nama. Možda je predosjećao da nam je ovo posljednji susret.
U sljedećih nekoliko mjeseci revolucija štediša se razvodnila, i polako se gasila, premda je zemlja bila prepuna oružja a od opljačkanog novca nije bilo ni traga. Štediše nijesu imali vođstvo i ideologiju, ali su ipak srušili Vladu Sali Beriše i doveli na vlast kriptokomuniste Fatosa Nanoa. Naša fascikla s četrdeset tri papira, kojoj je trebao još samo jedan potpis za dobijanje koncesije za slot mašine ostala je u jednoj ladici u kabinetu ministra ekonomije, koju je novi sluga naroda, nema u to sumnje, adaktirao sa još gomilom nezavršenih ugovora. Jer, prvi zadatak svake nove balkanske vlade je da stopira svaki nezavršeni ugovor svojih prethodnika.
Automati za kocku nijesu upućeni za Sofiju, kako je to pisalo u carinskoj deklaraciji, nego su ostali u Skoplju s novim uvoznim papirima pečatiranim u ispostavama \eneral Janković i Blace za skopsku kompaniju Univerzal, vlasnika Radenka Delića, iz Sarajeva, s prebivalištem u Ivana Cankara 111, u skopskom pregrađu Vlae.
Rale mi je rekao da pregovara s direktorom hotela Kontinental, da automate postavi u prostoriji u kojoj je sada hotelski bar.
– Što misliš o poslu?
– Ne mislim ništa. Nemamo izbora.
– Jebi ga. Ovdje ćemo uzimati siću u odnosu na Albaniju. Ali, dobro kažeš, nemamo izbora.- Gledao me ispitivački sitnim zelenim očima.- U ovome nema leba za obojicu.
– I ja mislim- prihvatio sam izazov.
– Predlažem da se isplatimo, ja tebe ili ti mene.
– Nemam ni para ni volje da se u Skoplju bakćem s poker aparatima. Koliko nudiš?
– Pedeset milja do Nove godine? To je korektno.
– Dolara ili maraka?
– Zelenbaća. – Besnika nijesmo pomenuli, jer je prekinuo svaku vezu s nama. Plemenita Loreta ga je otkačila još dok je bio u Tirani, i povezala se s jednim mladim Janjevcem. Ali ni Besnik je nije dugo korotovao, već je istog mjeseca otišao iz Zagreba, s jednom djevojkom iz Makedonije, duplo mlađom od njega. Vebi Velija mi je rekao da se Besnik vratio u svoje selo kraj Gostivara, iz kojega je krenuo prije trideset godina na zanat u Beograd.
Pružio sam Ralu ruku, iako se toliko novca, od pedeset aparata, može zaraditi za pet mjeseci, i u Besnikovom selu Gradac, a ne u centru glavnog grada. Još bih se malo cjenkao s Ralom, otezao bih dva-tri dana s odgovorom, dok ne pristane ponuditi barem deset hiljada više, da nijesam već za sjutradan bio rezervisao avionsku kartu za Rim, preko Zagreba.
Jer, htio sam još prošlog ponedjeljka, da sam mogao, poletjeti prema Rimu. Od Tee već tri sedmice nije bilo glasa. Odjednom je prestala da mi se javlja i da odgovara na telefonske pozive. Prvu nedjelju nakon što je zaćutala nijesam htio da je zovem. To je bila naša igra ko će prvi popustiti. Kadgod se naljutila zalupila bi telefonskom slušalicom, ali drugi dan bi me pozvala na mobilni, obično iza ponoći.
– Što se ne javljaš? –Glas joj je jednom bio pomirljiv, kao da se ništa nije dogodilo, a drugi put svadljiv, kao da sam ja prekinuo prošli razgovor. Posljednjih petnaest dana sam barem dva puta dnevno, ranije izjutra i kasno uveče, okretao njen rimski broj + 39 66 254 895, koji sam bio naučio napamet.
Nijesam morao biti previše promoćuran da bih shvatio da nešto debelo ne valja čim se ne javlja toliko dugo, jer kolikogod je ćudljiva Tea se teško odriče stečenih navika, i još teže sklapa nova poznanstva. U njenim navikama ima blagog autizma, potpune socijalne neuklopljivosti. Jer, ako je igdje onako plavokosa, tanka, visoka, aristokratkog držanja, mogla prosperirati to je Rim. Mogla je pitati pošto košta Rim. @abari su ludi za ženskima kao što je Tea.
U to sam se uvjerio samo što smo zajedno kročili u Italiju. Hrvatska željeznica je uprkos prvoj ratnoj zimi, redovno saobraćala s Zapadnom Evropom. Tea i ja smo krenuli vlakom do Venecije. Pošto smo ostavili kufere na staničnoj službi za čuvanje prtljaga, uputili smo se prema taksi stanici. Odlučili smo se malo promuvati do večernjeg voza za Rim. Venecija je zimi depresivna: to je vrijeme kad su ljudi suočeni sa sobom, golemom vodom i golemim kamenim palatama. Venecija je, bez one ljetnje bjelosvjetske vreve, teška sebi i svojim žiteljima. Storija o velikoj mletačkoj moći i gospodstvu bila bi nesnošljiva kad bi je gondolijeri, prodavci suvenira, konobari, kustosi, taksisti, morali pričati samo između sebe.
Taksisti su se bili skupili u krug, kao da nešto dijele među sobom ili se cikvaju. Onda su ugledali visoku plavokosu ženu u kratkoj bundi, i svi su se kao po komandi razdvojili u polukrug i počeli aplaudirati: Komplimenti, komplimenti. Primio nas je mladi tankovrati i tankognjati taksista, koji je nakon uobičajenog pitanja gdje idemo, rekao pjevljivim glasom, s mješavinom mletačke galantnosti i mangupluka svojstvenog njegovom bratstvu: Kad ste izašli iz voza mislili smo da je princeza Dijana.
Tea je ljepša od princeze Dajane, i bilo joj je neprijatno zbog zavodljivog izgleda. Nije znala koketirati sa udvaračima niti se odbraniti od nasrtljivaca. Pokušala je sakriti, zamaskirati svoju ženstvenost: nosila je široke košulje, tenisice ili duboke zimske cipele umjesto štikli. Šišala se kratko, na muški način, i nije koristila šminku, tako ste na prvi pogled mogli pomisliti da je tinejdžer. Teatar je obožavala zbog njegovih neslućenih mogućnosti transformacije, i zato što je njena uloga bila iza scene. U sjenci mladih i lijepih glumica, čiji je seksipil zasjenjivao manjak glumačke senzibilnosti.
No, kolikogod se Tea izvan pozorišta trudila da ostane neprimijetna, njena tobožnja nemarnost i ležernost su je činili još izazovnijom. To jest, tužnijom i usamljenijom.
I zgrada u Rimu- u kojoj je naslijedila stan mamine tetke- u Via Aurelia, bila je groteskna na svoj način. Građena je početkom 20. stoljeća, s elementima secesijske dekorativnosti, pa je izgledalo kao da je spuštena iz padobrana među jednoobraznim klasicističkim građevinama. Još su bili čudniji njeni stanari, prijepotopski starci koji su republikance, komuniste, slave, smatrali podljudima. Tea je bila jedini stanar koji se poslije nestanka monarhije uselio u zgradu ovalnih balkona s velikim četvorokrilnim prozorima. Sama ta činjenica je bila dovoljna da joj ukućani, smežurane spodobe, kao iz nekog francuskog vodvilja, ne nazivaju ni bonđorno.
Taksisti na Fjumićinu sam rekao da vozi u Via Aureila 146. Imao sam ključ od Teinog trosobnog stana na trećem spratu. Ključ mi je dala prije šest mjeseci, nakon što smo se vratili s dočeka Nove godine. Bila je polupijana. Uzmi ovo. Može ti trebati kad ja ne budem ovdje.
Je li bila već nešto naumila, ili je to rekla tek tako, pokušao sam se sabrati, slušajući na radio stanici taksi udruženja prepiranje dispečera sa taksistima, koji su čas zapomagali čas psovali zbog saobraćajnog kolapsa. Prve misli su najzloslutnije. Prepao sam se da ću je naći u stanu unakaženu od strane nekog psihopate koji je dugo slijedio i na kraju ritualno ubio. Druga misao mi je bila da je možda sama digla ruku na sebe. Obije su varijante bile moguće, jer je Tea posljednji put bila paranoična, i na momente histerična. Pribijala se uz mene kad nam je u susret išao neki prolaznik, koji nas nije čestito ni pogledao. Što se suicida tiče svaki depresivac je barem jednom u životu došao u iskušenje da sam sebi kaže: Ovo više nema nikakvog smisla.
Oprezno sam pregledao dnevni boravak, radnu i spavaću sobu, na kraju kupatilo i špajz, i načas sam odahnuo. Postao sam paničar, kao kakva zadušna baba. Iz mini bara sam uzeo bocu staličnaje – Tea i ja volimo rusku votku- i sio u veliku kožnu fotelju u koju je trideset godine svako popodne drijemao poslije ručka muž zie Antonie, karabinjerski pukovnik Osvaldo Faketi, koji je stan dobio u nasljedstvo od svog oca đenerala \ankarla Faketija, nekadašnjeg paža Njegovog kraljevskog veličanstva Vitoria Emanuila.
Nijesam imao koga pitati. Gdje je Tea? I počeo sam preturati po njenoj radnoj sobi. Knjige u luksuznim staklenim ormarima od orahovine naslijeđene su od tetke Antonie i njenog muža: tetka je, što nije bilo prilično za ženu iz provincije koja se udaje za oficira pred kojim je velika karijera, dovukla sa sobom više knjiga nego haljina. U dva ormara je složena beletristika tetke Antonie, na talijanskom i njemačkom, prošarena tankim pjesničkim knjigama Leopardija, \ustija, Aleardija, Zanele, Karlućija, D’Anuncija, Paskolija, Ungaretija, Pavezea, Šilera, Helderlina, Rilkea, Gotfilda Bena, dok su u pukovnikovim ormarima dominirale velike, masivne, tvrdo ukoričene enciklopedije, leksikoni, istorije, memoari.
Teine knjige su natikane na maloj bijeloj polici pored radnog stola. Na stolu je pored kompjutera s malim ekranom uvijek bilo razbacano desetak knjiga. Većina ih je otvorena s olovkom između stranica ili su dočitane stranice obilježene uskim bijelim papirićima. Među knjigama su štrčali ispisani papiri, flajeri, isječci iz novina, koji su davno trebali biti u korpi za otpatke, i sve to zajedno s kuvertama i fasciklama izgledalo je kao da je pala bomba na sto. U prvi čas mi se učinilo da to nije isti sto, a onda sam shvatio da je neko samo posložio stvari. Kažem neko, a u stvari bi tačnije bilo pomisliti da je nešto natjeralo Teu da napravi red u sobi.
Da ne poznajem dobro Teu sve bi mi ovo ličilo na zaplet nekog petparačkog romana. Ipak, naš odnos je bio nešto složeniji. Istovremeno me je odbijala i privlačila Teina ćudljivost i nepredvidljivost. Bili smo kao rogovi u vreći, ali u decembru će pet godina od one mračne noći kad smo se sreli u dvorišnom kafeu Gavele. Opet, da se sve skupi, za to vrijeme nijesmo bili cijelu jednu godinu zajedno. Svaki rastanak se završavao histerično svađom: ona je prva počinjala da urla, a ja bih po pravilu zalupio vrata za sobom ili isključivao mobilni telefon. Ipak, nijedno od nas nije imalo petlje da prekine vezu. Štoviše, svađe su samo povećavale našu međusobnu ovisnost.
Naš stalni klinč je bio jedna vrsta erotske igre, iako je neko sa strane mogao pomisliti da je Tea, onako bjeloputa s ravnim kičmeni stubom, koji kao da je u vratnom dijelu izvijen malo unatrag, hladne krvi i ravodušna prema erotskoj privlačnosti muškog pola. Mene je ustvari od njene krasne figure, koja je podsjećala na Anu Ahmatovu- muzu svih ruskih poeta – više privlačila nepojmljiva karakterna dvostrukost, i sposobnost preobražavanja, iz čednosti u lascivnost, iz prividne frigidnosti u pohotljivost, iz infantilne bezazlenost u bešćutnost.
Votka razbistrava um, ali ga i pomračuje. Otac moderne lingvistike Roman Jakobson, svaki dan je pio dvije boce votke, i briljantne studije o strukturalizmu je pisao dobro natopljen destilisanim krompirom. Drugi Rusi su, pak, pijani padali naglavce s balkona ili postajali masovne ubice. Ja sam votku pio polako, vrhom jezika, i slagao kockice iz posljednjih razgovora s Teom.
Sumnjičavost sam pripisivao njenoj genetici i slabim živcima, koje je dotatno istanjila ratna kriza i briga za egzistenciju. Bio sam jedina žrtva njenih strahova. Potanko me ispitivala razne gluposti. Na primjer, od čega živim u Albaniji, kako sam se našao u toku rata u Hrvatskoj, odakle mi slovenački pasoš, kako to da mi je ortak u Albaniji srpski izbjeglica iz Sarajeva dok Srbi prema Albancima na Kosovu sprovode pravi aparhejd. Sto posto radiš za neku tajnu službu, možda si i dvostruki špijun, provocirala me.
Šetali smo na Badnje veče pustim ulicama, od Pjace Venecija prema Fontani di Trevi – pored nas bi promakao tek neki samac, ekscentrik ili stranac- dok se pristojni svijet u svojim kućama pripremao za ponoćnu misu. (Samo usamljenici više od ateista mrze vjerske blagdane). Mi smo bili odlučili da se u Tein stan vratimo tek iza deset sati. Bilo je nestvarno tiho. Mislio sam kako duh velikih gradova sa tako grandioznom tradicijom nije moguće usvojiti u tolikom žamoru i vrevi fotoaparata, jezika i ljudskih tijela.
No, Tea je bila napeta. Zvijerala je oko sebe: Poznaješ li onog tipa? Poslije deset minuta: Vidiš li kako me ovaj čudno gleda? Izgubio sam volju za prazničnom promenadom: njen strah je i mene otrovao, i predložio sam joj da se vratimo u stan. Činilo se da je sve opuštenija kako se primičemo kući, a onda me ispred ulaza u zgradu panično uhvatila podruku. Nemoj da se okrećeš, šapnula je. Ispred susjedne zgrade, na broju 142, bio je parkiran karabinjerski auto. Kao za inat, na vrhu stepeništa prije ulaska u stan gotovo smo se sudarili s prvom susjedom, damom s perikom, koja se tako nacrtala ispred nas, kao da nas je cijelo vrijeme čekala da se vratimo.
Često se događalo da pomislim na Teu i da me istog trena pozove telefonom. Kao da je imala parapsihološke moći. Sad sam tumačio možebitna skrivena značenja njenih riječi.
Tea me prvi put ispratila na aerodrom devetog januara devedeset šeste. Možda je znala da se više nećemo vidjeti. To jutro je bila brbljiva. Imala je različite asocijacije. Rekla je da je brežuljci Toskane podsjećaju na konjske sapi, i da joj aerodromi liče na velike mravinjake. Nasmijao sam se. Ti si luda. Pogledala me ironično. Ne boj se. Neću poludjeti. Kad su mom ocu navukli ludačku košulju i spremili ga u Šibenik, psihijatar Jovan Rašković je mami kazao dvije stvari:Gospođo, vi više nemate muža. I nemojte da se brinete za zdravlje vaše kćeri. Otkad postoje nekakve statisitke o broju duševnih bolesnika, taj procent je gotovo isti u svim vremenima, a poznato je da većina njih nije imalo poroda.
Pravio sam se da nijesam razumio što je mi je kazala. Ili da tome ne pridajem važnost. Predložio sam da u aprilu ili maju dođe kod mene. Do tada ćemo dobiti licencu za automate, i onda ću moći iznajmiti konforan stan ili posebnu kuću u rezidencijalnom dijelu Valone, gdje se baškario kralj Zogu a poslije Enver Hodža i njegovi partijski drugovi. Ona je ćutala. Nije voljela Albaniju. I samu ideju da je neko otišao u Albaniju da zarađuje pare smatrala je slaboumnom.
U trenutku mi je palo na pamet da odem u kvesturu i prijavim Tein nestanak. Ali, to bi bilo prilično budalasto, jer nas dvoje nijesmo u krvnom srodstvu ili bračnoj zajednici, i uz to nemam sođorno u Italiji. Sve policije su konzervativne, slijepo se drže regula, dok ne dobiju drugačije naređenje. Teško da bi me i saslušao neki dežurni policajac, kamoli tražio da se pokrene potraga. Uostalom, svakodnevno se uspaničeno javljaju ucvijeljeni i ostavljeni latinski ljubavnici koji preklinju za pomoć u pronalaženju njihovih amorosa. Ostavljeni ljubavnici su osuđeni na samoću ili podsmijeh.
Ustao sam iz fotelje: da nađem nešto što će mi pokazati put prema Tei, iako nijesam znao što bih tražio. Uključio sam mali radio aparat švedske proizvodnje, koji je na talasima radio stanice neobičnog imena Ventura javljao komunalne novosti, o temperaturi u Rimu, stanju u saobraćaju, radnom vremenu muzeja, radovima na konzervaciji Koloseuma, i na kraju je dolazio policijski izvještaj o broju saobraćajnih nesreća, obijenih zlatara, parfimerija i butika. Onda je spikerka javila da je u podnožju starih gradskih zidina pronađen lješ samoubice. Cijelih tri sekunde, dok je, spikerka kazala da je riječ o nepoznatoj osobi, koja je u životnoj dobi između šezdeset i sedamdeset godina i muškog pola, bio sam uvjeren da je to sigurno Tea.
Ponovo sam grozničavo rekonstruisao svaku njenu rečenicu u noći između Badnjaka i Božića. Ona je poslije druge boce slatkastog čileanskog vina rozikaste boje opravdavala samoubistvo kao gest slobodne volje. Podsmješljivo sam joj odgovorio da oni koji opravdavaju suicid previše vole život. Sioran je svoja najbolja djela napisao u pohvalu samoubistvu, i doživio je duboku starost.
Možda je Tea jednostavno dobila slom živaca i završila u nekoj duševnoj bolnici. No, ništa u stanu nije upućivalo na njeno nervno rastrojstvo, Spoljna vrata su bila zaključana, peškiri u kupatilu složeni, sve električne naprave je isključila prije odlaska, lencuni na njenom francuskom krevetu su zategnuti pod konac. Sve mi je smrđelo na neki njen osvetnički plan, zbog moje sebičnosti. Obrni-okreni, najrealnija mogućnost je bila da je onako usamljena i omunjena nalećela- kao što je i mene srela u Gaveli – na neku bjelosvjetsku protuvu, opsjenara, avanturistu, propalog umjetnika. Nekog izobraženog infantilca. No, u tom slučaju bi ostavila neki znak koji ću prepoznati.
Možda je, ipak, ostavila neku poruku koju treba pronaći. Onda mi je sinulo da zavirim u debelu zelenu fasciklu, na kojoj je crnim flomasterom napisano SCENARIO. Tea bi ustvari otišla za Rim i da nije bilo rata, jer joj je bio pun kufer Zagreba i Gavele. Čim bi pomenula budući film obrazi su joj se blago rumenjeli. Jedno vrijeme se nije vadila iz Sveučilišne knjižnice. Imala je dovoljno materijala za cijelu televizijsku seriju, a ne samo za jedan dugometražni film. Ali, prije nego što bi počela pisati voljela je da mi usmeno skicira pikarske likove ustanika, razbojnika, legionara, dvorskih slikara, vazduhoplovnih ratnih asova, vođa fašističke omladine, iz oba kraka jedne crnogorsko-talijanske familije, koji su bili povezani s dvije kraljevske familije, rimskim plemstvom, kao i legendarnim ustaničkim vođama Krstom Popovićem i Savom Raspopovićem.
Fabula Teine priče nije patila od manjka nego od viška neobičnih karaktera i sudbina, i u razgovoru je propitivala na koji način ukomponovati toliko osebujnih likova koje je malo što povezivalo osim krvnog srodstva, u jednu priču lišenu bizarnih zapleta tipičnih za talijanske televizijske serije. Teini problemi u koncipiranju scenarija su izgledali nepremostivi, jer se emotivno vezala za glavne junake priče, koji su bili njen djed, mamin pustolovni otac Tomo Poček, njegovi rimski rođaci, i sama talijanska ređina Jelena. Ona se bila u nedoumici, da li filmska priča treba da bude koherentna i dinamična, ili da je komponuje iz više storija po principu omnibusa, kako bi mogao uklopiti neke tipično felinijevske scene. Na primjer, bezuspješno se mučila kako ubaciti jedan prizor u kome je Tomo Poček u centru Nikšića, u doba predizborne kampanje 1938. ubio iz pištolja pudlicu Milana Stojadinovića, vođe jugoslovenskih radikala i predsjednika Kraljevske vlade, nakon što je pašče ugrizlo za nogu jednog starog Crnogorca koji je sjedio za susjednim kafanskim stolom.
Na vrhu debelog snopa ispisanih scena i skica za portret glavnih likova, kao i fotokopija crnogorskih, srpskih i talijanskih novina, bio je prazan papir na kojemu je samo pisalo: Fulvio tel. 80728301.
Ovo je broj telefona njenog tajnog ljubavnika, u trenu sam pomislio da je to dio njene perverzne igre. Izgubio sam volju da dalje kopam po scenariju, a onda se sjetih da mi je među galerijom likova povezanih s familijom, pomenula njenog daljnjeg rođaka Fulvia, unuka dvorskog slikara. Njega je pominjala nauzgred, manje od svih ostalih članova familije. Ali, u tih par napomena kazala je dvije stvari koje se moraju zapamtiti. Fulvio je pukovnik, skvadra mobile, specijalne policije za organizovani kriminal. Još je kazala da je bio vrlo uviđavan prema njoj kada je saznao da dolazi iz Hrvatske a ne iz Crne Gore. Nije krio prezir prema Crnogorcima i Albancima: Svi su oni prevaranti, razbojnici i kontrabandisti.
Na kraju sam skontao- ako je to zaista rođakov telefon- da Tea ga nije namjerno ostavila na vrhu fascikle. Ali, policajac je bio jedini čovjek koji mi može pomoći da joj uđem u trag. Tea nije imala mobilni telefon, iako je bila ovisna o telefoniranju. Broj iz fascikle je očigledno bio iz domena pošte Rima, jer nije upisan prefiks grada ili mobilnog operatera.
Dvoumio sam se hoću li nazvati odmah, i kako da otpočnem razgovor. Nijesam bio načisto, je li u fascikli bio privatni telefonski broj gospodina kolonela ili je iz njegova ureda. Zato sam odlučio da ga zovem tek sjutra ujutro, u radno vrijeme. Prvi put sam zvao u devet i po. Nije se niko javio. Laknulo mi je, jer nije bio u pitanju službeni telefon. Da sam dobio policijski ured odazvala bi se neka sekretarica ili kolonelov asistent, i s obzirom na moje slabo znanje jezika, kao i to da se ne javljam po ranijem dogovoru ili preporuci, bez pardona bi me otkačili.
Zvao sam ponovo poslije podne, u pet i trideset. Opet se niko nije odazvao. Isti broj sam okrenuo za dva sata. U sedam i po. Poslije trećeg zvuka javio se muški glas. Ni mlad ni star. Kao da je bio pospan.
– Pronto.
– Ja sam Mato Tujović, prijatelj Tee Murat. – S druge strane žice je bio muk, kao da je spustio slušalicu. – Oprostite što Vas uznemiravam. Vaš broj sam našao u Teinom podsjetniku. Već dvadeset dana se ne javlja na telefon, nije u stanu. Plašim se da joj se nije nešto dogodilo.
– Gdje se Vi nalazite?
– U Teinom stanu. Via Aurelia 146.
– Budite sjutra u tri sata, u kafani hotela Florens.
Gospodin Fulvio Poček, onako riđ, visok i suvornjav, više liči na Kelta nego na Italo-Crnogorca. S naježenom riđom kosom i uredno podšišanom crvenkastom bradom nalik je na urednika malotiražnog anarhističkog lista ili profesora bodi-arta u nekoj eksperimentalnoj školi, a ne na komandanta specijalne talijanske policije koja je poznata po brutalnosti u obračunu sa mafijom. Pokreti kolonela su ležerni i malo šklampavi, samo su sitne zelene oči usredseđene, i hladne. Čak i dok su mu se obrazi smiješili.
Naručio je espreso, i počeo ležerno, s onom vrstom superiornosti, koju često bez pokrića, pokazuju pripadnici društvene klase koja je u međuvremnu propala. Fulvio je izdanak nekad moćne familije, i jedini među njima koji ne živi od sjećanja na prošla vremena. On se ustvari poigravao, pričajući razne trivijalnosti, od toga da novi gradonačelnik pravi vašarište od Rima, merkanteđamento, drugi Istambul, do užasnog neukusa koji se emituje u televizijskim spektaklima i tok šouima koji su potpuno marginalizovali operu i teatar, kao i produkciju ]inećita, koja se bijedno srozala. Talijanski film je uništen, zavapio je. Nijesam bio toliko lakouman da bih povjerovao da mu je nešto specijalno stalo da me fascinira. Prepredeni žbir je pričao koještarije da bi me opustio i izvukao iz mene nešto o čemu inače ne bih proslovio. Shvatio je da sam ga provalio. To mu je bilo simpatično.
– Kad ste stigli u Rim?
– Prije dva dana.
– Sada živite u Tirani? – Tea mu je govorila o meni ili je na neki način saznao odakle sam prispio.
– Živim između Zagreba, Tirane i Skoplja. Prikupljam građu za roman o Balkanu, poslije raspada komunizma.
– Vjerujem da imate dovoljno materijala da napišete novi Rat i mir.- Nije krio ironiju. – Ono što se s Balkana preliva do nas to je ljudski talog koji se bavi najprljavijim kriminalom.
– Rade ono što znaju i mogu. Onaj složeniji i isplativiji kriminal je rezervisan za Talijane.
– Nije to sporno. Ali u balkanskoj kulturi su živi atavizmi koji uzdižu surovost i nepokornost. Vaša poezija- čitao sam prijevod Njegoševa Gorskog vijenca, moje none Umbertine – slavi samo ubistva i osvete.
– Moram Vas demantovati. To su ipak tipična uopštavanja ljudi koji su se odgojili u drugačijem kulturnom miljeu. Uostalom i Vaš djed je po obrazovanju i životnom iskustvu bio Evropejac, i cijeloga života se vraćao na crnogorske motive.
– Nismo se razumjeli. Nisam rasista, samo konstatujem opštu zaostalost. Eto, Italija je Crnoj Gori u Drugom svjetskom ratu vratila državnost a vi ste digli oružje na nas.
– Fašistička Italija.
– Ideologije se mijenjaju. Za civilizovane narode država je ispred ideologija.
– Zaboravljate da Italiju nijedna politička stranka nije pozvala da nas oslobađa.
– Tačno je. Ipak, nije problem u Italiji nego u vama Crnogorcima. Vi ne znate što ste i zato se među sobom sporite jesu li vam Srbi okupatori ili oslobodioci. Iz površnog poznavanja istorije jasno je da su sve balkanske zemlje, krajem 19. i početkom 20. vijeka, Albanija, Bugarska, Rumunija, Grčka, sa još desetak malih evropskih nacija, povratile suverenitet uz pomoć stranih vojski.
Nijesam mario za istorijska gledišta i sporove oko prirode okupacija srpske i talijanske vojske, ali me nervirala kolonelova nadmenost. Ukoliko je, pak, glumio oholost uspio je da mi nategne živce,kao crijevo na uglijev. Jedva sam se suzdržao da mu saspem u lice da je Crna Gora bila moneta za potkusurivanje Kraljevine Italije, bez obzira što je ređina bila Montenegrina. Rapalskim ugovorom između Italije i Države Srba, Hrvata i Slovenaca, crnogorska državnost je trampljena za Istru, Rijeku i otoke, poslije kojega je Vlada u Rimu rasformirala vojne logore u Gaeti i Formiji, i protjerala iz zemlje nekoliko hiljada Crnogoraca.
Kolonelo se smješkao. Bio je hladan kao špricer. Ja sam na trenutak zaboravio razlog zbog kojeg sam tražio sastanak.
– Vjerovatno ste u pravu. – Prepao sam se da nijesam uprskao stvar. – Politikom su uvijek vladali interesi a ne emocije, simpatije i antipatije.
– Sviđate mi se mladiću. Imate dobar refleks. Možda se još negdje sretnemo. Čudni su putevi Gospodnji… Što se tiče Tee, ne morate da brinete. Vjerujem da je s njom sve u redu. Juče sam naredio da mi se dostavi spisak svih samoubica i hospitalizovanih u duševnim bolnicama u Rimu u posljednje tri sedmice. Bio sam i sâm zabrinut zbog nje, jer se ni meni nije javila više od dva mjeseca.
Kad je kazao bio sam zabrinut, gledao me podsmješljivo, pomalo izazivački.
– Priča s Teom će možda imati hepiend. Jutros sam dobio izvještaj da je ona osamnaestog aprila avionom Al Italije odletjela za Buenos Aires.
]utao sam, iako je bio red da nešto kažem. I sad mi je teško objasniti jesam li bio više posramljen što sam bezveze nadao frku zbog žene s kojom sam povremeno živio, ili sam osjećao da mi je neko skinuo teško breme s vrata.
U svakom slučaju kolonelo se dobro zabavljao. Navukao me na glupu raspravu o istoriji, pustio me da se zaletim, a onda mi pokazao koliki sam papak. Možda čak nije glumio dok je govorio o bratskoj okupaciji Italije, jer mi je Tea rekla da njen rođak, pukovnik skvadra mobile politički najbliži svojoj tetki Jeleni, koja je bila predsjednik Balila, Musolinijeva podmlatka, i da on na izborima glasa za kriptofašiste \anfranka Finija.
Kolonelo mi je na rastanku srdačno pružio ruku. Ja sam bio usiljeno srdačan, I vidno smeten. Odlučio sam da se pješke vratim u Tein stan. Čim sam okrenuo leđa riđobradom policajcu prestao sam misliti na njega. Ubrzao sam korak, htio sam i potrčati, ne bi li mi se razbistrile misli. Nijesam se toliko ljutio na Teu. Bio sam više bijesan na sebe nego na nju. Jer, otkad smo se sreli bila je napaljena na Argentinu. Svakako ću jednom posjetiti Buenos Aires, ponovila bi svaki put kad bismo spomenuli bilo što vezano za Argentinu. Onda se nije mogla zaustaviti u prepričavanju raznih knjiga i leksikona o istoriji i kulturi ove zemlje, još od nastanka Sjedinjenih Država Rio la Plata. Tea obožava Borhesa i Kortasara, i posebno Ernesta Sabata, iz čijeg je Tunela znala napamet cijele pasaže.
Sveti Otac je završio ponoćnu božićnu misu, koju smo pratili u televizijskom prenosu, i nas dvoje smo već bili prikrajčili drugu bocu gustog ružičatog čileanskog vina koje je podsjećalo na širaku, staru endemičnu sortu koja je još u tragovima živa u nekoliko sela Riječke nahije i Crmnice. Tea se vratila u formu. Zaboravila je na karabinjere i susjedu s perikom. Bila je ponovo stara Tea. Volio sam slušati njene priče, najviše zbog miješanja zagorskog i purgerskog dijalekta, i neobičnog dara za zapažanje detalja. Od svojih dinarskih predaka ispod Svilaje i Lovćena, naslijedila je govornički talenat i njihovu nestalnu prirodu. Kad se za nekoga veže kuje ga u zvijezde, i onda ga odjednom zaboravi. Kao da nije postojao. Njen novi junak je postala tetka Jela. Jelena Poček, jedina kćer starog slikara koji joj je dao ime po svojoj dobrotvorki – zli cetinjski jezici su govorili i ljubavnici – ređini Jeleni.
Tetka Jelena se jedina od slikareve djece zanimala za postojbinu svoga oca. Kao student germanistike, dolazila je uzastopno dva ljeta na Cetinje, i pješke obišla sve vrleti i zaseoke od Lovćena do Komova i Durmitora. Bila je oduševljena tim siromašnim svijetom koji živi u slamom pokrivenim kolibama, i ne pominje svoj teški život i užasnu materijalnu bijedu nego nekako neusiljeno, kao da su u centru metropola a ne u tim besputim zabitima, zapodijeva priče o svjetskim vladarima i politikama velikih zemalja prema novom stanju u Crnoj Gori. Njihova gledišta su bila naivna i umišljena, kao da se Evropa jedino bavila stanjem male propale kraljevine koja je postala jedna od provincija karađorđevićevske države, ali ju je opčinjavala maštovitost i sugestivnost brđana u opisivanju likova, atmosfere, i tobožnjih dijaloga između evropskih diplomata i vladara.
No, Jelenina zanimanja za Crnu Goru su, ipak, bila ograničena i nestalna. Svijet zaražen politikom ne pati od nostalgije niti pretjerano razglaba o pravu i pravdi, i tako je svakim danom poslije potpisivanja Rapalskog ugovora, u rimskim salonima bilo sve manje interesa za Crnu Goru. Malokrvni aristokrati i nabrijani deputati nove vladajuće stranke bili su zabavljeni sopstvenim pogledom unazad, velikim istorijskim pregnućem ponovne uspostve rimske imperije. Jelena je, kao lojalan član fašističke stranke, koja se odrekla Dalmacije i potenciranja crnogorskog pitanja, bavila više antropološkim i etnološkim nego političkim problemima Crne Gore. Često je citirala knjigu njemačkog slaviste Gerharda Gezemana o čojstvu i junaštvu starih Crnogoraca, iako je smatrala nedovoljno utemeljenim njegova upoređenja Crnogoraca sa Škotima i Korzikancima. Svojom teorijom da su Crnogorci Prusi slovenstva mlada profesorka njemačkog jezika je oduševila šefa nacističke propaganda, Jozefa Gebelsa, koji je 22. aprila 1939. došao u specijalnu vizitu Rimu poslije talijanske okupacije Albanije.
Gebels nije podnosio Talijane. Smatrao ih je izvještačenim, patetičnim i prevrtljivim. Bio je sarkastičan, i pomalo uvredljiv, u razgovoru s domaćinima. Njegova izlaganja u vrijeme svečanog ručka u ministarstvu inostranih poslova o povezanosti spoljne politike i propagande, kao i o nadmoći njemačke filozofije koja je nadmašila antičke uzore, bili su ustvari dugi monolozi. Gebelsov metalni glas koji je kao svrdlo probijao sivu moždanu masu smekšavao je jedino dok se obraćao mladoj ljepuškastoj prevoditeljici, koju je Galeaco ]ano lično odredio da prati visokog gosta. Poslije ručka je Gebels izrazio želju da bez pratnje prošeta centrom metropole, i zamolio prevoditeljicu da mu ona lično pokaže renoviranu Via dei Fori Romani. Kad su ostali sami on je odjednom postao galantan, pohvalio je njen besprijekoran njemački jezik, i pozvao je u slastičarnicu Rafaelo. Mene i Firera najviše povezuje ljubav prema slatkišima i lijepim ženama, glas mu je bio podrugljivo srdačan. Dopalo mu se što prevoditeljicu njegove riječi nijesu dojmile, jer je znao da ga prati glas kao velikog ženskaroša.
– Jeste li rođeni u Rimu?
– Jesam. Ali Moj otac je Crnogorac.
– Znao sam da u Vama ima germanske krvi.
Jelena je ćutala, jer je u trenutku pomislila da Njemac misli da je Montenegro sjeverna talijanska provincija koja se graniči sa Švajcarskom ili Austrijom, a onda je on počeo citirati Gezemana. Njegovo pamćenje je bilo čudovišno koliko i vjera u mesijansku ulogu Firera i Trećeg Rajha. Predočio joj je nova saznanja njemačkih antropologa da je na Zapadnom Balkanu, prije dolaska Slovena, u zaleđu Jadranskog mora, bilo moćno germansko pleme Tevtonci. Strasno je podržao Jeleninu usporedbu Crnogoraca i Prusa, tumačeći vjekovnu borbenu vitalnost nepokornih gorštaka u crnim brdima germanskom etnogenezom. Na odlasku iz Rima je još jednom pokazao simpatije prema mladoj prevoditeljici: širokim pokretom, galantno, kao neku dragocjenost, izvadio je vizit kartu sa svojim službenim i privatnim telefonima, i pomalo šeretski joj se naklonio: Kad opet posjetite Berlin, nemojte zaboraviti da mi se javite. Biće mi čast da Vas ugostim.
Jelena je- kao i njena mama Umbertina – Crnu Goru najprije upoznala kroz pejzaže u slikarevom ateljeu. Možda i ne bi toliko zavoljela onu oskudnu brdovitu zemlju da je nije prvo vidjela u luksuznom ateljeu u Roka di Papa. U poslijeratnim godinama, lišena političkih dužnosti i sopstvenih ambicija, marljivo je prikupljala sve što je bilo vezano za njenog oca. Ne samo podatke o slikama, nagradama i izložbama Pera Počeka, nego i sve ostalo što nije stigla u mladosti: građu o njegovoj široj familiji, istoriji rodne zemlje, narodnoj kulturi i mentalitetu.
Tea je nenajavljena banula u stan tetke Jele, samo nekoliko mjeseci prije njene potpune demencije i odlaska u starački dom. Starica je primila s nepovjerenjem, premda se iznenadila kad joj je kazala da je njena mama kćer Toma Počeka. Onda se prisjetila – sjećanja su se probijala kroz njen smežurani mozak poput nebeske strijele- da joj je maniti Tomo u posljednjem susretu trideset devete ili četrdeste godine, kad je odnekud prispio iznebuha, kao i danas njegova unuka, rekao da s jednom Fijumankom ima kćer Kseniju. Starica se napokon zagledala u mladu rodicu otmjenog držanja, i za jednu nijansu postala blaža, ali još nepovjerljiva, jer joj je, kaže, Titova Udba više puta slala svoje provokatore, daljnje rođake i tobožnje kustose Narodnog muzeja na Cetinju. Tea je uvjeravala da je Udba nestala s komunizmom, i da sada vlast u bivšim jugoslovenskim republikama drže nekadašnji unutrašnji i spoljni neprijatelji titoizma.
– Mene za tu zemlju vezuju sjećanja, koja su mi sad čudna. Sve češće ni sebe ne mogu prepoznati u nekim davnim događajima. Ljekari kažu da su to znaci senilnosti, tako da se više ne moram bojati od grehova mladosti.- Starica je pokušala biti samoironična, ali je izdao glas. Posljednje riječi je izgovorila šapatom. Dementne osobe brzo i iznenada mijenjaju raspoloženje.
– Ja prikupljam građu za filmski scenario ili monografiju o našoj familiji. Zato sam prvo Vas posjetila.– Tea nije htjela propustiti priliku.
Dok je Tea izgovarala naša familija , staričino lice je bjenulo, i tvrde duboke bore kao da su se rastočile u mrežati oblik velikih rijeka koje u ušću stvaraju delte.
Ustala je neočekivano lagano, i s masivnog pisaćeg stola dohvatila veliku svesku tvrdih korica kroz koje su provučene uske bijele svilenkaste trake nalik na one kojima se povezuju đački herbarijumi.
– Gospođice Murat – starica je naglašavala riječ po riječ- u ovim papirima ima dosta toga što bi Vas moglo zanimati. Ja sam trideset godina nešto bilježila o mom ocu. Ovđe je biografija Pera Počeka, koju sam koncipirala u formi intervjua. Pričala sam s papom o njegovoj famelji, đetinstvu, karijeri u Rimu, izložbama, prijateljima. Kad sam mu rekla da ću to objaviti poslije njegove smrti nije mu bilo pravo. Ali, nije rekao: Nemoj. Malo je produmao, i onda mi je kazao da ću ja to bolje učiniti nego drugi, ali da ne iznosim porodični veš na pazar i da u priču o njegovom životu i slikarstvu ne mećem političke ličnosti, posebno da se ne bavim odnosima vladajućih kuća Petrovića i Savoja, i ličnom dramom njegove visoke pokroviteljice ređine Jelene, koja je ćutke morala da gleda žalosnu sudbinu svoga poskitanoga roda… Od svih crnogorskih rođaka koji su dolazili kod nas u Rim meni je najzanimljiviji bio maniti Tomo, kako ga je zvao papa. U ovim papirima ćeš naći jedno Tomovo pismo stricu, i moje bilješke, kao skica za portret moga rođaka, koji me neobično podsjeća na današnje latinoameričke geriljerose.
Pobuna štediša/1
Čovjek jedno snijeva, a drugo mu se događa. Prema zakonu SFRJ i kasnije SRJ, osobi koja je od momenta izricanja pravosnažne presude nedostupna organima gonjenja, zatvorska kazna zastarijeva ako je u bjekstu duplo više vremena od izrečene kazne. Prve tri godine sam brojio svaki dan koji je protekao od sudske presude, a u sljedeće tri je protok vremena i ratna događanja učinio da se i po deset dana ne sjetim da je u bivšoj SFRJ bila za mnom raspisana potjernica, koja je na snazi u novoformiranoj srpsko-crnogorskoj federaciji. Jer je i sama SRJ bila u nekoj vrsti zatvora, pod međunarodnim sankcijama. Ipak, svih šest godina sam sanjao taj 19. mart 1996. kad se budem mogao slobodno prošetati cetinjskim korzoom. Jednom sam zamišljao sebe kako krećem od hotela Grand prema Trgu kralja Nikole, a drugi put kako se Njegoševom spuštam od Crnogorske banke. Onda sam, kao u nekoj vrsti kviza, pretpostavljao koga ću prvo sresti na glavnoj ulici, što će mi kazati, hoće li se iznenaditi što me vidi.
Ipak, potajno sam se nadao, sva do početka devedeset pete, da ću i prije toga datuma banuti na Cetinje: dva puta sam slao po pet somova maraka mom advokatu Gruju Vukoviću, za pisanje predstavke za aboliciju o kojoj odlučuje predsjednik Crne Gore Momir Bulatović. Advokat se uzdao u svoje poznanstvo sa predsjednikovim savjetnikom za pravna pitanja s kojim je igrao košarku u nižerazrednom Ljuboviću, i na običaj da u ratnim vremenima predsjednici češće koriste svoja ustavna prava kada je u pitanju akt milosti. I u zemljama s mnogo dužom pravnom i demokratskom tradicijom, u doba revolucija i ratova, relativizuje se društvena opasnost i ublažavaju se sankcije za mnoge kriminalne radnje, što uzrokuje mnoštvo zvaničnih i nezvaničnih pomilovanja, čak i za teška ubistva i silovanja. (Pred svakodnevnim prizorima masovnih pogibija, stradanja i rušenja pojedinačni zločini djeluju gotovo bezazleno). Jedan broj ratobornih kriminalaca je, po naređenju Slobodana Miloševiša, pomilovan i poslat na ratišta. Tako su stvorene i kažnjeničke jedinice od bivših zatvorenika iz Požarevca i Foče, koje su učestvovale u vukovarskoj bici i u prvim danima rata u Bosni.
U vremenima haosa, gdje se jedan zločin tretira kao herojstvo a drugi kao zvjerstvo nerazvidni su i nedosljedni kriterijumi za osude i za akte milosti. Meni molba za aboliciju nije uslišena jer nijesam advokatu poslao dovoljno novca, ili je moj branilac bio bez dovoljno upliva u kabinetu presjednika. Istina, bila je još jedna stvar koja mi nije išla u prilog da smekša tvrdo predsjednikovo srce. Predsjednik Bulatović je imao loša iskustva s Cetinjanima, jer je poslije naučnog skupa o Njegošu 1993. koji su zajedno organizovale dvije bratske akademije nauka i umjetnosti, srpska i crnogorska, na kojoj su pjesnici, popovi i profesori autora Gorskog vijenca proglasili samo srpskim piscem, grupa mladih i gnjevnih ljudi fizički nasrnula na predsjednika republike, visokog pokrovitelja ove manifestacije, kojega su obezbjeđenje i blindirani automobil spasili linča.
Pošteno govoreći moj odocnjeli povratak, ipak, nije imao veze s nespobnošću advokata i mogućoj Bulatovićevoj antipatiji prema Cetinjanima. Jer, i da sam kojim slučajem bio pomilovan opet se ne bih vratio prije 1. maja 1999. godine.
Međunatodne sankcije Srbiji i Crnoj Gori su ukinute poslije završetka rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i potpisivanja Dejtonskog sporazuma, ali zemlja u kojoj je godišnja inflacija bila petsto milijardi i prosječna plata u njemačkim markama u visini cijene jednog piva u nekoj minhenskoj birtiji teško se podizala na svoje noge. Sankcije su kao neki zloćudni tumor, koji moralno i ekonomski razaraju društvo, teže i dublje od ograničenog rata. Sve što je ulazilo u zemlju bilo je međunarodni šverc, koji je vlast, zbog sopstvenog opstanka i održanja zacrtanih ratnih ciljeva, proglasila novom privrednom granom. S druge strane, Zapadne zemlje nijesu ograničavale samo uvoz vojne industrije i nafte već su zabranili prekogranični promet svega što dolazi izvana osim vode i vazduha, uključujući hranu i ljekove.
Nijesam se vratio u Crnu Goru krajem marta devedeset šeste, jer sam se pripremao za biznis u Albaniji, koja je iz crnogorsko-srpske perspektive izgledala primamljivo. Kao obećana zemlja. Promjene u Albaniji su bile nevjerovatno brze, i nevjerovatno haotične. Još 1990. u Tirani je za strance postojao samo jedan restoran, u starom hotelu Dajti, koji su Talijani izgradili između dva svjetska rata. Ali, za tri-četiri godine nikle su desetine restorana, nekoliko ekskluzivnih hotela, i stotine kioska u kojima se služilo piće, prodavala brza hrana i poljoprivredni proizvodi. Nekolike stotine hiljada albanskih emigranata koji su poslije pada komunizma zapljusnuli Grčku i Italiju, počeli su donositi prve zarade u zemlju. Jedni su zaradili novac od teških nadničarskih poslova, drugi od trgovine – cijela zemlja je postala buvljak robe najegzotičnijeg porijekla, od Hong Konga do Brazila – i treći od najprljavijeg kriminala, prostitucije, oružanog razbojništva, šverca droge. Gradilo se na sve strane, nicale su u predgrađu Tirane, bez električne i vodovodne infrastrukture, sirotinjske kvadratne nastambe od betonskih blokova doseljenika iz Tropoje, Kuksa i Bajram Curija, ali i palate obložene crnim mermerom nevjerovatnih dimenzija i oblika. Mirna komunistička Tirana s mirnim ljudima na biciklima postala je mravinjak u kojemu su se sirene automobile različitog zvuka i tonaliteta svakodnevno nadgornjavale poput velikih metalnih tica. Broj stanovnika Tirane, što je bio slučaj sa većinom postkomunističkih glavnih gradova, za samo nekoliko se godina udvostručio, ali broj auta se hiljadio. Na prvi pogled imali ste utisak da su svi stari mercedesi iz Evrope dovezeni u Albaniju. U glavama dojučerašnjih proletera mercedes je bio simbol Zapadne moći i bogatstva.
Albanci su poslije poluvjekovne samoizolacije željeli da iskuse sve blagodeti ovoga svijeta koje im je zabranjivao strogi socijalistički moral. Skupa kola i velike kuće postali su statusni znaci nove elite. Uskoro se pokazalo, kad je otvorena prva tombola da su, kao svi južnjaci, ludi za kockom. Ispred igraonica su se stvarali dugi redovi željnih da okušaju sreću i lako dođu do novca. Albanija je postala prava Meka za sve kockarske igre. No, svi naši slot aparati, osim četiri komada koji su radili na divlje u kafanama lokalnih biznismena, aktivista vladajuće Demokratske stranke, u Valoni i Draču, bili su u jednom magacinu koji su oružani stražari čuvali zajedno s proizvodima fabrike duvana iz Libraža, malog mjesta na putu prema Ohridu. Pola godine nijesmo uspjeli da dobijemo nijedan papir za koncesiju na automate, iako nam nijednom niko od načelnika, deputata, savjetnika, podministara, ministara, nije rekao da ne možemo dobiti dozvolu za rad.
Pravo je čudo kako su se ljudi bez ikakvog iskustva u trgovini i poslovnom pregovaranju, iz zemlje koja je bila potpuno ukinula privatnu svojinu – u kojoj su i kokoške bile državno vlasništvo – tako brzo naučili pokvarenim igrama. Naizgled prostodušni, dojučerašnji članovi Partije rada, koji su s gađenjem govorili o iskvarenosti Titovog revizionizma i američkog imperijalizma, oko maloga prsta su vrtjeli i tako iskusne i premazane tipove poput Mića Carića, čuvenog zagrebačkog kockara, koji je tražio dozvolu za kazino u hotelu Tirana. Carić je za dozvolu – koju nikada neće dobiti- potrošio toliko novca na poklone i plaćene puteve ministrima i njihovim gospođama da je mogao otvoriti još jedno kazino u bilo kojoj evropskoj metropoli. U toj tipičnoj balkanskoj igri živaca, u kojoj se neprestano ponavljaju iste riječi, za koje znaju da su laži, onaj koji ih izgovara i oni što ih slušaju, svi se do besvijesti prave blesavi, s trunkom nade da će se posao, uz obilati novac i poklone, ipak, jednom završiti.
Dozvole za rad, one nižeg značenja, počele su pristizati tek pošto sam raskinuo ortakluk s Besnikom Osmanijem, uvoznikom povrća i voća iz Makedonije u Zagreb, i povremenim menadžerom albanskih fudbalera, i udružio se s Ralom Delićem, izbjeglicom iz Sarajeva, predratnim menadžrom s muzičke estrade. Besnik je stalno visio ispred Čarlija i u baru kazina Interkontinental. Volio je da se predstavlja kao menadžer, jer ga je bilo blam priznati da preprodaje povrće kumicama na Dolcu, i zato je stalno govorio o nekakvim zvučnim transferima mladih fudbalera iz Zemlje Orlova. No, očigledno se mnogo bolje razumio u tetovski pasulj i pamidoru nego u fudbal, jer su mu igrači, koje je držao u jednom stančiću Zaprešiću, ostajali kratkih rukava i poslije nekoliko mjeseci probe u Zaprešiću, Zaboku ili Čakovcu, redom vraćani kući.
Jedino zvučnije ime među Besnikovim akvizicijama bio je Zef Doda, golman skadarske Vlaznije. Menadžer lokalnog kluba Inter, koji se borio za ulazak u prvu hrvatsku ligu, kupio ga je za deset hiljada maraka. Predsjednik Intera, pričuvni brigadir rodom iz Posušja, stalno je Besnika vukao za nos. Daće mu pare, danas, pa sjutra, pa preksjutra, i onda mu je na kraju ljutito rekao da nema para, ali mu može dati pedeset slot mašina, koje je prebio za jedan stari dug u Mostaru.
Besnik je od onih tipova na koje ćeš uvijek negdje nalećeti, ali ne razmišljaš mnogo o njima. Mora se priznati da je imao svoj specifičan stil. Nije bio navalentan, kao većina južnjaka, iako je svako jutro stajao najmanje sat vremena pred ogledalom. Uvijek je bio besprijekorno očešljan i odjeven. Besnik je ustvari bio pravi žigolo. Uvaljivao se frajlama desetak godina starijim od njega. Ali, treba priznati da je i u tome imao nivo. Dolazile su u obzir samo gospe koje su imale stanove u strogom centru, između Džamije, Britanca i Esplanade.
Besnik me je zbog nečega gotivio. Čak mi je zvao i piće, iako nije bio od frajera koji se razbacuju s lovom. Te noći kad mi je ponudio ortakluk, na Svetog Nikolu devedeset četvrte, kazino je bio prazan. Sveti Nikola je kod katolika praznik darivanja, i većina kockara se sjetila da te noći treba nakome pokazati znak pažnje, koje je bilo tako malo svih ostalih prostih dana.
– Drugar, imam jednu kombinaciju u kojoj ćeš se za godinu napuniti kao brod. – Drugar mu je bila uzrečica kojom je pokazivao bliskost.
– Tamo gdje je velika lova nema mjesta za nas dvojicu. To je već neko kaparisao.
– Nisi u pravu. Imam pedeset automata za igru. Dolje u Tirani su ludi za kockom. Imam prolaz do Salji Beriše. Ovako sam s njegovim sestrićem. – Pribio je ruku uz ruku i spojio dva ispružena kažiprsta da bi mi pokazao koliko je blizak s rođakom predsjednika albanske Vlade.
– Možda ti nije loša zamisao, ali ćeš morati potražiti drugog partnera. Ja nemam para za investiranje.
– Pretpostavljao sam da si dekintiran. Tvoj ulog je samo pet milja maraka. Vratit ćeš mi ih kad nam dolje počne kapati. – Besnik je miješao beogradski i zagrebački sleng, jer prije nego što je stigao u Zagreb tri godine je učio frizerski zanat u školi učenika u privredu na Voždovcu, u kojoj je njegov ujak Besim, šef slastičara u hotelu Moskva, bio jedan od nastavnika za praksu.
– Moram malo promisliti. Javiću ti sjutra.
Nijesam htio pristati na prvu loptu, iako sam već odlučio dati otkaz u kazinu. Vrijedjelo je pokušati, iako mi je Besnik izgledao kao jebivjetar. Velike pare se na tuđem terenu mogu brzo napraviti samo velikim kriminalom ili znanjem koje drugi nemaju, a Albanija je u mnogim stvarima još neznavena.
Poslije prvih nekoliko dana u Tirani već je bilo bjelodano da Besnikove veze nijesu tako moćne, iako je u piano baru, koji je otvorila mlada lijepa Amerikanka albanskog porijekla, na Skenderbegovom trgu, presrijetao poznata lica deputata, novinara, ministara, uvaljivao im svoje visit karte i familijarno ih tapšao po ramenu. Jednom smo sreli u slastičarnici Europa tobožnjeg rođaka Sali Beriše, omalenog brkatog čovjeka, koji je bio Besnikova uzdanica za dobijanje dozvole za rad, popili s njim kafu, i poslije toga ga nikad više nijesmo vidjeli. Onda je petnaest dana uzaludno ugovarao sastanak s pomoćnikom ministra ekonomije, zatim je čekao nekog načelnika u ministarstvu finansija. Na kraju ga je i pomoćnik načelnika ispalio.
Besnik se umorio od trke za dobijanjem koncesije brže nego što sam očekivao. Falio mu je Zagreb, žalio se da je Tirana bučna i prljava, da su Albanci primitivni, i da ne bi ovdje živio kad bi svaki mjesec zaradio milion dolara. Njegovi razgovori s gospođom Loretom plemenitom Šuflaj, bili su sve kraći, glas mu je na telefonu bio sve tiši, i on je poslije razgovora bio sve zamišljeniji. Gospođa Loreta, koja je direktor pravnog sektora u Privrednoj banci, nije imala visoko mišljenje o Besnikovim poslovnim sposobnostima, i vjerovala je da mu je biznis samo izgovor za švaleraciju s mladim Albankama.
Osjetio sam da se Besnik sprema da digne sidro, čim mu automati, koji ilegalno rade u Draču i Valoni, povrate uloženih deset hiljada maraka. ]utao je o povratku u Zagreb, jer je bio uviđavan. Osjećao se neugodno zbog toga što me je bezveze dovukao u Tiranu. Pravio sam se kao da ne vidim da on posustaje, iako mi se nije vraćalo natrag, samo dva mjeseca poslije napuštanja kazina,
Sve je krenulo kako ne valja: Nikola Zaković mi se nije javljao na njegove beogradske telefone. Trebala mi je Nikolina preporuka za rad u kazinima, što ih vode njegovi pajtašI, na primjer, u Lipicama, Portorožu ili Novoj Gorici. Baš dok sam dumao na koji način da mu uđem u trag, s hotelskim nosačem prtljaga, u baru hotela Rogner, prišao mi je omanji proćelavi tip, buljavih očiju, koji se predstavio kao Rale Melić.
– Nikola Zaković mi je rekao da ti se javim.
– Ja ga ovih dana tražim. Ne javlja se na telefon. Što je s njim?
– Otišao je u Švajcarsku. Ima problem sa bubrezima. Ljekari sa VMA su mu rekli da će morati transplatirati bubreg ili se održavati na hemodijalizi.
Rale je pričao brzo. Trisata na sat. Ovdje se valja velika lova. Ponavljao je slične riječi kao Besnik. Samo što je Rale kurvin sin. Već je bio otvorio malo kazino u \evđeliji, na samoj granici s Grčkom. On nije samo pričao brzo, nego je i kapirao brzo, kao čela. Imao je prijedlog koji Besnik i ja nijesmo mogli odbiti. On će ući s nama u kompaniju sa svojih trideset slot mašina, i što se Besnika tiče, ukoliko je odlučio da ode svojoj milostivoj u Agram, ostaće u dilu s dvadeset posto akcija.
Ralovo samopouzadanje je bilo ljekovito. Jer, moćni Šandor, Mađar, koji je prvi donio automate za kocku u Albaniju, imao je monopol i izgledao nedodirljivo. Za razliku od Besnika, Rale nije odmah krenuo da obrađuje ministre, već je prikupljao informacije o njihovim šoferima, ljubavnicama, tajnim ortacima. Nije išao direktno u glavu, nego je pleo oko njih paukovu mrežu. Još nisam načisto, s kim je Šandor u dilu, s ministrom policije ili ekonomije. Ali saznaćemo i to vrlo brzo.
Rale je, za razliku od Besnika, bio galantan. Izvodio je novinare tabloida, fudbalske trenere, balerine iz nacionalnog teatra, na večeru u piano bar, poklanjao zlatnu dugmad za kušulju, nalivpera, damama Diorove parfeme i ogrlice. Još jedna stvar mu je išla u prilog: nije bio Albanac. Enver Hodžin poluvjekovni izolacionizam je kod većine ljudi stvorio odbojnost prema nacionalizmu. Stanovnici Albanije su se radovali svakome strancu. Čak i onima od kojih nijesu imali koristi. Jedino su zazirali od Albanaca iz bivše Jugoslavije, koji su odmah poslije otvaranja granica nahrupili u Tiranu, obećavajući neukim sunarodnicima brda i doline. Stoga su u Tirani početkom devedesetih godina bolje kotirali Srbi, Hrvati, Bosanci – stanovnici Albanije nijesu pravili razlike među bivšim Jugoslovenima- nego Kosovari.
Ali, za uspjeh u probijanju nevidljivog levantinskog zida za dobijanje koncesije i istiskivanje moćnog Mađara, trebalo je nešto više od same bistrine i upornosti čaršijskog laufera, kako Sarajlije zovu mangupe koji oko malog prsta vrte jalijaše, lovatore, političare. Rale je brižljivo pripremao teren kad će otkriti svoj glavni adut. Znao je da su ljudi koji su dugo živjeli u izolaciji, u kojoj je tajna policija stvorila nepovjerenje i među članovima najuže familije, skloniji mistifikacijama od drugih. Jednom je, kao slučajno ostavio na zadnjem sjedištu auta foto album fotografija u kojemu je on zagrljen s Lepom Brenom, Lepom Lukić, Zdravkom Čolićem, Zoricom Brunclik, Harisom Džinovićem, Seidom Memićem Vajtom, Miroslavom Ilićem, pored pomoćnika ministra ekonomije, koji je zbog nečega uvijek sjedio iza vozača. Albanci su bili ludi za jugoslovenskom estradom. I to više nijesu morali kriti.
Rale je kapilarno ulazio u razne krugove javnog života Tirane, i već za tri mjeseca , iako se nije služio albanskim, niti drugim stranim jezicima, upoznao je gotovo sve face koje čovjek od posla treba poznavati. Istina, u školi je naučio nešto francuskog jezika, koji bi mu poslužio u doba komunizma, jer ga je govorila partijska elita, zbog toga što je Enver Hodža bio pariški đak. Komunistički kadrovi, koji su govorili francuski, smatrani su kulturnim ljudima, iako su najveće bardove ovog jezika Vijona, Paskala, Boldlera, Remboa, Verlena, Balzaka, Valerija, Kamija, čak i komuniste-nadrealiste, Bretona, Elijara, Aragona, smatrali oličenjem dekadencije i otuđenosti. Niži partijski činovnici su učili ruski, a u vrijeme višepartizma i legalizacije televizijskih satelitskih antena, kao i velike emigracije prema zapadnoj obali Jadrana, talijanski jezik je zamijenio ruski i francuski.
Nepoznavanje albanskog i talijanskog jezika, Ralu je bila jedina vidljiva slaba tačka. Jer, Bido Ahmeti, bivši trgovački ataše u Beogradu i visoki oficir Sigurimija, kojega mu je preporučio Mićo Todorović, bivši šef Geneksovog predstavništva u Milanu, toliko je mrzio demokratsku vlast da je od muke crvenio u licu kad je trebao prevesti neku Ralovu kurtoaznu pohvalu o velikom napretku Albanije posljednjih godina ili o snažnom liderstvu Sali Beriše. Rale nije znao kako da prevlada ovu napetost između bivšeg komunističkog agenta i novih vlasti, pa je pokušao s Bidom toplo-hladno. Jednom je s prevodiocem gradio familijarni odnos, a drugi put mu je diskretno stavio do znanja da bi ga mogao otpustiti, i dovesti jednog mladog Skadranina, koji nema predrasuda prema novim vlasitma..
– Šta se stalno mrgodiš? Plaćam li ti malo?
– Sve je u redu.
– Nije u redu. Arogantan si prema prema mojim partnerima. Gledaš ih poprijeko. Kao da ih isleđuješ. Zaboravljaš da nijesi više policajac nego prevodilac.
– Nije to. Ne poznaješ albanski mentalitet. Oni glume da su uplašeni.
– Ja te plaćam, i tražim da se ponašaš kako ti kažem.
– Dobro, onda uzmi nekoga drugog.
– Sredi se malo. Biće ti dobro ako napravimo posao.
– Kažem ti. Možeš naći drugoga. – Probao ga je Bido.
– Smiri se Bido. Ne misli on tako. – Umiješao sam se. Pokušao sam da smirim bivšeg policajca.
– Ja s njim razgovaram. On me angažovao. –Bido ne mari za mene, kao da nijesam živ. Jer, smatra da je Rale glavni, i posebno je ljut na mene što ne koristim njegove tumačke usluge. Nije mogao sakriti prezir dok je slušao moja naklapanja na lošem talijanskom jeziku.
Bidu se malo popravilo raspoloženje kad mu je Rale platu s trista dolara podignuo na pet stoja. Automati u Draču i Valoni su razbijali posljednjih mjeseci, tako da smo Besniku vratili uloženih deset hiljada i iznajmili prostorije u poslovnom centru Ve Ve, iza hotela Tirana. Rale je bio u punom zamahu. Još je samo jednu dozvolu trebao potpisati ministar ekonomije, i imaćemo koncesiju za slot mašine, u lučkim gradovima Draču i Valoni, kao i Fieru, centru albanske naftne industrije.
Sve je krenulo dobrim putem, mislio sam. Dok smo čekali ministrov ovjereni befel o koncesijama za igre na sreću moj advokat u Podgorici će od ministarstva pravde dobiti crno na bijelo o konačnom zastarenju zatvorske kazne, i tako ću se pojaviti u Cetinju, u velikom stilu, kao uspješan biznismen. Opet ću imati vremena za stare cetinjske seanse, jer sam se s Ralom dogovorio da naizmjenično vodimo posao u Tirani. Jedan mjesec on, drugi ja.
Kod većine ljudi novac, više od svega drugoga, mijenja životne perspektive. Čak i onima koji nijesu odveć pohlepni i ambiciozni. Riješio sam da od prvog mjesečnog obračuna, poslije dobijanja koncesija, izdvojim dio dobitka za Teu, koja me u posljednje vrijeme optužuje da tonem u taj albanski brlog, i da to samo ja ne vidim. Kaže još da sam je manipulisao fantazijama o lakoj zaradi, i da će zbog mene postati socijalni slučaj. Optužbe su vremenom postalajale češće i besmislenije. Kad sam joj rekao da to više neću da slušam, jer je sama odlučila da napusti mjesto dramaturga u Gaveli i ode u Rim, u stan koji joj je zavještala mamina zia Antonia, bez prebijene pare, bez poznanstva, sa talentom koji nije trebao nikome izvan Frankopanske ulice, zavrištala je da sam lopov, prevarant i lažov.
I ostali ljudi koje sam srijetao u Tirani imali su povišenu euforiju. Kao pred veliku nesreću. Odnekud se pojavio veliki novac koji se presipao iz ruke u ruku. Pred centralnom bankom na Skenderbegovom trgu, sitni trgovci, činovnici, penzioneri, mijenjali su dolare i lire za leke kod uličnih dilera, i onda ih oročavali u novim bankama koje su davale mjesečnu kamatu od dvadeset do pedeset posto. Oni koji nijesu imali novca ili nekretnina, prodavali su sopstvene stanove, i porodice smještali kod rodbine dok ne zarade toliko da mogu kupiti barem dva stana. Pred takozvanim bankama, dojučerašnjim pekarama, brijačnicama, prodavnicama mješovite robe, iz kojih se novac, s oružanom pratnjom, iznosio u prostim platnenim džakovima, dan i noć su se gomilali redovi dojučerašnjih proletera i nižih funkcionera Partije rada, koji su nekad prezirali sve što je bilo povezano s kapitalističkom pohlepom.
Vlasnici novih banaka su postali prave zvijezde, važniji od ministara i estradnih muzičara. Pojavljivali su se u blindiranim autima, s mladim ljubavnicama i gomilom naoružanih tjelohranitelja. O novim bankarima su mediji govorili kao o sposobnim preduzetnim ljudima, koji su najavljivali velike privredne projekte u milijardama dolara, i ekonomski preporod Albanije. Bankari, doskorašnji ulični dileri, počeli su se takmičiti u filantropiji i donatorstvu takmičenja za mis Albanije, modnih revija, muzičkih festivala. Prekonoć su postali i vlasnici fudbalskih klubova, ne žaleći pare i za tamnopute Latinoamerikance. Najspektakularniji fudbalski transfer je napravio vlasnik jednog drugorazrednog kluba s čuvenim argetinskim centarforom, četrdesetogodišnjim Mariom Kempesom, najboljim strijelcem na svjetskom prvijenstvu u fudbalu davne 1978. godine. Prema pisanju tabloida Kempes je za jednu polusezonu uzeo million dolara.
U vrijeme najviše euforije, kad su redovi štediša postali beskrajni, toliko da je izgledalo da će svaki stanovnik Albanije u međuvremenu postati bankar ili štediša, počelo se šuškati da banke kasne u isplati mjesečnih kamata. Pametniji i oprezniji ljudi su očekivali bankrot piramidalne štednje, ali su se svi iznenadili kako se to iznenada i brutalno dogodilo. Prvi glasovi o propasti banaka bili su poput zlokobnog šapata koji najavljuje Strašni sud. Što je više kolalo vijesti da građaninu tome i tome nijesu isplatili kamatu, već su mu rekli da dođe sljedeće sedmice – svima su rekli da dođu za sedam dana – galama o neviđenom prosperitetu zemlje i piramidalnoj štednji koja je svojevrsni perpetum mobile, naglo se utišavala. I najednom se šapat o propasti pretvorio u pravu lavinu bijesa neuporedivo glasnijeg od skorašnje sveopšte galame o napretku. U dotad neviđeni samouništavajući bijes.
Izbezumljene štediše su- ko se čega prvo dokopao – zgrabile motke, mačuge. željezne šipke, lance, gvozdene boksere, pištolje, lovačke karabine. Prvo su jurnuli na banke, ali pošto u njima više nije bilo novca, a ni bankara koji su pobjegli u Makedoniju ili Grčku, stampedo se obrušio na strane banke, a onda na dućane, restorane, ministarstva, policijske stanice, i na kraju je iz vojnih garnizona ukradeno kompletno naoružanje, osim avijacije.
Država, koja je do prije desetak godina kontrolisala svaki pedalj zemlje i svaku ljudsku dušu, koja je znala i najskrivenije misli posljednjeg seljaka u najzabitijim selima Gornje Malesije, raspala se, kao da nikad nije postojala. Ulične bande su su preuzele vlast. Ministri i bogataši koji nijesu pobjegli još dok se granice susjednih zemalja nijesu hermetički zatvorile prema Albaniji, zabarakadirali su se naoružani u svojim stanovima.
Rale je kasnije od mene vidio da je vrag odnio šalu. On nikad ne pretpostavlja neuspjeh. Dok ne postane očigledan. Ali, onda je reagovao kao zvijer. Čim je vidio gomilu izbezumljenih ljudi na Skenderbegovom trgu rekao je Bidu da pozove šefa policijskih specijalaca Genca Nolija, koji je porijeklom iz istog sela u okolini Fiera odakle je i tumačeva žena. Rale mi je predložio da uzmemo Genca, crnomanjastog momka koji je bio prvak Albanije u bacanju diska, za tajnog partnera u igraonici u Fieru, i tako se lišimo brige da će nas lokalne siledžije reketirati ili praviti nerede u lokalu.
Genc se poslije Bidovog poziva pojavio za samo petnaest minuta. Kao da je očekivao da ćemo ga zvati.
– Kakva je situacija – pita Rale.
– Loša. Nemamo snage da održimo red.
– Onda moramo automate izbaciti u Makedoniju. Treba nam pomoć.
– U redu. Kaži što treba?
-Izvozni papiri, za reeksport preko Makedonije, u Bugarsku. I par tvojih ljudi da nas otprate do ]afasana. Od Elbasana do makedonske granice je prava pustara. Ako nastane haos na drumovima će se pojaviti novi kačaci.
– Dobićeš to.
– Samo pazi. Izaberi ljude koji nas neće usput opljačkati i baciti ispod ceste. Kad prođe ovaj stempedo mi se vraćamo. Ostajemo ortaci.
– Ne brini. Bićeš siguran. Kao da sam ja s vama.
– Kad krećemo?
– Neka Bido zove sjutra, u deset ujutro. Imaćete kamion, papire, pratnju.
Gencu se žurilo. Nije stigao ni da se pozdravi s nama. Možda je predosjećao da nam je ovo posljednji susret.
U sljedećih nekoliko mjeseci revolucija štediša se razvodnila, i polako se gasila, premda je zemlja bila prepuna oružja a od opljačkanog novca nije bilo ni traga. Štediše nijesu imali vođstvo i ideologiju, ali su ipak srušili Vladu Sali Beriše i doveli na vlast kriptokomuniste Fatosa Nanoa. Naša fascikla s četrdeset tri papira, kojoj je trebao još samo jedan potpis za dobijanje koncesije za slot mašine ostala je u jednoj ladici u kabinetu ministra ekonomije, koju je novi sluga naroda, nema u to sumnje, adaktirao sa još gomilom nezavršenih ugovora. Jer, prvi zadatak svake nove balkanske vlade je da stopira svaki nezavršeni ugovor svojih prethodnika.
Automati za kocku nijesu upućeni za Sofiju, kako je to pisalo u carinskoj deklaraciji, nego su ostali u Skoplju s novim uvoznim papirima pečatiranim u ispostavama \eneral Janković i Blace za skopsku kompaniju Univerzal, vlasnika Radenka Delića, iz Sarajeva, s prebivalištem u Ivana Cankara 111, u skopskom pregrađu Vlae.
Rale mi je rekao da pregovara s direktorom hotela Kontinental, da automate postavi u prostoriji u kojoj je sada hotelski bar.
– Što misliš o poslu?
– Ne mislim ništa. Nemamo izbora.
– Jebi ga. Ovdje ćemo uzimati siću u odnosu na Albaniju. Ali, dobro kažeš, nemamo izbora.- Gledao me ispitivački sitnim zelenim očima.- U ovome nema leba za obojicu.
– I ja mislim- prihvatio sam izazov.
– Predlažem da se isplatimo, ja tebe ili ti mene.
– Nemam ni para ni volje da se u Skoplju bakćem s poker aparatima. Koliko nudiš?
– Pedeset milja do Nove godine? To je korektno.
– Dolara ili maraka?
– Zelenbaća. – Besnika nijesmo pomenuli, jer je prekinuo svaku vezu s nama. Plemenita Loreta ga je otkačila još dok je bio u Tirani, i povezala se s jednim mladim Janjevcem. Ali ni Besnik je nije dugo korotovao, već je istog mjeseca otišao iz Zagreba, s jednom djevojkom iz Makedonije, duplo mlađom od njega. Vebi Velija mi je rekao da se Besnik vratio u svoje selo kraj Gostivara, iz kojega je krenuo prije trideset godina na zanat u Beograd.
Pružio sam Ralu ruku, iako se toliko novca, od pedeset aparata, može zaraditi za pet mjeseci, i u Besnikovom selu Gradac, a ne u centru glavnog grada. Još bih se malo cjenkao s Ralom, otezao bih dva-tri dana s odgovorom, dok ne pristane ponuditi barem deset hiljada više, da nijesam već za sjutradan bio rezervisao avionsku kartu za Rim, preko Zagreba.
Jer, htio sam još prošlog ponedjeljka, da sam mogao, poletjeti prema Rimu. Od Tee već tri sedmice nije bilo glasa. Odjednom je prestala da mi se javlja i da odgovara na telefonske pozive. Prvu nedjelju nakon što je zaćutala nijesam htio da je zovem. To je bila naša igra ko će prvi popustiti. Kadgod se naljutila zalupila bi telefonskom slušalicom, ali drugi dan bi me pozvala na mobilni, obično iza ponoći.
– Što se ne javljaš? –Glas joj je jednom bio pomirljiv, kao da se ništa nije dogodilo, a drugi put svadljiv, kao da sam ja prekinuo prošli razgovor. Posljednjih petnaest dana sam barem dva puta dnevno, ranije izjutra i kasno uveče, okretao njen rimski broj + 39 66 254 895, koji sam bio naučio napamet.
Nijesam morao biti previše promoćuran da bih shvatio da nešto debelo ne valja čim se ne javlja toliko dugo, jer kolikogod je ćudljiva Tea se teško odriče stečenih navika, i još teže sklapa nova poznanstva. U njenim navikama ima blagog autizma, potpune socijalne neuklopljivosti. Jer, ako je igdje onako plavokosa, tanka, visoka, aristokratkog držanja, mogla prosperirati to je Rim. Mogla je pitati pošto košta Rim. @abari su ludi za ženskima kao što je Tea.
U to sam se uvjerio samo što smo zajedno kročili u Italiju. Hrvatska željeznica je uprkos prvoj ratnoj zimi, redovno saobraćala s Zapadnom Evropom. Tea i ja smo krenuli vlakom do Venecije. Pošto smo ostavili kufere na staničnoj službi za čuvanje prtljaga, uputili smo se prema taksi stanici. Odlučili smo se malo promuvati do večernjeg voza za Rim. Venecija je zimi depresivna: to je vrijeme kad su ljudi suočeni sa sobom, golemom vodom i golemim kamenim palatama. Venecija je, bez one ljetnje bjelosvjetske vreve, teška sebi i svojim žiteljima. Storija o velikoj mletačkoj moći i gospodstvu bila bi nesnošljiva kad bi je gondolijeri, prodavci suvenira, konobari, kustosi, taksisti, morali pričati samo između sebe.
Taksisti su se bili skupili u krug, kao da nešto dijele među sobom ili se cikvaju. Onda su ugledali visoku plavokosu ženu u kratkoj bundi, i svi su se kao po komandi razdvojili u polukrug i počeli aplaudirati: Komplimenti, komplimenti. Primio nas je mladi tankovrati i tankognjati taksista, koji je nakon uobičajenog pitanja gdje idemo, rekao pjevljivim glasom, s mješavinom mletačke galantnosti i mangupluka svojstvenog njegovom bratstvu: Kad ste izašli iz voza mislili smo da je princeza Dijana.
Tea je ljepša od princeze Dajane, i bilo joj je neprijatno zbog zavodljivog izgleda. Nije znala koketirati sa udvaračima niti se odbraniti od nasrtljivaca. Pokušala je sakriti, zamaskirati svoju ženstvenost: nosila je široke košulje, tenisice ili duboke zimske cipele umjesto štikli. Šišala se kratko, na muški način, i nije koristila šminku, tako ste na prvi pogled mogli pomisliti da je tinejdžer. Teatar je obožavala zbog njegovih neslućenih mogućnosti transformacije, i zato što je njena uloga bila iza scene. U sjenci mladih i lijepih glumica, čiji je seksipil zasjenjivao manjak glumačke senzibilnosti.
No, kolikogod se Tea izvan pozorišta trudila da ostane neprimijetna, njena tobožnja nemarnost i ležernost su je činili još izazovnijom. To jest, tužnijom i usamljenijom.
I zgrada u Rimu- u kojoj je naslijedila stan mamine tetke- u Via Aurelia, bila je groteskna na svoj način. Građena je početkom 20. stoljeća, s elementima secesijske dekorativnosti, pa je izgledalo kao da je spuštena iz padobrana među jednoobraznim klasicističkim građevinama. Još su bili čudniji njeni stanari, prijepotopski starci koji su republikance, komuniste, slave, smatrali podljudima. Tea je bila jedini stanar koji se poslije nestanka monarhije uselio u zgradu ovalnih balkona s velikim četvorokrilnim prozorima. Sama ta činjenica je bila dovoljna da joj ukućani, smežurane spodobe, kao iz nekog francuskog vodvilja, ne nazivaju ni bonđorno.
Taksisti na Fjumićinu sam rekao da vozi u Via Aureila 146. Imao sam ključ od Teinog trosobnog stana na trećem spratu. Ključ mi je dala prije šest mjeseci, nakon što smo se vratili s dočeka Nove godine. Bila je polupijana. Uzmi ovo. Može ti trebati kad ja ne budem ovdje.
Je li bila već nešto naumila, ili je to rekla tek tako, pokušao sam se sabrati, slušajući na radio stanici taksi udruženja prepiranje dispečera sa taksistima, koji su čas zapomagali čas psovali zbog saobraćajnog kolapsa. Prve misli su najzloslutnije. Prepao sam se da ću je naći u stanu unakaženu od strane nekog psihopate koji je dugo slijedio i na kraju ritualno ubio. Druga misao mi je bila da je možda sama digla ruku na sebe. Obije su varijante bile moguće, jer je Tea posljednji put bila paranoična, i na momente histerična. Pribijala se uz mene kad nam je u susret išao neki prolaznik, koji nas nije čestito ni pogledao. Što se suicida tiče svaki depresivac je barem jednom u životu došao u iskušenje da sam sebi kaže: Ovo više nema nikakvog smisla.
Oprezno sam pregledao dnevni boravak, radnu i spavaću sobu, na kraju kupatilo i špajz, i načas sam odahnuo. Postao sam paničar, kao kakva zadušna baba. Iz mini bara sam uzeo bocu staličnaje – Tea i ja volimo rusku votku- i sio u veliku kožnu fotelju u koju je trideset godine svako popodne drijemao poslije ručka muž zie Antonie, karabinjerski pukovnik Osvaldo Faketi, koji je stan dobio u nasljedstvo od svog oca đenerala \ankarla Faketija, nekadašnjeg paža Njegovog kraljevskog veličanstva Vitoria Emanuila.
Nijesam imao koga pitati. Gdje je Tea? I počeo sam preturati po njenoj radnoj sobi. Knjige u luksuznim staklenim ormarima od orahovine naslijeđene su od tetke Antonie i njenog muža: tetka je, što nije bilo prilično za ženu iz provincije koja se udaje za oficira pred kojim je velika karijera, dovukla sa sobom više knjiga nego haljina. U dva ormara je složena beletristika tetke Antonie, na talijanskom i njemačkom, prošarena tankim pjesničkim knjigama Leopardija, \ustija, Aleardija, Zanele, Karlućija, D’Anuncija, Paskolija, Ungaretija, Pavezea, Šilera, Helderlina, Rilkea, Gotfilda Bena, dok su u pukovnikovim ormarima dominirale velike, masivne, tvrdo ukoričene enciklopedije, leksikoni, istorije, memoari.
Teine knjige su natikane na maloj bijeloj polici pored radnog stola. Na stolu je pored kompjutera s malim ekranom uvijek bilo razbacano desetak knjiga. Većina ih je otvorena s olovkom između stranica ili su dočitane stranice obilježene uskim bijelim papirićima. Među knjigama su štrčali ispisani papiri, flajeri, isječci iz novina, koji su davno trebali biti u korpi za otpatke, i sve to zajedno s kuvertama i fasciklama izgledalo je kao da je pala bomba na sto. U prvi čas mi se učinilo da to nije isti sto, a onda sam shvatio da je neko samo posložio stvari. Kažem neko, a u stvari bi tačnije bilo pomisliti da je nešto natjeralo Teu da napravi red u sobi.
Da ne poznajem dobro Teu sve bi mi ovo ličilo na zaplet nekog petparačkog romana. Ipak, naš odnos je bio nešto složeniji. Istovremeno me je odbijala i privlačila Teina ćudljivost i nepredvidljivost. Bili smo kao rogovi u vreći, ali u decembru će pet godina od one mračne noći kad smo se sreli u dvorišnom kafeu Gavele. Opet, da se sve skupi, za to vrijeme nijesmo bili cijelu jednu godinu zajedno. Svaki rastanak se završavao histerično svađom: ona je prva počinjala da urla, a ja bih po pravilu zalupio vrata za sobom ili isključivao mobilni telefon. Ipak, nijedno od nas nije imalo petlje da prekine vezu. Štoviše, svađe su samo povećavale našu međusobnu ovisnost.
Naš stalni klinč je bio jedna vrsta erotske igre, iako je neko sa strane mogao pomisliti da je Tea, onako bjeloputa s ravnim kičmeni stubom, koji kao da je u vratnom dijelu izvijen malo unatrag, hladne krvi i ravodušna prema erotskoj privlačnosti muškog pola. Mene je ustvari od njene krasne figure, koja je podsjećala na Anu Ahmatovu- muzu svih ruskih poeta – više privlačila nepojmljiva karakterna dvostrukost, i sposobnost preobražavanja, iz čednosti u lascivnost, iz prividne frigidnosti u pohotljivost, iz infantilne bezazlenost u bešćutnost.
Votka razbistrava um, ali ga i pomračuje. Otac moderne lingvistike Roman Jakobson, svaki dan je pio dvije boce votke, i briljantne studije o strukturalizmu je pisao dobro natopljen destilisanim krompirom. Drugi Rusi su, pak, pijani padali naglavce s balkona ili postajali masovne ubice. Ja sam votku pio polako, vrhom jezika, i slagao kockice iz posljednjih razgovora s Teom.
Sumnjičavost sam pripisivao njenoj genetici i slabim živcima, koje je dotatno istanjila ratna kriza i briga za egzistenciju. Bio sam jedina žrtva njenih strahova. Potanko me ispitivala razne gluposti. Na primjer, od čega živim u Albaniji, kako sam se našao u toku rata u Hrvatskoj, odakle mi slovenački pasoš, kako to da mi je ortak u Albaniji srpski izbjeglica iz Sarajeva dok Srbi prema Albancima na Kosovu sprovode pravi aparhejd. Sto posto radiš za neku tajnu službu, možda si i dvostruki špijun, provocirala me.
Šetali smo na Badnje veče pustim ulicama, od Pjace Venecija prema Fontani di Trevi – pored nas bi promakao tek neki samac, ekscentrik ili stranac- dok se pristojni svijet u svojim kućama pripremao za ponoćnu misu. (Samo usamljenici više od ateista mrze vjerske blagdane). Mi smo bili odlučili da se u Tein stan vratimo tek iza deset sati. Bilo je nestvarno tiho. Mislio sam kako duh velikih gradova sa tako grandioznom tradicijom nije moguće usvojiti u tolikom žamoru i vrevi fotoaparata, jezika i ljudskih tijela.
No, Tea je bila napeta. Zvijerala je oko sebe: Poznaješ li onog tipa? Poslije deset minuta: Vidiš li kako me ovaj čudno gleda? Izgubio sam volju za prazničnom promenadom: njen strah je i mene otrovao, i predložio sam joj da se vratimo u stan. Činilo se da je sve opuštenija kako se primičemo kući, a onda me ispred ulaza u zgradu panično uhvatila podruku. Nemoj da se okrećeš, šapnula je. Ispred susjedne zgrade, na broju 142, bio je parkiran karabinjerski auto. Kao za inat, na vrhu stepeništa prije ulaska u stan gotovo smo se sudarili s prvom susjedom, damom s perikom, koja se tako nacrtala ispred nas, kao da nas je cijelo vrijeme čekala da se vratimo.
Često se događalo da pomislim na Teu i da me istog trena pozove telefonom. Kao da je imala parapsihološke moći. Sad sam tumačio možebitna skrivena značenja njenih riječi.
Tea me prvi put ispratila na aerodrom devetog januara devedeset šeste. Možda je znala da se više nećemo vidjeti. To jutro je bila brbljiva. Imala je različite asocijacije. Rekla je da je brežuljci Toskane podsjećaju na konjske sapi, i da joj aerodromi liče na velike mravinjake. Nasmijao sam se. Ti si luda. Pogledala me ironično. Ne boj se. Neću poludjeti. Kad su mom ocu navukli ludačku košulju i spremili ga u Šibenik, psihijatar Jovan Rašković je mami kazao dvije stvari:Gospođo, vi više nemate muža. I nemojte da se brinete za zdravlje vaše kćeri. Otkad postoje nekakve statisitke o broju duševnih bolesnika, taj procent je gotovo isti u svim vremenima, a poznato je da većina njih nije imalo poroda.
Pravio sam se da nijesam razumio što je mi je kazala. Ili da tome ne pridajem važnost. Predložio sam da u aprilu ili maju dođe kod mene. Do tada ćemo dobiti licencu za automate, i onda ću moći iznajmiti konforan stan ili posebnu kuću u rezidencijalnom dijelu Valone, gdje se baškario kralj Zogu a poslije Enver Hodža i njegovi partijski drugovi. Ona je ćutala. Nije voljela Albaniju. I samu ideju da je neko otišao u Albaniju da zarađuje pare smatrala je slaboumnom.
U trenutku mi je palo na pamet da odem u kvesturu i prijavim Tein nestanak. Ali, to bi bilo prilično budalasto, jer nas dvoje nijesmo u krvnom srodstvu ili bračnoj zajednici, i uz to nemam sođorno u Italiji. Sve policije su konzervativne, slijepo se drže regula, dok ne dobiju drugačije naređenje. Teško da bi me i saslušao neki dežurni policajac, kamoli tražio da se pokrene potraga. Uostalom, svakodnevno se uspaničeno javljaju ucvijeljeni i ostavljeni latinski ljubavnici koji preklinju za pomoć u pronalaženju njihovih amorosa. Ostavljeni ljubavnici su osuđeni na samoću ili podsmijeh.
Ustao sam iz fotelje: da nađem nešto što će mi pokazati put prema Tei, iako nijesam znao što bih tražio. Uključio sam mali radio aparat švedske proizvodnje, koji je na talasima radio stanice neobičnog imena Ventura javljao komunalne novosti, o temperaturi u Rimu, stanju u saobraćaju, radnom vremenu muzeja, radovima na konzervaciji Koloseuma, i na kraju je dolazio policijski izvještaj o broju saobraćajnih nesreća, obijenih zlatara, parfimerija i butika. Onda je spikerka javila da je u podnožju starih gradskih zidina pronađen lješ samoubice. Cijelih tri sekunde, dok je, spikerka kazala da je riječ o nepoznatoj osobi, koja je u životnoj dobi između šezdeset i sedamdeset godina i muškog pola, bio sam uvjeren da je to sigurno Tea.
Ponovo sam grozničavo rekonstruisao svaku njenu rečenicu u noći između Badnjaka i Božića. Ona je poslije druge boce slatkastog čileanskog vina rozikaste boje opravdavala samoubistvo kao gest slobodne volje. Podsmješljivo sam joj odgovorio da oni koji opravdavaju suicid previše vole život. Sioran je svoja najbolja djela napisao u pohvalu samoubistvu, i doživio je duboku starost.
Možda je Tea jednostavno dobila slom živaca i završila u nekoj duševnoj bolnici. No, ništa u stanu nije upućivalo na njeno nervno rastrojstvo, Spoljna vrata su bila zaključana, peškiri u kupatilu složeni, sve električne naprave je isključila prije odlaska, lencuni na njenom francuskom krevetu su zategnuti pod konac. Sve mi je smrđelo na neki njen osvetnički plan, zbog moje sebičnosti. Obrni-okreni, najrealnija mogućnost je bila da je onako usamljena i omunjena nalećela- kao što je i mene srela u Gaveli – na neku bjelosvjetsku protuvu, opsjenara, avanturistu, propalog umjetnika. Nekog izobraženog infantilca. No, u tom slučaju bi ostavila neki znak koji ću prepoznati.
Možda je, ipak, ostavila neku poruku koju treba pronaći. Onda mi je sinulo da zavirim u debelu zelenu fasciklu, na kojoj je crnim flomasterom napisano SCENARIO. Tea bi ustvari otišla za Rim i da nije bilo rata, jer joj je bio pun kufer Zagreba i Gavele. Čim bi pomenula budući film obrazi su joj se blago rumenjeli. Jedno vrijeme se nije vadila iz Sveučilišne knjižnice. Imala je dovoljno materijala za cijelu televizijsku seriju, a ne samo za jedan dugometražni film. Ali, prije nego što bi počela pisati voljela je da mi usmeno skicira pikarske likove ustanika, razbojnika, legionara, dvorskih slikara, vazduhoplovnih ratnih asova, vođa fašističke omladine, iz oba kraka jedne crnogorsko-talijanske familije, koji su bili povezani s dvije kraljevske familije, rimskim plemstvom, kao i legendarnim ustaničkim vođama Krstom Popovićem i Savom Raspopovićem.
Fabula Teine priče nije patila od manjka nego od viška neobičnih karaktera i sudbina, i u razgovoru je propitivala na koji način ukomponovati toliko osebujnih likova koje je malo što povezivalo osim krvnog srodstva, u jednu priču lišenu bizarnih zapleta tipičnih za talijanske televizijske serije. Teini problemi u koncipiranju scenarija su izgledali nepremostivi, jer se emotivno vezala za glavne junake priče, koji su bili njen djed, mamin pustolovni otac Tomo Poček, njegovi rimski rođaci, i sama talijanska ređina Jelena. Ona se bila u nedoumici, da li filmska priča treba da bude koherentna i dinamična, ili da je komponuje iz više storija po principu omnibusa, kako bi mogao uklopiti neke tipično felinijevske scene. Na primjer, bezuspješno se mučila kako ubaciti jedan prizor u kome je Tomo Poček u centru Nikšića, u doba predizborne kampanje 1938. ubio iz pištolja pudlicu Milana Stojadinovića, vođe jugoslovenskih radikala i predsjednika Kraljevske vlade, nakon što je pašče ugrizlo za nogu jednog starog Crnogorca koji je sjedio za susjednim kafanskim stolom.
Na vrhu debelog snopa ispisanih scena i skica za portret glavnih likova, kao i fotokopija crnogorskih, srpskih i talijanskih novina, bio je prazan papir na kojemu je samo pisalo: Fulvio tel. 80728301.
Ovo je broj telefona njenog tajnog ljubavnika, u trenu sam pomislio da je to dio njene perverzne igre. Izgubio sam volju da dalje kopam po scenariju, a onda se sjetih da mi je među galerijom likova povezanih s familijom, pomenula njenog daljnjeg rođaka Fulvia, unuka dvorskog slikara. Njega je pominjala nauzgred, manje od svih ostalih članova familije. Ali, u tih par napomena kazala je dvije stvari koje se moraju zapamtiti. Fulvio je pukovnik, skvadra mobile, specijalne policije za organizovani kriminal. Još je kazala da je bio vrlo uviđavan prema njoj kada je saznao da dolazi iz Hrvatske a ne iz Crne Gore. Nije krio prezir prema Crnogorcima i Albancima: Svi su oni prevaranti, razbojnici i kontrabandisti.
Na kraju sam skontao- ako je to zaista rođakov telefon- da Tea ga nije namjerno ostavila na vrhu fascikle. Ali, policajac je bio jedini čovjek koji mi može pomoći da joj uđem u trag. Tea nije imala mobilni telefon, iako je bila ovisna o telefoniranju. Broj iz fascikle je očigledno bio iz domena pošte Rima, jer nije upisan prefiks grada ili mobilnog operatera.
Dvoumio sam se hoću li nazvati odmah, i kako da otpočnem razgovor. Nijesam bio načisto, je li u fascikli bio privatni telefonski broj gospodina kolonela ili je iz njegova ureda. Zato sam odlučio da ga zovem tek sjutra ujutro, u radno vrijeme. Prvi put sam zvao u devet i po. Nije se niko javio. Laknulo mi je, jer nije bio u pitanju službeni telefon. Da sam dobio policijski ured odazvala bi se neka sekretarica ili kolonelov asistent, i s obzirom na moje slabo znanje jezika, kao i to da se ne javljam po ranijem dogovoru ili preporuci, bez pardona bi me otkačili.
Zvao sam ponovo poslije podne, u pet i trideset. Opet se niko nije odazvao. Isti broj sam okrenuo za dva sata. U sedam i po. Poslije trećeg zvuka javio se muški glas. Ni mlad ni star. Kao da je bio pospan.
– Pronto.
– Ja sam Mato Tujović, prijatelj Tee Murat. – S druge strane žice je bio muk, kao da je spustio slušalicu. – Oprostite što Vas uznemiravam. Vaš broj sam našao u Teinom podsjetniku. Već dvadeset dana se ne javlja na telefon, nije u stanu. Plašim se da joj se nije nešto dogodilo.
– Gdje se Vi nalazite?
– U Teinom stanu. Via Aurelia 146.
– Budite sjutra u tri sata, u kafani hotela Florens.
Gospodin Fulvio Poček, onako riđ, visok i suvornjav, više liči na Kelta nego na Italo-Crnogorca. S naježenom riđom kosom i uredno podšišanom crvenkastom bradom nalik je na urednika malotiražnog anarhističkog lista ili profesora bodi-arta u nekoj eksperimentalnoj školi, a ne na komandanta specijalne talijanske policije koja je poznata po brutalnosti u obračunu sa mafijom. Pokreti kolonela su ležerni i malo šklampavi, samo su sitne zelene oči usredseđene, i hladne. Čak i dok su mu se obrazi smiješili.
Naručio je espreso, i počeo ležerno, s onom vrstom superiornosti, koju često bez pokrića, pokazuju pripadnici društvene klase koja je u međuvremnu propala. Fulvio je izdanak nekad moćne familije, i jedini među njima koji ne živi od sjećanja na prošla vremena. On se ustvari poigravao, pričajući razne trivijalnosti, od toga da novi gradonačelnik pravi vašarište od Rima, merkanteđamento, drugi Istambul, do užasnog neukusa koji se emituje u televizijskim spektaklima i tok šouima koji su potpuno marginalizovali operu i teatar, kao i produkciju ]inećita, koja se bijedno srozala. Talijanski film je uništen, zavapio je. Nijesam bio toliko lakouman da bih povjerovao da mu je nešto specijalno stalo da me fascinira. Prepredeni žbir je pričao koještarije da bi me opustio i izvukao iz mene nešto o čemu inače ne bih proslovio. Shvatio je da sam ga provalio. To mu je bilo simpatično.
– Kad ste stigli u Rim?
– Prije dva dana.
– Sada živite u Tirani? – Tea mu je govorila o meni ili je na neki način saznao odakle sam prispio.
– Živim između Zagreba, Tirane i Skoplja. Prikupljam građu za roman o Balkanu, poslije raspada komunizma.
– Vjerujem da imate dovoljno materijala da napišete novi Rat i mir.- Nije krio ironiju. – Ono što se s Balkana preliva do nas to je ljudski talog koji se bavi najprljavijim kriminalom.
– Rade ono što znaju i mogu. Onaj složeniji i isplativiji kriminal je rezervisan za Talijane.
– Nije to sporno. Ali u balkanskoj kulturi su živi atavizmi koji uzdižu surovost i nepokornost. Vaša poezija- čitao sam prijevod Njegoševa Gorskog vijenca, moje none Umbertine – slavi samo ubistva i osvete.
– Moram Vas demantovati. To su ipak tipična uopštavanja ljudi koji su se odgojili u drugačijem kulturnom miljeu. Uostalom i Vaš djed je po obrazovanju i životnom iskustvu bio Evropejac, i cijeloga života se vraćao na crnogorske motive.
– Nismo se razumjeli. Nisam rasista, samo konstatujem opštu zaostalost. Eto, Italija je Crnoj Gori u Drugom svjetskom ratu vratila državnost a vi ste digli oružje na nas.
– Fašistička Italija.
– Ideologije se mijenjaju. Za civilizovane narode država je ispred ideologija.
– Zaboravljate da Italiju nijedna politička stranka nije pozvala da nas oslobađa.
– Tačno je. Ipak, nije problem u Italiji nego u vama Crnogorcima. Vi ne znate što ste i zato se među sobom sporite jesu li vam Srbi okupatori ili oslobodioci. Iz površnog poznavanja istorije jasno je da su sve balkanske zemlje, krajem 19. i početkom 20. vijeka, Albanija, Bugarska, Rumunija, Grčka, sa još desetak malih evropskih nacija, povratile suverenitet uz pomoć stranih vojski.
Nijesam mario za istorijska gledišta i sporove oko prirode okupacija srpske i talijanske vojske, ali me nervirala kolonelova nadmenost. Ukoliko je, pak, glumio oholost uspio je da mi nategne živce, kao crijevo na uglijev. Jedva sam se suzdržao da mu saspem u lice da je Crna Gora bila moneta za potkusurivanje Kraljevine Italije, bez obzira što je ređina bila Montenegrina. Rapalskim ugovorom između Italije i Države Srba, Hrvata i Slovenaca, crnogorska državnost je trampljena za Istru, Rijeku i otoke, poslije kojega je Vlada u Rimu rasformirala vojne logore u Gaeti i Formiji, i protjerala iz zemlje nekoliko hiljada Crnogoraca.
Kolonelo se smješkao. Bio je hladan kao špricer. Ja sam na trenutak zaboravio razlog zbog kojeg sam tražio sastanak.
– Vjerovatno ste u pravu. – Prepao sam se da nijesam uprskao stvar. – Politikom su uvijek vladali interesi a ne emocije, simpatije i antipatije.
– Sviđate mi se mladiću. Imate dobar refleks. Možda se još negdje sretnemo. Čudni su putevi Gospodnji… Što se tiče Tee, ne morate da brinete. Vjerujem da je s njom sve u redu. Juče sam naredio da mi se dostavi spisak svih samoubica i hospitalizovanih u duševnim bolnicama u Rimu u posljednje tri sedmice. Bio sam i sâm zabrinut zbog nje, jer se ni meni nije javila više od dva mjeseca.
Kad je kazao bio sam zabrinut, gledao me podsmješljivo, pomalo izazivački.
– Priča s Teom će možda imati hepiend. Jutros sam dobio izvještaj da je ona osamnaestog aprila avionom Al Italije odletjela za Buenos Aires.
]utao sam, iako je bio red da nešto kažem. I sad mi je teško objasniti jesam li bio više posramljen što sam bezveze nadao frku zbog žene s kojom sam povremeno živio, ili sam osjećao da mi je neko skinuo teško breme s vrata.
U svakom slučaju kolonelo se dobro zabavljao. Navukao me na glupu raspravu o istoriji, pustio me da se zaletim, a onda mi pokazao koliki sam papak. Možda čak nije glumio dok je govorio o bratskoj okupaciji Italije, jer mi je Tea rekla da njen rođak, pukovnik skvadra mobile politički najbliži svojoj tetki Jeleni, koja je bila predsjednik Balila, Musolinijeva podmlatka, i da on na izborima glasa za kriptofašiste \anfranka Finija.
Kolonelo mi je na rastanku srdačno pružio ruku. Ja sam bio usiljeno srdačan, I vidno smeten. Odlučio sam da se pješke vratim u Tein stan. Čim sam okrenuo leđa riđobradom policajcu prestao sam misliti na njega. Ubrzao sam korak, htio sam i potrčati, ne bi li mi se razbistrile misli. Nijesam se toliko ljutio na Teu. Bio sam više bijesan na sebe nego na nju. Jer, otkad smo se sreli bila je napaljena na Argentinu. Svakako ću jednom posjetiti Buenos Aires, ponovila bi svaki put kad bismo spomenuli bilo što vezano za Argentinu. Onda se nije mogla zaustaviti u prepričavanju raznih knjiga i leksikona o istoriji i kulturi ove zemlje, još od nastanka Sjedinjenih Država Rio la Plata. Tea obožava Borhesa i Kortasara, i posebno Ernesta Sabata, iz čijeg je Tunela znala napamet cijele pasaže.
Sveti Otac je završio ponoćnu božićnu misu, koju smo pratili u televizijskom prenosu, i nas dvoje smo već bili prikrajčili drugu bocu gustog ružičatog čileanskog vina koje je podsjećalo na širaku, staru endemičnu sortu koja je još u tragovima živa u nekoliko sela Riječke nahije i Crmnice. Tea se vratila u formu. Zaboravila je na karabinjere i susjedu s perikom. Bila je ponovo stara Tea. Volio sam slušati njene priče, najviše zbog miješanja zagorskog i purgerskog dijalekta, i neobičnog dara za zapažanje detalja. Od svojih dinarskih predaka ispod Svilaje i Lovćena, naslijedila je govornički talenat i njihovu nestalnu prirodu. Kad se za nekoga veže kuje ga u zvijezde, i onda ga odjednom zaboravi. Kao da nije postojao. Njen novi junak je postala tetka Jela. Jelena Poček, jedina kćer starog slikara koji joj je dao ime po svojoj dobrotvorki – zli cetinjski jezici su govorili i ljubavnici – ređini Jeleni.
Tetka Jelena se jedina od slikareve djece zanimala za postojbinu svoga oca. Kao student germanistike, dolazila je uzastopno dva ljeta na Cetinje, i pješke obišla sve vrleti i zaseoke od Lovćena do Komova i Durmitora. Bila je oduševljena tim siromašnim svijetom koji živi u slamom pokrivenim kolibama, i ne pominje svoj teški život i užasnu materijalnu bijedu nego nekako neusiljeno, kao da su u centru metropola a ne u tim besputim zabitima, zapodijeva priče o svjetskim vladarima i politikama velikih zemalja prema novom stanju u Crnoj Gori. Njihova gledišta su bila naivna i umišljena, kao da se Evropa jedino bavila stanjem male propale kraljevine koja je postala jedna od provincija karađorđevićevske države, ali ju je opčinjavala maštovitost i sugestivnost brđana u opisivanju likova, atmosfere, i tobožnjih dijaloga između evropskih diplomata i vladara.
No, Jelenina zanimanja za Crnu Goru su, ipak, bila ograničena i nestalna. Svijet zaražen politikom ne pati od nostalgije niti pretjerano razglaba o pravu i pravdi, i tako je svakim danom poslije potpisivanja Rapalskog ugovora, u rimskim salonima bilo sve manje interesa za Crnu Goru. Malokrvni aristokrati i nabrijani deputati nove vladajuće stranke bili su zabavljeni sopstvenim pogledom unazad, velikim istorijskim pregnućem ponovne uspostve rimske imperije. Jelena je, kao lojalan član fašističke stranke, koja se odrekla Dalmacije i potenciranja crnogorskog pitanja, bavila više antropološkim i etnološkim nego političkim problemima Crne Gore. Često je citirala knjigu njemačkog slaviste Gerharda Gezemana o čojstvu i junaštvu starih Crnogoraca, iako je smatrala nedovoljno utemeljenim njegova upoređenja Crnogoraca sa Škotima i Korzikancima. Svojom teorijom da su Crnogorci Prusi slovenstva mlada profesorka njemačkog jezika je oduševila šefa nacističke propaganda, Jozefa Gebelsa, koji je 22. aprila 1939. došao u specijalnu vizitu Rimu poslije talijanske okupacije Albanije.
Gebels nije podnosio Talijane. Smatrao ih je izvještačenim, patetičnim i prevrtljivim. Bio je sarkastičan, i pomalo uvredljiv, u razgovoru s domaćinima. Njegova izlaganja u vrijeme svečanog ručka u ministarstvu inostranih poslova o povezanosti spoljne politike i propagande, kao i o nadmoći njemačke filozofije koja je nadmašila antičke uzore, bili su ustvari dugi monolozi. Gebelsov metalni glas koji je kao svrdlo probijao sivu moždanu masu smekšavao je jedino dok se obraćao mladoj ljepuškastoj prevoditeljici, koju je Galeaco ]ano lično odredio da prati visokog gosta. Poslije ručka je Gebels izrazio želju da bez pratnje prošeta centrom metropole, i zamolio prevoditeljicu da mu ona lično pokaže renoviranu Via dei Fori Romani. Kad su ostali sami on je odjednom postao galantan, pohvalio je njen besprijekoran njemački jezik, i pozvao je u slastičarnicu Rafaelo. Mene i Firera najviše povezuje ljubav prema slatkišima i lijepim ženama, glas mu je bio podrugljivo srdačan. Dopalo mu se što prevoditeljicu njegove riječi nijesu dojmile, jer je znao da ga prati glas kao velikog ženskaroša.
– Jeste li rođeni u Rimu?
– Jesam. Ali Moj otac je Crnogorac.
– Znao sam da u Vama ima germanske krvi.
Jelena je ćutala, jer je u trenutku pomislila da Njemac misli da je Montenegro sjeverna talijanska provincija koja se graniči sa Švajcarskom ili Austrijom, a onda je on počeo citirati Gezemana. Njegovo pamćenje je bilo čudovišno koliko i vjera u mesijansku ulogu Firera i Trećeg Rajha. Predočio joj je nova saznanja njemačkih antropologa da je na Zapadnom Balkanu, prije dolaska Slovena, u zaleđu Jadranskog mora, bilo moćno germansko pleme Tevtonci. Strasno je podržao Jeleninu usporedbu Crnogoraca i Prusa, tumačeći vjekovnu borbenu vitalnost nepokornih gorštaka u crnim brdima germanskom etnogenezom. Na odlasku iz Rima je još jednom pokazao simpatije prema mladoj prevoditeljici: širokim pokretom, galantno, kao neku dragocjenost, izvadio je vizit kartu sa svojim službenim i privatnim telefonima, i pomalo šeretski joj se naklonio: Kad opet posjetite Berlin, nemojte zaboraviti da mi se javite. Biće mi čast da Vas ugostim.
Jelena je- kao i njena mama Umbertina – Crnu Goru najprije upoznala kroz pejzaže u slikarevom ateljeu. Možda i ne bi toliko zavoljela onu oskudnu brdovitu zemlju da je nije prvo vidjela u luksuznom ateljeu u Roka di Papa. U poslijeratnim godinama, lišena političkih dužnosti i sopstvenih ambicija, marljivo je prikupljala sve što je bilo vezano za njenog oca. Ne samo podatke o slikama, nagradama i izložbama Pera Počeka, nego i sve ostalo što nije stigla u mladosti: građu o njegovoj široj familiji, istoriji rodne zemlje, narodnoj kulturi i mentalitetu.
Tea je nenajavljena banula u stan tetke Jele, samo nekoliko mjeseci prije njene potpune demencije i odlaska u starački dom. Starica je primila s nepovjerenjem, premda se iznenadila kad joj je kazala da je njena mama kćer Toma Počeka. Onda se prisjetila – sjećanja su se probijala kroz njen smežurani mozak poput nebeske strijele- da joj je maniti Tomo u posljednjem susretu trideset devete ili četrdeste godine, kad je odnekud prispio iznebuha, kao i danas njegova unuka, rekao da s jednom Fijumankom ima kćer Kseniju. Starica se napokon zagledala u mladu rodicu otmjenog držanja, i za jednu nijansu postala blaža, ali još nepovjerljiva, jer joj je, kaže, Titova Udba više puta slala svoje provokatore, daljnje rođake i tobožnje kustose Narodnog muzeja na Cetinju. Tea je uvjeravala da je Udba nestala s komunizmom, i da sada vlast u bivšim jugoslovenskim republikama drže nekadašnji unutrašnji i spoljni neprijatelji titoizma.
– Mene za tu zemlju vezuju sjećanja, koja su mi sad čudna. Sve češće ni sebe ne mogu prepoznati u nekim davnim događajima. Ljekari kažu da su to znaci senilnosti, tako da se više ne moram bojati od grehova mladosti.- Starica je pokušala biti samoironična, ali je izdao glas. Posljednje riječi je izgovorila šapatom. Dementne osobe brzo i iznenada mijenjaju raspoloženje.
– Ja prikupljam građu za filmski scenario ili monografiju o našoj familiji. Zato sam prvo Vas posjetila.– Tea nije htjela propustiti priliku.
Dok je Tea izgovarala naša familija , staričino lice je bjenulo, i tvrde duboke bore kao da su se rastočile u mrežati oblik velikih rijeka koje u ušću stvaraju delte.
Ustala je neočekivano lagano, i s masivnog pisaćeg stola dohvatila veliku svesku tvrdih korica kroz koje su provučene uske bijele svilenkaste trake nalik na one kojima se povezuju đački herbarijumi.
– Gospođice Murat – starica je naglašavala riječ po riječ- u ovim papirima ima dosta toga što bi Vas moglo zanimati. Ja sam trideset godina nešto bilježila o mom ocu. Ovđe je biografija Pera Počeka, koju sam koncipirala u formi intervjua. Pričala sam s papom o njegovoj famelji, đetinstvu, karijeri u Rimu, izložbama, prijateljima. Kad sam mu rekla da ću to objaviti poslije njegove smrti nije mu bilo pravo. Ali, nije rekao: Nemoj. Malo je produmao, i onda mi je kazao da ću ja to bolje učiniti nego drugi, ali da ne iznosim porodični veš na pazar i da u priču o njegovom životu i slikarstvu ne mećem političke ličnosti, posebno da se ne bavim odnosima vladajućih kuća Petrovića i Savoja, i ličnom dramom njegove visoke pokroviteljice ređine Jelene, koja je ćutke morala da gleda žalosnu sudbinu svoga poskitanoga roda… Od svih crnogorskih rođaka koji su dolazili kod nas u Rim meni je najzanimljiviji bio maniti Tomo, kako ga je zvao papa. U ovim papirima ćeš naći jedno Tomovo pismo stricu, i moje bilješke, kao skica za portret moga rođaka, koji me neobično podsjeća na današnje latinoameričke geriljerose.